Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2724/09 (M. J.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Naknada
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2724/09
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP-2724/09, rješavajući apelaciju Mare Jerinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mare Jerinić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 262 od 4. juna 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mare Jerinić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 262 od 4. juna 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 291 od 20. novembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj R1-3/01 od 28. februara 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mara Jerinić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnijela je 25. augusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 262 od 4. juna 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 291 od 20. novembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R1-3/01 od 28. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju, 2. i 3. februara 2010. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud pokušao je zatražiti odgovor na apelaciju od AD Rudnika lignita „Stanari“ iz Stanara, ali je dopis vraćen s naznakom da to pravno lice više ne postoji.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju, 26. i 5. februara 2010. godine dostavili su odgovore na apelaciju. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 12. maja 2010. godine.
5. Ustavni sud je 19. septembra 2012. godine zatražio kopiju spisa od Osnovnog suda, koji je postupio po zahtijevanom 25. septembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelantica i dr. 18. aprila 1997. godine, kao nasljednici svoje majke, podnijeli su tužbu protiv Općine Doboj i Rudnika lignita „Stanari“ iz Stanara radi naknade štete u iznosu od 60.000,00 DEM. U tužbi su, između ostalog, naveli da je, zbog nezakonitog postupka u provođenju eksproprijacije, pokretan postupak radi naknade štete zbog nezakonitog postupanja radnika koji su učestvovali u eksproprijaciji, ali da nije došlo do određivanja naknade štete zbog formalnih razloga, tako da je ovaj zahtjev odbijen.
8. Iz službene zabilješke postupajućeg sudije od 2. septembra 1998. godine slijedi da su apelantica i dr. pred sudom izjavili da su u tužbi pogrešno naveli „radi naknade štete“ i da traže naknadu po osnovu izvršene eksproprijacije. Osnovni sud je konstatirao da spis treba prevesti u vanparnični referat i „iznijeti“ završenim.
9. Rješenjem Osnovnog suda u Doboju od 23. marta 2000. godine obustavljen je parnični postupak, te odlučeno da će se postupak nastaviti kao vanparnični postupak, jer iz službene zabilješke od 2. septembra 1998. godine slijedi da apelantica i dr. traže naknadu po osnovu izvršene eksproprijacije.
10. Dopisom koji je označen brojem R1-3/01 od 16. maja 2002. godine Osnovni sud je zatražio od apelantice i dr. da dostave rješenje od 2. oktobra 1972. godine.
11. Apelantica i dr. urgirali su postupanje suda u predmetu 2. jula 2004. godine, a Osnovni sud dopisom od 25. augusta 2004. godine zatražio je od apelantice i dr. da urede prijedlog prema pravilima vanparničnog postupka.
12. Apelantica i dr., kao predlagači, dostavili su 4. oktobra 2004. godine Osnovnom sudu uređen prijedlog za određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu protiv protivpredlagača Općine Doboj i AD Rudnika lignita „Stanari“ iz Stanara (u daljnjem tekstu: protivpredlagači) u kojem su tražili iznos od 120.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade za ekspropriranu nekretninu. Osnovni sud je održao ročišta 14. decembra 2005. godine i 31. januara 2006. godine.
13. Rješenjem Osnovnog suda broj R1.3/01 od 28. februara 2006. godine odbijen je prijedlog apelantice i dr. za određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu kao neosnovan. Istim rješenjem naloženo je apelantici i dr. da protivpredlagačima isplate troškove postupka. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da među strankama nije sporno da je pravosnažnim rješenjem Općinskog sekretarijata za opću upravu Doboj od 25. maja 1972. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o eksproprijaciji) potpuno eksproprirana nekretnina (u presudi navedene oznake i površina nekretnine), odnosno da je od majke apelantice i dr. izuzeta nekretnina i da je Rudnik lignita „Stanari“ iz Stanara, kao korisnik eksproprijacije, 22. jula 1976. godine položio iznos od 265.017,20 tadašnjih dinara na račun Općinskog suda u Doboju, zato što je majka apelantice i dr. odbila primiti taj iznos. Osnovni sud je istakao da je sporno da li je potraživanje apelantice i dr. zastarjelo. Utvrđujući navedeno, Osnovni sud je istakao da su apelantica i dr. 18. aprila 1997. godine podnijeli tužbu radi naknade štete, da su u tužbi naveli da u postupku eksproprijacije nije došlo do utvrđivanja naknade štete zbog formalnih razloga, te da njihova majka nije nikada preuzela novac sa depozitnog računa Općinskog suda u Doboju. Osnovni sud je istakao da je uz saglasnost apelantice i dr. parnični postupak obustavljen rješenjem od 23. marta 2000. godine, zato što su apelantica i dr. greškom tražili naknadu štete umjesto pravičnu naknadu za ekspropriranu nekretninu. Nakon obustavljenog postupka, apelantica i dr. nastavili su vanparnični postupak 2. februara 2004. godine. Osnovni sud je, dalje, naveo da je odredbama člana 379. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina. U konkretnom slučaju nesporno je da je postupak eksproprijacije proveden pravosnažnim rješenjem Općinskog sekretarijata za opću upravu Doboj, a da su apelantica i dr. kao tužitelji parnični postupak pokrenuli 18. aprila 1997. godine, dakle, poslije dvadeset i više godina, a vanparnični postupak nastavili 2. februara 2004. godine. Budući da apelantica i dr. kao tužitelji nisu u zakonskom roku od deset godina pokrenuli parnični postupak, niti vanparnični postupak za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine, prema zakonu su izgubili pravo na određivanje naknade. Nije od značaja to da li je majka apelantice i dr. preuzela novac sa depozitnog računa, jer postupak određivanja naknade nije pokrenut u zakonskom roku od deset godina.
14. Apelantica i dr. su izjavili žalbu na prvostepeno rješenje15. marta 2006. godine.
15. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 291 od 20. novembra 2007. godine žalba apelantice i dr. djelomično je uvažena i pobijano rješenje preinačeno u dijelu kojim su apelantica i dr. obavezani na naknadu troškova postupka, tako što svaka stranka snosi svoje troškove, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je predmet ovog postupka zahtjev apelantice i dr. da im protivpredlagači na ime ekspropriranih nekretnina isplate naknadu u iznosu od 120.000,00 KM. U postupku nije bilo sporno da je doneseno rješenje o eksproprijaciji, nije bilo sporno o kojoj se nekretnini radi, te nije bilo sporno da je vođen upravni postupak za određivanje naknade. Osim toga, nije bilo sporno da je određena naknada u iznosu od 265.017,20 tadašnjih dinara koju je bio obavezan izmiriti Rudnik lignita „Stanari“ iz Stanara kao korisnik eksproprijacije, te da je majka apelantice i dr. odbila primiti tu naknadu i da je na rješenje o određivanju naknade izjavila žalbu, koja je Rješenjem Republičke uprave za imovinskopravne poslove Sarajevo od 21. februara 1974. godine odbijena i potvrđeno rješenje od 12. novembra 1973. godine. Budući da je rješenje kojim je određena naknada postalo pravosnažno 21. februara 1974. godine, osnovan je prigovor zastare koji su istakli protivpredlagači, jer je odredbama člana 379. stav 1. ZOO propisano da potraživanja utvrđena sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa zastarijevaju u roku od deset godina.
16. Apelantica i dr. su izjavili reviziju 24. decembra 2007. godine.
17. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Rev-08-000 262 od 4. juna 2009. godine kojim je reviziju odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da parnični sud može sam riješiti prethodno pitanje, ako posebnim propisima nije drukčije određeno. Iz njih se izvodi pravilo da je parnični sud, odnosno vanparnični sud, prema članu 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, u slučaju kada je nadležni sud ili drugi nadležni organ već donio pravosnažnu odluku o tom pitanju kao glavnom, vezan ovom pravosnažnom odlukom, pa sam ne može rješavati o prethodnom pitanju, već odluku nadležnog organa može uzeti kao podlogu za donošenje svoje odluke. Osim toga, javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje (član 132. stav 1. ZPP) s tim što je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice (član 130. stav 3. ZPP). Nižestepeni sudovi su utvrdili da je rješenje o eksproprijaciji od 25. maja 1972. godine pravosnažno, što proizlazi iz drugostepenog rješenja od 21. februara 1974. godine. Rješenje o određivanju naknade od 25. maja 1973. godine postalo je pravosnažno donošenjem drugostepenog rješenja od 21. februara 1974. godine, prema kojem je majci apelantice i dr. određena naknada u novcu za ekspropriranu nekretninu. Takvo rješenje doneseno je u upravnom postupku i ima snagu izvršne isprave, jer glasi na novčani iznos. Računajući zastarni rok, u smislu odredaba člana 379. stav 1. ZOO, prema kojim sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, zastarni rok je istekao 21. februara 1984. godine. Pošto je tužba podnesena 18. aprila 1997. godine, slijedi da je osnovan istaknuti prigovor zastare zbog čega su nižestepeni sudovi donijeli pravilne odluke.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je u upravnom postupku njenoj majci Općina Doboj za eksproprirane nekretnine ponudila iznos od 265.017,20 tadašnjih dinara i da je taj iznos deponiran kod suda. Apelantica navodi da njena majka nije preuzela novac očito zato što se nije slagala sa ponuđenim iznosom, da je njena majka pokretala vanparnični postupak radi naknade za eksproprirane nekretnine, ali da, zbog bolesti, nije pristupila pripremnom ročištu, te se smatralo da je prijedlog povučen, iako je vanparnični postupak u ovakvoj pravnoj stvari oficijelan, odnosno pokreće se po službenoj dužnosti. Apelantica navodi da je Zakonom o vanparničnom postupku propisano da, ukoliko se ne postigne dogovor između stranaka, po službenoj dužnosti pokreće se vanparnični postupak. Međutim, to nije učinjeno, nego su majka apelantice i dr. morali samoinicijativno pokretati postupak, jer se nisu slagali sa ponuđenim iznosom. Majka apelantice i dr. iseljena je iz nekretnine i dat joj je stan na korištenje, ali ona vjerovatno nije imala pravo vlasništva na stanu, budući da apelantica nije mogla ostvariti ni stanarsko pravo. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u dijelu dužine trajanja postupka, jer postupci traju od sedamdesetih godina prošlog vijeka.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer su se protivpredlagači pozvali na zastaru potraživanja, što je, u smislu člana 379. stav 1. ZOO, osnovano. Apelantica u konkretnom slučaju ne traži određivanje pravične naknade, nego traži isplatu adekvatne naknade koja je određena u pravosnažno okončanom upravnom postupku, a taj zahtjev zastarijeva za deset godina u smislu člana 379. stav 1. ZOO.
20. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena apelanticina prava koja navodi u apelaciji.
21. Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju, navelo je da je određeni iznos naknade položen na depozitni račun kod Općinskog suda u Doboju, čime je obaveza izvršena. Majci apelantice i dr., pored pravične naknade, dodijeljen je stan na korištenje, koji je koristila do svoje smrti, a od 1973. godine do 1997. godine niko nije potraživao bilo kakvu naknadu, mada se naknada mogla potraživati bez obzira na činjenicu da li je Uprava za geodetske i imovinskopravne poslove proslijedila predmet sudu na odlučivanje, jer su postupak radi isplate naknade mogli pokrenuti apelantica i dr. S tim u vezi, apelantica i dr. propustili su rok od deset godina u kojem su mogli potraživati naknadu za ekspropriranu nekretninu.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/92, 37/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima Član 379.
(1)Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. [...].
23. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:
Izvršna isprava Član 23.
(1) Izvršne isprave su:
[...] 2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. [...].
24. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 19.
Do donošenja odluke o glavnoj stvari sud će rješenjem obustaviti parnični postupak ako utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima vanparničnog postupka. Postupak će se po pravosnažnosti rješenja nastaviti po pravilima vanparničnog postupka pred nadležnim sudom.
[...].
25. Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
26. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni list SRBiH“ broj 10/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim postupcima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.
U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 148.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.
Postupak iz prethodnog stava je hitan.
27. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SFRJ“ broj 11/68) u relevantnom dijelu glasi: Član 48.
Ako se sporazum o naknadi ne postigne u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, opštinski organ nadležan za imovinsko pravne poslove dostavlja bez odlaganja pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa spisima opštinskom sudu na čijem se području nalazi eksproprisana nekretnina, radi određivanja naknade. Ako organ ne postupi po odredbama stava 1. ovog člana, raniji sopstvenik eksproprisane nekretnine može se neposredno obratiti sudu radi određivanja naknade.
Opštinski sud donosi po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odluku o naknadi za eksproprisanu nekretninu, pošto izvede dokaze potrebne za određivanje naknade i pruži strankama mogućnost da se na ročištu o tome izjasne.
28. Zakon o eksproprijaciji («Službeni list SRBiH“ broj 35/72) u relevantnom dijelu glasi:
Član 52.
Ako se ne postigne sporazum o određivanju naknade za eksproprisanu nekretninu u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, naknadu će odrediti komisija skupštine opštine na čijem području se nalazi nekretnina.
Član 57.
Protiv rješenja komisije za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine može se izjaviti žalba.
Rješenje republičkog organa doneseno po žalbi je izvršno i protiv njega se ne može pokrenuti upravni spor.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 262 od 4. juna 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 27. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 25. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelantica osporava rješenja redovnih sudova, tvrdeći da joj je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da su apelantica i dr. 18. aprila 1997. godine podnijeli tužbu, da su pred sudom 2. septembra 1998. godine izjavili da su u tužbi pogrešno naveli „radi naknade štete“ i da traže naknadu po osnovu izvršene eksproprijacije, da je parnični postupak na osnovu člana 19. ranijeg ZPP (Do donošenja odluke o glavnoj stvari sud će rješenjem obustaviti parnični postupak ako utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima vanparničnog postupka. Postupak će se po pravosnažnosti rješenja nastaviti po pravilima vanparničnog postupka pred nadležnim sudom) obustavljen 23. marta 2000. godine, kada je konstatirano da će se postupak nastaviti kao vanparnični postupak. Vanparnični postupak okončan je 4. juna 2009. godine. Dakle, postupak je trajao ukupno dvanaest godina i jedan mjesec.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
36. Ustavni sud smatra da je odlukama redovnih sudova odbijen prijedlog za određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu apelantice i dr. zbog zastare, tako da se ne može konstatirati da su redovni sudovi rješavali složena pravna i činjenična pitanja. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom postupku, tj. da složenost predmeta nije utjecala na njegovu dužinu.
37. U odnosu na doprinos redovnih sudova i apelantice predmetnoj dužini postupka, Ustavni sud ukazuje da je postupak trajao dvanaest godina i jedan mjesec, od čega je postupak pred Osnovnim sudom trajao osam godina i deset mjeseci. Ustavni sud uočava da je nakon jedne godine i pet mjeseci pred Osnovnim sudom sačinjena zabilješka i da su apelantica i dr. tražili utvrđenje naknade za eksproprirane nekretnine, a ne naknadu štete, da je nakon jedne godine i sedam mjeseci doneseno rješenje o obustavi parničnog postupka i nastavku vanparničnog postupka, da iz spisa proizlazi da se predmet vodi kao vanparnični postupak od 16. maja 2002. godine, te da je nakon tri godine i devet mjeseci doneseno prvostepeno rješenje. Ustavni sud ne spori da je na dužinu postupka utjecala činjenica da su apelantica i dr. prvobitno tražili naknadu štete, o čemu se raspravlja u parničnom postupku, a zatim utvrđivanje naknade za ekspropriranu nekretninu, o čemu se rješava u vanparničnom postupku. Međutim, Osnovni sud nije preduzimao procesne radnje ni prije ni nakon toga i po više od godinu dana. Uostalom, kao što je prethodno konstatirano, postupak pred Osnovnim sudom trajao je osam godina i deset mjeseci. Nakon toga, rješenje po žalbi doneseno je u roku od jedne godine i devet mjeseci, a rješenje po reviziji nakon jedne godine i šest mjeseci. U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Okružni sud nisu se očitovali o ovim apelanticinim navodima, a Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Imajući u vidu prethodnu analizu, te odredbu člana 148. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku koja propisuje hitnost u postupanju, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, zbog toga što je postupak utvrđivanja naknade za ekspropriranu nekretninu, u kojem je prijedlog odbijen zbog zastare, trajao dvanaest godina i jedan mjesec, povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku. Također, redovni sudovi nisu naveli razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Osnovni sud nije uopće dostavio odgovor na apelaciju.
38. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
39. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelantica navodi da je njena majka pokretala vanparnični postupak radi naknade za eksproprirane nekretnine, ali da zbog bolesti nije pristupila pripremnom ročištu, te se smatralo da je prijedlog povučen iako je vanparnični postupak u ovakvoj pravnoj stvari oficijelan, odnosno pokreće se po službenoj dužnosti. Međutim, postupak nije pokrenut po službenoj dužnosti, nego je njena majka morala samoinicijativno pokretati postupak, jer se nije slagala sa ponuđenim iznosom.
40. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu podneska koji je suštinski važan za ishod spora.
41. Ustavni sud ne može ustanoviti da je obrazloženje redovnih sudova proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da odredbe člana 379. stav 1. ZOO propisuju: Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Iz obrazloženja rješenja redovnih sudova slijedi da je predmet ovog postupka zahtjev apelantice i dr. da im protivpredlagači isplate naknadu na ime ekspropriranih nekretnina, da je rješenje o određivanju naknade od 25. maja 1973. godine postalo pravosnažno 21. februara 1974. godine, te da je, prema tom rješenju, majci apelantice i dr. određena naknada u novcu za ekspropriranu nekretninu. Takvo rješenje doneseno je u upravnom postupku i ima snagu izvršne isprave, jer glasi na novčani iznos. Računajući zastarni rok u smislu odredaba člana 379. stav 1. ZOO, prema kojim sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, zastarni rok je istekao 21. februara 1984. godine. Pošto je tužba podnesena 18. aprila 1997. godine, slijedi da je istaknuti prigovor zastare osnovan. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantica navodi da je njena majka pokretala vanparnični postupak radi naknade za eksproprirane nekretnine, ali da zbog bolesti nije pristupila pripremnom ročištu, te se smatralo da je prijedlog povučen iako je vanparnični postupak u ovakvoj pravnoj stvari oficijelan, odnosno pokreće se po službenoj dužnosti. Međutim, to nije učinjeno, nego je majka apelantice i dr. morala samoinicijativno pokretati postupak, jer se nije slagala sa ponuđenim iznosom. Ustavni sud smatra da su odredbe člana 48. Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme izvršene eksproprijacije propisivale obavezu da, ukoliko se ne postigne sporazum o naknadi, organ uprave proslijedi rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom sudu, te ako to ne učini, da se vlasnik eksproprirane nekretnine može obratiti sudu radi određivanja naknade. Dalje, Sud smatra da su odredbe čl. 52. i 57. Zakona o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o određivanju naknade propisivale da, ukoliko se ne postigne sporazum o naknadi, komisija skupštine općine određuje naknadu, da se na rješenje komisije može izjaviti žalba, te da je rješenje doneseno po žalbi izvršno i da se protiv njega ne može pokrenuti upravni spor. Ustavni sud je ustanovio da apelantica tvrdi da je postupak pred sudom bio pokrenut, ali da je zahtjev odbijen. Ustavni sud, dalje, smatra da je Komisija donijela rješenje o određivanju naknade, koje je potvrđeno rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove. Redovni sudovi su to rješenje ocijenili kao izvršnu ispravu od kada su računali tok zastare. S tim u vezi, potpuno je irelevantno za predmetni postupak apelanticino ukazivanje da je njena majka morala samoinicijativno pokretati postupak iako se postupak pokreće po službenoj dužnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom dijelu neosnovani.
42. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
44. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelantica imala imovinu koja je zaštićena članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. Ustavni sud smatra da je apelantica, kao nasljednica svoje majke, imala „legitimno očekivanje“ da će se u postupku odrediti naknada, odnosno da će joj protivpredlagači isplatiti naknadu za eksproprirane nekretnine. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da ovo potraživanje predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
45. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa. S obzirom na to da je već konstatirano da se radi o apelanticinoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojim je odbijen njen prijedlog došlo do miješanja u apelanticinu imovinu.
46. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. Budući da se Ustavni sud već očitovao u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i zaključio da nije bilo proizvoljnosti u odlukama redovnih sudova, Ustavni sud konstatira da je izvršeno zakonito miješanje u apelanticino pravo na imovinu. Dalje, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, u sudskom postupku je nesumnjivo utvrđeno da je apelantica propustila rok za sudsku zaštitu propisan zakonom, što je dovelo do gubitka prava na naknadu za eksproprirane nekretnine, zbog čega se ne može zaključiti da je država stavila neprimjeren teret na apelanticu. Ustavni sud, također, podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 36/05, i odluka bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A broj 93, stav 57). Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredaba ZOO kojim su propisani rokovi u kojim se određena prava mogu ostvarivati jeste u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju «prevagnuo» nad apelanticinim pojedinačnim imovinskim interesom. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanticu prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
47. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine, koji je zakonom propisan kao hitan, trajao dvanaest godina i jedan mjesec, a kada nisu navedeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
49. Međutim, nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali logično i uvjerljivo obrazloženje zašto su odbili prijedlog apelantice i dr. Osim toga, ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanticu prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
50. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić