Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3226/12 (S. H.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Ratni zločin
- Pritvor
- Krivični postupak
- Pravovremeno obavještenje
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 126
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 126
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3226/12
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3226/12, rješavajući apelaciju Senada Hakalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Hakalovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine - Odjela I za ratne zločine, Apelaciono odjeljenje br. S1 1 K 003369 12 Krž 29 od 14. septembra 2012. godine i S1 1 K 003369 27 Krž od 19. jula 2012.
godine, te rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 003369 10 Krl od 27. augusta 2012. godine i S1 1 K 003369 10 Krl od 27. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Senad Hakalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. septembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine - Odjela I za ratne zločine, Apelaciono odjeljenje (u daljnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje) broj 1 K 003369 27 Krž od 19. jula 2012. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003369 10 Krl od 27. juna 2012. godine. Apelant je 1. oktobra 2012. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio i Rješenje Apelacionog odjeljenja broj S1 1 K 003369 12 Krž 29 od 14. septembra 2012. godine i Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 003369 10 Krl od 27. augusta 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem teksu: Tužiteljstvo), Apelacionog vijeća i Suda BiH zatraženo je 10. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužiteljstvo je dostavilo odgovor 16. oktobra 2012. godine, a Sud BiH i Apelaciono vijeće 22. oktobra 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 24. oktobra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Apelant je 15. septembra 2009. godine lišen slobode i određen mu je pritvor, zato što je bio osumnjičen da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). Tužilaštvo je 10. marta 2010. godine podnijelo Sudu BiH optužnicu protiv apelanta i saoptuženih Mensura Memića i Dževada Salčina (u daljnjem tekstu: saoptuženi) broj KT-RZ-107/05, kojom se, između ostalog, apelant tereti da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZBiH u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog zakona. Sud BiH je 11. marta 2010. godine potvrdio predmetnu optužnicu. Inicijalno rješenje o pritvoru od 15. septembra 2009. godine je doneseno, između ostalog, uz obrazloženje da osnovana sumnja da su apelant i saoptuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz iskaza svjedoka, kao i iz brojne dokumentacije koja je priložena uz prijedlog za određivanje pritvora. Sud BiH je, razmatrajući prijedlog Tužilaštva, a na osnovu predočene dokumentacije detaljno navedene u rješenju, utvrdio da su apelant i saoptuženi bili pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije RBiH i brigade «Neretvica», te da su 16. aprila 1993. godine učestvovali u napadu na stanovništvo hrvatske nacionalnosti u selu Trusina u kojem je došlo do ranjavanja većeg broja stanovnika hrvatske nacionalnosti i ubistva većeg broja lica među kojima je bilo i djece. Sud BiH je, između ostalog, naveo da su zaštićeni svjedoci, precizirani u tom rješenju, na predočenoj fotografiji prepoznali apelanta kao Zaimovog sina, koji je učestvovao u napadu na selo Trusina i po čijoj su naredbi dovedeni Zdravko Drljo i Željko Blažević, koji su kasnije ubijeni, te da postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i saoptuženi počinili predmetne inkriminirane radnje.
7. Nakon potvrđivanja optužnice 13. marta 2010. godine doneseno je rješenje o produženju pritvora apelantu i saoptuženim i određeno da pritvor može trajati najduže tri godine od potvrđivanja optužnice, odnosno do 11. marta 2013. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je do tog momenta čak 19 svjedoka zatražilo određivanje zaštitnih mjera shodno odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, zatim, da se u konkretnom predmetu vodi istraga protiv određenog broja lica od kojih su neka u pritvoru, a neka se nalaze u bjekstvu i za njima je raspisana međunarodna potjernica, te je Sud BiH, imajući u vidu mogućnost utjecaja na saizvršioce i svjedoke i jak motiv za ostvarenje kontakta sa saizvršiocima i ometanje daljnjeg toka istrage, zaključio da i dalje postoje uvjeti za produženje pritvora, shodno odredbama člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Dalje, u vezi sa postojanjem uvjeta iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da Sud, također, prihvata razloge Tužilaštva BiH koji se navode u prijedlogu, a koji se odnose na prijetnje iznesene u pismu koje je Zulfikar Ališpago (bivši komandant apelanta, saoptuženih i drugih optuženih u ovom predmetu) uputio političkom magazinu «60 minuta» i uredniku Bakiru Hadžiomeroviću 25. novembra 2009. godine. U spornom pismu je navedeno da će se organizirati blokada saobraćajnica na ključnim mjestima i demonstracije demobiliziranih boraca ukoliko ne budu demantirane optužbe protiv pripadnika navedenih jedinica, što, prema obrazloženju Suda BiH, ukazuje na «postojanje javnog poziva građanima na vršenje pritiska na nezavisno novinarstvo i slobodu medija kao osnovnog stuba demokratskog društva, te stvaranje atmosfere koja može rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda». Osim toga, Sud BiH je prihvatio i razlog Tužilaštva u vezi sa hutbom imama Nezima Halilovića Muderisa, čiji sadržaj ukazuje na zainteresiranost javnosti za ovaj krivični postupak, te, kako je navedeno: «[...] formiranje određenog mišljenja u narodu od strane vjerskih službenika, te je, prema ocjeni ovog suda, opravdana bojazan Tužiteljstva da bi puštanjem na slobodu optuženih moglo doći do stvarne prijetnje po narušavanje javnog reda i mira». U obzir su uzete i ozbiljne prijetnje koje su upućene pripadnicima SIPA-a, nekim od svjedoka i saoptuženih, kao i tužiteljici zaduženoj u ovom predmetu, zbog čega je Sud BiH zaključio da postoje vanredni razlozi za produženje pritvora apelantu i saoptuženima.
Činjenice vezane za rješenja osporena apelacijom
8. Rješenjima Suda BiH br. S1 1 K 003369 10 Krl od 27. juna 2012. godine i S1 1 K 003369 10 Krl od 27. augusta 2012. godine apelantu i ostalim saoptuženim, u postupku redovne dvomjesečne kontrole postojanja razloga za produženje pritvora, produžen je pritvor za po dva mjeseca svakim rješenjem, jer je Sud BiH utvrdio da i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora propisani članom 132. stav 1. tač. b) i d) ZKPBiH u odnosu na apelanta i ostale saoptužene i članom 132. stav 1. tačka a) istog zakona u odnosu na saoptužene Nihada Bojadžića i Zulfikara Ališpagu (kojem je nakon donošenja rješenja o produženju pritvora od 27. juna 2012. godine ukinut pritvor, pušten na slobodu i određena mu mjera zabrane napuštanja prebivališta, tako da se rješenje od 27. augusta 2012. godine ne odnosi na ovog saoptuženog). U oba rješenja Sud BiH je naveo da osnovana sumnja da su apelant i saoptuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz optužnica Tužiteljstva i materijalnih dokaza priloženih u predmetnom spisu zbog čega taj sud smatra da nije potrebno ponovno posebno obrazlagati postojanje općeg pritvorskog osnova tim prije što se, nakon izvođenja određenog broja dokaza optužbe, nisu promijenile okolnosti u odnosu na postojanje osnovane sumnje onako kako je to utvrđeno i obrazloženo u rješenjima o određivanju i produživanju pritvora koja su ranije donesena. Sud BiH je istakao da je, imajući u vidu navedeno, pažljivo i savjesno ispitao postojanje posebnih okolnosti na strani apelanta i saoptuženih i zaključio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost produženja pritvora apelantu i saoptuženom Mensuru Memiću po osnovu člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKPBiH, a u odnosu na saoptuženog Nihada Bojadžića po osnovu člana 132. stav 1. tačka a) istog zakona.
9. U vezi sa navedenim, Sud BiH je obrazložio da je, u pogledu postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH u odnosu na apelanta i sve ostale saoptužene, imao u vidu izjave saoptuženog Nihada Bojadžića, svjedoka Ramiza Bećirija, Seada Brankovića, Suvada Roga i zaštićenog svjedoka „R“ koje su detaljno interpretirane u rješenju. Sud BiH je naveo da je imao u vidu i službene zabilješke koje je tom sudu dostavilo Tužiteljstvo uz izjašnjenje o kontroli opravdanosti pritvora iz kojih proizlazi da je sa zaštićenim svjedokom „E“ kontaktirao njegov brat putem SMS poruka i telefonski i prenio mu da je imao direktni kontakt sa braćom saoptuženog Nihada Bojadžića, koji su mu rekli da treba da svjedoči i kada, kao i šta treba da izjavi, odnosno da je zaštićeni svjedok „N“ bez ikakvog odobrenja kontaktirao sa istim saoptuženim koji mu je tom prilikom uputio detaljno navedene riječi koje se mogu shvatiti kao prijetnja ili utjecaj. Zbog svega navedenog, Sud BiH je istakao da je utjecaj saoptuženih na tok predmetnog postupka izašao izvan okvira „ozbiljnog rizika“, jer dokazi ukazuju da se u konkretnom predmetu ostvario veći broj utjecaja i pritisaka na svjedoke i da su taj pritisak i utjecaj konstantni zbog čega je taj sud uvjerenja da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi svi optuženi, ukoliko bi se našli na slobodi, ometali krivični postupak kako vršenjem utjecaja na svjedoke i saučesnike, tako i uništavanjem i skrivanjem dokaza važnih za krivični postupak. Istaknuto je da, i pored činjenice da neki od optuženih u ovom predmetu izražavaju otvorenu sklonost ka ostvarivanju direktnih i neposrednih prijetnji svjedocima, odnosno vršenju utjecaja u smislu izmjene iskaza na glavnom pretresu, taj sud smatra da su takve aktivnosti preduzete u interesu svih optuženih.
10. Sud BiH je obrazložio da nesumnjivo postoje i pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH s obzirom na težinu krivičnih djela koja se apelantu i saoptuženim stavljaju na teret, kao i visinu kazne koja se može izreći za ta djela, čime je ispunjen objektivni uvjet za egizistiranje pritvora, dok je u pogledu postojanja subjektivnog uvjeta Sud BiH imao u vidu činjenicu da se radi o krivičnim djelima koja po svojoj prirodi spadaju u grupu najtežih krivičnih djela, jer predstavljaju zločine protiv vrijednosti zaštićenih kako domaćim, tako i međunarodnim pravom a za koja, shodno odredbama člana 19. KZBiH, ne nastupa zastara krivičnog gonjenja. Sud BiH je obrazložio da je, zbog svega navedenog, opravdan zaključak da u konkretnom slučaju postoje vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanjem na slobodu apelanta i ostalih saoptuženih bila stvorena negativna atmosfera u javnosti, kao i osjećanja straha i nesigurnosti a u konačnici bi rezultiralo gubitkom povjerenja u pravosuđe i stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, zbog čega je, prema obrazloženju Suda BiH, produženje pritvora u odnosu na apelanta i sve saoptužene opravdano zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH.
11. Sud BiH je naveo da je, shodno odredbama člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ispitao i mogućnost primjene blaže mjere osiguranja prisutnosti apelanta i ostalih saoptuženih daljnjem toku postupka i zaključio da se, zbog svega navedenog, prisutnost može ostvariti jedino zadržavanjem svih saoptuženih u pritvoru.
12. Protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 003369 10 Krl od 27. juna 2012. godine apelant i saoptuženi Mensur Memić i Nihad Bojadžić su podnijeli žalbe Apelacionom vijeću, koje je Rješenjem broj S1 1 K 003369 10 Krl od 27. augusta 2012. godine žalbe odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje, u potpunosti prihvatajući razloge navedene u tom rješenju. Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani žalbeni prigovori da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri posvetio pažnju utvrđivanju osnovane sumnje. Ovo stoga što je nesporno, kako navodi Apelaciono vijeće, da osnovana sumnja kao opća pretpostavka za određivanje i produženje pritvora u odnosu na apelanta i sve saoptužene proizlazi iz činjenice da su potvrđene optužnice Tužiteljstva zbog čega je Apelaciono vijeće istaklo da u pobijanom rješenju nije bilo potrebe ponavljati sve razloge na osnovu kojih je utvrđena osnovana sumnja u obimu kako je navedeno u rješenjima o određivanju i produženju pritvora ukoliko je ocijenjeno da, i nakon izvođenja određenog broja dokaza na glavnom pretresu, i dalje postoji osnovana sumnja da su svi optuženi počinili krivična djela za koja se terete optužnicom.
13. Apelaciono vijeće je navelo i da navod da ocjena dokaza koja je navedena u žalbama nije prihvatljiva, jer je jednostrano usmjerena na ekskulpiranje optuženih i jer bi svaka detaljna ocjena u odnosu na onu koju je vršio prvostepeni sud prejudicirala meritornu odluku i došlo bi do povrede presumpcije nevinosti. Apelaciono vijeće je istaklo da su neosnovani žalbeni navodi vezani za postojanje razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, jer je u tom smislu prvostepeni sud pravilno utvrdio da je ispunjen formalnopravni uvjet iz navedene zakonske odredbe, odnosno da je za krivična djela koja se apelantu i ostalim saoptuženim stavljaju na teret propisana kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža, te da postoje i vanredne okolnosti, jer je nesporno da bi puštanje apelanta i ostalih saoptuženih na slobodu dovelo do negativnih reakcija javnosti, stvorilo osjećanja straha i nesigurnosti, što bi rezultiralo gubitkom povjerenja u pravosuđe, kao i stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Imajući u vidu sve navedeno, Apelaciono vijeće je odbilo žalbe apelanta i soptuženih Mensura Memića i Nihada Bojadžića.
14. Apelant i saoptuženi Nihad Bojadžić su, također, podnijeli žalbe Apelacionom vijeću i protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 003369 10 Krl od 27. augusta 2012. godine. Apelaciono vijeće je Rješenjem broj S1 1 K 003369 12 Krž 29 od 14. septembra 2012. godine žalbu saoptuženog Nihada Bojadžića odbilo kao neosnovanu, a djelomično uvažilo apelantovu žalbu i navedeno rješenje preinačilo na način da se prema apelantu utvrđuje postojanje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnjeg zadržavanja u pritvoru zbog postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je, u odnosu na apelantove žalbene navode, navelo da smatra osnovanim navode u odnosu na prestanak postojanja osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH u odnosu na apelanta. Apelaciono vijeće je, naime, istaklo da je slijedom žalbenih prigovora, a vršeći pojedinačnu procjenu osnova za pritvor, utvrdilo da više ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na egzistenciju koluzione opasnosti na strani apelanta, jer ne postoje činjenice ili okolnosti koje u svojoj ukupnosti ukazuju da je apelant pokušao da stupi u kontakt sa bilo kojim svjedokom, ili da je povezan sa nekim od izvršenih utjecaja. Također je navedeno da, budući da iz spisa proizlazi da je do sada saslušano oko 80 svjedoka Tužiteljstva, što predstavlja većinu svjedoka optužbe, i da su iskaze već dali na glavnom pretresu, Apelaciono vijeće smatra da opasnost od utjecaja na svjedoke u ovoj fazi postupka više nije takvog intenziteta da bi u konkretnom slučaju opravdavala dalju opstojnost mjere pritvora prema apelantu po ovom osnovu, odnosno da više ne proizlazi postojanje naročitih okolnosti onog intenziteta koji je neophodan za održavanje na snazi mjere pritvora iz tog osnova.
15. Apelaciono vijeće je istaklo da, s druge strane, i dalje postoje razlozi iz osnova propisan članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, jer je nesporno da je ispunjen uvjet postojanja „vanrednih okolnosti“ u smislu ovog pritvorskog osnova a kako je obrazložio prvostepeni sud. Konačno, navedeno je i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi vezani za njegovo zdravstveno stanje i porodične prilike kao razloga za puštanje na slobodu, jer taj sud smatra da je i u ranijim rješenjima po žalbi, u vezi sa ovim navodima, data ispravna argumentacija u smislu da ove činjenice ne predstavljaju zakonski osnov za ukidanje mjere pritvora. Imajući u vidu sve navedeno, Apelaciono vijeće je riješilo kao u dispozitivu rješenja.
16. Nakon toga, Sud BiH je obavijestio Ustavni sud da je Rješenjem tog suda broj S1 1 K 003369 10 Krl od 12. oktobra 2012. godine apelantu ukinuta mjeru pritvora, naloženo da se apelant odmah pusti na slobodu nakon što nadležnoj Policijskoj stanici Buturović polje preda pasoš na svoje ime koji su izdali ovlašteni organi BiH ili bilo koje druge države, Vlada i organi vlasti i sve putne isprave koje posjeduje, ima na raspolaganju i pod svojom kontrolom o čemu će apelantu biti izdata potvrda, a Sud BiH obaviješten. Rješenjem je apelantu izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta osim u slučaju kada je potrebno da se pojavi pred Sudom BiH, Tužiteljstvom ili radi odlaska na liječnički pregled/kontrolu uz obavezu Policijske stanice Buturović polje da organizira svakodnevni obilazak apelanta u periodu od 9 do 21 sat radi provjere da li apelant poštuje izrečenu mjeru i radi obavještavanja pismenim putem Suda BiH o svakoj izvršenoj provjeri. Navedenim rješenjem apelantu su izrečene i mjera zabrane putovanja (uz već navedeno oduzimanje putnih isprava) i izdavanje novih pasoša i korištenja ličnih karata za prelazak državne granice, kao i mjera zabrane kontaktiranja, sastajanja ili povezivanja na bilo koji način, uključujući i približavanje u rastojanju od najmanje 100 m saoptuženim, osumnjičenim protiv kojih Tužiteljstvo vodi istragu u odnosu na isti inkriminirani događaj. Rješenjem je određeno da će izrečene mjere trajati dok za njima postoji potreba a najduže do pravosnažnosti presude, osim ukoliko mjera ne bude izmijenjena ili ranije ukinuta, s tim što je, shodno odredbama člana 126.b stav 6. ZKPBiH, određena kontrola neophodnosti daljnjeg trajanja mjere zabrane svaka dva mjeseca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da ni u jednom rješenju o produženju pritvora Sud BiH nije konkretizirao u čemu se sastoji ispunjenje zakonskih uvjeta za njegovo zadržavanje u pritvoru, već da se svi razlozi odnose na ostale saoptužene. Također, navodi da je diskriminiran u odnosu na ostale saoptužene kojima je mjera pritvora ukinuta (Zulfikar Ališpago i Dževad Salčin) koji su optuženi za teže djelo od onog koje je njemu stavljeno na teret, a pogotovo ako se ima u vidu da ne postoji nijedan dokaz da bi apelant svojim radnjama utjecao na svjedoke ili svojim boravkom na slobodi izazvao bilo kakve vanredne okolnosti. Osim toga, apelant je ponovio navode iz ranije podnesenih apelacija.
b) Odgovor na apelaciju
18. Sud BiH i Apelaciono vijeće su naveli da su navodi iz apelacije neosnovani, te da u postupku produženja pritvora apelantu nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da su i u prvostepenim i u drugostepenim rješenjima dati razumljivi i jasni razlozi kojima se sud rukovodio prilikom donošenja osporenih rješenja. U odgovoru su interpretirani i argumenti navedeni u osporenim rješenjima. Također je navedeno da je Sud BiH 12. oktobra 2012. godine donio rješenje kojim je apelantu pritvor ukinut i zamijenjen blažom mjerom zabrane napuštanja boravišta, putovanja i sastajanja i kontaktiranja sa saoptuženim i osumnjičenim u istom inkriminiranom događaju, te da su i zbog toga navodi apelacije neosnovani.
19. Tužiteljstvo je navelo da smatra da je apelacija neosnovana, budući da se razlozi za određivanje i ukidanje pritvora ocjenjuju za svaki slučaj pojedinačno, te da je u trenutku kada su iz pritvora pušteni saoptuženi na koje se apelant poziva, Tužiteljstvo smatralo da su se stekli uvjeti za zamjenu mjere pritvora blažom mjerom u odnosu na te saoptužene a što je prihvatio i Sud BiH. Također je navedeno da je, nakon saslušanja zaštićenog svjedoka „S“, u odnosu na apelanta dat prijedlog za ukidanje pritvora i zamjene te mjere blažom mjerom, pa je i apelant rješenjem Suda BiH pušten na slobodu i određena mu mjera zabrane iz člana 126. ZKPBiH.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase:
Član 132. stav 1. tač. b) i d) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Član 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
- jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;
- jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
- dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
- tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog vijeća broj S1 1 K 003369 10 Krl od 27. augusta 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 29. augusta 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je dopuna apelacije, kojom je apelant osporavao i Rješenje Apelacionog vijeća broj S1 1 K 003369 12 Krž 29 od 14. septembra 2012. godine doneseno u međuvremenu, podnesena 1. oktobra 2012. godine, te zaključuje da je i dopuna apelacije podnesena u propisanom roku od 60 dana. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3.d) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2. i 3. i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
26. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. Ustavni sud zapaža da je apelant ovom apelacijom i njenom dopunom osporio rješenja Suda BiH i Apelacionog vijeća o produženju pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud prvo podsjeća na to da je već rješavao apelacije istog apelanta kojim je pokrenuto isto činjenično i pravno pitanje vezano za određivanje pritvora u toku istrage, odnosno trajanja glavnog pretresa (što je slučaj i sa konkretnom apelacijom), te donio odluke br. AP 120/10 i AP 2643/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 120/10 od 20. aprila 2011. godine i broj AP 2643/11 od 27. juna 2012. godine, objavljene na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama izložio opća razmatranja vezana za primjenjivost garancija iz člana 5. Evropske konvencije (tač. 41-44. Odluke broj AP 120/10) na konkretan slučaj, te smatra da nema potrebe da ih ponovo izlaže u ovoj odluci.
28. Dalje, Ustavni sud je u navedenim odlukama, između ostalog, zaključio da nije došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti, jer je utvrdio: «[...] iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio upoznat sa svim razlozima za određivanje pritvora, te da je izjavljivao žalbe na rješenja o određivanju pritvora. Sama činjenica da apelantu u početku istrage nije dozvoljen uvid u sve dokaze kojima je raspolagalo Tužiteljstvo, a radi zaštite vođenja istrage, ne vodi kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti, budući da je apelantovom branitelju nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta omogućen uvid u sve spise, te da zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije neosnovanim.» Osim toga, navedeno je da je «Sud BiH u osporenim rješenjima dao vrlo iscrpne i jasne razloge za svoje zaključke u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora u smislu relevantnih odredaba člana
132. ZKPBiH. Naime, iz navedenih obrazloženja proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi samo o pretpostavkama da bi apelantovo sugestivno postupanje bilo moguće, već zato što je Tužiteljstvo u svom prijedlogu za određivanje, odnosno produženje pritvora ponudilo, što je Sud BiH prihvatio i obrazložio, razloge u vidu realnog straha ključnih svjedoka, tužiteljice i pripadnika Državne agencije za istrage i zaštitu. [...] Iz toga proizlazi da nema proizvoljnosti u zaključku Suda BiH da u slučaju apelantovog ostanka na slobodi postoji opravdana bojazan da bi on mogao stupiti u kontakt sa saučesnicima koji su u bjekstvu. To bi, kako je Sud BiH obrazložio, vodilo ometanju istrage, odnosno glavnog pretresa koji je još u toku, zato što ne postoji drugi efikasan način da se takvi kontakti onemoguće ili ograniče. [...] Osim toga, Ustavni sud smatra da je i obrazloženje Suda BiH o postojanju tzv. vanrednih okolnosti u konkretnom slučaju argumentirano i zasnovano na realnoj mogućnosti narušavanja javnog reda u slučaju apelantovog puštanja na slobodu. U vezi sa navedenim, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije smatra neosnovanim».
29. Osim toga, u navedenim odlukama je obrazloženo da „apelant navodi da mu je prekršeno i pravo iz člana 5. stav 3, budući da, osim navoda da je pretres u konkretnom predmetu veoma složen i da se vodi protiv nekih visokopozicioniranih lica iz vrha Armije RBiH i političkog života, nisu navedeni nikakvi opravdani razlozi za određivanje i produžavanje pritvora. Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor i u fazi glavnog pretresa određen zbog postojanja uvjeta iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKPBiH a produžavan shodno odredbama člana 137. ZKPBiH. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja koluzione opasnosti i vanrednih okolnosti, tj. da je detaljno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelant i saoptuženi, između ostalog, ometati krivični postupak utječući na svjedoke i saučesnike, odnosno da postoje vanredne okolnosti vezane kako za visinu zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo, tako i način izvršenja i posljedice predmetnog krivičnog djela. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da su proizašle posljedice izuzetno teške i da su ostavile trajne i dalekosežne posljedice na velik broj preživjelih žrtava i srodnika stradalih, te da postoje i okolnosti vezane za prijetnje remećenja javnog reda organiziranjem demonstracija i blokiranjem saobraćajnica, upućivanje prijetnji medijima, istražiteljima SIPA-e, tužiteljici i jednom broju saučesnika. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim“.
30. Dalje, u navedenim odlukama je, također, u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud zaključio da su i ovi apelacioni navodi neosnovani, jer „[...]sama činjenica da je Sud BiH donosio drugačije odluke o pritvoru, odnosno određivanju mjere zabrane za lica koja su, također, učestvovala u istom događaju ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu ako se u takvim predmetima donesu različite odluke, jer se postojanje osnova za pritvor mora ocjenjivati u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu».
31. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant i u konkretnoj apelaciji pokreće pitanje kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st.1, 2. i 3. Evropske konvencije, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, također, zapaža da su rješenja Suda BiH i Apelacionog vijeća koja apelant osporava konkretnom apelacijom zasnovana na istovjetnim razlozima kao i prethodno donesena i osporena u ranije dvije apelacije br. AP 120/10 i AP 2643/11 uz razliku da je Rješenjem Apelacionog vijeća broj S1 1 K 003369 12 Krž 29 od 14. septembra 2012. godine, koje je osporeno konkretnom apelacijom, u žalbenom postupku apelantu pritvor produžen zbog postojanja osnova samo iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, dok je utvrđeno da više ne postoje razlozi iz tačke b) istog člana. Ustavni sud zapaža i da je, nakon toga, novim rješenjem Suda BiH od 12. oktobra 2012. godine apelantu pritvor ukinut i zamijenjen blažom mjerom. Imajući u vidu sve navedeno, te uzimajući u obzir da apelant u ovoj apelaciji, u suštini, ponavlja iste navode i tvrdnje o kršenju prava koje je Ustavni sud već razmotrio u predmetima br. AP 120/10 i AP 2643/11, te budući da su Sud BiH i Apelaciono vijeće u odlukama osporenim ovom apelacijom dali iscrpne i jasne razloge za zaključak da i dalje postoje razlozi za apelantovo zadržavanje u pritvoru, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Pri tome Ustavni sud zapaža, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 132. ZKPBiH koji koristi pojam određena osoba, da se razlozi za određivanje pritvora, suprotno navodima apelanta koji smatra da bi sud prilikom odlučivanja o pritvoru trebalo da donese iste odluke o pritvoru svim saoptuženim (u smislu da je pritvor apelantu trebalo da bude ukinut istovremeno kad je ukinut pritvor saoptuženim Zulfikaru Ališpagi i Dževadu Salčinu), procjenjuju za svaki slučaj ponaosob, odnosno u odnosu na svakog optuženog posebno. Stoga, Ustavni sud smatra da se i u tom pogledu apelantovi navodi da je diskriminiran u odnosu na ostale saoptužene, u okolnostima konkretnog predmeta, također pokazuju u cijelosti neosnovani. Ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da je Sud BiH, upravo ocjenjujući razloge za produženje pritvora u odnosu na apelantovu ličnost, nakon podnošenja apelacije a nakon procjene da su se za to stekli uvjeti, donio Rješenje broj S1 1 K 003369 10 Krl od 12. oktobra 2012. godine kojim je apelantu ukinuta mjeru pritvora (određena osporenim rješenjima), naloženo njegovo puštanje na slobodu, te u odnosu na apelanta izrečene mjere zabrane.
32. S obzirom na sve navedeno, Ustavi sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovih prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2 i 3. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije kada iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio upoznat sa svim razlozima za određivanje pritvora, kada odluka o produženju pritvora sadrži vrlo iscrpne i jasne razloge kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH, tako i u pogledu postojanja posebnih uvjeta predviđenih tač. b), odnosno d) navedenog člana i člana 137. istog zakona, budući da je, prema utvrđenju Suda BiH i Apelacionog vijeća, postojala bojazan da će apelant utjecajem na svjedoke i saučesnike ometati krivični postupak, odnosno kad je utvrđeno postojanje tzv. vanrednih okolnosti.
34. Također, nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH donosio drugačije odluke o pritvoru, odnosno određivanju mjere zabrane za lica koja su, također, učestvovala u istom događaju, jer se postojanje osnova za pritvor mora ocjenjivati u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić