Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2709/09 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Ništavost
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2709/09

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2709/09, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001389 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000961 od 18.

aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.694/04 od 29. marta 2007. godine u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te član II/4. u vezi sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001389 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000961 od 18.

aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.694/04 od 29. marta 2007. godine u odnosu na član 6. stav 1. i član 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant-protivtuženi), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 25. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001389 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07- 000961 od 18. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.694/04 od 29. marta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 26. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. februara 2010. godine, Kantonalni sud 4. februara 2010. godine, a Općinski sud 11. februara 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 15. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant-protivtuženi je 30. septembra 2003. godine podnio tužbu protiv tuženog Elmira Ramića (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) radi utvrđivanja ništavosti rješenja o dodjeli stana i iseljenja iz njega. Apelant-protivtuženi je u obrazloženju tužbenog zahtjeva naveo da je tuženom-protivtužitelju Rješenjem Ministarstva trgovine i turizma Tuzlansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo trgovine i turizma) broj 05/1-372-565/98 od 14. jula 1998. godine, koji je u to vrijeme bio glavni tržišni inspektor, dodijeljen na korištenje dvosoban stan u Lukavcu, u poslovnom stambenom objektu Trg grada Bremena B/II-2 sprat, površine 61,75 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelant-protivtuženi je, dalje, naveo da je navedeno rješenje apsolutno ništavo, jer je doneseno suprotno odredbi člana 24. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99, u daljnjem tekstu: ZSO), jer davalac stana na korištenje nije imao odgovarajući opći akt kojim bi bilo regulirano pitanje dodjele stanova koji su nabavljeni iz budžetskih sredstava, niti su bili utvrđeni kriteriji za dodjelu stanova nabavljenih iz budžetskih sredstava, ni uvjeti i način dodjele kadrovskih stanova. Apelant-protivtuženi, također, navodi da je rješenje o dodjeli predmetnog stana donio tadašnji ministar za trgovinu i turizam koji nije bio ovlašten da odlučuje o raspodjeli stanova koji su nabavljeni iz budžetskih sredstava s obzirom na to da oni predstavljaju imovinu Kantona i da njima upravlja Vlada Tuzlansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada TPK), koja je, prema Odluci o obrazovanju komisije za stambena pitanja Vlade TPK, bila nadležna da putem ove komisije vrši raspodjelu stanova nabavljenih iz budžetskih sredstava. U konkretnom slučaju komisija nije nikad donijela odluku o raspodjeli stanova nabavljenih iz budžetskih sredstava prema kojoj bi eventualno predmetni stan bio raspoređen Ministarstvu trgovine i turizma, niti je donijela pojedinačno rješenje o dodjeli stana na korištenje tuženom-protivtužitelju. Zbog navedenih razloga, apelant-protivtuženi traži da se utvrdi da je predmetno rješenje o dodjeli stana tuženom-protivtužitelju apsolutno ništavo i da mu se predmetni stan oslobođen od lica i stvari preda u posjed. Tokom postupka zakonski zastupnik apelanta-protivtuženog je istakao da je apelant jedini vlasnik predmetnog stana koji, shodno članu 30. ZSO, pred sudom može zahtijevati iseljenje tuženog-protivtužitelja iz predmetnog stana.

7. Tuženi-protivtužitelj je tokom postupka 27. septembra 2006. godine istakao protivtužbeni zahtjev protiv apelanta, kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, da zajedno sa suprugom Kadirom Ramić ispunjava zakonske uvjete za kupovinu predmetnog stana, da je apelant-protivtuženi dužan predmetni stan prodati njemu i njegovoj supruzi, da ova presuda zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, da su on i njegova supruga stekli pravni osnov da postanu suvlasnici predmetnog stana u dijelu ½ pod uvjetom da uplate apelantu-protivtuženom kupoprodajnu cijenu stana utvrđenu u ovom postupku certifikatima i da je apelant-protivtuženi dužan trpjeti da se u knjigama etažnog vlasništva polaganjem ove presude u zemljišne knjige kod službe ovog suda on i njegova supruga uknjiže kao suvlasnici na predmetnom stanu sa dijelom 1/2.

8. Stavom I dispozitiva Presude Općinskog suda broj P.694/04 od 29. marta 2007.

godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta-protivtuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništavo Rješenje Ministarstva trgovine i turizma broj 05/1-372-565/98 od 14. jula 1998. godine o dodjeli na korištenje tuženom predmetnog stana, da se tuženom-protivtužitelju naloži da stan isprazni od lica i stvari i preda ga u posjed apelantu-protivtuženom, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.850,00 KM. Stavom II dispozitiva presude utvrđeno je da je tuženi-protivtužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu do 6. decembra 2000. godine, dok je stavom III odbačena protivtužba tuženog-protivtužitelja u dijelu bliže definiranom izrekom ove presude.

9. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je, nakon provedenog dokaznog postupka, uvida u Rješenje Ministarstva trgovine i turizma broj 05/1-372-565/98 od 14. jula 1998. godine, Ugovor o udruživanju sredstava broj 8/98 zaključen između izvođača radova „Arkada“ d.o.o. Lukavac i Ministarstva za trgovinu i turizam, Odluku o formiranju komisije za stambena pitanja Vlade TPK („Službene novine TPK“ broj 14/97), zapisnik o primopredaji stana tuženom-protivtužitelju od 26. decembra 1998. godine, Odluku Vlade TPK koja se odnosila na ovlaštenje Vlade da u svom djelokrugu vrši dodjelu i odlučuje o preraspodjeli sredstava za rješavanje stambenih pitanja svojih funkcionera u ministarstvima i ostalih zaposlenika („Službene novine TPK“ broj 3/97), postupajući shodno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je istakao da je tuženi-protivtužitelj u protivtužbenom zahtjevu od 27. septembra 2006. godine tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, da zajedno sa suprugom Kadirom Ramić ispunjava zakonske uvjete za kupovinu predmetnog stana, da je apelant-protivtuženi dužan predmetni stan predati njemu i njegovoj supruzi, da ova presuda zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, da su on i njegova supruga stekli pravni osnov da postanu suvlasnici predmetnog stana u dijelu ½ pod uvjetom da uplate apelantu-protivtuženom kupoprodajnu cijenu stana utvrđenu u ovom postupku certifikatima i da je apelant-protivtuženi dužan trpjeti da se u knjigama etažnog vlasništva polaganjem ove presude u zemljišne knjige kod službe ovog suda uknjiže kao suvlasnici na predmetnom stanu sa dijelom 1/2.

10. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je Ministarstvo trgovine i turizma Rješenjem broj 05/1-372-565/98 od 14. jula 1998. godine tuženom-protivtužitelju kao tadašnjem glavnom tržišnom inspektoru dodijelilo na korištenje predmetni stan, koje je potpisao tadašnji ministar navedenog ministarstva Bajro Bačić, na temelju kojeg je zaključen Ugovor broj 8/98 o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje poslovno - stambenog centra između izvođača radova „Arkada“ d.o.o. Lukavac i Ministarstva trgovine i turizma. Odredbom člana 1. navedenog ugovora Ministarstvo je bilo dužno izvođaču radova uplatiti iznos od 79.657,00 DEM radi kupovine predmetnog stana. Uvidom u dopis Ministarstva trgovine i turizma od 15. novembra 1999. godine koji je uputio tadašnji ministar Besim Duraković, proizlazi da je ovo ministarstvo obavijestilo Vladu TPK da je predmetni stan rješenjem ovog ministarstva od 14. jula 1998. godine dodijeljen na korištenje tuženom-protivtužitelju, na temelju kojeg je zaključen Ugovor broj 8/98 o udruživanju sredstava sa izvođačem radova i da je ovo ministarstvo u potpunosti izmirilo navedene obaveze sa planirane budžetske pozicije-kapitalna ulaganja. Između izvođača radova „Arkada“ d.o.o. i Ministarstva trgovine i turizma je 26. decembra 1998. godine sačinjen zapisnik o primopredaji predmetnog stana na kojem je u zemljišnim knjigama kao vlasnik upisana Vlada TPK, a kao korisnik tuženi-protivtužitelj. Tuženi-protivtužitelj se 26. decembra 1998. godine uselio u predmetni stan, koji i danas koristi. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tačno da je tuženom-protivtužitelju predmetni stan dodijeljen bez odgovarajuće zakonske procedure predviđene odredbom člana 24. ZSO, kojom je propisano da se stan dodjeljuje na korištenje u skladu sa općim aktom, kojim su utvrđeni kriteriji za dodjelu stana na korištenje i druga pitanja u vezi sa dodjelom stanova, dok je stavom 4. istog člana uređeno da se stanovi radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke, tj. kadrovski stanovi, dodjeljuju prema uvjetima iz općeg akta. Međutim, Općinski sud smatra da navedeni razlozi, nedostatak odgovarajućeg općeg akta o raspodjeli stanova ne znače da je predmetno rješenje o dodjeli stana tuženom-protivtužitelju apsolutno ništavo, niti na to ukazuje sadržina odredaba iz čl. 103. do 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer se navedene odredbe ZOO odnose na ništavost ugovora kao dvostranih pravnih poslova, što u konkretnom nije slučaj, jer je rješenje o dodjeli stana tuženom-protivtužitelju jednostrani pravni akt. Zbog istih razloga, na utvrđivanje apsolutne ništavosti predmetnog rješenja o dodjeli predmetnog stana ne utječe ni činjenica da je navedeno rješenje potpisao tadašnji ministar za trgovinu i turizam. Pošto je tužbeni zahtjev apelanta-protivtuženog bio usmjeren na utvrđivanje ništavosti rješenja o dodjeli predmetnog stana tuženom-protivtužitelju kojim nije obuhvaćen i ugovor o kupovini navedenog stana, a koji je predstavljao osnov za donošenje rješenja o dodjeli stana, to se ovaj sud kretao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu člana 2. ZPP, na temelju čega je zaključio da tužbeni zahtjev apelanta-protivtuženog nije osnovan. Ocjenjujući protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, isti sud je ocijenio osnovanim, jer je kao nesporno utvrdio da se tuženi sa porodicom u navedeni stan uselio 26. decembra 1998. godine, na osnovu pravosnažnog rješenja o dodjeli stana na korištenje od 14. jula 1998. godine, koje je predstavljalo punovažan osnov za useljenje u predmetni stan, jer nije stavljeno van snage, niti ga je poništio davalac stana na korištenje, osim što apelant predmetno rješenje tek sada tužbom osporava u smislu utvrđivanja apsolutne ništavosti. Općinski sud je, na kraju, zaključio da je tuženi-protivtužitelj, prema odredbi člana 11. ZSO, stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu danom zakonitog useljenja u njega 26. decembra 1998. godine. Dakle, stanarsko pravo nije stečeno u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine u kom smislu bi, prema članu 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prestalo da važi, pa je protivtužbeni zahtjev tuženog u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu Općinski sud ocijenio osnovanim, dok je u preostalom dijelu protivtužbeni zahtjev tuženog odbačen zbog toga što je kao protivtužitelj označen samo tuženi koji je bio stranka u postupku i što je dozvoljeno samo raspravljanje po protivtužbi samo označenog tuženog, odnosno kao stranka u postupku nije bila označena supruga tuženog. Stoga, sud nije posebno ocijenio tužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja u dijelu koji se odnosi na uvjete otkupa predmetnog stana.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000961 od 18. aprila 2008. godine žalbu apelanta-protivtuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (stav I izreke), u dosuđujućem dijelu protivtužbenog zahtjeva tuženog-protivtužitelja (stav II izreke) i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav IV izreke), dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena (stav III izreke).

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude žalbu apelanta-protivtuženog odbio kao neosnovanu s obzirom na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, jer su u vrijeme dodjele tuženom-protivtužitelju rješenja o dodjeli na korištenje predmetnog stana u budžetu TPK bila namjenski predviđena sredstva za rješavanje stambenih pitanja određenog broja funkcionera, među kojima je bio i tuženi, što ni apelant-protivtuženi u tužbenom zahtjevom nije osporavao. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta-protivtuženog kao neosnovan i usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja u smislu da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je tačna činjenica da je u vrijeme dodjele predmetnog stana tuženom-protivtužitelju već bila formirana Komisija za stambena pitanja kao radno tijelo Vlade TPK, koja je bila ovlaštena da vrši raspodjelu stanova nabavljenih iz budžetskih sredstava, i to ministarstvima, drugim kantonalnim organima i službama koje obrazuje vlada. Međutim, s obzirom na to da iz dopisa Ministarstva za trgovinu i turizam od 15. novembra 1999. godine, koji je potpisao tadašnji ministar Besim Duraković, upućenog Vladi TPK proizlazi da je predmetni stan kupljen iz sredstava budžeta koja su namijenjena za te svrhe, zbog čega je odbijen apelantov prigovor da je samo Vlada TPK putem svoje stambene komisije mogla donijeti odluku o dodjeli predmetnog stana tuženom-protivtužitelju. Također, Kantonalni sud smatra da se apelant-protivtuženi nije mogao pozivati na odredbu člana 24. ZSO zbog toga što je predmetni stan dodijeljen tuženom-protivtužitelju od Ministarstva za trgovinu i turizam, iz budžetskih sredstava namijenjenih u te svrhe. Ovo tim prije ako se ima u vidu da Vlada TPK, nakon prijema dopisa Ministarstva za trgovinu i turizam od 15. novembra 1999. godine, nije osporila kupovinu predmetnog stana za potrebe Ministarstva, niti je, kako je to pravilno ocijenio prvostepeni sud, svoj tužbeni zahtjev usmjerila i na osporavanje ugovora o kupovini stana koji je predstavljao osnov za donošenje rješenja o dodjeli stana.. Dakle, propust Vlade TPK da rješenje o dodjeli stana tuženom-protivtužitelju stavi van snage ili poništi ne daje aktivnu legitimaciju apelantu-protivtuženom da sudskim putem, nakon proteka roka od skoro pet godina, osporava pravilnost ovakvog načina dodjele predmetnog stana, jer izvedeni dokazi: Ugovor o udruživanju sredstava broj 8/98, zapisnik o primopredaji predmetnog stana i dopis Ministarstva za trgovinu i turizam od 15. novembra 1999. godine daju dovoljno osnova za izvođenje zaključka da je rješenje o dodjeli stana tuženom-protivtužitelju donijelo ovlašteno lice, te stoga je odbijena kao neosnovana žalba apelanta-protivtuženog u dijelu osporavanja stanarskog prava tuženog-protivtužitelja na predmetnom stanu. Kantonalni sud je, na kraju, zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na temelju pravilne primjene materijalnog prava donio prvostepenu odluku i žalbu apelanta-protivtuženog primjenom člana 226. ZPP, odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u st. I, II i IV izreke, dok je odluka prvostepenog suda u dijelu odbacivanja protivtužbenog zahtjeva tuženog koji se ticao otkupa predmetnog stana sadržanog u stavu III izreke ostala neizmijenjena.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001389 od 9. jula 2009. godine reviziju apelanta-protivtuženog odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 11. ZSO kada su usvojili protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja, utvrdivši da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. jer kao što je već navedeno, u predmetni stan se uselio 26. decembra 1998. godine na osnovu pravomoćnog rješenja davaoca stana na korištenje. Dakle, radi se o zakonitom useljenju u stan prema navedenoj odredbi ZSO u kojem stanuje od 26. decembra 1998. godine,

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da je dodjela stana tuženom-protivtužitelju izvršena protivno odredbi člana 24. ZSO i jer tuženi nikad nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, što u smislu člana 11. navedenog zakona predstavlja uvjet za zakonito useljenje u stan i stjecanje stanarskog prava. Tvrdi da rješenje o dodjeli stana tuženom-protivtužitelju ne može predstavljati osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana, pa samim tim ni za zakonito useljenje u stan, i da rješenje o dodjeli predmetnog stana tuženom-protivtužitelju ne može predstavljati osnov za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Ovo zbog toga što rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje tuženom ne smatra svojim aktom, niti uopće aktom ovlaštenog davaoca stana na korištenje. Dalje navodi da navedeno rješenje nije mogao poništiti, pa je zbog tog razloga upravo i pokrenuo postupak za utvrđivanje njegove apsolutne ništavosti, ocjenjujući da ima pravni interes da se utvrdi da je ništavo rješenje koje donio jedan od njegovih organa. Apelant, dalje, tvrdi da nije postojala nikakva odluka Vlade TK o namjenskom prenosu sredstava radi kupovine stana tuženom, ili bilo koji drugi akt Vlade koji bi se mogao smatrati aktom o dodjeli stana a koji bi eventualno mogao predstavljati osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana. Apelant je u obrazloženju apelacije spomenuo da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na imovinu i pravom na pravično suđenje, te prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, a da nije obrazložio povredu ovih prava.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi, odnosno da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude.

16. Kantonalni sud je istakao da je donio presudu uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa materijalnog prava i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Općinski sud je naveo da apelant ponavlja prigovore koje je isticao tokom trajanja postupka o kojima je ovaj sud već odlučivao, te o kojima je već dao detaljno i iscrpno obrazloženje. Stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

[...] Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.

Član 24.

Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa opštim aktom. Opštim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.

Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva, kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika.

Opštim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u preduzećima i drugim pravnim licima i zadacima predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.

19. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01, 15/02 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Svaki nosilac stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku nosiocu prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

Ako prodavatelj na zahtjev nosioca stanarskog prava koji želi kupiti staa ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za otkup stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.

Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.

20. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. [...].

21. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[...].

Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

Član 112.

1. Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.

[...].

Član 117.

[...].

To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.

VI. Dopustivost

22. Shodno članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Shodno članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. Shodno članu 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

a)Dopustivost u odnosu na prava iz Evropske konvencije Vezano za povredu prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant nosilac javne vlasti, te da ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Navedeni stav Ustavni sud je usvojio u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), tako da se apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13. i 17. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na ostala prava

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001389 od 9. jula 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. augusta 2009. godine, a apelacija je podnesena 25. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Apelant smatra da su odluke redovnih sudova nezakonite, jer tuženi-protivtužitelj nije mogao steći stanarsko pravo s obzirom na to da je postupak dodjele predmetnog stana proveden protivno odredbi člana 24. ZSO, odnosno rješenje o dodjeli spornog stana nije doneseno u skladu sa navedenim zakonom, tako da ne može biti punovažan osnov za useljenje tuženog-protivužitelja u predmetni stan i jer tuženi-protivtužitelj nikad nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, što, u smislu člana 11. ZSO, predstavlja uvjet za zakonito useljenje u stan i stjecanje stanarskog prava.

30. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan.

31. Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih presuda, odnosno izvedenih dokaza proizlazi da je Rješenjem Ministarstva trgovine i turizma broj 05/1-372-565/98 od 14. jula 1998. godine tuženom-protivtužitelju, koji je u to vrijeme bio glavni tržišni inspektor u navedenom ministarstvu, dodijeljen na korištenje predmetni stan, da je na osnovu tog rješenja, koji je potpisao tadašnji ministar navedenog ministarstva, zaključen Ugovor broj 8/98 sa izvođačem radova „Arkada“ d.o.o. Lukavac o udruživanju sredstava radi finansiranja poslovno-stambenog objekta u kojem se nalazi predmetni stan. Odredbama navedenog ugovora utvrđena je obaveza Ministarstva da uplati izvođaču radova ugovorenu cijenu stana u iznosu od 79.657,00 DEM, koju je ovo ministarstvo u cijelosti isplatilo zaključno sa 1. julom 1999. godine. Navedena sredstva su uplaćena sa pozicije budžetskih sredstava TPK predviđenih za ove namjene, kapitalnih ulaganja, koja su, dakle, namjenski bila predviđena za rješavanje stambenog pitanja određenog broja funkcionera među kojima je bio i tuženi-protivtužitelj. Ministarstvo je o izvršenoj uplati navedenih sredstava obavijestilo Vladu TPK dopisom od 15. novembra 1999. godine na koji Vlada nije imala primjedaba, nakon čega su potpisnici navedenog ugovora sačinili zapisnik o primopredaji predmetnog stana. U evidenciji JP „Rad“ Lukavac kao vlasnik stana je upisana Vlada TPK, a tuženi-protivtužitelj kao korisnik stana. Tuženi-protivtužitelj se u navedeni stan uselio 26. decembra 1998. godine, gdje i danas stanuje. Tuženi-protivtužitelj nije tražio da zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana sve dok apelant-protivtuženi nije podnio tužbu sudu 2003. godine radi utvrđivanja ništavosti rješenja o dodjeli predmetnog stana. Nakon toga je tuženi-protivtužitelj 2006. godine izjavio protivtužbu protiv apelanta-protivtuženog i zatražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu i taj zahtjev sudovi su usvojili na temelju člana 11. ZSO, utvrdivši da je tuženi-protivtužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u koji se uselio 26. decembra 1998. godine na osnovu rješenja apelanta kao davaoca stana na korištenje. Dakle, radi se, kako su to naglasili redovni sudovi, o rješenju koje predstavlja punovažan pravni akt i punovažan osnov za useljenje, jer navedeno rješenje davalac stana nije stavio van snage, niti ga je poništio, i koje apelant osporava tek podnošenjem tužbe sudu, ali u smislu utvrđivanja apsolutne ništavosti. Navedeno odlučenje sudovi su obrazložili razlozima da davalac na korištenje predmetnog stana nije osporio rješenje o dodjeli stana tuženom-protivtužitelju, te da okolnost što je stan dodijelilo Ministarstvo za trgovinu i turizam, a ne Komisija za stambena pitanja Vlade TPK, ne može ovo rješenje kao jednostrani akt Vlade činiti ništavim tim prije što Vlada, nakon prijema dopisa Ministarstva od 15. novembra 1999. godine, nije osporila kupovinu predmetnog stana. Također, sudovi su odbacili protivtužbu tuženog-protivtužitelja u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je zajedno sa suprugom stekao uvjete za kupovinu predmetnog stana, kao i da ova presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana zbog toga što je protivtužbom označen samo tuženi, te da kao stranka u postupku nije bila označena supruga apelanta-protivtuženog.

Razmatrajući navode apelanta-protivtuženog, Ustavni sud smatra da je u svojoj Odluci broj 2283/09 od 28. septembra 2012. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj 2283/09 od 28. septembra 2012. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 38-41) već razmatrao gotovo identična činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju, te naglasio „da je tužitelj na temelju valjanog pravnog akta, rješenja o dodjeli stana, stekao stanarsko pravo na njemu, tako da su se, u smislu člana 11. ZSO, stekli uvjeti za stjecanje stanarskog prava“. Ustavni sud je u tom pogledu u navedenoj odluci ukazao da navedena odredba propisuje mogućnost stjecanja stanarskog prava na temelju ugovora o korištenju stana ili drugog akta koji je punovažan osnov za useljenje, da odredbe člana 24. ZSO propisuju da se stan dodjeljuje u skladu sa općim aktom koji propisuje uvjete, način dodjele i dr. U konkretnom slučaju Ustavni sud je na temelju obrazloženja redovnih sudova utvrdio da je nedvosmisleno da je na temelju rješenja o dodjeli spornog stana Ministarstva pravde prvotužitelju dodijeljen sporni stan, koje je pravosnažno i koje apelant nikada nije stavio van snage (tek nakon što su prvotužitelj i drugotužitelj podnijeli tužbeni zahtjev, apelant je 2003. godine protivtužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništavosti rješenja), u koji su se prvotužitelj i drugotužitelj uselili na temelju ugovora o predaji u posjed spornog stana, da je prvotužitelj prijavljen kao korisnik centralnog grijanja i vode, te da je platio zakupninu, što ukazuje da je ispunjavao obaveze u vezi sa korištenjem spornog stana kao da ima ugovor o korištenju spornog stana. Ustavni sud je, također, utvrdio da redovni sudovi nisu sporili da je postupak dodjele stana proveden suprotno odredbama člana 24. ZSO, prema kojim se stan dodjeljuje na korištenje u skladu sa općim aktom kojim se utvrđuju kriteriji za dodjelu stana. Međutim, protivtužbeni zahtjev je postavljen na utvrđivanje ništavosti rješenja o dodjeli spornog stana, tj. apelant nije obuhvatio ugovor o kupovini spornog stana koji je, ustvari, temelj za donošenje rješenja o dodjeli spornog stana. Osim toga, pošto je protivtužbeni zahtjev usmjeren na ništavost, a ne na poništenje rješenja o dodjeli spornog stana, a pošto nije bilo zakonskog utemeljenja da se rješenje proglasi ništavim, nije bilo mogućnosti da se, u smislu člana 103. ZOO, udovolji protivžbenom zahtjevu. Također, Ustavni sud je u konkretnom slučaju naveo da je argumentiran stav Vrhovnog suda da je apelant mogao staviti izvan snage rješenje o dodjeli spornog stana ako je smatrao da je ono nezakonito. Stoga je Ustavni sud u ovom predmetu utvrdio da primjena zakona nije bila proizvoljna, odnosno da se ne može smatrati da je izostalo obrazloženje redovnih sudova u pogledu suštinskog pitanja u ovom sporu. S tim u vezi, Ustavni sud je ustanovio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

32. Imajući u vidu navedeno, te pošto su redovni sudovi i u predmetnom slučaju, prilikom ocjene zakonitosti stjecanja stanarskog prava tuženog-protivtužitelja na temelju rješenja o dodjeli stana, također identično primijenili pravo na način za koji je Ustavni sud u spomenutoj odluci ustanovio da nije arbitraran, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje dato u Odluci Ustavnog suda broj AP 2283/09 od 28. septembra 2012. godine.

33. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

34. Apelant, također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

35. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa članom II/3.e) i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u konkretnom slučaju apelant, osim pozivanja na povredu ovog prava, nije dostavio dokaze, niti je iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u ovom slučaju pokrenuto pitanje diskriminacije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

36. U situaciji kada nije utvrđena proizvoljna primjena Zakona o stambenim odnosima, te kada nije izostalo obrazloženje redovnih sudova u pogledu suštinskog pitanja u ovom sporu, ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, ne postoji povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

37. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2709/09 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio