Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2292/09 (M. K.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2292/09
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2292/09, rješavajući apelaciju Milana Karanovića i Milje Karanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Karanovića i Milje Karanović podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pžp-09-000 453 od 19. juna 2009. godine i broj 011-0-Pžp- 09-000 453 od 28. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-Pr-07-004182-VI od 25. decembra 2008.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Karanović (u daljnjem tekstu: apelant) i Milja Karanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša podnijeli su 17. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 011-0-Pžp-09-000 453 od 19. juna 2009. godine i 011-0-Pžp-09- 000 453 od 28. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-07-004182-VI od 25. decembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 23. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo 18. juna 2012. godine, 24. augusta 2012. godine i 4. oktobra 2012. godine da dostavi informaciju da li je apelantima uz poziv za usmenu raspravu dostavljena i kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 4. januara 2010. godine, a Osnovni sud 29.
januara 2010. godine. Osnovni sud nije dostavio traženu informaciju o dostavi kopije zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu i apelantici 2. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-07-004182-VI od 25. decembra 2008.
godine, donesenom u prekršajnom postupku protiv apelanta, apelantice i Petra Delića, apelant je, između ostalog, proglašen krivim za počinjene prekršaje iz čl. 7. i 16. Zakona o javnom redu i miru („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/07) i za prekršaj iz člana 6. stav 1. Zakona o oružju i municiji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/93 i 25/04), a apelantica za prekršaj iz člana
8. Zakona o javnom redu i miru, zbog čega je apelantu izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 550,00 KM uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM, a apelantici kazna u iznosu od 200,00 KM. Navedenim rješenjem je, također, obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta za prekršaj iz čl. 8. i 12. Zakona o javnom redu i miru jer nije dokazano da je počinio predmetni prekršaj. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u rješenju utvrđeno da je, u vrijeme i na mjestu preciziranom u rješenju, između apelanata i Petra Delića došlo do verbalnog konflikta i svađe zbog toga što je Petar Delić palio korov i da su se tim radnjama ostvarila obilježja prekršaja iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru. Utvrđeno je i da je Petar Delić u toku svađe udario pesnicom apelanta u predio lica čime su ostvarena obilježja prekršaja iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, te da su nakon toga i apelant i Petar Delić otišli po oružje koje nije bilo prijavljeno niti su za oružje imali uredne oružane listove čime su ostvarena sva obilježja prekršaja iz člana 6. stav 1. Zakona o oružju i municiji i člana 16. Zakona o javnom redu i miru. Također je utvrđeno i da je apelantica izgovarala pogrdne riječi Petru Deliću čime su ostvarena obilježja prekršaja iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, zbog čega je Osnovni sud i donio navedeno rješenje.
7. Protiv navedenog rješenja apelant i apelantica su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 011-0-Pžp-09-000 453 od 28. maja 2009. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanta i apelantice da im je uskraćeno pravo na pripremu odbrane jer nisu obaviješteni o prekršajnoj prijavi koja je podnesena protiv njih jer iz stanja spisa, odnosno povratnice koje su potpisali, proizlazi da je apelantu i apelantici 20. novembra 2008. godine izvršeno uredno dostavljanje poziva za usmeni pretres zakazan za 19. decembar 2008. godine. Kako je članom 43. stav 3. tačke a) i b) Zakona o prekršajima propisano da pismeni poziv za usmeni pretres, između ostalog, sadrži i naziv prekršaja koji se okrivljenima stavlja na teret, te da se uz poziv okrivljenom dostavlja i kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, to su, prema mišljenju Okružnog suda, suprotno navodima iz žalbe, apelanti obaviješteni o prekršajima koji su im stavljeni na teret i imali su odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane, zbog čega je taj sud odbio kao neosnovane ove navode apelanta i apelantice. Osim toga, Okružni sud je naveo da su apelant i apelantica, shodno odredbama člana 47. Zakona o prekršajima, imali na raspolaganju i mogućnost pozivanja svjedoka i iznošenja materijalnih dokaza u svoju korist na usmenom pretresu ali da apelant i apelantica te mogućnosti nisu iskoristili. Dalje, navedeno je da je taj sud analizirajući i ocjenjujući izvedene dokaze, prije svega svjedoka i samih apelanta, apelantice i Petra Delića, u potpunosti prihvatio ocjenu dokaza koju je izveo prvostepeni sud i naveo da smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su se u radnjama apelanta, apelantice i Petra Delića stekla obilježja prekršaja iz čl. 7, 8. i 16. Zakona o javnom redu i miru i člana 6. stav 1. Zakona o oružju i municiji, zbog čega je taj sud i navode apelanta i apelantice o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava odbio kao neosnovane. Osim toga, Okružni sud je odbio kao neosnovane i žalbene navode apelanta i apelantice vezane za visinu izrečene novčane kazne i paušala za troškove prekršajnog postupka jer su, kako je obrazložio Okružni sud, novčane kazne izrečene u skladu sa odredbama člana 10. stav 2, odnosno člana 12. stav 2. Zakona o prekršajima, da je visina paušala određena čak i ispod minimuma propisanog članom 30. Uredbe o naknadi troškova u sudskim postupcima, a vodeći računa o relevantnih okolnostima vezanim za apelante.
8. Protiv navedenog rješenja apelant i apelantica su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 011-0-Pžp-09-000 453 od 19. juna 2009. godine žalbu odbacio kao nedozvoljenu jer odredbama Zakona o prekršajima nije predviđena mogućnost podnošenja žalbe protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant i apelantica smatraju da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačke a) i b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da su počinili prekršaje za koje su proglašenim krivim zbog čega smatraju da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Apelant i apelantica navode da im je prekršeno i pravo na odbranu, odnosno da im nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremu odbrane jer im prilikom dostavljanja poziva za raspravu nije dostavljena kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, zbog čega nisu bili obaviješteni o optužbi prije ročišta i nisu mogli pripremiti odbranu budući da su mislili da su u sud pozvani samo radi davanja iskaza.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani jer je postupak u cijelosti proveden u skladu sa odgovarajućim odredbama procesnog zakona i da je navode iz apelacije taj sud riješio u žalbenom postupku i odbio žalbu apelanta i apelantice.
11. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da su apelant i apelantica u pozivu za usmenu raspravu obaviješteni o prekršajima koji im se stavljaju na teret čime je postupljeno u skladu sa Zakonom o prekršajima i ZKP, te da im je u postupku pred tim sudom omogućeno da kao i suprotna strana saslušavaju svjedoke i predlažu i izvode sve dokaze za koje su smatrali da im idu u korist.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/06) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Prava lica okrivljenih za prekršaje Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takva lica imaju pravo:
a) da se smatraju nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom;
b) da u najkraćem roku budu obaviještena, detaljno i na jeziku koji razumiju, o prirodi i razlogu optužbi protiv njih;
c) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu odbrane;
d) da se brane lično ili putem branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on obezbijedi besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde;
e) da ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uslovima kao i svjedoka koji ih terete i
f) da dobiju besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu.
Član 8. stav 2.
Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se takođe mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: (...) Poglavlje XXI pod nazivom “Glavni pretres”(...)
Član 43. st. 1. i 3. tačke a), b) i c) (1) Sud po prijemu zahtjeva iz člana 37. ovog zakona ili zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (u daljem tekstu: zahtjev) ispituje da li je zahtjev podnesen u roku koji je određen zakonom.
(3) Ukoliko je zahtjev blagovremeno podnesen i ako datum i vrijeme usmenog pretresa nisu već određeni u skladu sa članom 33. stav 4. ovog zakona, sud će odrediti datum i vrijeme usmenog pretresa i o tome obavijestiti okrivljenog, ovlašteni organ i oštećenog, uz primjenu sljedećih pravila o pozivanju:
a) pozivanje se vrši dostavljanjem pismenog poziva koji sadrži: naziv suda koji poziva, ime i prezime okrivljenog, naziv prekršaja koji mu se stavlja na teret, mjesto, dan i čas održavanja suđenja, uz naznačenje obaveza i posljedica propuštanja prema čl. 44, 45. i 46. ovog zakona, te otisak službenog pečata i ime i prezime sudije koji poziva.
b) u pozivu okrivljenom, uz koji se dostavlja kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, navešće se da se poziva u svojstvu okrivljenog uz upozorenje da je dužan odmah obavijestiti sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište.
c) kad se okrivljeni prvi put poziva, poučiće se u pozivu o pravu da uzme branioca, kao i o njegovim pravima u skladu s članom 6. ovog zakona.
13. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) relevantne odredbe glase:
Član 257. stav 1.
Razlozi za odlaganje glavnog pretresa (1) Na zahtjev stranaka ili branioca, glavni pretres može odložiti rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća ako treba pribaviti nove dokaze ili ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu ili ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 011-0-Pžp-09-000 453 od 19. juna 2009. godine odbačena kao nedozvoljena žalba apelanta i apelantice, te da je, stoga, konačna odluka u ovom predmetu Rješenje Okružnog suda broj 011-0- Pžp-09-000 453 od 28. maja 2009. godine, koje su apelanti također osporili apelacijom. Zatim, osporeno rješenje apelant i apelantica su primili 2. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant i apelantica osporavaju navedena rješenja tvrdeći da su im tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačke a) i
b) Evropske konvencije.
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;
[...]
21. Ustavni sud, prije svega, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Naime, u konkretnom slučaju apelant i apelantica su proglašeni krivim za počinjene prekršaje iz čl. 7, 8. i 16. Zakona o javnom redu i miru i člana 6. stav 1. Zakona o oružju i municiji, zbog čega su im izrečene novčane kazne od 550,00 KM odnosno 200,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, te uzimajući u obzir da se izrečena novčana kazna može zamijeniti i zatvorskom kaznom, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).
22. Apelant i apelantica smatraju da im nije dato dovoljno vremena za pripremu odbrane budući da im uz poziv na javnu raspravu nije dostavljena kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka zbog čega nisu bili obaviješteni o optužni protiv njih sve do održavanja usmene rasprave, kao i da je pogrešno utvrđena činjenica da su počinili prekršaje koji su im stavljeni na teret zbog čega je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Iako apelant i apelantica to nisu precizirali, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelant i apelantica smatraju da su im prekršena prava iz člana 6. st. 1. i 3. tačke a) i b) Evropske konvencije, pa će u ovoj odluci razmotriti eventualno kršenje tih prava.
23. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačke a) i b) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da optuženi ima pravo da promptno bude obaviješten, na jeziku koji razumije i detaljno, o prirodi i uzrocima optužbe protiv njega i da pri tom ne mora biti specificirana samo priroda optužbe već i činjenični i pravni osnovi na kojima se optužba temelji. Osim toga, optuženi mora dobiti adekvatno vrijeme za pripremu svoje obrane, a pitanje da li je informacija data bez odlaganja mora se ocijeniti u svakom pojedinačnom predmetu na temelju njegovih specifičnih okolnosti. Odredbe stava 3. tačka a) člana 6. Evropske konvencije naglašavaju obavezu za posebnu pažnju vezanu za obavještavanje optuženog o optužnici jer djelo koje se stavlja na teret ima krucijalnu ulogu u krivičnoj proceduri pa je bitan moment kada je osumnjičenom formalno predočeno pisano obavještenje o činjeničnom i pravnom osnovu optužbi protiv njega (vidi Evropski sud, Kamasinski protiv Austrije, presuda od 19. decembra 1989. godine, aplikacija broj 9783/82). Osim toga, član 6. stav 3. tačka a) Konvencije daje pravo optuženom da bude informiran ne samo o razlozima optužbe u smislu djela kojeg je, navodno, počinio i na kojem je optužba bazirana, već i na pravnu karakterizaciju datu toj radnji i ta informacija mora biti detaljna (vidi Evropski sud, Pélissier i Sassi protiv Francuske, presuda od 25. marta 1999. godine, aplikacija broj 25444/94).
24. Također, u vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
25. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda apelanta i apelantice o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačke a) i b) Evropske konvencije svodi na činjenicu da im prilikom dostave poziva za usmenu raspravu nije dostavljena kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno da zbog toga nisu obaviješteni o optužbi protiv njih, a što imperativno propisuje član 43. stav 3. tačka b) Zakona o prekršajima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud ni nakon što mu je Ustavni sud tri puta uputio pismeni zahtjev za dostavljanje dokaza da je apelantu i apelantici uz poziv za usmenu raspravu dostavljen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka nije dostavio traženo, zbog čega će Ustavni sud u konkretnom slučaju uzeti kao tačne navode iz apelacije, tj. da apelantu i apelantici uz poziv za usmenu raspravu nije dostavljena kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.
26. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima obrazložili, a što proizlazi i iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je u pozivu za usmenu raspravu navedeno koji se prekršaji stavljaju na teret apelantu i apelantici i da se na raspravu pozivaju u svojstvu okrivljenih, da su u pozivu poučeni o pravima koja imaju i da je na taj način, prema obrazloženju redovnih sudova, postupljeno u skladu sa članom 43. Zakona o prekršajima. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelant i apelantica, shodno odredbama člana 257. stav 2. ZKPRS, kojim je regulirano pitanje odlaganja pretresa, a koji se prema članu 8. stav 2. Zakona o prekršajima mutatis mutandis primjenjuje i na prekršajni postupak, u konkretnoj situaciji mogli tražiti odlaganje pretresa zbog nedostavljanja kopije zahtjeva za pokretanje postupka čime bi sebi osigurali dovoljno (dodatnog) vremena za pripremu odbrane. Međutim, iz činjenica predmeta proizlazi da apelant i apelantica nisu tražili odlaganje pretresa već da su stupili u postupak u smislu da su na zakazanom usmenom pretresu iznijeli svoju odbranu i direktno i unakrsno ispitivali svjedoke, te se na kraju dokaznog postupka izjasnili da nemaju nikakvih prijedloga za daljnje vođenje postupka. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji proceduralna greška prvostepenog suda koji nije uz poziv na usmenu raspravu dostavio i kopiju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da kod činjenice da, kako je već rečeno, apelant i apelantica nisu tražili odlaganje rasprave i odmah su se aktivno uključili u postupak i upustili u raspravljanje o meritumu konkretne prekršajne stvari, proizlazi da su se apelant i apelantica saglasili sa konkretnom situacijom odnosno nedostavljanjem kopije zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i time u cijelosti relativizirali propust prvostepenog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su apelant i apelantica u žalbenom postupku isticali navedeno pitanje nedostavljanja kopije zahtjeva, a što je Okružni sud razmotrio i u drugostepenom rješenju dao detaljno i iscrpno obrazloženje, koje se u situaciji kakva je navedena ne može smatrati proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud ne nalazi da iz činjenica predmeta proizlazi da je postupak protiv apelanta i apelantice vođen suprotno odredbama procesnih zakona kao i da je vidljivo da im nisu uskraćena ostala prava koja su im prema odredbama Zakona o prekršajima i ZKPRS pripadala niti su apelant i apelantica dostavili bilo kakve argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno. Zbog toga, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačke a) i b) neosnovanim.
27. Apelant i apelantica smatraju da im je prekršeno i pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je, kako tvrde, pogrešno utvrđena činjenice da su počinili prekršaje koji su im stavljeni na teret i da je zbog toga pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo proglasiti apelanta i apelanticu krivim za prekršaje koji su im stavljeni na teret i da su se pri tom redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o javnom redu i miru i Zakona o prekršajima, a Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, smatra da je u osporenom rješenju prvostepenog suda detaljno i precizno prikazan proces izvođenja dokaza u postupku koji je vođen protiv apelanta i apelantice i dovođenje izvedenih dokaza u međusobnu vezu i da u tom smislu niti jedna činjenica bitna za odlučivanje u konkretnom slučaju nije ostala nerazjašnjena niti su apelant i apelantica na bilo koji način doveli u pitanje utvrđenje redovnih sudova. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačke a) i b) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačke a) i b) Evropske konvencije u situaciji kada postoji propust redovnog suda koji uz poziv za usmenu raspravu nije apelantu i apelantici dostavio i kopiju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka ali kada apelant i apelantica nisu koristili zakonsku mogućnost da traže odlaganje usmenog pretresa radi dodatnog vremena za pripremanje odbrane, već su se, i pored navedenog propusta, odmah aktivno uključili u raspravu.
30. Također, nema kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i argumentirano obrazložili svoje odluke o prekršajnoj krivici apelanta i apelantice i kada apelant i apelantica nisu ničim u toku postupka doveli u pitanje takvo utvrđenje redovnih sudova.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić