Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1370/08 (M. M. iz Sarajeva i drugi.,Z. D. iz Beograda.,N. P. iz Sarajeva,)

Odluka donesena 23. 11. 2012.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanovi JNA
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1370/08

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1370/08, rješavajući apelaciju Miladina Milosavljevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Miladina Milosavljevića, Zorana Draškovića, Nebojše Prelevića, Milisava Petkovića, Milanije Đorđević i Novice Đorđevića, Bose Pušica, Muzafere Hadžimustafić, Ljiljane Vujić, Milorada Kostića, Velimira Noge, Vukašina Vujasinovića, Aleksandre Vujasinović i Luke Vujasinovića, Đure Srdića, Jovanke Cvjetković i Biljane Gaković, Dobrice Ašanina, Milana Rodića, Slobodana Bulatovića, Slavka Šakote, Miljane Bugarić-Miljanić, Jove Miladinovića, Nenada Prodanovića, Jelke Čukuranović, Dragog Arsovskog, Dušanke Arsovski, Jelene Arsovski, Bojana Arsovskog, Slave Veličkovskog, Jovana Vukobrata, Dmitra Arule, Mileta Dubajića, Borislava Popovića, Milorada Lalića, Elizabete Fišer i Zorana Vižina.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura prava apelanata u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva svakog apelanta pojedinačno.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miladin Milosavljević iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, Zoran Drašković iz Beograda, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, Nebojša Prelević iz Sarajeva, kojeg zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, Milisav Petković iz Jagodine, kojeg zastupa Slavica Čvoro, advokat iz Istočnog Sarajeva, Milanija Đorđević i Novica Đorđević iz Požarevca, koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, Bosa Pušica iz Sarajeva, koju zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, Muzafera Hadžimustafić iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, Ljiljana Vujić iz Pančeva, koju zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, Milorad Kostić iz Sarajeva, Velimir Nogo iz Trebinja, Vukašin Vujasinović, Aleksandra Vujasinović i Luka Vujasinović iz Novog Sada, koje zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, Đuro Srdić iz Novog Sada, kojeg zastupa Slavica Čvoro, advokat iz Istočnog Sarajeva, Jovanka Cvjetković i Biljana Gaković iz Sarajeva, koje zastupa Džemil Sabrihafizović, advokat iz Sarajeva, Dobrica Ašanin iz Istočnog Novog Sarajeva, Milan Rodić iz Sarajeva, kojeg zatupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, Slobodan Bulatović iz Sarajeva, kojeg zastupa Vahdet Ibranović iz Ilidže, Slavko Šakota iz Mostara, kojeg zastupa Velimir Marić, advokat iz Mostara, Miljana Bugarić-Miljanić iz Sarajeva, koju zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže, Jovo Miladinović iz Užica, Srbija, Nenad Prodanović iz Zemuna, Srbija, Jelka Čukuranović iz Sarajeva, koju zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, Dragi Arsovski, Dušanka Arsovski, Jelena Arsovski, Bojana Arsovski iz Beograda, Srbija, Slave Veličkovski iz Pančeva, Srbija, kojeg zastupa Velimir Marić, advokat iz Mostara, Jovan Vukobrat iz Marije Gorice, Hrvatska, Dmitar Arula iz Beograda, Mile Dubajić iz Inđije, Srbija, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, Borislav Popović iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, Milorad Lalić iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, Elizabeta Fišer iz Sarajeva, koju zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, i Zoran Vižin iz Sarajeva, kojeg zastupa Jadranka Arnautović, advokat iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od 24. jula 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini i da u zemljišnim knjigama budu upisani kao njihovi vlasnici.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1370/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP 1370/08, AP 3248/08, AP 3523/08, AP 3799/08, AP 43/09, AP 78/09, AP 100/09, AP 278/09, AP 980/09 i AP 2629/10, AP 992/09, AP 1567/09, AP 1920/09, AP 2216/09, AP 2506/09, AP 2556/09, AP 2604/09, AP 3378/09, AP 3961/09, AP 1240/10, AP 1840/09, AP 1375/10, AP 448/11, AP 1366/11, AP 2723/11, AP 3896/11, AP 1498/12, AP 1721/12, AP 2076/12, AP 2476/12, AP 2695/12 i AP 2766/12.

III. Činjenično stanje

Činjenice iz apelacije broj AP 1370/08

3. Apelant Miladin Milosavljević je kod Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo pokrenuo postupak za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni ugovor. Uprava je odbila apelantov zahtjev uz obrazloženje da je u postupku utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija BiH, pa se, na temelju odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom i samim tim ne može ostvariti ni vraćanje predmetnog stana u posjed. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave.

4. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je apelantovu tužbu odbio pozivajući se na odredbe člana 39.e) st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova, jer je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u profesionalnom sastavu oružanih snaga Jugoslavije, pa, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije BiH.

Činjenice iz apelacije broj AP 3248/08

5. Apelant Zoran Drašković je 2. novembra 1998. godine kod Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo pokrenuo postupak za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu nekretnine in. br. 3513-1824. Uprava je odbila apelantov zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija BiH, pa se, na temelju odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom i samim tim ne može ostvariti ni vraćanje predmetnog stana u posjed. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5162/05 od 18. aprila 2005. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave.

6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su organi Uprave pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije, pa se ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana.

Činjenice iz apelacije broj AP 3523/08

7. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-535/99 od 12. maja 2008. godine, potvrđenog Rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02- 23-3473/08 od 26. juna 2008. godine, odbijen je zahtjev apelanta Nebojše Prelevića za vraćanje u posjed stana u Grbavičkoj ulici broj 68 u Sarajevu. Apelant je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 40-604/84 od 7. juna 1984. godine. Uprava je utvrdila i da je apelant sa pravnim prednikom tuženog zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu nekretnine in. br. 3513-860-4 od 20. decembra 1992. godine. Uprava je odbila apelantov zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija BiH, pa se, na temelju odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom i samim tim ne može ostvariti ni vraćanje predmetnog stana u posjed. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5162/05 od 18. aprila 2005. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave.

8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09-0-U-000776 od 14. oktobra 2008. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-3473/08 od 26. juna 2008. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su organi Uprave pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. S obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorija Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana. Dalje, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 39.e) st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova i ukazao da apelant, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom kupoprodajnom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije BiH. Činjenice iz apelacije broj AP 3799/08

9. Apelant Milisav Petković je 12. marta 1998. godine kod Službe za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo pokrenuo postupak za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni ugovor. Služba je Rješenjem broj 05-23-454/08 od 17. aprila 2008. godine odbila apelantov zahtjev uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 10. i 12. Zakona o privremeno napuštenoj nekretnini u vlasništvu građana s obzirom na to da apelant nije dostavio dokaze koji ukazuju da je predmetni stan na dan 30. aprila 1992. godine predstavljao njegovo vlasništvo. Rješenjem Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Kantona Sarajevo broj 25-31-2933-E/08 od 13. juna 2008. godine odbijena je apelantova žalba i rješenje Službe je potvrđeno. Uprava je navela da je, nakon što je izvršila uvid u ugovor o otkupu-kupoprodaji nekretnine koji je apelant zaključio s prednikom tuženog, utvrdila da navedeni ugovor nije nadovjerio nosilac prava raspolaganja-tuženi na temelju kojeg bi se mogao izdati nalog za uknjižbu.

10. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-08-000760 od 21. oktobra 2008. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave. Kantonalni sud se u obrazloženju presude pozvao na član 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i naveo da su organi Uprave pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev zbog toga što apelant nije tražio, niti dobio nalog od nosioca prava raspolaganja-tuženog da se uknjiži kao vlasnik predmetnog stana.

Činjenice iz apelacije broj AP 43/09

11. Apelanti Milanija Đorđević i Novica Đorđević su se obratili Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo tražeći da im se vrati u posjed stan u Sarajevu za koji su sa pravnim prednikom tuženog zaključili kupoprodajni Ugovor broj 3513-613-4 od 13. marta 1992. godine. Služba je odbila njihov zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant Novica Đorđević nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija BiH, pa se na temelju odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne može smatrati izbjeglicom i samim tim ne može ostvariti ni vraćanje predmetnog stana u posjed. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo odbijena je žalba koju su apelanti podnijeli protiv rješenja Uprave.

12. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu odbijena je tužba koju su apelanti podnijeli protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i 39.e) st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova, jer je apelant Novica Đorđević nakon 14. decembra 1995. godine ostao u profesionalnom sastavu oružanih snaga Jugoslavije, pa, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije.

Činjenice iz apelacije broj AP 78/09

13. Apelantica Bosa Pušica je kod Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo pokrenula postupak za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je njen suprug sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-4094-4. Uprava je odbila apelanticin zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je njen suprug nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija BiH, pa se, na temelju odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom i samim tim ne može ostvariti ni vraćanje predmetnog stana u posjed. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo odbijena je žalba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Uprave.

14. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu odbijena je tužba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, potvrdio zaključak organa Uprave da se apelanticin suprug ne može smatrati izbjeglicom, ukazao da apelantica kao supruga nosioca stanarskog prava ne može imati više prava nego sâm nosilac stanarskog prava, te zaključio da, s obzirom na činjenično stanje, apelanticina tužba nema osnova.

Činjenice iz apelacije broj AP 100/09

15. Apelantica Muzafera Hadžimustafić je 24. januara 2001. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Tuzli radi utvrđivanja prava vlasništva i uknjižbe na stanu, i to na temelju Ugovora o kupoprodaji-otkupu nekretnine broj 3513-2756-4 od 10. februara 1992. godine koji je njen suprug zaključio sa pravnim prednikom tuženog. Općinski sud je Presudom broj P-112/05 od 5. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001776 od 8. novembra 2007. godine, apelanticinu tužbu odbio uz obrazloženje da je odredbom člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju tuženog, koji taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO može od tuženog tražiti nalog da se uknjiži kao vlasnik stana. Tokom postupka Općinski sud je iz navoda apelanticinog opunomoćenika iznesenih na glavnoj raspravi, održanoj 6. septembra 2006. godine, utvrdio da apelanticin pravni prednik od 4. oktobra 1992. godine nije koristio sporni stan, da ga ni sama apelantica ne koristi, da je taj stan dodijeljen trećem licu, te da je pravni prednik tuženog dodijelio drugi stan apelantici i apelanticinom predniku „na kojem nisu mogli ostvariti stanarsko pravo“. Apelanticin opunomoćenik je istakao da pitanje da li su apelanticin pravni prednik i apelantica bili u posjedu stana, odnosno da li su ostvarili pravo na povrat predmetnog stana, nije bitno, a kao razloge za to je naveo da je apelanticinom pravnom predniku samim činom zaključenja ugovora o otkupu stana prestalo stanarsko pravo i da je on time stekao osnov za upis prava vlasništva, koje se ne gubi eventualnim nepodnošenjem zahtjeva za vraćanje stana u posjed. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je ukazao da, s obzirom na to da apelanticin pravni prednik nije bio u zakonskom posjedu predmetnog stana, u smislu odredbe člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, njoj ne pripada pravo na podnošenje zahtjeva za povrat stana, jer se samo nosilac stanarskog prava kao vlasnik stana može uknjižiti u nadležnom sudu.

16. S obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je apelanticin suprug-nosilac stanarskog prava predmetni stan prestao koristiti 4. oktobra 1992. godine i da je u međuvremenu dobio drugi stan na korištenje, sud je apelanticin zahtjev odbio.

17. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000074 od 21. oktobra 2008. godine odbijena je revizija koju je apelantica izjavila protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju Vrhovni sud se pozvao na član 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i, s obzirom na stanje u spisu, odnosno činjenicu da su apelantica i njen suprug 4. oktobra 1992. godine prestali koristiti predmetni stan, pošto su dobili drugi stan na korištenje, prestali su biti i legalni korisnici stana.

Činjenice iz apelacije broj AP 278/09

18. Apelantica Ljiljana Vujić je kod Službe za upravu, imovinskopravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je njen suprug sa pravnim prednikom tuženog zaključio Ugovor o kupoprodaji-otkupu nekretnine in. br 3513-1691-4. Služba je Rješenjem broj 05-31-9/07 od 18. jula 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Kantona Sarajevo broj 25-31-3978/08 D od 22. augusta 2008. godine, odbila apelanticin zahtjev kao neosnovan. Služba se pozvala na član 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana u kojem je propisano da se pod pojmom vlasnik smatra osoba koja je u trenutku proglašenja nekretnine napuštenom bila vlasnik te nekretnine prema važećim propisima. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o nosiocu stanarskog prava, jer je zaključenjem kupoprodajnog ugovora taj odnos prestao, a kupoprodajni ugovor nije realiziran, Služba je utvrdila da se ne mogu primijeniti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, niti odredbe čl. 10. i 12. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana zbog čega je apelanticin zahtjev odbijen.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 000341 08 U od 18. novembra 2008. godine odbijena je tužba kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv Rješenja Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Kantona Sarajevo broj 25-31-3978/08 D od 22. augusta 2008. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su upravni organi pravilno primijenili pravo kada su odbili apelanticin zahtjev. Kantonalni sud je, između ostalog, obrazložio da je apelanticin prednik zaključio pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da mu, budući da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, pripada pravo na naknadu od FBiH izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana izvan teritorije BiH.

20. Umjesto upisa prava vlasništva i vraćanja stana u posjed, Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbe člana 39.e) st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova, jer je apelanticin prednik nakon 14. decembra 1995. godine ostao u profesionalnom sastavu oružanih snaga Jugoslavije, uputio apelanticu na njeno pravo na naknadu od FBiH.

Činjenice iz apelacija br. AP 980/09 i AP 2629/10

21. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/I-372-3626/98 od 2. aprila 2008. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02- 23-2605/08 od 28. aprila 2008. godine, A. Ž. je dozvoljeno reizvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja Odluke CRPC-a broj 23/1-372-3626/98 od 14. novembra 2005. godine i vraćanje u posjed stana u Šenoinoj ulici broj 8/2, te naloženo apelantu Miloradu Kostiću da se iseli iz predmetnog stana. Kako je utvrdila CRPC u Odluci broj R-502-939-1/1-01-140-205-99/07 od 26. decembra 2007. godine, apelant je zaključio Ugovor o kupoprodaji-otkupu predmetnog stana broj 3513-403-4 od 13. novembra 1991. godine. Uvidom u uvjerenje Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 31. maja 2000. godine CRPC je utvrdila da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van BiH zbog čega je apelantov zahtjev odbila.

22. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002163 08 U od 21. maja 2010. godine odbijena je kao neosnovana tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-2605/08 od 28. aprila 2008. godine. Činjenice iz apelacije broj AP 992/09

23. Apelant Velimir Nogo je Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni ugovor 10. februara 1992. godine. Uprava je Rješenjem broj 23-04/II-23-P-2154/98 od 14. jula 2003. godine apelantov zahtjev odbila uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je ostao u službi u JNA i nakon 14. decembra 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5328/03 od 19. januara 2004. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave.

24. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003171 05 U od 25. februara 2009. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i potvrdio zaključak organa Uprave da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana, te se pozvao na odredbe člana 39.e) st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova i ukazao da apelant, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 1567/09

25. Pravna prednica apelanta Vukašina Vujasinovića, njegova supruga Radmila Vujasinović, podnijela je Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključila kupoprodajni Ugovor broj 3513-988-4 od 23. decembra 1991. godine. Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-3235/98 od 8. aprila 2003. godine odbila njen zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je ostala u službi u JNA i nakon 14. decembra 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti joj pripada pravo na povrat stana. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-2731/03 od 17. juna 2004. godine odbijena je žalba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Uprave.

26. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-946/04 od 15. jula 2008. godine odbijena je tužba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i potvrdio zaključak organa Uprave da se apelantica ne može smatrati izbjeglicom, niti joj pripada pravo na povrat stana, te se pozvao na odredbe člana 39.e) st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova i ukazao da apelantica, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 1920/09

27. Apelant Slobodan Bulatović je Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-2769. Uprava je odbila apelantov zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je ostao u službi u JNA i nakon 14. decembra 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1193/05 od 11. jula 2005. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave.

28. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 0 U 003165 05 U od 27. marta 2009. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i potvrdio zaključak organa Uprave da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana, te se pozvao na odredbe člana 39.e) st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova i ukazao na to da apelant, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 2216/09

29. Rješenjem Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 09-25-03-32/03 od 18. februara 2003. godine odbijen je zahtjev apelanta Slavka Šakote za vraćanje u posjed stana u Mostaru za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni Ugovor broj IN 3513-9594-4 uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je ostao u službi u JNA i nakon 14. decembra 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana.

30. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj U-193/03 od 29. decembra 2004. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i potvrdio zaključak organa Uprave da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-75/05 od 2. aprila 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Činjenice iz apelacije broj AP 2506/09

31. Apelantica Miljana Bugarić-Miljanić je Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je njen otac-pravni prednik sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-2687-4 od 10. februara 1992. godine. Uprava je Rješenjem broj 23/5-372-352/99 od 3. novembra 2006. godine apelanticin zahtjev odbila uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je njen prednik ostao u službi u JNA i nakon 14. decembra 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-9947/06 od 11. decembra 2006. godine odbijena je žalba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Uprave.

32. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000580 07 U od 28. maja 2009. godine odbijena je tužba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i potvrdio zaključak organa Uprave da se apelanticin prednik ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana, te se pozvao na odredbe člana 39.e) st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova i ukazao da apelantica, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 2556/09

33. Apelant Đuro Srdić je Službi za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-7438-4. Služba je Rješenjem broj 05-23-959/06 od 13. jula 2006. godine, potvrđenim Rješenjem Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 25-31-6429-E/06 od 19. septembra 2006. godine, apelantov zahtjev odbila uz obrazloženje da je tokom postupka utvrdila da je „nesporno da je apelant zaključio kupoprodajni ugovor za predmetni stan, ali da je datum ukucan naknadno, te pošto je pravno obavezujući ugovor na osnovu kojeg imenovani može tražiti povrat stana ili bilo koja druga prava onaj koji je zaključen do 6. aprila 1992. godine, koji je dostavljen nadležnoj poreskoj službi i čija je kupoprodajna cijena u cijelosti izmirena, a pošto je u konkretnom slučaju datum zaključenja naknadno upisan na kupoprodajnom ugovoru bez provedene prijave u poreskoj službi, ovaj organ je zaključio da se nisu stekli uvjeti za primjenu člana 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenom vlasništvu građana“. Služba je ukazala i da je tokom postupka utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama druge države poslije 14. decembra 1995. godine, pa se ne može smatrati izbjeglicom, te ako smatra da ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, može podnijeti zahtjev za naknadu u skladu sa članom 39.e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

34. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000188 06 U od 10. jula 2009. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 25-31-6429-E/06 od 19. septembra 2006. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su organi Uprave pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana na temelju odredaba člana 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te člana 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U vezi sa apelantovim žalbenim navodom da svoj zahtjev zasniva na vlasništvu na predmetnom stanu po osnovu ugovora o kupoprodaji stana, Kantonalni sud je ukazao da apelant nema pravo na povrat stana, nego eventualno na isplatu naknade za predmetni stan u skladu sa odredbom člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Činjenice iz apelacije broj AP 2604/09

35. Apelant Jovo Miladinović je Službi obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Bihaću za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni Ugovor broj 205-2/1 od 10. februara 1992. godine. Služba je Rješenjem broj 04-23-1687/1 od 3. maja 2000. godine odbila apelantov zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant ostao u službi u JNA i nakon 19. maja 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana. Rješenjem Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona broj 11/1-31- 1046-UP-2/00 od 9. augusta 2000. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Službe.

36. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj U-198/2000 od 14. decembra 2000. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i potvrdio zaključak organa Uprave da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana, pa je zaključio da, s obzirom na činjenično stanje, apelantova tužba nema osnova. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-06-000189 od 11. juna 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Činjenice iz apelacije broj AP 3378/09

37. Apelant Nenad Prodanović je Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-2898-4. Uprava je odbila apelantov zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant ostao u službi u JNA i nakon 19. maja 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-6529/06 od 21. augusta 2006. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave.

38. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000264 06 U od 25. maja 2009. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i potvrdio zaključak organa Uprave da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana, pa je zaključio da, s obzirom na činjenično stanje, apelantova tužba nema osnova. Činjenice iz apelacije broj AP 3961/09

39. Apelantica Jelka Čukuranović je Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je njen pravni prednik Milivoje Čukuranović sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-3768-5 od 14. februara 1992. godine. Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-2891/98 od 27. maja 2003. godine odbila apelanticin zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je njen pravni prednik ostao u službi JNA i nakon 19. maja 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti joj pripada pravo na povrat stana. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-8602/06 od 27. novembra 2006. godine odbijena je žalba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Uprave.

40. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000599 07 U od 30. oktobra 2009. godine odbijena je tužba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i potvrdio zaključak organa Uprave da se apelanticin pravni prednik ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana, pa je zaključio da, s obzirom na činjenično stanje, apelanticina tužba nema osnova.

Činjenice iz apelacije broj AP 1240/10

41. Apelant Dragi Arsovski je Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-1377-4 od 11. februara 1992. godine. Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P- 1967/99 od 20. decembra 2002. godine apelantov zahtjev odbila uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant ostao u službi JNA i nakon 19. maja 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1718/03 od 15. oktobra 2003. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave.

42. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000242 06 U od 21. oktobra 2009. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i potvrdio zaključak organa Uprave da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana, pa je zaključio da, s obzirom na činjenično stanje, apelantova tužba nema osnova.

Činjenice iz apelacije broj AP 1840/10

43. Apelant Slave Veličkovski je kod Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara pokrenuo postupak za vraćanje stana u Mostaru za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni ugovor. Odjel je Rješenjem broj 07/II-3-4262/98 od 23. marta 2007. godine apelantov zahtjev odbio uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant ostao u službi JNA i nakon 19. maja 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana. Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-03-03-25-80/02 od 8. januara 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Odjela.

44. Tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva je odbijena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001103 08 U od 25. juna 2006. godine. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da su, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odnosno činjenicu da se apelant, u smislu navedenog člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, odnosno da mu ne pripada pravo na povrat stana, pravilne odluke organa Uprave koji su apelantov zahtjev odbili. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 001103 08 Uvp od 10. marta 2010. godine obijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001103 08 U od 25. juna 2006. godine.

Činjenice iz apelacije broj AP 1375/10

45. Apelant Jovan Vukobrat je 2. oktobra 1998. godine Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni Ugovor broj 20/456-346 od 5. novembra 1991. godine. Rješenjem broj 23/6-372-5761/98 od 12. januara 2005. godine Uprava je odbila apelantov zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant ostao u službi JNA i nakon 19. maja 1992. godine, pa se, u smislu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3301/05 od 21. marta 2005. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave.

46. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1097/05 od 26. juna 2007. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i potvrdio zaključak organa Uprave da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana, pa je zaključio da, s obzirom na činjenično stanje, apelantova tužba nema osnova. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000400 od 24. decembra 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Činjenice iz apelacije broj AP 448/11

47. Apelantice Jovanka Cvjetković i Biljana Gaković su pokrenule pred Općinskim sudom parnični postupak protiv tuženog i predložile da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će utvrditi da je valjan kupoprodajni Ugovor broj in. vr. 3513-239-4 koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključila Draginja Obradović, te naredi da tuženi trpi da se apelantice na predmetnom stanu uknjiže sa pravom vlasništva 1/2 i uvedu u posjed tog stana. Općinski sud je donio Presudu broj P-1305/00-A od 20. decembra 2004. godine kojom je tužbeni zahtjev apelantica u cijelosti usvojen. Draginja Obradović je majka apelantice Jovanke Cvjetković, rođene Obradović. Apelantica Biljana Gaković je supruga sina Draginje Obradović Jovana Obradovića, koji je umro i čija je jedina nasljednica apelantica (kako proizlazi iz Rješenja o nasljeđivanju Prvog osnovnog suda u Beogradu broj 2-0-8314/2010 od 29. aprila 2010. godine).

48. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom postupka utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor u cijelosti valjan sa stanovišta važećih propisa, kao i onih koji su vrijedili u vrijeme zaključenja ugovora. Ugovor je potpisan, dostavljen na ovjeru Gradskoj upravi društvenih prihoda koja je na ugovor stavila klauzulu da se na tu vrstu ugovora ne plaća porez, a kupoprodajna cijena je u cijelosti isplaćena predniku tuženog. Općinski sud je utvrdio da je prednica apelantica stekla sva prava na upis vlasništva na stanu, ali ju je smrt, koja je nastupila 1994. godine, spriječila u formalnom stjecanju prava vlasništva na predmetnom stanu. Ukazano je i da prednica apelantica nikad nije napustila predmetni stan, nego da je u njemu ostala do smrti, niti je stekla stanarsko pravo na nekom drugom stanu u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije.

49. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002824 od 30. maja 2008. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i presuda Općinskog suda je preinačena na način da je dio tužbenog zahtjeva kojim su apelantice tražile upis prava suvlasništva sa po ½ na predmetnom stanu odbijen, a u preostalom dijelu je potvrđena prvostepena presuda.

50. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbu člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u kojoj je propisano da lice koje je zaključilo pravno obavezujući ugovor […] mora biti nosilac stanarskog prava na stanu i biti legalni korisnik stana da bi moglo da se uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. S obzirom na činjenicu da je prednica apelantica umrla 1994. godine i da je prestala biti nositeljica stanarskog prava, a apelantice stanarsko pravo nikad nisu stekle, proizlazi da apelantice ne ispunjavaju uvjete iz navedene odredbe, pa im ne pripada pravo da se na predmetnom stanu uknjiže kao suvlasnice stana. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-000548 od 28. oktobra 2010. godine odbijena je revizija koju su apelantice izjavile protiv presude Kantonalnog suda.

Činjenice iz apelacija br. AP 1366/11 i AP 3896/11

51. Apelant Dobrica Ašanin se obratio Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CRPC) zahtjevom da se utvrdi da je bio savjestan posjednik stana u Ulici Čekaluša broj 1 u Sarajevu za koji je 28. februara 1992. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa SSNO.

52. Odlukom CRPC-a broj 302-2524-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Ulici Čekaluša broj 1 u Sarajevu. Služba za upravu za imovinskopravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Centar Sarajevo je donijela zaključak kojim je dozvolila izvršenje navedene odluke CRPC i na temelju kojega je apelant uveden u posjed predmetnog stana.

53. Rješavajući po zahtjevu Federalnog ministarstva odbrane od 14. oktobra 2003. godine za preispitivanje odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine, CRPC je donijela novu Odluku broj R-302-2524-1/1-01-443/04 od 21. decembra 2005. godine kojom je prijedlog FMO usvojen, a apelantov zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana odbijen kao neosnovan. CRPC je obrazložila da je tokom postupka uvidom u „Službeni vojni list“ broj 9, str. 277. i 278, od 12. juna 1995. godine utvrdila da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorija Bosne i Hercegovine i nakon 19. maja 1995. godine. Služba se pozvala na član 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, ukazala da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana u BiH.

54. Rješavajući po apelantovom zahtjevu od 20. februara 2006. godine za preispitivanje navedene odluke, CRPC je novom Odlukom broj R-302-2524-1/1-01-443-90/06 od 27. oktobra 2006. godine usvojila apelantov zahtjev i odluku od 21. decembra 2005. godine stavila van snage.

55. Dalje, Adem Kreho, bivši korisnik spornog stana, podnio je CRPC-u zahtjev za preispitivanje odluke od 27. oktobra 2006. godine nakon čega je CRPC Odlukom broj R-302-2524- 1/1-01-443-90-83/07 od 28. septembra 2007. godine usvojila njegov zahtjev, tako da je stavila van snage svoju odluku od 27. oktobra 2006. godine, a apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana je odbijen. U obrazloženju CRPC je navela da je Adem Kreho svoj zahtjev za preispitivanje temeljio na činjenici da je apelant, osim što je ostao u službi u vojsci van teritorija Bosne i Hercegovine, riješio i svoje stambeno pitanje putem fonda Vojske Srbije i Crne Gore. Služba je izvršila uvid u akt Ministarstva odbrane Republike Srpske broj 8-03-37-140/04 od 3. marta 2005. godine u kojem se nalazi spisak lica koja su riješila stambeno pitanje putem Stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore, među kojima se nalazi i apelant. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, CRPC je usvojila zahtjev Adema Krehe, sve ranije odluke donesene u ovom postupku stavila van snage i odbila apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed.

56. Služba za upravu je Zaključkom broj 05-31-1166/07 od 4. januara 2008. godine odbacila, zbog nenadležnosti, zahtjev Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba za zajedničke poslove FBiH) radi izvršenja Odluke CRPC-a broj R-302-2524-1/1-01-443-90-83/07 od 28. septembra 2007. godine za povrat u posjed stana u Ulici Čekaluša broj 1 u Sarajevu.

57. U obrazloženju ovog zaključka je navedeno da je 17. decembra 2007. godine Služba za zajedničke poslove FBiH podnijela zahtjev radi izvršenja Odluke CRPC-a broj R-302-2524-1/1-01- 443-90-80/07 od 28. septembra 2007. godine u postupku povrata u posjed spornog stana. Uvidom u spis Služba za upravu je utvrdila da je Odlukom CRPC-a broj 302-2524-171 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno da je apelant na dan 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik spornog stana, pa je ovaj organ, na osnovu člana 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 56/01 i 24/03), donio Zaključak broj 05-31-833/03 od 8. jula 2004. godine kojim je dozvoljeno izvršenje navedene odluke CRPC-a nakon čega je apelant 30. januara 2007. godine i uveden u posjed spornog stana. Rješenjem Uprave broj 25-31-839/08 D od 11. marta 2008. godine poništen je Zaključak općinskog načelnika Službe za upravu broj 05-31-1166/07 od 4. januara 2008. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Uprava je, postupajući prema odredbi čl. 239. stav 2. i 285. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP), odlučila kao u dispozitivu rješenja.

58. Rješenjem Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 23-31-839/08 D od 11. marta 2008. godine poništen je Zaključak Službe za upravu broj 05-31-1166/07 od 4. januara 2008. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Uprava tokom postupka utvrdila da je prvostepeni organ na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, utvrđeno je da su dispozitiv i obrazloženje prvostepenog rješenja kontradiktorni. Uprava je ukazala da je prvostepeni organ pogrešno primijenio materijalno pravo kada se proglasio nenadležnim uz obrazloženje da je postupak izvršenja odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine pravomoćno proveden. Ukazano je na odredbu člana 285. Zakona o upravnom postupku kojom je regulirano da, kad je na temelju rješenja provedeno izvršenje, koje se kasnije poništi ili izmijeni, izvršenik ima pravo tražiti da se vrati stanje koje proizlazi iz novog rješenja o čemu rješava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja. Dakle, izvršenjem zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine stvoreno je stanje u skladu sa tim zaključkom i apelant je 30. januara 2007. godine uveden u posjed predmetnog stana. U međuvremenu je CRPC donijela Odluku broj R-302-2524-1/1-01-443- 90-80/07 od 28. septembra 2007. godine kojom su odluke broj R-302-2524-I/1-01-443/04 od 21. decembra 2005. godine i broj 302-2524-1/1 od 2. septembra 2003. godine stavljene van snage i kojom je odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, te time stvorena situacija koja nema pravnu podlogu, pa je treba izmijeniti i vratiti u prvobitno stanje.

59. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 001623 08 U od 25. augusta 2011. godine apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Uprave broj 25-31-839/08 D od 11. marta 2008. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 10, 11. i 12. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 51/00, 56/01, 37/02 i 24/03) kojima je propisano da se pravilnost odluka CRPC-a može preispitati samo u postupku ponovnog razmatranja pred CRPC-om, te da se žalba protiv zaključka o izvršenju odluke CRPC-a podnosi nadležnom drugostepenom organu u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. Ukazano je i na to da se žalba protiv zaključka o dozvoli izvršenja može podnijeti i ako je odluka CRPC-a na kojoj se temelji zaključak o dozvoli izvršenja stavljena van snage u postupku ponovnog razmatranja. U konkretnom slučaju odluka CRPC-a od 2. septembra 2003. godine, na temelju koje je donesen Zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-31- 833/03 od 8. jula 2004. godine, stavljena je van snage odlukom CRPC-a od 28. septembra 2007. godine iz čega proizlazi da je bilo pravnog osnova i za postupanje po službenoj dužnosti, kao i po zahtjevu izvršenika. Kantonalni sud se pozvao i na odredbu člana 285. Zakona o upravnom postupku i ukazao da stanje koje je nastalo prema već izvršenom rješenju ostaje bez pravne utemeljenosti i ono se mora dovesti u sklad sa novim aktom ako to izvršenik traži. Ako je poništeno izvršeno rješenje, onda sve što je nastalo tim rješenjem gubi pravnu valjanost i stvar se mora vratiti u prvobitno stanje s obzirom na to da se poništavanjem izvršenog rješenja poništavaju sve pravne posljedice koje je ono proizvelo. Kantonalni sud je ukazao na to da nije bilo mogućnosti da se udovolji apelantovim žalbenim navodima o tome kako je već bio uveden u posjed stana zbog toga što tokom postupka nije priložio dokaze da je prvobitna odluka CRPC-a od 2. septembra 2003. godine (na temelju koje je zaključkom uveden u posjed stana) ostala na snazi. Konačno, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da Služba za zajedničke poslove FBiH nije stranka u postupku i da nije mogla podnijeti zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a od 28. septembra 2007. godine s obzirom na to da je zaključeno da je Služba za zajedničke poslove nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu i pravni sljednik Pravobranilaštva FMO, te da je, u skladu sa članom 51. ZUP-a, ovlaštena da zastupa javni interes i da ima granice svojih ovlaštenja, prava i dužnosti stranaka u postupku, odnosno lica sa pravnim interesom na predmetnoj imovini, te da navedeno pravo Službe za zajedničke poslove FBiH proizlazi i iz odredbe člana 4. stav 4. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, te je na temelju člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima apelantovu tužbu odbio. Činjenice iz apelacije broj AP 2723/11

60. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-3528/98 od 22. decembra 1999. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta Dmitra Arule za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je sa pravnim prednikom tuženog zaključio kupoprodajni ugovor. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je u toku postupka utvrđeno da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine bio aktivno vojno lice bivše JNA i da nije bio državljanin SRBiH, te da se, stoga, ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu odredaba člana 3.a stav 1. i člana 18.d stav 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. S obzirom na to, Uprava je zaključila da je neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-719/00 od 25. maja 2000. godine kojim je žalbu odbilo. Zaključkom Ministarstva broj 27/02-23-577/05 od 28. januara 2005. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-719/00 od 25. maja 2000. godine. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-2685/05 od 24. maja 2007. godine odbio tužbu.

Postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana

61. Presudom Općinskog suda broj P-2319/04 od 11. novembra 2005. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine broj In-3513-726-4 od 10. februara 1992. godine koji su zaključili apelant i vojna ustanova za upravljanje stambenim fondom JNA. Apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na stanu koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Malta broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), u knjigu položenih ugovora je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da predmetni ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine ispunjava sve uvjete propisane odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan navedeni ugovor. Dalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu Naredbe načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 3-183 od 26. juna 2001. godine o prestanku vojne službe apelantu utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu shodno odredbama člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

62. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude (u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva), Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07- 000 173 od 21. oktobra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Činjenice iz apelacije broj AP 1498/12

63. Odlukom CRPC-a broj 483-628-1/1 od 28. januara 2003. godine potvrđeno je da je apelant Mile Dubajić bio savjestan posjednik na stanu u Tuzli. Protiv navedene odluke Federalno ministarstvo odbrane i I. S. su podnijeli zahtjev za preispitivanje koji je Odlukom CRPC-a broj R- 483-628-1/1-01-564/04 od 14. septembra 2006. godine odbijen uz obrazloženje da se u konkretnom predmetu ne radi o nosiocu stanarskog prava, nego o nosiocu prava iz kupoprodajnog Ugovora broj 3513-3980-4 od 20. marta 1992. godine.

64. Nakon ponovnog razmatranja navedenih odluka CRPC je donijela Odluku broj R-483-628- 1/1-01-564-1/04 od 23. oktobra 2007. godine kojom je svoje navedene odluke stavila van snage i odbila apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. CRPC je ukazala na odredbu čl. 30.a i 31. stav 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica kojima je propisano da će CRPC potvrditi pravo na povrat svakom licu koje je podnijelo zahtjev za povrat stana koji potječe iz stambenog fonda bivše JNA a koje je na dan 1. aprila 1992. godine imalo savjestan posjed na potraživanom stanu izuzev ako je to lice nakon 14. decembra 1995. godine ostalo u oružanim snagama van BiH. S obzirom na to da je CRPC uvidom u Rješenje Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika broj UP-1 102/99 od 20. maja 1999. godine utvrdila da je apelantu priznato pravo na prijevremenu penziju sa 16. aprilom 1999. godine, odnosno da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van BiH, apelantov zahtjev je odbijen.

65. Rješenjem Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/I-1-ČM-23-3885/98 od 17. marta 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice broj 12/01-1-23-1837/03 od 30. aprila 2008. godine, poništen je Zaključak o dozvoli izvršenja Službe broj 05-02/5-23-3885/98 od 23. februara 2004. godine kojim je dopušteno izvršenje Odluke CRPC-a broj 483-628-1/1 od 28. januara 2003. godine s obzirom na to da je ta odluka stavljena van snage.

66. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000311 08 U od 6. maja 2010. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 12/01- 1-23-1837/03 od 30. aprila 2008. godine. U obrazloženju Kantonalni sud je ukazao na to da su odluke upravnih organa pravilne i zasnovane na zakonu, te da su apelantovi navodi iz tužbe neosnovani zbog čega mu nije moglo biti udovoljeno. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 000311 10 Uvp od 13. januara 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 000311 08 U od 6. maja 2010. godine.

Činjenice iz apelacije broj AP 1721/12

67. Apelant Milan Rodić je pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak i predložio da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će utvrditi da je valjan kupoprodajni Ugovor broj in. br. 3513-7669-4 od 16. marta 1992. godine koji je apelantova prednica, njegova majka Milja Rodić, zaključila sa pravnim prednikom tuženog, te naredi da tuženi trpi da se apelant na predmetnom stanu uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 i uvede u posjed tog stana. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 056715 08 P od 5. juna 2009. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen.

68. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor u cijelosti valjan sa stanovišta važećih propisa, kao i onih koji su vrijedili u vrijeme zaključenja ugovora. Ugovor je potpisan, dostavljen na ovjeru Gradskoj upravi društvenih prihoda, a kupoprodajna cijena je u cijelosti isplaćena predniku tuženog. Utvrđeno je i da je Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo 10. oktobra 2001. godine donijela zaključak o izvršenju odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, te dozvolila apelantovoj prednici Milji Rodić da vrati stan u posjed u koji je Dušanka Rodić uvedena 6. marta 2002. godine. Dalje, utvrđeno je da je apelantova prednica umrla 12. januara 2000. godine i da je apelant, kao njen sin, proglašen zakonskim nasljednikom iza svoje majke na pravima i obavezama iz predmetnog ugovora. Na temelju svega navedenog, Općinski sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u cijelosti.

69. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 056715 11 Gž od 14. marta 2012. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i presuda Općinskog suda je preinačena na način da je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio upis prava vlasništva 1/1 na predmetnom stanu odbijen, a u preostalom dijelu je prvostepena presuda potvrđena.

70. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u kojoj je propisano da lice koje je zaključilo pravno obavezujući ugovor […] mora biti nosilac stanarskog prava na stanu i biti legalni korisnik stana da bi moglo da se uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. S obzirom na činjenicu da je apelantova prednica umrla 2000. godine i prestala biti nositeljica stanarskog prava, a apelant stanarsko pravo nikad nije stekao, proizlazi da apelant ne ispunjava uvjete iz navedene odredbe, pa mu ne pripada pravo da se na predmetnom stanu uknjiži kao vlasnik stana.

Činjenice iz apelacije broj AP 2076/12

71. Apelant Borislav Popović je 11. augusta 2003. godine pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) i opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 27. maja 2005. godine predložio da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će utvrditi da je apelant stekao pravo vlasništva na stanu u Sarajevu za koji je 25. februara 1992. godine zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513- 3941-4 sa SSNO, kao pravnim prednikom tuženog, te narediti da tuženi trpi da se apelant na predmetnom stanu uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 i uvede u posjed tog stana.

72. Općinski sud je donio Presudu broj 065-0-P-08-000695 od 14. marta 2008. godine, potvrđenu Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 008057 08 Gz od 11. aprila 2012. godine, kojom je utvrđeno „da je apelant na osnovu zaključenog ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu“, a apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se omogući uknjižba prava vlasništva i uvođenje u posjed predmetnog stana je odbijen uz ocjenu suda da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

73. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, usvojio stav da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), ali da mu, budući da nije pružio dokaze iz kojih se nedvojbeno može utvrditi da mu je profesionalna vojna služba prestala prije 14. decembra 1995. godine, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, pripada pravo na naknadu od FBiH utvrđenu članom 18. citiranog zakona, umanjenu za amortizaciju.

74. Općinski sud je obrazložio da apelantu, shodno članu 39.e st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto prava upisa vlasništva u zemljišnim knjigama, pripada pravo na naknadu od FBiH, utvrđenu članom 18. istog zakona, odnosno na naknadu u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju, u smislu odredbe člana 39.e stav 3. Zakona o prodaji stanova, kako je obrazložio Kantonalni sud.

Činjenice iz apelacije broj AP 2476/12

75. Apelant Milorad Lalić je 19. augusta 2003. godine pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) i predložio da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će utvrditi da je apelant stekao pravo vlasništva na stanu u Sarajevu za koji je 25. februara 1992. godine zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-2811-4 od 13. februara 1992. godine sa SSNO, kao pravnim prednikom tuženog, te narediti da tuženi trpi da se apelant na predmetnom stanu uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 i uvede u posjed tog stana.

76. Općinski sud je donio Presudu broj P-1847/03-B od 18. aprila 2005. godine, potvrđenu Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1660/05 od 30. novembra 2010. godine, kojom je utvrđeno da je pravno valjan kupoprodajni Ugovor broj 3513-2811-4 od 13. februara 1992. godine, a dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se naredi tuženom da trpi da se apelant na predmetnom stanu uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 i uvede u posjed tog stana je odbijen.

77. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, usvojio stav da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), ali da mu, budući da nije pružio dokaze iz kojih se nedvojbeno može utvrditi da mu je profesionalna vojna služba prestala prije 14. decembra 1995. godine, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, pripada pravo na naknadu od FBiH utvrđenu članom 18. citiranog zakona, umanjenu za amortizaciju.

78. Općinski sud je obrazložio da apelantu, shodno članu 39.e st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto prava upisa vlasništva u zemljišnim knjigama, pripada pravo na naknadu od FBiH, utvrđenu članom 18. istog zakona, odnosno na naknadu u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru, uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju u smislu odredbe člana 39.e stav 3. Zakona o prodaji stanova, kako je obrazložio Kantonalni sud.

79. Presudom Vrhovnog suda broj 065 0 P 192647 11 Rev od 17. aprila 2012. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1660/05 od 30. novembra 2010. godine. Vrhovni sud je ukazao da su pravilne i na zakonu zasnovane odluke Kantonalnog i Općinskog suda, te da nisu osnovani apelantovi navodi iz revizije zbog čega mu nije moglo biti udovoljeno.

Činjenice iz apelacije broj AP 2695/12

80. Apelantica Elizabeta Fišer je 4. marta 2004. godine pred Općinskim sudom pokrenula parnični postupak protiv Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) i predložila da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će utvrditi da je pravno valjan kupoprodajni Ugovor broj 3513-362-4 od 28. februara 1992. godine koji je zaključila sa prednikom tuženog, te narediti da tuženi trpi da se apelantica na predmetnom stanu uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 i uvede u posjed tog stana. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 110787 04 P od 2. jula 2010. godine apelanticin tužbeni zahtjev je usvojen u cijelosti.

81. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao da je nakon provedenog postupka utvrdio da su predmetni kupoprodajni ugovor potpisali prodavac i kupac, da ga je ovjerio vojni pravobranilac kao pravno valjan, a iz uplatnica je utvrđeno da je apelantica u cijelosti platila kupoprodajnu cijenu utvrđenu u ugovoru. Općinski sud je ukazao i da je predmetni ugovor sačinjen u skladu s odredbama Zakona o stambenom osiguranju u JNA, kao i da ima sva zakonska obilježja i formu kupoprodajnog ugovora.

82. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 110787 10 Gz od 10. maja 2012. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se na predmetnom stanu uknjiži sa pravom vlasništva 1/1. U obrazloženju presude je navedeno da je tokom postupka, uvidom u potvrdu staračkog doma od 11. augusta 2005. godine, utvrđeno da je apelantica „izmještena u septembru 1992. godine zbog ratnih zbivanja“. Utvrđeno je i da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat stana i da nije legalni korisnik u smislu člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ukazano je da je navedenom zakonskom odredbom, kao kumulativni uvjet za uknjižbu prava vlasništva na temelju pravno obavezujućeg ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, određeno da je potrebno da stranka legalno koristi stan. S obzirom na to da apelantica nije legalna korisnica stana, proizlazi da ne može upisati pravo vlasništva na predmetnom stanu. Činjenice iz apelacije broj AP 2766/12

83. Apelant Zoran Vižin je 31. oktobra 2005. godine pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) i predložio da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će utvrditi da je pravno valjan kupoprodajni Ugovor broj 3513-2718-4 koji je njegov otac i pravni prednik Alojz Vižin zaključio sa prednikom tuženog, te narediti da tuženi trpi da se apelant na predmetnom stanu uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 i uvede u posjed tog stana.

84. Općinski sud je donio Presudu broj 065 0 P 046514 05 P od 9. oktobra 2009. godine, potvrđenu Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 046514 09 Gž od 22. juna 2011. godine, kojom je apelantov tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti.

85. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 046514 11 Rev od 7. juna 2012. godine revizija tuženog je djelimično uvažena i presude Kantonalnog i Općinskog suda su preinačene na način da je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva u kojem je tuženom naloženo da izda potvrdu-nalog i da trpi da se apelant upiše u Odsjek knjiga položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda. U dijelu u kojemu je utvrđeno da je valjan ugovor o kupoprodaji koji je apelantov prednik zaključio sa prednikom tuženog revizija je odbijena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacija

86. Apelanti su podnijeli apelacije zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini i da u zemljišnim knjigama budu upisani kao njihovi vlasnici. S tim u vezi, istakli su da im j, zbog nemogućnosti povrata u posjed njihovih stanova i nemogućnosti uknjižbe vlasništva na predmetnim stanovima na njihovo ime u zemljišnim knjigama, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, svi apelanti su naveli da su im stanovi svojevremeno bili dodijeljeni na korištenje kao «vojni stanovi» iz stambenog fonda bivše JNA i da su početkom 1992. godine, prije izbijanja ratnih djejstava u BiH, zaključili kupoprodajne ugovore za otkup tih stanova. Apelanti su vodili postupke na različitim nivoima, od nadležnih upravnih organa, prvostepenih i drugostepenih redovnih sudova, pa se praksa rješavanja ovih predmeta razlikuje od jednog do drugog organa pojedinačno po predmetima.

87. Apelanti su istakli da su njihovi zahtjevi za povrat stana i uknjižbu stanova za koje su zaključili ugovore o otkupu odbijeni na temelju odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09), te su u obrazloženjima osporenih odluka upućeni da svoje pravo ostvare na način što će im Federacija BiH, umjesto povrata stana u posjed i upisa vlasništva na predmetnim stanovima, isplatiti zakonom utvrđenu naknadu.

V. Relevantni propisi

88. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

89. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36&06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu. Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

VI. Dopustivost

90. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

91. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

92. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su odluke koje su donosili različiti organi u različitim postupcima koje su apelanti vodili radi vraćanja u posjed i uknjižbe prava vlasništva na «vojnim stanovima» za koje su zaključili kupoprodajne ugovore. Apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

93. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

94. Apelanti pobijaju odluke redovnih sudova i nadležnih upravnih organa, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacija se, u suštini, odnose na nemogućnost apelanata da se vrate u posjed tzv. vojnih stanova na kojima su bili nosioci stanarskog prava i da se u zemljišnim knjigama upišu kao vlasnici iako je u postupcima pred redovnim sudovima utvrđeno da su oni ili njihovi pravni prednici, odnosno bračni drugovi s kojima žive u braku zaključili pravno obavezujuće ugovore o otkupu predmetnih stanova.

95. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u velikom broju svojih odluka u dosadašnjoj praksi odlučivao o pravu na povrat prijeratnih stanova u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U velikom broju odluka Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Odluka Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 33/01). Ustavni sud podsjeća da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u zakonodavstvu iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka od kojih su posljednje Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205-08 od 25. maja 2012. godine. U navedenima odlukama Ustavni sud se bavio sličnim pitanjima koja pokreću i ove apelacije: u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, putem ocjene ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, kada nije učestvovao u snagama VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu sa poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine Ustavni sud se bavio pitanjem povrede ustavnih prava apelanata u slučaju kada su apelanti imali pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnih tzv. vojnih stanova, a uskraćena im je mogućnost da vrate u posjed stanove koji su bili predmet kupoprodajnih ugovora i da se na njima uknjiže kao vlasnici iako nisu učestvovali u snagama VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, a u međuvremenu, od napuštanja spornih stanova, nisu iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

Pravo na imovinu Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

96. Prilikom razmatranja pitanja da li su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su apelanti imali «imovinu» u smislu navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

97. Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine (odluka objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 79/12 od 8. oktobra 2012. godine). U navedenoj odluci Ustavni sud je primijetio da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) sa pravnim prednikom tuženog. Ustavni sud je ukazao na to da je i Evropski sud prilikom razmatranja predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine zaključio da ugovor o kupoprodaji vojnog stana zaključen prije disolucije bivše SFRJ predstavlja aplikantovu postojeću «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

98. U vezi sa pitanjem da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u imovinu apelanata Ustavni sud je u Odluci broj AP 1205/08 ukazao na svoju praksu i praksu Evropskog suda prema kojima član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opće je prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, 23. septembar 1982. godine, serija A broj 52, stav 61, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, do objave u službenim glasilima dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

99. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao na to da je Evropski sud u predmetu Đokić protiv BiH zaključio da složenost pravne situacije sprečava njegovu klasifikaciju u određenu kategoriju (s jedne strane, osporavani kupoprodajni ugovor je pravno valjan, a, s druge strane, aplikantu je onemogućeno da se vrati u posjed stana i uknjiži se kao vlasnik), pa spornu situaciju treba ispitati u svjetlu općeg pravila koje izražava princip neometanog uživanja imovine. Ustavni sud smatra da nema razloga da i konkretne slučajeve ne razmotri u svjetlu navedenog općeg principa.

100. U vezi sa pitanjem da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu, u Odluci broj AP 1205/08 Ustavni sud je podsjetio na to da je u nizu svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1512/06 od 3. aprila 2008. godine) zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je, također, u predmetu Đokić protiv BiH zaključio da je došlo do miješanja u aplikantovo pravo na mirno uživanje imovine, pozivajući se na praksu nadležnih organa u Bosni i Hercegovini, ističući da su zakonski uvjeti u pogledu povrata vojnih stanova i upisa prava vlasništva u okviru domaćih vlasti uvijek smatrani kao ograničenje postojećeg prava na imovinu. Dakle, nesporno je da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu.

101. Imajući u vidu navedeno, u Odluci broj AP 1205/08 Ustavni sud je dao odgovore na pitanja: (a) Da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i (b) Da li je miješanje proporcionalno cilju, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa?

102. Ustavni sud je razmotrio da li su redovni sudovi, odnosno nadležni organi uprave u osporenim odlukama imali «relevantne i dovoljne razloge» da preduzmu mjere koje su preduzeli, odnosno da donesu osporene presude, te da se na taj način umiješaju u pravo apelanata na mirno uživanje imovine. Ustavni sud je primijetio da su redovni sudovi i nadležni organi uprave, primjenom relevantnog prava, zaključili da apelanti, prema članu 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nemaju pravo da se vrate u posjed stanova koje su koristili prije rata, ali, budući da imaju pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom.

103. U vezi s pitanjem da li je miješanje bilo «u skladu sa zakonom» i u javnom interesu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u Odluci broj AP 1205/08 Ustavni sud je podsjetio na to da je u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, analizirajući ustavnost odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao izuzetak od općeg pravila prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica – nosilaca stanarskih prava na takozvanim stanovima JNA, utvrdio da navedeni zakon, kako je navedeno: «[…] ima cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ prema kojem 'građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu' (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili osobe koje su bile prisiljene da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja» (loc. cit., stav 53), te je zaključio da odredba člana 3.a Zakona slijedi legitiman cilj. U svojoj Odluci broj U 15/11 Ustavni sud je, odbacujući kao nedopušten zahtjev za ponovnu ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zaključio da je riječ o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Tom prilikom Ustavni sud je podsjetio na to da su, prema sistemu Evropske konvencije, nacionalne vlasti te koje daju inicijalnu procjenu o tome da li postoji problem od javnog interesa koji zahtijeva mjere lišavanja imovine i korektivnih postupaka koji treba da se preduzmu. Dakle, prema sistemu Evropske konvencije, pri rješavanju složenih pitanja kao što je povrat tzv. vojnih stanova država ima visok stepen slobodne procjene da odredi šta ima opći interes. Ustavni sud je zaključio da je i član 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima rezultat takve slobode procjenjivanja, te da je još u svojoj Odluci broj U 83/03 utvrdio da su odredbe tog člana u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer uspostavljaju pravičnu ravnotežu između javnog interesa i nosilaca stanarskog prava.

104. U navedenoj odluci je ukazano na to da je u Odluci broj U 15/11 Ustavni sud, razmatrajući da li se član 39.a Zakona o prodaji stanova miješa u pravo na mirno uživanje imovine, konstatirao da je ovom odredbom javna vlast lišila nosioce stanarskih prava koji se ne nalaze u posjedu prijeratnih stanova prava da ostvare uknjižbu vlasništva u nadležnom sudu, te zaključio da se ovom odredbom javna vlast miješa u imovinska prava nosilaca stanarskih prava koji se ne nalaze u posjedu svojih stanova. Ispitujući da li se, prema standardima Evropske konvencije, može smatrati da je ovo miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud je zaključio da je javni interes koji se želi postići odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u suštini, isti kao i javni interes koji je Ustavni sud objasnio prilikom ocjene ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Odluci broj U 83/03. Osim navedenog, Ustavni sud je naglasio da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima javna vlast regulirala pitanje povrata stana, a Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisala je uvjete za stjecanje prava vlasništva. Dakle, predmetni zakon regulira pitanje stjecanja prava vlasništva kao jačeg prava u odnosu na pravo na povrat stana. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, još je jači javni interes da ovim zakonom javna vlast nametne strožije kriterije za stjecanje prava vlasništva, što su upravo kriteriji koji su propisani odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

105. Stoga je u Odluci broj AP 1205/08 Ustavni sud ostao pri iznesenim stavovima i zaključio da je u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća na to da je i Evropski sud, razmatrajući ovo pitanje u predmetu Đokić protiv BiH, istakao da oduzimanje imovine izvršeno pri provođenju zakonskih, socijalnih, ekonomskih i drugih politika može biti «u javnom interesu» čak i ako zajednica u cjelini nema neposredne koristi, niti uživa oduzetu imovinu. U predmetnom slučaju Evropski sud je prihvatio da su sporne mjere bile usmjerene ka unapređenju socijalne pravde, kao što je tvrdila tužena strana, i da, stoga, slijede opravdan cilj, a ovakvo stanovište iskazao je i Ustavni sud u citiranoj Odluci broj U 15/11, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj U 83/03 nakon koje je donesena presuda u predmetu Đokić protiv BiH u kojoj je zaključeno da ta presuda Evropskog suda nije osnov za ponovno odlučivanje, odnosno da nema osnova za ponovno odlučivanje o ocjeni ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

106. Sljedeće pitanje na koje je Ustavni sud odgovorio u Odluci broj AP 1205/08 jeste da li je poštivan princip proporcionalnosti, odnosno da li miješanje uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa. Ustavni sud je podsjetio na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, također, analizirao u citiranoj Odluci broj U 83/03 u okviru prava na imovinu, a stavovi navedeni u toj odluci reafirmirani su u Odluci Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine u kojoj je, između ostalog, zaključeno da ograničavanje imovine nosilaca prava na « stanovima JNA », na način da im se pod uvjetima iz navedene odredbe onemogući povrat u stan, zadovoljava princip proporcionalnosti, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između interesa nosilaca prava i javnog interesa.

107. U Odluci broj AP 1205/08 Ustavni sud je naglasio da je kroz vlastitu praksu u pogledu analize principa proporcionalnosti zaključio da član 3.a Zakona o prestanku primjene, na način kako je izmijenjen («Službene novine Federacije BiH» broj 29/03), uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa. Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da, prvo, član 3.a Zakona u izmijenjenoj formi ne utječe na ona lica koja su već kupila stan, drugo, on, također, ne utječe na lica kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države izvan teritorije bivše SFRJ, treće, druga lica koja sada žive u tim stanovima mogu potraživati stanarsko pravo na njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće.

108. U navedenoj odluci je ukazano da je, razmatrajući pitanje proporcionalnosti člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 15/11 konstatirao da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su u vezi sa lišavanjem imovinskih prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Ustavni sud je istakao da lišavanje imovinskih prava pojedinaca bez naknade ne bi bilo pravično, jer bi se na pojedince stavio pretjeran teret koji ne bi bio u duhu zaštite koncepta «imovine» koju pružaju član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud se, također, u Odluci broj U 15/11 bavio pitanjem vojnih stanova ocjenjujući ustavnost relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju ovu materiju u svjetlu presude Đokić. Analizirajući odredbu člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sa aspekta kompenzacije koju propisuje navedena odredba, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj U 15/11, prije svega, istakao da navedena odredba regulira pitanje prava na naknadu nosiocima prava iz kupoprodajnog ugovora koji su zaključili pravno obavezujući ugovor umjesto upisa prava vlasništva. Također je konstatirano da navedena odredba pravi razliku između lica koja su nakon napuštanja prijeratnog stana stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu i lica koja su ostala u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, koja nisu stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Također, konstatirano je da navedena odredba tretira i nosioce prava iz kupoprodajnog ugovora za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana. Suština odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jeste da se nosiocima prava iz sve tri prethodno navedene pravne situacije, umjesto upisa prava vlasništva na tzv. vojnim stanovima i njihovog povrata u posjed, prizna pravo na naknadu.

109. U Odluci broj AP 1205/08, odgovarajući na pitanje da li odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo uspostavlja pravičnu ravnotežu između nosioca prava i javnog interesa (proporcionalnost), Ustavni sud je ukazao da je u svojoj Odluci broj U 15/11 konstatirao da bi nosioci prava koji su lišeni prava na uknjižbu morali imati pravo na naknadu kao vid satisfakcije zbog nemogućnosti da se vrate u svoje stanove i uknjiže pravo vlasništva na njima. U toj odluci Ustavni sud je reafirmirao svoje ranije stavove izražene u Odluci broj U 83/03 u kojoj je Ustavni sud odlučivao o ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te zaključio da lišavanje imovine nosioca prava na «stanovima JNA», na način da im se pod uvjetima iz navedene odredbe onemogući povrat u stan, zadovoljava princip proporcionalnosti, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između interesa nosioca prava i javnog interesa.

110. Na temelju navedenog, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1205/08 zaključio da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana, nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na novčanu naknadu propisanu zakonom umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed.

111. U Odluci broj AP 1205/08 Ustavni sud je zapazio da se Evropski sud u predmetu Đokić, budući da se aplikant Đokić izričito izjasnio da želi naknadu, bavio pitanjem da li je naknada koja aplikantu pripada prema zakonu Federacije BiH adekvatna, podsjećajući pri tome na to da se čak i potpuno odsustvo naknade može smatrati opravdanim prema članu 1. Protokola broj 1 u izuzetnim okolnostima, za koje je smatrao da u tom predmetu nisu takve prirode, te da trenutno lica koja spadaju u ovu kategoriju imaju pravo samo na povrat novčane sume koju su platila za svoje stanove u 1991/92. godini plus kamatu prema stopi koja se primjenjuje na kratkoročne pologe, a da je prvobitno ta naknada izračunavana na drugi način: vrijednost stana prvo je izračunavana prema cijeni od otprilike 300 eura po m², zatim se u obzir uzimala i starost stana uz oduzimanje od 1% od njegove vrijednosti za svaku godinu starosti. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u toj odluci primijetio da je pripadnicima JNA Zakonom o stambenom osiguranju u JNA ponuđeno 6. januara 1991. godine da otkupe stanove na kojima imaju stanarsko pravo po smanjenoj tržišnoj cijeni. Pri tome se Evropski sud nije bavio razradom ove činjenice, već je odlučio da se aplikantu Đokiću za stan površine 60,45 m², koji mu je dodijeljen na korištenje 1986. godine i za koji je 31. januara 1992. godine platio iznos od 379.964,00 jugoslavenskih dinara, od ukupne vrijednosti predmetnog stana koja iznosi 654.812,00 jugoslavenskih dinara prije odobrenih popusta, dakle, stan koji je star najmanje 24 godine, ima isplatiti «tržišna cijena stana u vrijednosti od 60.000 eura, i to bez bilo kakvih poreza», ne upuštajući se uopće u stvarne tržišne cijene stanova u Bosni i Hercegovini u vrijeme donošenja navedene odluke nakon rata i u toku svjetske ekonomske krize.

112. U navedenoj odluci Ustavni sud je podsjetio i na to da se u Odluci broj U 15/11, donesenoj u svjetlu odluke Evropskog suda u predmetu Đokić protiv BiH, bavio istim pitanjem ali, erga omnes, te, između ostalog, zaključio: «Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud ovakvim odlučenjem utvrdio da se naknadom, kako je to sada predviđeno odredbom člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ne uspostavlja pravična ravnoteža u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.» U navedenoj odluci Ustavni sud je podržao stav Evropskog suda o tome da naknada koju propisuje odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao satisfakcija zbog lišavanja prava na povrat stanova (restituciju), nije adekvatna, te da, stoga, ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca prava zbog čega nije u skladu sa odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iako je ustanovio da naknada koja je propisana članom 39.e Zakona o prodaji stanova ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca stanarskog prava, Ustavni sud je zaključio da Ustavni sud ne može određivati kakva ta naknada treba biti, već je naložio Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da kao nadležno tijelo, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», uskladi odredbu člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u dijelu koji se odnosi na određivanje naknade, sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prilikom određivanja naknade Parlament Federacije Bosne i Hercegovine bi trebalo da uzme u obzir okolnosti kao što su uvjeti u kojima su predmetni stanovi otkupljeni, ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, kao i to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira uvijek potpunu naknadu.

113. U Odluci broj AP 1205/08 Ustavni sud je zaključio da s obzirom na sve navedeno, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, pred redovnim sudovima nisu zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama podnesenim Ustavnom sudu, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante.

114. Imajući u vidu da je činjenično stanje koje proizlazi iz navoda apelacija u ovom predmetu bitno činjenično i pravno slično pitanjima koja je Ustavni sud već razmatrao u Odluci broj AP 1205/08, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelanata, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 1205/08 u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na imovinu apelanata, jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava, odnosno prava po zaključenom pravno obavezujućem ugovoru o otkupu stana budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.

Pravo na pravično suđenje i pravo na poštivanje doma

115. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, Ustavni smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma apelanata.

VIII. Zaključak

116. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, nedopuštanjem da se vrate u stanove na kojima su apelanti ili njihovi pravni prednici, odnosno njihovi bračni drugovi, imali stanarsko pravo, odnosno za koje je utvrđeno da imaju pravno obavezujuće ugovore u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, apelantima, ustvari, oduzele imovinu a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava, odnosno prava iz pravno obavezujućih ugovora budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.

117. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

118. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1370/08 (M. M. iz Sarajeva i drugi.,Z. D. iz… | Sudska praksa | Aktio