Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2664/09 (Opština Čitluk)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Imovina
  • Stjecanje bez osnova
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2664/09

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2664/09, rješavajući apelaciju Općine Čitluk, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 13. studenoga 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Općine Čitluk.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je djelomično pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 026102 09 Rev od 18. lipnja 2009. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Općine Čitluk podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 026102 09 Rev od 18. lipnja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž.09-000002 (raniji broj Pž.5/05) od 9. veljače 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Čitluk (u daljnjem tekstu: apelantica), sa sjedištem u Čitluku, koju zastupaju odvjetnici iz Mostara Zoran Palameta, Dragan Palameta i Hrvoje Galić iz Zajedničkog odvjetničkog ureda „Palameta & Palameta“, podnijela je 20. kolovoza 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 026102 09 Rev od 18. lipnja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007- 0-Pž.09-000002 (raniji broj Pž.5/05) od 9. veljače 2009. godine. Apelantica je podnescima od 9. veljače 2010. godine i 26. listopada 2012. godine dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te od sudionika u postupku „Kompas“ Međugorje d.d. Čitluk (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 12. veljače 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili 19. veljače 2010. godine.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnositelju apelacije 22. listopada 2012. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužitelj je 25. ožujka 1999. godine tužbom Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv apelantice kao prvotužene-protutužiteljice u predmetnom postupku i Jakova Sulića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi vraćanja stečenog bez osnove i naknade štete zbog izmakle koristi.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj Ps.101/01.-I od 18. studenoga 2004. godine kojom je udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu, te, između ostalog, apelanticu obvezao da na ime vraćanja novčanih sredstava stečenih bez osnove neovlaštenom upotrebom tužiteljeve imovine u razdoblju od 23. prosinca 1996. godine do 31. prosinca 1999. godine tužitelju isplati iznos od 2.412.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način preciziran u izreci presude (stavak I; točka 1. izreke); da na ime štete zbog nemogućnosti upotrebe objekta „Kamp Međugorje“ isplati iznos od 59.822,00 KM mjesečno za razdoblje od 1. siječnja 2000. godine do 1. travnja 2004. godine sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude (stavak I, točka 2), te je apelantica obvezana tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka (stavak I, točka 3). Stavkom II presude obvezan je drugotuženi predati tužitelju službenu i financijsku dokumentaciju za razdoblje 1996. godine do 31. prosinca 1999. godine kao i tužiteljeve službene pečate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka. Stavkom III izreke presude odbijen je apelantičin protutužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje da je nositelj prava raspolaganja na nekretnini preciznije označenoj u izreci, zatim utvrđenje da je isključivi vlasnik bungalova koji su postavljeni na predmetnoj nekretnini, te da se zabrani tužitelju-protutuženom da se miješa u apelantičinu imovinu i uznemirava je u mirnom korištenju i posjedu. Također je apelantica obvezana tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka nastale povodom protutužbe.

8. Odlučujući o apelantičinoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je Presudom broj Pž-5/05 od 2. ožujka 2005. godine, između ostalog, apelantičinu žalbu djelomično uvažio i pobijanu prvostupanjsku presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo obvezivanje apelantice da tužitelju naknadi iznos 2.412.000,00 KM za zakonskim kamatama na ime vraćanja sredstava stečenih bez osnove, za razdoblje od 23. prosinca 1996. godine do 31. prosinca 1999. godine.

9. Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili i apelantica i tužitelj. Odlučujući o podnesenim revizijama, Vrhovni sud je Rješenjem broj 784/05 od 30. studenoga 2006. godine apelantičinu reviziju u cijelosti uvažio, dok je tužiteljevu reviziju uvažio djelomično. Navedenim rješenjem drugostupanjska presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove za razdoblje od 11. veljače 1999. godine do 31. prosinca 1999. godine, kao i u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi za izgubljenu dobit, protutužbenom zahtjevu i troškovima postupka, te je predmet vraćen na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu tužiteljeva revizija odbijena.

10. Ustavni sud je rješavajući tužiteljevu apelaciju donio Odluku broj AP 1057/07 od 14. listopada 2008. godine kojom je, između ostalog, djelomično usvojio tužiteljevu apelaciju utvrđujući povredu prava na pravično suđenje u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev- 784/05 od 30. studenoga 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj Pž-5/05 od 2. ožujka 2005. godine u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu naknade po osnovi neutemeljenog bogaćenja za razdoblje od 23. prosinca 1996. godine do 11. veljače 1999. godine, ukinuo navedene odluke, te vratio predmet Kantonalnom sudu kojem je naloženo da po hitnom postupku donese novu odluku, sukladno pravu na pravično suđenje.

11. U ponovnom postupku, postupajući prema uputama Ustavnog suda danim u citiranoj odluci, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0 Pž-09-000002 (raniji Pž.5/05) od 9. veljače 2009. godine kojom je žalbe parničnih stranaka djelomično uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio, te odlučio obvezati apelanticu da tužitelju po osnovi neutemeljenog bogaćenja za razdoblje od 23. prosinca 1996. godine do 11. veljače 1999. godine isplati iznos od 1.705.675,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. ožujka 1999. godine, pa do isplate, uz istodobno odbijanje tužiteljevog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (za glavni dug do iznosa od 1.782.000,00 KM i za kamate prije dana podnošenja tužbe). Istom presudom je odlučeno da će odluku o troškovima postupka donijeti prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o preostalom dijelu zahtjeva.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju prije svega istakao da je Ustavni sud u Odluci AP 1057/07 iskazao da tužitelju pripada naknada za sporno razdoblje, da je citiranom odlukom ukazano i na Odluku Doma za ljudska prava broj CH/01/6930 od 4. studenoga 2003. godine, kojom je utvrđeno da „Kamp Međugorje“ predstavlja tužiteljevu imovinu u okviru značenja članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te da je ukazano i na odredbu članka 80. stavak 1. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe obrane (u daljnjem tekstu: Uredba) kojom je predviđena naknada za korištenje izuzetih materijalnih sredstava od dana izuzimanja do dana vraćanja.

13. Ispitujući prvostupanjsku presudu, Kantonalni sud je pošao od činjenice da se tom odlukom raspravlja samo o dijelu zahtjeva i to vezano za razdoblje neutemeljenog bogaćenja od 23. prosinca 1996. godine do 11. veljače 1999. godine. U obrazloženju je naglašeno da odluka Ustavnog suda od 14. listopada 2008. godine ima obvezujući karakter, a da je u toj odluci izražen stav da tužitelju pripada naknada po osnovi neutemeljenog bogaćenja za navedeno razdoblje, te da su stoga osnova i aktivna legitimacija neupitni, ali da su sporni pasivna legitimacija i visina spora.

14. Rješavajući pitanje pasivne legitimacije, drugostupanjski sud je istakao da je za rješavanje tog pitanja bitno tko je primio naknadu od korisnika „Kamp Međugorje“ za sporno razdoblje, jer u tome leži odgovornost po osnovi neutemeljenog bogaćenja. Navedeno je da iz uplata na apelantičinoj blagajni na temelju kojih je vještak financijske struke i utemeljio svoj nalaz proizlazi da je korisnik „Kampa Međugorje“ SFOR, po osnovi korištenja, uplatio na apelantičin račun iznos od 2.412.000,00 KM za razdoblje od 23. prosinca 1996. do 31. prosinca 1999. godine, te da na nekim uplatnicama zaista stoji naznaka za HVO, ali se iz zakonskih propisa iz tog doba vidi da se pod tim nazivom nije podrazumijevao samo vojni već i civilni dio vlasti. U vezi s tim, još je navedeno da su opravdani tužiteljevi navodi da su općinski HVO-i prestali postojati 1. travnja 1994. godine, stupanjem na snagu Ustava Federacije BiH, pa zbog toga i nije mogao primati uplate, te je, s obzirom na sve navedeno, zaključeno da je apelantica u predmetnoj pravnoj stvari pasivno legitimirana.

15. U pogledu visine tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud je mišljenja da zahtjevu ne treba u cijelosti udovoljiti. Naime, kako je u obrazloženju istaknuto, ako se nesporni uplaćeni iznos od 2.412,000,00 KM za razdoblje od 23. prosinca 1996. do 31. prosinca 1999. godine podijeli na broj dana (1103 dana) dobije se dnevni iznos uplate od 2.186,76 KM, a kada se uzme razdoblje za koji se dosuđuje naknada onda se dobije 780 dana što po dnevnoj uplati iznosi 1.705.675,43 KM, pa je s obzirom na navedeno tužbeni zahtjev osnovan za taj iznos, dok je kamata dosuđena primjenom odredbe članka 279. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima.

16. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 026102 09 Rev od 18. lipnja 2009. godine kojom je apelantičinu reviziju odbio, dok je tužiteljevu reviziju uvažio i pobijanu presudu preinačio na način da je apelanticu obvezao da tužitelju po osnovi neutemeljenog bogaćenja isplati iznos od 1.782.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u izreci presude.

17. U obrazloženju je navedeno da je neprihvatljiv apelantičin prigovor da je drugostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu iz članka 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je na taj način počinio povredu odredaba parničnog postupka iz članka 209. ZPP. U vezi s tim je navedeno da je prethodno pitanje uvijek pitanje pravne prirode koje se tiče postojanja nekog prava ili pravnog odnosa, a o čemu u cjelini ili djelomično ovisi odluka suda u parnici, i koje, kao takvo, predstavlja pravnu cjelinu koja može biti samostalan predmet određenog postupka pred sudom ili organom uprave. Kao prethodno pitanje u kojem je parnični sud rješavao u predmetnoj pravnoj stvari apelantica ističe pitanje tužiteljeve aktivne legitimacije, odnosno njezine pasivne legitimacije, tvrdeći da su ta pravna pitanja, prije donošenja pobijane odluke, već riješena odlukom Doma za ljudska prava, te odlukama Ustavnog suda AP 1057/07 i AP 1637/06, tako što je utvrđeno da ne postoji aktivna, odnosno pasivna legitimacija parničnih stranaka, te da, s obzirom na to, drugostupanjski sud ta sporna pitanja nije mogao riješiti na drugačiji način.

18. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da uopće neće raspravljati o tome ima li pitanje postojanja aktivne i pasivne legitimacije stranaka, na način na koji apelantica u reviziji problematizira njihov sadržaj, uopće pravnu prirodu prethodnog pitanja kojeg ima u vidu odredba članka 12. ZPP, ali je taj sud istakao da ne stoje apelantičini prigovori da je drugostupanjski sud ta pitanja riješio suprotno odlukama na koje se pozvao. Vrhovni sud je pojasnio da je Ustavni sud u Odluci AP 1057/07 (točka 55) podsjetio da je odlukom Doma za ljudska prava od 4. studenoga 2003. godine utvrđeno da „Kamp Međugorje“ predstavlja tužiteljevu imovinu, te da je svaka opravdana javna svrha za nadzor apelantice nad tom imovinom prestala postojati 23. prosinca 1996. godine kada je Parlament FBiH proglasio prestanak neposredne ratne opasnosti u Federaciji BiH i da od tog dana nije bilo nikakve opravdane javne svrhe da apelantica i dalje zadržava tužiteljevu imovinu, a da je iste konstatacije Ustavni sud ponovio u Odluci AP 1637/06 (točka 34), potvrđujući da je tužitelj aktivno legitimiran tražiti naknadu i u razdoblju od 23. prosinca 1996. godine do 11. veljače 1999. godine.

19. U obrazloženju je istaknuto da, suprotno apelantičinim prigovorima, niti jedna od navedenih odluka na koje se apelantica poziva ne sadrži pravni stav o nedostatku apelantičine pasivne legitimacije u predmetnoj pravnoj stvari i isključivoj odgovornosti Federacije BiH, a da iz nespornih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je apelantica u spornom razdoblju posredno upravljala i raspolagala tužiteljevom predmetnom imovinom, izdavanjem u zakup i od zakupaca ubirala zakupninu u svoje ime i za svoj račun.

20. Vrhovni sud se pojašnjavajući svoj stav pozvao na odredbu članka 210. ZOO-a kojom je propisano da stjecanje bez osnove postoji kada dio imovine jedne osobe, na bilo koji način, pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnovu u pravnom poslu ili zakonu, te da na taj način nastaje obligacijskopravni odnos u kojem je stjecatelj dužnik, a osoba čiji je dio imovine prešao u imovinu stjecatelja jeste povjeritelj. Još je navedeno da je odredbom članka 219. ZOO-a propisano da kada neko neovlašteno upotrijebi tuđu stvar u svoju korist imatelj stvari može zahtijevati da mu naknadi protuvrijednost koristi koju je imao od upotrebe stvari. Upravo navedene zakonske odredbe, prema shvaćanjima Vrhovnog suda, zasnivaju pasivnu legitimaciju apelantice i njezinu obvezu da korist koju je stekla bez pravne osnove (ostvarena zakupnina) isplati tužitelju.

21. U obrazloženju je navedeno da je utemeljen tužiteljev prigovor da drugostupanjski sud nije pravilno ocijenio nalaz i mišljenja vještaka financijske struke i blagajnička izvješća, jer iz tih provedenih i ocijenjenih dokaza pred prvostupanjskim sudom proizlazi da je apelantici za sporno razdoblje na ime zakupnine isplaćen iznos od 1.782.000,00 KM, pa s obzirom na to, nije bilo potrebno da drugostupanjski sud pribjegava računskoj operaciji i utvrđuje dnevni iznos zakupnine na način kako je to opisano u obrazloženju pobijane presude. Vrhovni sud je našao utemeljenim i tužiteljev prigovor da je odluka o zakonskoj zateznoj kamati zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je pojašnjeno da je neposredna ratna opasnost u Federaciji BiH prestala 23. prosinca 1996. godine kada je apelantica bila dužna po službenoj dužnosti vratiti spornu imovinu tužitelju (članak 63. stavak 8. i članak 73. Uredbe), pa je od tada apelantica nesavjesna u pogledu ubiranja novčanih sredstava na ime zakupnine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelantica smatra da su joj pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je posebno naglasila da i ona, kao i tužitelj, ima pravo na pravično suđenje u „razumnom“ roku u parničnom postupku koji traje duže od devet godina. Apelantica u navodima apelacije vrlo iscrpno rekapitulira utvrđeno činjenično stanje sudova koje dovodi u vezu sa odlukama Doma za ljudska prava i Ustavnog suda. Prema njezinoj ocjeni, pobijane odluke su neshvatljive i nezakonite, a rezultirale su kršenjem, prije svega, njezinog prava na imovinu jer joj je nezakonito otuđena imovina. Kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi u nepoštivanju konačnih i obvezujućih odluka Povjerenstva za ljudska prava i Ustavnog suda u okviru postupajućih sudova. U vezi s tim, apelantica ukazuje da je Vrhovni sud o reviziji odlučio u roku od samo dva mjeseca od dana dostave predmeta tom sudu, što je za apelanticu neshvatljivo kratak rok za tako složen predmet jer u tom razdoblju Vrhovni sud nije mogao ni pročitati sve priložene dokaze. Uz apelaciju su dostavljeni revizija i odgovor na reviziju, koji se imaju smatrati sastavnim dijelom apelacije, a na koje je apelantica uputila jer su u njima precizirani prigovori, kako bi se izbjeglo ponavljanje navoda.

23. U dopuni apelacije apelantica je dostavila dokaz - Rješenje Ministarstva obrane Uprave za obranu Mostar - Služba za obranu Čitluk od 14. prosinca 2006. godine za koje ranije nije imala saznanja, a iz kojega proizlazi da je Federacija BiH, odnosno BiH u obvezi naknaditi potraživanja po osnovi korištenja nekretnina u tužiteljevom vlasništvu za razdoblje u kojem su te nekretnine korištene. S obzirom na to da je tim dopisom izravno potvrđeno apelantičino stajalište po kojem ona nije odgovorna za obveze koje su joj nametnute pobijanim odlukama, apelantica smatra da je korištenje tog dokaza nužno za donošenje na zakonu utemeljene odluke. Iz dispozitiva dostavljenog rješenja proizlazi sljedeće: „Utvrđuje se osnovanim i priznaje potraživanje preduzeća 'Kompas Međugorje' d.d. Međugorje, Čitluk, u iznosu od 861.654,22 KM, nastalo u razdoblju od 8. aprila 1992. god. do 10. decembra 1992. god.“

b) Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da smatra da pri donošenju pobijane presude tog suda nije došlo do kršenja apelantičinih prava na imovinu i prava na pravično suđenje.

25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je pobijana odluka donesena uz poštivanje prije svega odluke Doma za ljudska prava od 14. studenoga 2003. godine, te da upravo ta odluka predstavlja pravnu osnovu za naknadu, što se u kasnijem slijedu događaja pokazalo kao točno. Upravo iz tog razloga, odgovarajući na jednu od apelacija u jednom od sporova između parničnih stranaka, istaknuto je da je taj sud bio dužan poštovati odluke Doma za ljudska prava, da ne bi počinio kazneno djelo, pa je tužitelju dosuđeno to što mu je dosuđeno prema dokazima u spisu, te da na taj način nije povrijeđeno niti jedno apelantičino pravo. V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 12. stavak 1.

(1) Kad odluka suda ovisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drukčije određeno.

27. U Zakonu o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 210.

(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili zakonu.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

VI.Dopustivost

28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 Ps 026102 09 Rev (kojom je pravomoćno odlučeno o naknadi po osnovi stjecanja bez osnove za razdoblje od 23. prosinca 1996. godine do 11. veljače 1999. godine) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantica je primila 27. srpnja 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. kolovoza 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Iako to apelantica nije eksplicitno naglasila, Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na pravično suđenje u „razumnom“ roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije isključivo u odnosu na dio postupka kojim je apelantica obvezana na isplatu naknade po osnovi neutemeljenog bogaćenja za razdoblje od 23. prosinca 1996. godine do 11. veljače 1999. godine, a koji je pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 026102 09 Rev od 18. lipnja 2009. godine.

S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3. (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3. (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Predmetni parnični postupak je pokrenut tužbom Općinskom sudu 25. ožujka 1999. godine, koji je pravomoćno okončan u dijelu kojim je apelantica obvezana na isplatu po osnovi neutemeljenog bogaćenja nakon više od 10 godina, zbog čega apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje u „razumnom“ roku. Osim toga, apelantica ukazuje da je pobijanim presudama došlo i do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo, kako se navodi, zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava postupajućih sudova. Stoga će Ustavni sud, s obzirom na apelacione navode kojim je Ustavni sud vezan u smislu članka 32. Pravila Ustavnog suda, iako predmetni postupak (kako to proizlazi iz predočene dokumentacije) nije okončan u cijelosti, razmotriti apelantičine navode vezane za pravo na pravično suđenje u „razumnom“ roku u odnosu na dio postupka koji je pravomoćno okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda.

U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u „razumnom“ roku, Ustavni sud podsjeća na to da je dužinu predmetnog postupka Ustavni sud već razmatrao odlučujući o apelaciji broj AP 1057/07 koju je podnio tužitelj (vidi, neobjavljena Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1057/07 od 14. listopada 2008. godine, točke 49-52, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je, ocjenjujući dužinu predmetnog postupka u odnosu na tužitelja, utvrdio povredu prava na pravično suđenje na donošenje odluke u „razumnom“ roku, zaključivši, između ostalog, da dužina predmetnog postupka, koji ni nakon devet godina još uvijek nije okončan i nalazi se na rješavanju pred prvostupanjskim sudom, ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u „razumnom“ roku.

35. Ustavni sud zapaža da su u ponovnom postupku, nakon što je citiranom odlukom Ustavni sud ukinuo odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda i predmet vratio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, sukladno pravu na pravično suđenje, u kratkom vremenskom razdoblju od osam mjeseci donesene dvije presude (koje su predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom), ali da ta činjenica svakako ne može biti opravdanje za postupajuće sudove za ukupnu dužinu trajanja postupka, koji je u odnosu na predmet apelacionog razmatranja trajao duže od 10 godina. Imajući u vidu navedeno, zatim stav Ustavnog suda zauzet u citiranoj odluci prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka u okviru apelacije koju je podnio tužitelj, kao i činjenicu da iz priloženih dokaza u spisu ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini postupka, za Ustavni sud je sasvim dovoljno da zaključi da dužina predmetnog postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u „razumnom“ roku, čime je prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

36. Apelantica ukazuje na to da su joj zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u okviru Kantonalnog i Vrhovnog suda prekršeni i pravo na ostale aspekte prava na pravično suđenje i pravo na imovinu. Suština prigovora se odnosi na to da sudovi nisu postupili prema odluci Doma za ljudska prava i odlukama Ustavnog suda, te da, kao prethodno pitanje, nije raspravljeno pitanje aktivne i pasivne legitimacije, što je sve za posljedicu imalo obvezivanja apelantice da naknadi štetu, iako u predmetnom postupka ona nije bila pasivno legitimirana, već Federacija BiH, odnosno Bosna i Hercegovina, a što jasno proizlazi i iz rješenja Službe za obranu Čitluk od 14. prosinca 2006. godine, koje je apelantica dostavila u dopuni apelacije.

37. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan.

Ustavni sud, suprotno navodima apelacija, smatra da su sudovi u ponovnom postupku riješili sporna pitanja koja apelantica problematizira i ponavlja i u apelaciji, a o kojima su se sudovi tijekom postupka dovoljno jasno izjasnili. Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni i Vrhovni sud bili suglasni u ocjeni da je sporno pitanje aktivne legitimacije tužitelja u predmetnom postupku riješio Ustavni sud (vidi, već citiranu Odluku AP 1057/07 točka 55. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1637/06 od 18. prosinca 2008. godine, točka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba), a da je sporno pitanje koje je trebalo riješiti u ponovnom postupku bilo pitanje pasivne legitimacije i visina spora. Naime, iz provedenih dokaza je tijekom postupka utvrđeno da je apelantica u spornom razdoblju bez pravne osnove raspolagala tužiteljevom imovinom, a iz uplata na blagajni (na temelju kojih je i sačinjen nalaz i mišljenje vještaka), jasno je proizašlo da je korisnik kampa od 23. prosinca 1996. godine do 31. prosinca 1999. godine uplatio na ime zakupnine na apelantičin račun iznos od 2.412.000,00 KM, što je za sudove bilo dovoljno da apelanticu obvežu na isplatu po osnovi neutemeljenog bogaćenja. Vrhovni sud je, citirajući odredbe iz ZOO-a (čl. 210. i 219), naglasio da se upravo na navedenim odredbama temelji apelantičina pasivna legitimacija i njezina obveza da stečeno bez pravne osnove vrati tužitelju. Ustavni sud smatra da su postupajući sudovi, suprotno navodima apelacije, prihvaćajući stavove Doma za ljudska prava i Ustavnog suda zauzete u svojim odlukama, riješili sporna pitanja u predmetnom postupku, dajući za svoj stav dovoljno jasne i argumentirane razloge u obrazloženjima svojih odluka koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Osim toga, apelantica niti jednim dokazom tijekom postupka nije pobila činjenicu da je korisnik kampa za njegovo korištenje u spornom razdoblju na njezin račun uplatio novac na ime zakupnine, što za apelanticu uopće nije sporno, ali je za nju sporno što je ona obvezana vratiti stečeno bez osnove, a ne Federacija BiH, odnosno Bosne i Hercegovina. U tom kontekstu, apelantica je u dopuni apelacije od 9. veljače 2010. godine dostavila, kako navodi, ključni dokaz (rješenje Ministarstva obrane BiH – Službe za obranu Čitluk od 14. prosinca 2006. godine) iz kojega, prema apelantičinoj ocjeni, jasno proizlazi obveza Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije BiH da naknade štetu tužitelju. Ustavni sud zapaža da iz dispozitiva rješenja proizlazi da je tim rješenjem tužitelju priznato potraživanje za štetu koja je nastala na tužiteljevoj imovini od 8. travnja 1992. godine do 10. prosinca 1992. godine, dakle radi se o šteti nastaloj u razdoblju koje nije obuhvaćeno ovim postupkom, pa taj dokaz nije relevantan za predmetni postupak kod nesporne činjenice da je apelantica u spornom razdoblju (od 23. prosinca 1996. godine do 11. veljače 1999. godine) bez pravne osnove raspolagala tužiteljevom imovinom i primila novac na ime zakupnine od korisnika kampa. Ustavni sud u vezi s tim još podsjeća da je tužitelj paralelno vodio postupak i pred Općinskim sudom u Sarajevu protiv Federacije BiH tražeći isplatu štete na ime izmakle koristi (vidi već citiranu Odluku AP 1673/06).

39. Apelantičini prigovori da je Vrhovni sud suviše brzo odlučio o revizijama parničnih stranaka Ustavni sud smatra kontradiktornim, jer je upravo apelantica ovom apelacijom ukazala da je predmetni postupak trajao neprihvatljivo dugo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Ustavni sud, postupajući povodom tužiteljeve apelacije, u Odluci broj AP 1057/07 ukinuo pobijane odluke, te naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku riješi pitanje naknade po osnovi neutemeljenog bogaćenje, razjašnjavajući pri tome, između ostalog, sporno pitanje tužiteljeve aktivne legitimacije, pa u činjenici da su postupajući sudovi postupili po nalogu Ustavnog suda, te u kratkom roku od osam mjeseci donijeli dvije presude Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, ne vidi ništa sporno, tako da te prigovore Ustavni sud smatra neutemeljenim.

40. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, a iz takvih obrazloženja ne proizlazi da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna na apelantičinu štetu, a njezino nezadovoljstvo pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, pa Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantičini navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

41. Apelantica, također, navodi da joj je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se tvrdnje o kršenju tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u „razumnom“ roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u parničnom postupku koji je nakon 10 godina i tri mjeseca pravomoćno okončan u dijelu kojim je odlučeno o naknadi na ime neutemeljenog bogaćenje za sporno razdoblje, pri čemu apelantica svojim postupcima nije doprinijela dužini trajanja postupka.

43. S druge strane, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na ostale aspekte tog prava i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasna i detaljna obrazloženja iz kojih Ustavni sud zaključuje da je postupak u cjelini bio pravičan, te da pri odlučivanju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.

44. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2664/09 (Opština Čitluk) | Sudska praksa | Aktio