Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2667/09 (S. Ć., S. Ć. i D. Ć.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2667/09
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2667/09, rješavajući apelaciju Sakiba Ćurana i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Sakiba Ćurana, Suade Ćuran i Damira Ćurana.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 609 od 30. juna 2009.
godine.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Sakibu Ćuranu, Suadi Ćuran i Damiru Ćuranu, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Sakiba Ćurana, Suade Ćuran i Damira Ćurana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 609 od 30. juna 2009.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1827/04 od 13.
februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P- 390/00 od 27. augusta 2004. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sakib Ćuran, Suada Ćuran i Damir Ćuran (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prnjavora, koje zastupa Jozo Barišić, advokat iz Dervente, podnijeli su 19. augusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 609 od 30. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1827/04 od 13. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-390/00 od 27. augusta 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, zatraženo je 28. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, 29. decembra 2009. godine, 20. januara 2010. godine, 31. decembra 2009. godine i 12. januara 2010. godine dostavili su odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 29. januara 2010. godine.
5. Ustavni sud 18. septembra 2012. godine zatražio je kopiju spisa od Osnovnog suda, koji je postupio po traženom 1. oktobra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelanti su 12. septembra 2000. godine podnijeli tužbu radi naknade štete protiv Republike Srpske-Općine Prnjavor. U obrazloženju tužbe apelanti su naveli da su u periodu od 1995. godine do 1998. godine na njihovu kuću i njihovu porodicu izvršena četiri napada zbog čega potražuju materijalnu i nematerijalnu štetu.
8. Osnovni sud je održao ročište 4. oktobra 2001. godine na kojem je pozvao apelante da urede tužbu i precizno označe tuženog i preciziraju tužbeni zahtjev. Apelanti su kao tuženu označili Republiku Srpsku. Osnovni sud je održao ročište 20. marta 2002. godine na kojem je odlučio da se ročište odgađa na neodređeno vrijeme.
9. Osnovni sud je održao ročište 14. novembra 2002. godine. Dopisom od 14.
novembra 2002. godine Osnovni sud je zatražio od Centra javne sigurnosti podatke, odnosno sve zapisnike i zabilješke o izvršenim uviđajima u vezi sa napadima na kuću apelanata, koji su postupili po traženom 27. novembra 2002. godine.
10. Osnovni sud je održao ročište 7. oktobra 2003. godine na kojem su apelanti tražili od Osnovnog suda da im ostavi rok za uređenje tužbe. Dopisom od 11. oktobra 2003. godine apelanti su uredili tužbu (apelanti su kao tuženu označili Općinu Prnjavor), a dopisom od 1. decembra 2003. godine opunomoćenik apelanata tražio je odgodu ročišta zakazanog za 8. decembar 2003. godine.
11. Osnovni sud je održao pripremno ročište 29. januara 2004. godine na kojem je opunomoćenik apelanata izjavio da ostaje pri označenju da je tužena Općina Prnjavor kao dio Republike Srpske, odnosno da kao tužena treba da „stoji“ Općina Prnjavor, koju zastupa zakonski zastupnik Republičkog javnog pravobranilaštva.
12. Rasprava zakazana za 16. mart 2004. godine odgođena je zbog imenovanja postupajuće sutkinje na drugu dužnost. Dopisom od 14. februara 2004. godine opunomoćenik apelanata zatražio je odgodu ročišta koje je bilo zakazano za 16. mart 2004. godine, a dopisom od 8. maja 2004. godine zatražio je zakazivanje glavne rasprave.
13. Osnovni sud je održao glavnu raspravu 29. jula 2004. godine (na glavnoj raspravi Osnovni sud je odbio zahtjev opunomoćenika apelanata za preinačenje tužbenog zahtjeva da se kao tužena označi i Republika Srpska).
14. Presudom Osnovnog suda od 27. augusta 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena Općina Prnjavor da im naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu (u izreci presude precizirani pojedinačni iznosi) sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je izvršio uvid u spis broj R-60/96, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, zapisnike o uviđaju, dopis Policijske stanice Prnjavor, te da je saslušao parnične stranke i svjedoke. Osnovni sud je istakao da nije sporno da je 14. marta 1996. godine postavljena eksplozivna naprava na ulaznim vratima kuće apelanata, kada je došlo do oštećenja kuće, te da je 19. januara 1998. godine iz vatrenog oružja pucano na kuću i da je došlo do oštećenja kuće. Međutim, sporno je da li su izvršena druga dva napada kako je navedeno u tužbi, sporno je da li je Općina Prnjavor pasivno legitimirana i sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Osnovni sud je istakao da apelanti nisu dokazali da su izvršena još dva napada na njihovu kuću, a zastara nije nastupila, zato što je odredbama člana 376. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisan subjektivni i objektivni rok zastare. Budući da u konkretnom slučaju apelanti nisu saznali za lica koja su štetu učinila, to su oni u objektivnom roku od pet godina podnijeli tužbu tako da nije nastupila zastara potraživanja.
15. Međutim, Općina Prnjavor nije pasivno (u presudi je vjerovatno greškom navedeno aktivno legitimirana) legitimirana u ovom sporu. Naime, odredbama člana 102. Ustava Republike Srpske taksativno je propisan djelokrug poslova koje obavlja općina. Zaštitu ljudskih prava i zaštitu svih oblika vlasništva, između ostalog, osigurava Republika Srpska putem svojih organa u smislu odredaba člana 68. Ustava Republike Srpske. Dakle, za štetu u konkretnom slučaju može biti odgovorna samo Republika Srpska, a nikako Općina Prnjavor, a apelanti ničim nisu dokazali da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službenih lica, državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlaštenja. Osim toga, apelanti ničim nisu dokazali visinu materijalne i nematerijalne štete.
16. Odlučujući o žalbi apelanata, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-1827/04 od 13. februara 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su apelanti u tužbi kao tuženu označili Republiku Srpsku-Općinu Prnjavor. Podneskom od 25. decembra 2001. godine apelanti su uredili tužbu i kao tuženu označili Republiku Srpsku. Zatim, podneskom od 11. oktobra 2003. godine apelanti su kao tuženu označili Općinu Prnjavor. Na pripremnom ročištu održanom 29. januara 2004. godine opunomoćenik apelanata je izjavio da ostaje pri navodima iz podneska od 11. oktobra 2003. godine, tj. da je tužena Općina Prnjavor, a na glavnoj raspravi da ostaje pri navodima iznesenim na pripremnom ročištu, tj. da je tužena Općina Prnjavor kao sastavni dio Republike Srpske. Međutim, činjenica da li je kao tužena označena Republika Srpska ili Općina Prnjavor nema utjecaja, zato što ne postoji odgovornost niti u odnosu na Republiku Srpsku, niti u odnosu na Općinu Prnjavor, jer između postupanja tužene, odnosno obavljanja njene djelatnosti, i nastale štete ne postoji uzročna veza. Pošto je Ustavom Bosne i Hercegovine Republika Srpska definirana kao entitet u sastavu Bosne i Hercegovine, to bi za štetu mogla odgovarati jedino Bosna i Hercegovina. U vezi sa žalbenim navodima da prvostepeni sud nije ocijenio izvedene dokaze u pravcu utvrđivanja visine materijalne štete, kao i da tužena nije osporavala visinu tužbenog zahtjeva, Okružni sud je istakao da nisu osnovani, jer osporavanjem osnova osporena je i visina štete, a nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke ne sadrže procjenu visine štete. Budući da su apelanti, u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bili obavezni dokazati činjenice na kojim zasnivaju svoj zahtjev, prvostepeni sud je pravilno zaključio da tvrdnje apelanata o postojanju osnova i visine štete nisu dokazane.
17. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07- 000 609 od 30. juna 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je imovina apelanata oštećena radnjama nepoznatih lica. Apelanti tužbeni zahtjev temelje na odredbama člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske i odredbama člana II stav
3. Ustava Bosne i Hercegovine. Odredbama člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske propisano je da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ ili organizacija koja vrši javna ovlaštenja. Nezakonit rad je, prije svega, postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, ili propuštanje da se zakon ili drugi pravni akt primijeni, ali sa voljom ili pristankom da se nanese šteta. Bez postojanja voljnog elementa da se trećem nanese šteta ne bi se moglo prihvatiti postojanje nezakonitog rada, tako da neće postojati niti odgovornost organa ili službenog lica, odnosno organizacije koja vrši javna ovlaštenja samo zato što su postupali protivno propisu, ili su propustili da primijene propis. Nepravilan rad je činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinima obavljanja djelatnosti, ali pod uvjetom da postoji volja ili pristanak da se time oštete prava ili interesi trećeg. Svako nepravilno postupanje samo po sebi bez postojanja voljnog elementa nema kao posljedicu odgovornost državnog organa za štetu pričinjenu trećim licima. U konkretnom slučaju u postupku nije utvrđeno da je šteta nastala radnjom ili propustom Općine Prnjavor ili njenih službenih lica. Nadležnost općine regulirana je odredbama člana 102. Ustava Republike Srpske iz kojih ne slijedi da je staranje o sigurnosti ljudi i imovine nadležnost općine i njenih organa, tako da niti šteta koju su apelanti pretrpjeli nije posljedica propusta Općine Prnjavor. Osim toga, osnovanost tužbenog zahtjeva ne slijedi niti iz odredaba člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, jer navedene odredbe propisuju osnovna prava i slobode. Vrhovni sud je istakao da nije osnovano ukazivanje apelanata da je, pored tužene, u ovoj parnici tužena i Republika Srpska. Naime, nakon stupanja na snagu novog ZPP, opunomoćenik apelanata je uredio tužbu i kao tuženu označio Općinu Prnjavor, istina, na glavnoj raspravi opunomoćenik apelanata je izjavio da je tužena i Republika Srpska. Međutim, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio zahtjev za preinačenje tužbe u skladu sa odredbama člana 58. u vezi sa članom 57. ZPP, jer se preinaka tužbe može izvršiti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta. Osim toga, nije bilo pristanka zakonskog zastupnika Republike Srpske, koja je trebalo da stupi u parnicu pored Općine Prnjavor. Pri takvom stanju stvari apelantima je samo ostala mogućnost da protiv Republike Srpske podnesu posebnu tužbu radi naknade štete. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani revizioni prigovori apelanata da su oni dokazali visinu štete. Naime, apelanti su tokom cijelog postupka imali opunomoćenika koji je imao mogućnost da izlaže činjenice i predlaže dokaze, što nije radio. Osim toga, apelanti neosnovano ističu da nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost visine štete, jer je tužena priznala osnov i visinu štete. Međutim, tužena je već u odgovoru na tužbu osporila kako osnov, tako i visinu štete, zbog činjenice da Općina Prnjavor nije pasivno legitimirana, nije značajno da li su apelanti dokazali visinu štete ili ne.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je u predmetnom postupku primjena zakona bila proizvoljna i diskriminirajuća, te da je došlo do povrede procesnih prava, a utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti ističu da, pošto su muslimanske vjere i bošnjačke narodnosti, u ratnom i poratnom periodu nisu bili poželjni na svom ognjištu zbog čega Osnovni sud nije mogao djelovati kao nepristran u ovom predmetu. Apelanti navode da su kao tuženu označili Republiku Srpsku- Općinu Prnjavor, ali da je sud naložio da se tužba uredi i pored stajališta Vrhovnog suda izraženog u Presudi broj Rev-185/01 od 15. novembra 2002. godine iz kojeg slijedi, ako je tužena Republika Srpska, za pasivnu legitimaciju nije značajno označavanje njenog organa. Zbog toga oni nisu bili obavezni bilo šta označavati, ali su postupili po nalogu suda. Stav sudova o nedostatku pasivne legitimacije je pogrešan, budući da član 68. Ustava Republike Srpske propisuje da Republika Srpska osigurava zaštitu ljudskih prava i svih oblika vlasništva, a član 102. Ustava Republike Srpske propisuje da općina izvršava zakone i druge propise i opće akte Republike čije izvršavanje je povjereno općini, tako da sudovi pogrešno tumače da je Republika Srpska i općina kao njen dio oslobođena od odgovornosti. Osim toga, sudovi pogrešno zaključuju da oni nisu dokazali visinu štete, budući da je u nalazu i mišljenju vještaka navedeno da šteta nije manja od 60.000,00 KM. Apelanti navode da su tužbu podnijeli 12. septembra 2009. godine, da je prvostepena presuda donesena 27. augusta 2004. godine, da je drugostepena presuda donesena 13. februara 2007. godine, te da je Vrhovni sud presudu donio 30. juna 2009. godine, tako da je postupak trajao skoro devet godina, a radi se o hitnom postupku zbog ugrožavanja života i imovine. Apelanti traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 4.000,00 KM, ukupno 12.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je istakao da apelanti pogrešno smatraju da je Općina Prnjavor organ Republike Srpske. Naime, to su dva potpuno odvojena pravna lica sa razgraničenim nadležnostima, pravima i obavezama. Budući da je tokom postupka bilo nejasno ko je tužena strana, na traženje suda da se izjasni ko je tužena strana, opunomoćenik apelanata je decidirano i jasno naveo da je tužena Općina Prnjavor. Apelanti su naveli da je šteta nastala usljed terorističkih akata, ali da nije u nadležnosti općine da se bori protiv terorizma. Osim toga, apelanti su morali dokazivati visinu štete, a oni to nisu učinili. Vrhovni sud je istakao da nisu tačni navodi apelanata da se radi o hitnom postupku, te naveo hronologiju donošenja odluka i istakao da se može smatrati da su odluke donesene u razumnom roku. Navode o pristranosti sudova apelanti nisu ničim argumentirali. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Okružni sud je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelanti navode u apelaciji.
21. Osnovni sud je naveo hronologiju postupanja u predmetu, te istakao da nisu povrijeđena prava apelanata koja navode u apelaciji.
22. Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, istaklo je da nisu povrijeđena prava apelanata koja navode u apelaciji, odnosno da su prvostepeni i drugostepeni sud donijeli pravilne odluke, te da je apelacija neblagovremena, jer je podnesena nakon proteka roka od 30 dana.
V. Relevantni propisi
23. U Ustavu Republike Srpske relevantne odredbe glase:
Član 17.
Svako ima pravo na nadoknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanose službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja. [...].
Član 68.
Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII, koji glasi:
„Republika uređuje i osigurava:
[...] 5) ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda;
6) vlasničke i obavezne odnose i zaštitu svih oblika vlasništva, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, njihovih udruženja i komora, ekonomske odnose sa inozemstvom, koji nisu preneseni na institucije Bosne i Hercegovine, tržište i planiranje;
[...].
Član 102.
Općina preko svojih organa u skladu sa zakonom:
1. donosi program razvoja, urbanistički plan, budžet i završni račun, 2. uređuje i osigurava obavljanje komunalnih djelatnosti, 3. uređuje i osigurava korištenje gradskog građevinskog zemljišta i poslovnog prostora, 4. stara se o izgradnji, održavanju i korištenju lokalnih puteva, ulica i drugih javnih objekata od općinskog značaja, 5. stara se o zadovoljavanju potreba građana u kulturi, obrazovanju, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, fizičkoj kulturi, informisanju, zanatstvu, turizmu i ugostiteljstvu, zaštiti životne sredine i drugim oblastima, 6. izvršava zakone, druge propise i opće akte Republike čije izvršavanje je povjereno općini, osigurava izvršavanje propisa i općih akata općine, 7. formira organe, organizacije i službe za potrebe općine i uređuje njihovu organizaciju i poslovanje, 8. obavlja i druge poslove utvrđene Ustavom, zakonom i statutom općine. Sistem lokalne uprave uređuje se zakonom. Zakonom se može povjeriti vršenje poslova lokalne uprave u gradu.
24. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 57.
Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
[...].
Član 58.
Tužilac može, u roku iz člana 57. ovog zakona, svoju tužbu preinačiti i tako što će umjesto prvobitno tuženog tužiti drugu osobu.
Za preinačenje tužbe u smislu stava 1. ovog člana potreban je pristanak osobe koja treba stupiti u parnicu namjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
[...].
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 609 od 30. juna 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 19. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelanti navode da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. U vezi sa radnjama koje je apelant preduzimao u postupku, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02, presuda od 8. marta 2007. godine), prema kojoj, i pored činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu.
b) Period koji se uzima u obzir
34. Ustavni sud zapaža da su apelanti 12. septembra 2000. godine pokrenuli predmetni postupak, a da je postupak okončan 30. juna 2009. godine. Dakle, postupak je trajao osam godina i devet mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
35. Ustavni sud smatra da je odlukama redovnih sudova odbijen tužbeni zahtjev apelanata zbog usvajanja prigovora o nedostatku pasivne legitimacije. Dakle, ne može se konstatirati da su redovni sudovi rješavali složena pravna i činjenična pitanja zbog čega Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom postupku, tj. da složenost predmeta nije utjecala na njegovu dužinu.
36. U odnosu na doprinos apelanata predmetnoj dužini postupka, Ustavni sud smatra da je opunomoćenik apelanata u dva navrata tražio odgodu ročišta, tako da se može konstatirati da je navedeno jednim dijelom utjecalo na dužinu postupka.
37. U odnosu na doprinos redovnih sudova predmetnoj dužini postupka, Ustavni sud ukazuje da je postupak trajao osam godina i devet mjeseci, a da se radi o postupku koji nesumnjivo ima veliki značaj za apelante ako se imaju u vidu činjenice na kojima apelanti zasnivaju tužbu (postavljanje eksplozivne naprave na ulaznim vratima, odnosno napad iz vatrenog oružja). Dalje, Ustavni sud uočava da je prvostepeni postupak trajao skoro četiri godine u kojem periodu po godinu, odnosno po više mjeseci sud nije postupao. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da se može smatrati da su odluke donesene u razumnom roku, a Okružni i Osnovni sud su istakli da nisu povrijeđena prava koja apelanti navode u apelaciji. Prema navedenoj praksi Evropskog suda, i pored činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu. Također, imajući u vidu odredbu člana 10. ZPP, prema kojoj je sud obavezan provesti postupak bez odugovlačenja, Ustavni sud smatra da je, zbog toga što je postupak radi naknade štete trajao osam godina i devet mjeseci, koji je značajan za apelante i koji nije složene prirode, a sudovi nisu naveli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku.
38. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
39. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
40. Apelanti su tražili da im se naknadi nematerijalna šteta u iznosu po 4.000,00 KM zbog dužine trajanja parničnog postupka radi naknade štete. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je postupak trajao osam godina i devet mjeseci, apelantima se određuje naknada u visini od po 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
41. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zato što je u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Ustavni sud ne može ustanoviti da je obrazloženje redovnih sudova proizvoljno.
42. Naime, iz obrazloženja presuda slijedi da u postupku nije utvrđeno da je šteta nastala radnjom ili propustom Općine Prnjavor ili njenih službenih lica zbog čega nije bilo mjesta za primjenu odredaba člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske. Osim toga, nadležnost općine regulirana je odredbama člana 102. Ustava Republike Srpske iz kojih ne slijedi da je staranje o sigurnosti ljudi i imovine nadležnost općine i njenih organa. Ustavni sud smatra da nije proizvoljan stav Vrhovnog suda da apelanti neosnovano ističu da nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost visine štete, budući da je Općina Prnjavor priznala osnov i visinu štete kada je u odgovoru na tužbu Općina Prnjavor osporila kako osnov, tako i visinu štete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u ovom dijelu neosnovani.
43. U odnosu na ukazivanje apelanata da su oni označili kao tuženu Republiku Srpsku- Općinu Prnjavor, ali da je sud neosnovano tražio da se precizno označi ko je tužena, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Vrhovnog suda iz kojeg slijedi da je, nakon stupanja na snagu novog ZPP, opunomoćenik apelanata uredio tužbu i kao tuženu označio Općinu Prnjavor. Istina, na glavnoj raspravi opunomoćenik apelanata je izjavio da je tužena i Republika Srpska, ali prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio zahtjev za preinačenje tužbe u skladu sa odredbama člana 58. u vezi sa članom 57. ZPP, jer se preinaka tužbe može izvršiti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta. Osim toga, nije bilo pristanka zakonskog zastupnika Republike Srpske koja je trebalo da stupi u parnicu pored Općine Prnjavor. Ako se ima u vidu da odredbe člana 57. stav 1. ZPP propisuju da: Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano, te da odredbe člana 58. st. 1. i 2. istog zakona propisuju da: Tužilac može, u roku iz člana 57. ovog zakona, svoju tužbu preinačiti i tako što će umjesto prvobitno tuženog tužiti drugu osobu. …Za preinačenje tužbe u smislu stava 1. ovog člana potreban je pristanak osobe koja treba stupiti u parnicu namjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak, navedeno obrazloženje Vrhovnog nije proizvoljno, odnosno Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
44. U odnosu na navode apelanata kojim se ukazuje na pristranost Osnovnog suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti navode da su muslimanske vjere i bošnjačke narodnosti i da u ratnom i poratnom periodu nisu bili poželjni na svom ognjištu zbog čega Osnovni sud nije mogao djelovati kao nepristran u ovom predmetu. Ustavni sud smatra da apelanti tvrdnje o subjektivnoj pristranosti nisu potkrijepili relevantnim činjenicama. S druge strane, Ustavni sud naglašava da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudovi nisu bili nepristrani. Međutim, navedenog u konkretnom slučaju nema. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove navode apelanata ocjenjuje kao neosnovane.
45. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
46. Apelanti se, također, žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o povredi prava na imovinu apelanti zasnivaju na činjenici da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo i proizvoljno utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak radi naknade štete, koji je značajan za apelante, trajao osam godina i devet mjeseci, a kada nisu navedeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
48. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da obrazloženja presuda redovnih sudova ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.
49. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić