Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4032/09 (J. M.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4032/09

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4032/09, rješavajući apelaciju Joze Mikulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja se apelacija Joze Mikulića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 003204 09 Gž od 12. oktobra 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Joze Mikulića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 003204 09 Gž od 12. oktobra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 003204 09 P od 29. juna 2009. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jozo Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 003204 09 Gž od 12. oktobra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 003204 09 P od 29. juna 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, te učesnika u postupku Joze Granića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. augusta 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. augusta 2009. godine, Kantonalni sud 26. augusta 2009. godine, a tuženi 2. septembra 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 8. septembra 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant i Janja Mikulić su 2. i 4. maja 2001. godine podnijeli tužbe Općinskom sudu protiv Joze Granića (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog smetanja posjeda.

7. Općinski sud je 25. maja 2001. godine donio rješenje kojim je spojio parnične postupke po tužbama apelanta i Janje Mikulić.

8. Rješenjem Općinskog suda broj P.130/01 od 25. juna 2001. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i Janje Mikulić.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž.138/01 od 4. oktobra 2001. godine uvažena je žalba tuženog i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Predmet je dobio poslovni broj P.133/01.

10. Rješenjem Općinskog suda broj P.274/01 od 14. decembra 2001. godine, nakon što je na ročištu od 22. novembra 2001. godine tuženi predložio da sud utvrdi prekid postupka dok se ne okonča postupak brisanja i predaje u posjed u predmetu broj P. 133/01, utvrđen je prekid postupka.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž. 77/02 od 8. aprila 2002. godine apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda broj P.274/01 od 14. decembra 2001. godine o prekidu postupka je uvažena, prvostepeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da se postupak P.133/01 vodi radi utvrđivanja nekog prava, te da je upitno da li od tog postupka kao prethodnog pitanja zavisi postupak u parnici za smetanje posjeda.

12. U ponovnom postupku pripremno ročište je zakazano za 30. mart 2009. godine i na tom ročištu Janja Mikulić je povukla tužbu.

13. Nakon glavne rasprave koja je održana 28. maja 2009. godine Općinski sud je donio Rješenje broj 63 0 P 003204 01 P od 29. juna 2009. godine. Navedenim rješenjem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi zasmetao u zadnjem faktičkom posjedu nekretnine pobliže označene u dispozitivu rješenja na način opisan u dispozitivu rješenja. Istom presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 720,00KM.

14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno da se u konkretnom predmetu radi o nekretnini koja se sada vodi na Mili Barbir, a što je vidljivo iz prepisa posjedovnog lista, zk. izvatka, kao i Presude Općinskog suda broj P.133/01 i Presude Kantonalnog suda broj Gž. 265/02 od 20. decembra 2002. godine, koje dokazuju da je upis Stanka Mikulića i Janje Mikulić na predmetnoj nekretnini bez pravnog učinka, te da se na toj nekretnini uspostavlja posjedovno stanje u korist Mile Barbir. Među parničnim strankama je sporno ko je bio u zadnjem mirnom posjedu predmetne nekretnine i da li je tuženi izvršio čin smetanja, odnosno da li je smetanje izvršila Mila Barbir koja je tuženog ovlastila za izvođenje radova na predmetnoj nekretnini, te je sporno da li se može izvršiti povrat stanja onakvog kakvo je bio prije izgradnje objekta na predmetnoj nekretnini i da li bi se radi povrata u prijašnje stanje stvorila veća šteta nego korist. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je članom 83. Zakona o vlasničkopravnim odnosima regulisnao da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnog posjednika, a koji je istovjetan s članom 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, članom 84. navedenog zakona je regulirano da odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljnjeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanja oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda. Cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Općinski sud je utvrdio da je apelant, zajedno sa svojim bratom Stankom Mikulićem, bio u posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine prije čina smetanja. Dalje, utvrđeno je da je čin smetanja učinio tuženi, iako je obavljao poslove po nalogu Mile Barbir na predmetnoj nekretnini, jer je on neposredno izvodio radove i, izvodeći te radove, sklonio sve što je bilo na nekretnini, a što je prethodno postavio apelant. Općinski sud je dalje naveo da je tačno da je Mila Barbir dobila rješenje da može pristupiti izvođenju radova na predmetnoj nekretnini od Službe za graditeljstvo i prostorno uređenje Općine Ljubuški 27. novembra 2002. godine, a da je lokacijska dozvola od 5. marta 2001. godine rješavana po apelantovom zahtjevu. Također je tačno da je Mila Barbir, koja je dala tuženom nalog za izvođenje radova na predmetnoj nekretnini, uspjela s tužbom za brisanje upisa posjednika Stanka Mikulića, te uspostavom posjedovnog stanja u korist Mile Barbir, i to pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P.133/01 od 27. februara 2002. godine. Također je utvrđeno da na predmetnoj nekretnini započet objekat što je utvrđeno na licu mjesta (zabetoniran podrumski dio nešto iznad nivoa zemljišta u visini od tri metra i to u površini od cca 300 m ), što je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka Željka Grbavca. Također je utvrđeno da je vrijednost započetog objekta velika, odnosno uloženo je preko dvadeset hiljada KM. Općinski sud je istakao da se prema ustaljenoj sudskoj praksi ne može tražiti posjedovna zaštita ako je na predmetnoj nekretnini sagrađen objekat, te ako je vrijednost objekta veća od vrijednosti zemljišta. U konkretnom slučaju je apelant tražio zaštitu posjeda gdje bi se moralo vratiti stanje kako je bilo prije smetanja, tj. morao bi se ukloniti započeti objekat. Tužbeni zahtjev apelanta da se posjed vrati u prvobitno stanje, što znači da se ukloni građevinski započeti objekat vlasnštvo Mile Brbir ne može se usvojiti, pa se prema tome ne može usvojiti ni zahtjev za utvrđivanje da je izvršen čin smetanja posjeda, jer takvo utvrđenje bez kondemnatornog rješenje čije donošenje apelant traži nema nikakvu svrhu, pa je tužbeni zahtjev u skladu s članom 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima odbijen kao neosnovan. Općinski sud je također napomenuo da je Mila Barbir uspjela s parnicom kojom je dokazala da je upis Stanka Mikulića, kao posjednika, bez pravnog učinka, te da se kao takav navedeni upis briše uz uspostavu posjedovnog stanja u korist tužiteljice Mile Barbir i to na predmetnoj nekretnini na kojoj je započet objekat, za koje radnje je imala i urednu građevinsku dozvolu.

15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 63 0 P 003204 09 Gž od 12. oktobra 2009. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno Rješenje Općinskog suda broj 63 0 P 003204 01 P od 29. juna 2009. godine

16. U obrazloženju rješenja je istaknuto da iz stanja spisa proizlazi da je tuženi zasmetao apelanta u zadnjem mirnom faktičkom posjedu tako što je na predmetnoj nekretnini izvodio određene radove, te sklonio sve što je bilo na nekretnini, a što je prethodno apelant tu postavio. Dalje, proizlazi da je na predmetnoj nekretnini započet objekat što je utvrđeno na licu mjesta i da se taj objekat sastoji od zabetoniranog podrumskog dijela iznad nivoa zemljišta u visini od tri metra i u površini cca 300 m , a što je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka Željka Grbavca. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o izgrađenom podrumskom dijelu iznad nivoa zemljišta u visini od 3 metra u vrijednosti cca dvadeset hiljada KM, dakle o objektu znatnije vrijednosti, Kantonalni sud se također pozvao na praksu sudova u posjedovnim parnicama kojom je ustanovljeno da se ne može tražiti uklanjanje sagrađenog objekta čije uklanjanje nije ekonomski opravdano, što je konkretni slučaj, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je zbog nedonošenja odluke u njegovom predmetu u razumnom roku, prvenstveno zbog nepostupanja Općinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Predložio je da mu se zbog dužine trajanja postupka dosudi kompenzacija.

18. Apelant također ističe da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a stoga i pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da su Općinski i Kantonalni sud pogrešno primijenili Zakon o vlasničkopravnim odnosima i ZPP.

b) Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud je u apelaciji naveo da je tačno da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 2. maja 2001. godine, te da je nakon što je rješenjem Gž 77/02 od 8. aprila 2002. godine predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak, pripremno ročište zakazano tek 30. marta 2009. godine. Međutim, Općinski sud je istakao da apelant nikada nije urgirao da se ubrza rad u navedenom predmetu, pa je jednim dijelom njegova nezainteresiranost uticala na nedovoljnu ažurnost u radu na predmetu. Također je ukazano na veliki broj nezavršenih starih parničnih predmeta i mali broj sudija u spornom periodu. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Općinski sud je ponovio razloge date u obrazloženju svoje presude. Općinski sud je na kraju zaključio da u konkretnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak niti povrede na mirno uživanje imovine.

20. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda Član 423.

Ako u ovoj glavi ne postoje posebne odredbe, u parnicama zbog smetanja posjeda primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.

Član 424.

Pri određivanju rokova i ročišta povodom tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

Član 425.

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

22. Zakon o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 75. stav 1.

Posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed).

Član 75.

Posjednik ima zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).

Član 83. stav 1.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

Član 84.

Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda.

VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 63 0 P 003204 09 od 12. oktobra 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).

31. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu vezanom za smetanje posjeda, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije Donošenje odluke u razumnom roku

a) Relevantni principi

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo tužbom pred Općinskim sudom 2. maja 2001. godine koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 63 0 P 003204 09 Gž od 12. oktobra 2009. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe na dvije sudske instance je trajao osam godina i pet mjeseci, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.

c) Analiza dužine trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva zbog smetanja posjeda. Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

36. U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.

37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 2. maja 2001. godine, a Općinski sud je (25. juna 2001. godine) donio meritornu odluku, koju je Kantonalni sud ukinuo (4. oktobra 2001. godine) i predmet je vraćen Općinskom sud na ponovni postupak. U ponovnom postupku je doneseno rješenje o prekidu postupka (14. decembra 2001. godine), koje je Kantonalni sud ukinuo 8. aprila 2002. godine i vratio Općinskom sudu na postupanje i odlučivanje. Nakon toga, Općinski sud je zakazao pripremno ročište tek 30. marta 2009. godine, dakle tek nakon nepunih sedam godina nakon što je Kantonalni sud vratio predmet Općinskom sudu na postupanje. Nakon toga, Općinski sud je u izuzetno kratkom roku zakazao glavnu raspravu (29. maja 2009. godine), te donio presudu (28. juna 2009. godine). Pri tome, Općinski sud nije ponudio nikakve opravdane razloge za svoju potpunu neaktivnost u ovom periodu osim što je u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće u vezi s velikim prilivom predmeta, kadrovske probleme te veliki broj neriješenih starih predmeta. S tim u vezi Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je Općinski sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina prvostepenog postupka u ukupnom periodu od osam godina i pet mjeseca, od čega je period potpune neaktivnosti ovog suda trajao nepunih sedam godina. S druge strane Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije mogao doprinijeti dužini postupka u konkretnom slučaju.

38. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj sud postupao u razumnom roku, donoseći odluke o žalbi u dva navrata u kratkim rokovima.

39. Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se odgovornost za nerazumno dugo trajanje ovog postupka može staviti na teret isključivo Općinskom sudu. Pri tome Ustavni sud smatra da Općinski sud za ovako dugo trajanje postupka nije ponudio razumno i objektivno opravdanje, osim zaduženosti sudija velikim brojem predmeta, što Ustavni sud ne može smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem u predmetnom slučaju u kojem je postupak trajao osam godina i pet mjeseci.

40. Prema tome, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje

41. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te da je obrazloženje presude proturječno.

42. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

43. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konačnici, nakon što je Osnovni sud u prvostepenom postupku svojim rješenjem udovoljio apelantovom podnesenom tužbenom zahtjevu, rješavajući u žalbenom postupku, uvažio žalbu tuženih, te preinačio rješenje Osnovnog suda tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti a apelant je obavezan tuženim isplatiti troškove postupka. Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima, ocjenom dokaza provedenih u postupku pred Općinskim sudom, detaljno i jasno obrazložili svoje stavove u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. Data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantovu štetu, zbog čega se apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da osporeno rješenje u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih zakona (ZPP i Zakon o vlasničkopravnim odnosima).

44. Konačno, Ustavni sud u vezi s navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje zapaža da je apelant imao mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu i da je s punomoćnikom učestvovao u svim fazama postupka a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tužene bio drugačije tretiran. Dakle, nesporno je da je apelant imao pristup sudu i to na dvije sudske instance a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantove navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

46. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u odnosu na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

Uzimajući u obzir predmet konkretnog sudskog postupka, njegov značaj za apelanta i činjenicu da je konačna odluka donesena, te imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za kompenzaciju u ovakvim slučajevima (vidi npr. odluku Ustavnog suda broj AP 2524/09 od 19. jula 2012. godine objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26). Ustavni sud smatra da je za apelanta dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovih ustavnih prava.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se prema relevantnim odredbama ZPP smatra hitnim trajao osam godina i pet mjeseci i kada se odgovornost u odlučujućem dijelu pripisuje redovnim sudovima.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da u obrazloženju osporene odluke ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, a obrazloženje sadrži detaljne, jasne i logične razloge.

50. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4032/09 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio