Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3247/09 («Planet obuća» d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 23. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost · čl. 82
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3247/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Tudor Pantiru, Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Constance Grewe, Mirsad Ćeman, Margarita Caca-Nikolovska i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3247/09, rješavajući apelaciju «Planet obuće» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Planet obuće» d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 U 000452 09 Uvp od 5. augusta 2009. godine i 04 0 U 000452 09 U od 20. marta 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-882/08 od 11. decembra 2008. godine, Rješenja Porezne uprave
– Kantonalni porezni ured Zenica – Komisija za rješavanje žalbi, broj 10-4-05-15-159/08 od 18. juna 2008. godine i Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Zenica – Porezna ispostava Zenica broj 10-4/1-15-4-
326/08 od 29. maja 2008. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Planet obuće» d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 U 000452 09 Uvp od 5. augusta 2009. godine i 04 0 U 000452 09 U od 20. marta 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-882/08 od 11. decembra 2008. godine, Rješenja Porezne uprave
– Kantonalni porezni ured Zenica – Komisija za rješavanje žalbi, broj 10-4-05-15-159/08 od 18. juna 2008. godine i Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Zenica – Porezna ispostava Zenica, broj 10-4/1-15-4-
326/08 od 29. maja 2008. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «Planet obuća» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 16. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 04 0 U 000452 09 Uvp od 5. augusta 2009. godine i 04 0 U 000452 09 U od 20. marta 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 07-15-882/08 od 11. decembra 2008. godine, Rješenja Porezne uprave - Kantonalnog poreznog ureda Zenica – Komisije za rješavanje žalbi (u daljnjem tekstu: Komisija za žalbe), broj 10-
4-05-15-159/08 od 18. juna 2008. godine i Rješenja Kantonalnog poreznog ureda – Porezna ispostava Zenica (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 10-4/1-15-4-326/08 od 29. maja 2008. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa uprave broj 10-4/1-15-4-326/08 od 29. maja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Komisije za žalbe broj 10-4-05-15-159/08 od 18. juna 2008. godine, apelantu je kao poreznom obvezniku utvrđena osnovica za obračun poreza na promet nekretnina u iznosu od 1.897,904,68 KM, te je na utvrđenu osnovicu izvršen obračun poreza na promet nekretnina u iznosu od 151.832,30 KM. Apelant je obavezan da obračunati porez uplati u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
3. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ uprave je istakao da je apelant 8. aprila 2008. godine tom organu prijavio ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u etažnom vlasništvu koji je zaključio 28. marta 2008. godine sa «Džananović» d.o.o. Zenica kao prodavcem sa ugovorenom cijenom od 1.897,904,68 KM. Na osnovu navedenog ugovora nadležna komisija za procjenu prometne vrijednosti nekretnina je 22. aprila 2008. godine sačinila zapisnik kojim je utvrđena prometna vrijednost poslovnog prostora u iznosu od 1.897.904,68 KM na taj način što je prihvaćena kupoprodajna cijena iz ugovora, te je izvršen obračun poreza na promet nepokretnosti u iznosu od 151.832,30 KM, primjenom porezne stope od 8% propisane članom 10. Zakona o porezu na promet nekretnina – Prečišćen tekst («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» broj 13/08).
4. Komisija za žalbe je obrazlažući rješenje prihvatila kao pravilno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava prvostepenog organa navodeći da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim ističe da mu je neosnovano obračunat porez na promet nekretnina, s obzirom na to da je kao obveznik poreza platio porez na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV). Naime, pored oporezivanja prometa novosagrađenih građevinskih objekata, porezom na dodatu vrijednost za koju je nadležna Uprava za indirektno oporezivanje BiH za (ne)oporezivanje kupoprodaje građevinskih objekata odgovorna je Porezna uprava Federacije BiH jer se prema odredbi člana 25. tačka 2. i člana
82. Zakona o porezu na dodatu vrijednost («Službeni glasnik BiH» br. 9/05 i 35/05; u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), u vezi sa članom 4. stav 3. tačka 4. istog zakona, ne spominje prestanak primjene kantonalnih zakona o nekretninama među kojima je i Zakon o porezu na promet nekretnina Zeničko-dobojskog kantona.
5. Odlučujući o žalbi koju je apelant izjavio protiv rješenja Komisije za žalbe, Ministarstvo finansija je Rješenjem broj 07-15-882/08 od 11. decembra 2008. godine žalbu odbilo kao neosnovanu.
6. U obrazloženju rješenja Ministarstvo finansija je istaklo da je u tački V ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora precizirano da porez na promet nekretnina snosi kupac, što je u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o porezu na promet nekretnina. Ministarstvo finansija je citiralo član 8. Zakona o porezu na promet nekretnina, kojim je propisano da osnovica poreza na promet nekretnina je prometna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obaveze, i član 9. navedenog zakona kojim je propisano da prometnu vrijednost nekretnina procjenjuje stručna komisija koju imenuje općinsko vijeće, te istaklo da je, u smislu navedenih članova i člana 7. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 33/02 i 28/04), prvostepeni organ donio pravilno rješenje kojim je apelantu kao poreznom obvezniku utvrdio osnovicu za obračun poreza na promet nekretnina i primjenom stope od 8% u skladu sa članom 10. Zakona o porezu na promet nekretnina obračunao porez u iznosu od 151.832,30 KM.
7. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva finansija broj 07-15-882/08 od 11. decembra 2008. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 000452 09 U od 20. marta 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni organ, postupajući po prijavnom ugovoru, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tačnu kvadraturu predmetnog poslovnog prostora, pravilno je utvrdio i procijenio građevinsku vrijednost 1 m² poslovnog prostora a zatim primjenom odredbe člana 10. Zakona o porezu na promet nekretnina Zeničko-dobojskog kantona izvršio obračun poreza na promet i obavezao apelanta na uplatu iznosa od 151.832,30 KM. Na ovako pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni organ uprave je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno primijenio materijalni propis, odnosno Zakon o porezu na promet nekretnina. Kantonalni sud je istakao da bez obzira na činjenicu što se cijena prometne vrijednosti predmetnog poslovnog objekta podudara sa kupoprodajnom cijenom i obračunatim PDV-om, prvostepeni organ je izvršio pravilnu i potpunu procjenu vrijednosti objekta na 22. april 2008. godine. Sud smatra neosnovanim apelantove navode u pogledu eventualnog dvostrukog oporezivanja apelanta jer se plaćanjem poreza na promet nekretnine i plaćanjem ranijeg obračunatog PDV-a na kupoprodajnu cijenu ne radi o dvostrukom oporezivanju jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV-a i poreza na promet nekretnina. Kantonalni sud je, dalje, istakao da se u ovom upravnom predmetu ne radi o dvostrukom oporezivanju apelanta niti je predmet ovog postupka utvrđivanje razloga za plaćanje PDV-a nego je predmet postupka utvrđivanje osnovice za obračun poreza na promet nekretnina prema prijavljenom ugovoru zaključenom između apelanta i d.o.o. «Džananović» Zenica. Na kraju je Kantonalni sud istakao da nisu osnovani apelantovi navodi o isključivanju primjene Zakona o porezu na promet nekretnina ako je platio PDV za predmetni poslovni prostor, s obzirom na činjenicu da na teritoriji Zeničko-dobojskog kantona egzistira Zakon o porezu na promet nekretnina koji niti u bilo kojoj svojoj odredbi ne isključuje svoju primjenu u odnosu na utvrđivanje obaveze plaćanja PDV-a, a također Zakon o PDV-u u svojim odredbama na bilo koji način ne isključuje primjenu Zakona o porezu na promet nekretnina u Zeničko-dobojskom kantonu.
9. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 000452 09 U od 20. marta 2009. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 000452 09 Uvp od 5. augusta 2009. godine odbio zahtjev za vanredno preispitivanje.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da iznos PDV-a naznačen u tački II ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine ne ulazi u osnovicu poreza na promet nekretnina propisanu članom 8. Zakona o porezu na promet nekretnina, te da predstavlja zakonski osnov za oslobađanje od plaćanja obračunatog iznosa poreza na promet predmetnog poslovnog prostora, shodno odredbama člana 4. stav 3 tačka 4. Zakona o PDV-u. Takav način utvrđivanja porezne osnovice nije propisan citiranim odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina, a predmetna kupoprodaja nije obuhvaćena odredbama o oslobađanju od plaćanja poreza iz člana 5. tačke od 1 do 10 Zakona o porezu na promet nekretnina, a tim odredbama su izričito propisani slučajevi kada se ne plaća porez na promet nekretnina. Takva mogućnost, kako je dalje naveo sud, nije dopuštena ni odredbama Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH kojim je izričito propisano da se ovaj zakon odnosi na provođenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, komunalnih i općinskih poreza u Federaciji, ali ne i PDV koji je propisan Zakonom o PDV-u države BiH i u nadležnosti je Uprave za indirektno oporezivanje BiH.
11. Kantonalni sud je naveo da nije nadležan da ocjenjuje da li apelant kao kupac predmetne nekretnine ima svojstvo poreznog obveznika PDV-a u smislu relevantnih odredbi Zakona o PDV-u. Naime, odredbom člana 82. Zakona o PDV-u izričito je propisano da danom primjene ovog zakona prestaju da važe Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije BiH» broj 42/02), Zakon o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik RS» broj 25/02) i Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 7/02 i 16703) ali niti jednom odredbom nije propisano da danom primjene navedenog zakona prestaju važiti zakonski propisi o porezu na promet nekretnina u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko. Osporenom presudom, kako je zaključio Kantonalni sud, pravilno je utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne može raditi o dvostrukom oporezivanju apelanta jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV-a i poreza na promet nekretnina, te da Zakon o PDV-u u svojim odredbama na bilo koji način ne isključuje primjenu spomenutog Zakona o porezu na promet nekretnina u Zeničko-dobojskom kantonu.
12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
13. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je kao utvrđenu vrijednost nekretnine i kao osnovicu za primjenu propisane stope za obračun poreza na promet nekretnina prvostepeni organ uzeo iznos od 1.897,904,68 KM, što ne može biti osnovica jer je u navedenom iznosu pored stvarne vrijednosti nekretnine obračunate po 1 m² kupljenog poslovnog prostora sadržan i iznos PDV-a koji je platio (275.763,93 KM). Dalje, ističe da je, u smislu člana 4. Zakona o PDV-u, na ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 1.622.140,75 KM platio PDV i time faktički u cijelosti ispunio svoju obavezu kao porezni obveznik pri prvoj kupovini novosagrađenog objekta. Obračunavanjem poreza na promet nekretnina pogrešno je primijenjen materijalni propis na njegovu štetu, s obzirom na to da je kao kupac novosagrađenog objekta platio PDV i nije bio u obavezi da plati porez na promet nekretnina. Dakle, kako zaključuje apelant, obaveza organa uprave je bila da ga obligatornom primjenom odredbi Zakona o PDV-u izričito oslobodi plaćanja poreza na promet nekretnina.
Relevantni propisi
14. U Zakonu o porezu na dodatu vrijednost («Službeni glasnik BiH» br. 9/05 i 35/05) relevantne odredbe glase:
Promet dobara
Član 4. stav 3. tačka 4.
Prometom dobara, u smislu ovog zakona, smatra se i
4. prijenos prava raspolaganja na novosagrađenim građevinskim objektima ili ekonomski djeljivim cjelinama u okviru tih objekata (u daljem tekstu: objekti);
Član 25. stav 1. tačka 2.
Finansijske i novčane usluge Sljedeće se oslobađa od plaćanja PDV-a:
2. promet nepokretne imovine, izuzev prvog prijenosa prava svojine ili prava raspolaganja novoizgrađenom nepokretnom imovinom;
Član 82.
Prestanak važenja propisa Danom primjene ovog zakona prestaju važiti:
1. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga - prečišćeni tekst ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/02);
2. Zakon o akcizama i porezu na promet ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/02, 30/02, 60-Dio II/03 i 96/03);
3. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni glasnik Brčko Distrikta", br. 7/02 i 16/03).
15. U Zakonu o porezu na promet nekretnina Zeničko-dobojskog kantona («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» broj 13/08) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Porez na promet nekretnina ne plaća se: […]
4. kada se vrši prva prodaja još nenastanjene novosagrađene stambene zgrade ili novosagrađenog stana kao posebnog dijela zgrade, ako su sagrađeni radi prodaje od strane privrednog društva koje se bavi proizvodnjom stanova; […]
Član 8. stav 1.
Osnovica poreza na promet nekretnina je prometna vrijednost nekretnina u trenutku nastanka porezne obaveze.
Član 10.
Porez na promet nekretnina plaća se po stopi od 8%.
16. U Zakonu o porezu na promet nekretnina Zeničko-dobojskog kantona («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» broj 6/09) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina
Porez na promet nekretnina ne plaća se: […]
4. kada se vrši prva prodaja još nenastanjene novosagrađene stambene zgrade ili novosagrađenog stana kao posebnog dijela zgrade ili novosagrađene poslovne zgrade ili novosagrađenog poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade; […]
Član 37.
Prestanak važenja Zakona Danom početka primjene ovog zakona prestaje da važi Zakon o porezu na promet nekretnina («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona», broj 13/08).
Član 38.
Stupanje na snagu zakona
Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u «Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona».
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora, između ostalog, utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi i organi uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su apelantu-obvezniku poreza utvrdili obavezu plaćanja poreza na promet nekretnina. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant prilikom kupovine poslovnog prostora platio PDV jer u smislu člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u nije oslobođen plaćanja PDV-a, s obzirom na to da se radi o prvoj kupovini tek sagrađenog poslovnog prostora, odnosno radi se o prvom prijenosu prava svojine ili prava raspolaganja novoizgrađenom nepokretnom imovinom; koja kupovina ne podliježe oslobađanju od plaćanja PDV-a. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelant nakon kupovine poslovnog prostora ugovor o kupoprodaji prijavio prvostepenom organu čija je komisija izašla na lice mjesta 22. aprila 2008. godine, te utvrdila prometnu vrijednost poslovnog prostora u iznosu od 1.897.904,68 KM, pa je prvostepeni organ u smislu relevantnih odredbi tada važećeg Zakona o prometu nekretnina Zeničko-dobojskog kantona («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» broj 13/98) izvršio obračun poreza na promet nekretnina primjenom porezne stope od 8% i obavezao apelanta na plaćanje iznosa od 151.832,30 KM. Članom V navedenog Zakona o porezu na promet nepokretnosti koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja kojim je utvrđena osnovica za obračun poreza na promet nekretnina-predmetnog poslovnog prostora i izvršen obračun poreza (29. maja 2008. godine) nije propisano oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina prilikom «prve prodaje novosagrađenog poslovnog prostora» već je navedenom zakonskom odredbom propisano da se porez na promet ne plaća kada se vrši «prva prodaja još nenastanjene novosagrađene stambene zgrade ili novosagrađenog stana kao posebnog dijela zgrade». Ustavni sud primjećuje da je članom 6. stav 1 tačka d) «novog» Zakona o prometu nepokretnosti Zeničko-dobojskog kantona koji je stupio na pravnu snagu 8. aprila 2009. godine propisano da se porez na promet nekretnina ne plaća kada se vrši prva prodaja još nenastanjene novosagrađene stambene zgrade ili novosagrađenog stana kao posebnog dijela zgrade ili novosagrađene poslovne zgrade ili novosagrađenog poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade. Dakle, predmetna kupoprodaja poslovnog prostora nije obuhvaćena odredbama o oslobađanju od plaćanja poreza iz člana 5. tačke od 1. do 10. Zakona o porezu na promet nekretnina koji je primijenjen na konkretan slučaj i kojim odredbama su izričito propisani slučajevi kada se ne plaća porez na promet nekretnina. U osporenim odlukama je obrazloženo da se u konkretnom slučaju ne može raditi o dvostrukom oporezivanju apelanta jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV-a i poreza na promet nekretnina, te da Zakon o porezu na promet nekretnina u Zeničko-dobojskom kantonu ne isključuje svoju primjenu u odnosu na utvrđivanje obaveze plaćanja PDV-a, a također Zakon o PDV-u u svojim odredbama na bilo koji način ne isključuje primjenu Zakona o porezu na promet nekretnina u Zeničko-dobojskom kantonu. Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
21. U vezi sa apelantovim navodom da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud smatra da s obzirom na prethodne zaključke ove odluke nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednice Seade Palavrić suprotno odluci.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić o neslaganju
U Odluci Ustavnog suda broj AP 3247/09 Ustavni sud Bosne i Hercegovine je:
1. odbacio dio apelacije u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer smatra da je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
2. odbacio dio apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer smatra da je očigledno (prima facie) neosnovana.
Slažem se s dijelom odluke Ustavnog suda kojim je apelacija odbačena u odnosu na pravo na pravično suđenje.
Međutim, uz dužno poštovanje većinskog odlučivanja, ne mogu se složiti s obrazloženjem i zaključkom koji se odnose na odbacivanje apelacije u odnosu na pravo na imovinu kao očigledno (prima facie) neosnovano. Obrazloženje Ustavnog suda se može sažeti kako slijedi:
U konkretnom slučaju, Ustavni sud je iskazao stav da je apelant prilikom kupovine poslovnog prostora platio PDV jer u smislu člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u (kao zakona na nivou države Bosne i Hercegovine) nije oslobođen plaćanja PDV-a, s obzirom na to da se radi o prvoj kupovini tek sagrađenog poslovnog prostora, odnosno radi se o prvom prijenosu prava svojine ili prava raspolaganja novoizgrađenom nepokretnom imovinom, koja ne podliježe oslobađanju od plaćanja PDV-a. Zatim, članom 5. kantonalnog Zakona o porezu na promet nekretnina, koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja kojim je utvrđena osnovica za obračun poreza na promet nekretnina – predmetnog poslovnog prostora i izvršen obračun poreza (29. maja 2008. godine), nije propisano oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina prilikom «prve prodaje novosagrađenog poslovnog prostora» već je navedenom zakonskom odredbom propisano da se porez na promet ne plaća kada se vrši «prva prodaja još nenastanjene novosagrađene stambene zgrade ili novosagrađenog stana kao posebnog dijela zgrade». Međutim, članom 6. stav 1. tačka d) «novog» Zakona o prometu nekretnina Zeničko-dobojskog kantona, koji je stupio na pravnu snagu 8. aprila 2009. godine, propisano je da se porez na promet nekretnina ne plaća kada se vrši prva prodaja još nenastanjene novosagrađene stambene zgrade ili novosagrađenog stana kao posebnog dijela zgrade ili novosagrađene poslovne zgrade ili novosagrađenog poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade. Dakle, predmetna kupoprodaja poslovnog prostora nije obuhvaćena odredbama o oslobađanju od plaćanja poreza iz člana 5. tačke od 1. do 10. Zakona o porezu na promet nekretnina koji je primijenjen na konkretan slučaj i kojim su izričito propisani slučajevi kada se ne plaća porez na promet nekretnina.
Ustavni sud je prihvatio obrazloženja upravnih organa i redovnih sudova, prema kojima je osporenim odlukama obrazloženo da se u konkretnom slučaju ne može raditi o dvostrukom oporezivanju apelanta jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV-a i poreza na promet nekretnina,te da Zakon o porezu na promet nekretnina u Zeničko-dobojskom kantonu ne isključuje svoju primjenu u odnosu na utvrđivanje obaveze plaćanja PDV-a, a također Zakon o PDV-u u svojim odredbama ni na koji način ne isključuje primjenu Zakona o porezu na promet nekretnina u Zeničko-dobojskom kantonu. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.
Moji razlozi za neslaganje s obrazloženjem i zaključcima Ustavnog suda su sljedeći:
Imajući u vidu apelantove navode, prema kojima je na kupoprodajnu cijenu od 1.622.140,75 KM platio PDV i time faktički u cijelosti ispunio svoju obavezu kao porezni obveznik pri prvoj kupovini novosagrađenog objekta i da pored poreza na dodatnu vrijednost nije trebao platiti i kantonalni porez na promet nekretnina, smatram da je Ustavni sud, moglo bi se reći nekritički prihvatio obrazloženja i stavove organa uprave i redovnih sudova, te zaključio da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.
Naime, od 2006. godine u Bosni i Hercegovini je na snazi Zakon o PDV-u, koji u članu 1. propisuje da se njime uvodi obaveza i regulira sistem plaćanja poreza na dodatnu vrijednost na teritoriji Bosne i Hercegovine i da tu teritoriju čini ona teritorija koja se nalazi pod suverenitetom ili jurisdikcijom BiH. U članu 82. tog zakona jasno se kaže da danom primjene ovog zakona, a to je 1. januar 2006. godine, prestaju važiti svi dotadašnji zakoni o porezu na promet proizvoda i usluga u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Članom 3. Zakona o PDV-u propisano je da je predmet oporezivanja promet dobara i usluga koje porezni obveznik u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji BiH uz naknadu, dok je članom 4. istog zakona propisano da se prometom dobara u smislu tog zakona smatra i prijenos prava raspolaganja na novosagrađenim građevinskim objektima ili ekonomski djeljivim cjelinama u okviru tih objekata.
Dakle, počevši od dana stupanja na snagu Zakona o PDV-u, kao i u svakoj zemlji koja je uvela porez na dodatnu vrijednost, promet nekretnina može se oporezivati ili porezom na promet nekretnina ili porezom na dodatnu vrijednosti, a nikako jedan promet s oba poreza. Koji će se porez primijeniti i kolika stopa zavisi od vrste prometa nekretnine. Stjecanje nekretnina oporezuje se porezom na promet nekretnina prema stopi i na način propisanim Zakonom o porezu na promet nekretnina. Stjecanje novoizgrađenih građevina oporezuje se prema stopi i na način propisanim Zakonom o PDV-u.
U protivnom, kao u konkretnom slučaju, dolazi do oporezivanja jednog prometovanja nekretninom sa dva poreza. Naime, za mene je potpuno neprihvatljiv stav Ustavnog suda da Zakon o PDV-u ne isključuje porez na promet nekretnina kada je riječ o prvom prometovanju novosagrađene nekretnine (bila ona sagrađena u stambene ili poslovne svrhe). Stoga, podsjećam na član 25. Zakona o PDV-u kojim je, u tački 2. propisano: «Sljedeće se oslobađa od plaćanja PDV-a» i navodi «promet nepokretne imovine, izuzev prvog prijenosa prava svojine ili prava raspolaganja novoizgrađenom nepokretnom imovinom». Ovu odredbu, prema mome mišljenju, treba čitati na način da se samo prilikom prvog prometa novoizgrađenom nepokretnom imovinom plaća PDV. Također, kada se odredba navedenog člana dovede u vezu s odredbom člana 82. Zakona o PDV-u, prema kojoj su danom primjene Zakona o PDV-u prestali važiti svi dotadašnji zakoni o prometu roba i usluga, onda je neupitno da se prvi promet novoizgrađenom nepokretnom imovinom ne može oporezovati i porezom na dodatnu vrijednost i porezom na promet nekretnina. Stoga je za mene neprihvatljiv i stav Ustavnog suda prema kojem nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu «jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV-a i poreza na promet nekretnina». Naime, riječ je o tome da se plaća porez na promet i on mora biti jedan, a to što je pored Zakona o PDV-u kao osnova za oporezivanje prometa novoizgrađenom nekretninom Zeničko-dobojski kanton svojim Zakonom o porezu na promet nekretnina ponovo uveo porez na promet i u situaciji kada se plaća porez na dodatnu vrijednost, ne daje, prema mome mišljenju, dva pravna osnova plaćanja poreza već dovodi do toga da na jedan promet građanin pa i apelant mora platiti dva poreza, ali u suštini ista – porez na promet nekretnina, samo situirana u državnom i kantonalnom zakonu.
Pri tome valja imati na umu da je Zakon o PDV-u odluka institucija Bosne i Hercegovine i da su kasniji zakoni, kao što je kantonalni Zakon o prometu nekretnina u konkretnom slučaju, morali slijediti Zakon o PDV-u. Nažalost, sporni zakon Zeničko-dobojskog kantona koji je donesen 2008. godine, dakle, nakon državnog Zakona o PDV-u, nije slijedio državni zakon, iako, prema članu III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, entiteti i sve njihove administrativne jedinice imaju obavezu u potpunosti se pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Taj zakon je 2008. izuzimao od plaćanja poreza na promet nekretnina stambeni prostor, ali ne i poslovni, i u tom periodu je apelant prometovao i poslao poreznoj upravi svoj ugovor o kupoprodaji da dokaže da je platio porez na dodatnu vrijednost, te da bude oslobođen plaćanja kantonalnog poreza na promet nekretnina. Međutim, porezne vlasti su ga obavezale i na plaćanje poreza na promet nekretnina jer je u tom trenutku, prema kantonalnom zakonu 2008. godine, samo novoizgrađeni stambeni prostor bio oslobođen plaćanja poreza na promet nekretnina budući da je na takav promet već plaćen porez na dodatnu vrijednost. Naredne godine, tj. 2009, Zeničko-dobojski kanton je promijenio, odnosno uskladio svoj zakon sa državnim Zakonom o PDV-u i propisao da je, pored novoizgrađenog stambenog, oslobođen od plaćanja poreza na promet nekretnina i prvi promet novoizgrađenim poslovnim prostorom.
Dakle, smatram neupitnim da je apelant posjedovao imovinu koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; da su se javne vlasti umiješale u apelantovo pravo na imovinu; da je to miješanje bilo u skladu zakonom. Međutim, smatram da se Ustavni sud morao umiješati, odnosno odlučujući o apelaciji u konkretnom slučaju, upustiti u ocjenu da li kantonalni Zakon o porezu na promet nekretnina, koji je u konkretnom slučaju primijenjen, ispunjava standarde zakona u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Čak i kada bi odgovor na ovo pitanje bio pozitivan, pa i odgovor na pitanje da li je bio ispunjen uvjet javnog interesa, a to je ubiranje poreza, smatram da bi ova analiza dovela do zaključka da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo proporcionalno i da je na apelanta ovakvim miješanjem stavljen neproporcionalan teret. Naime, građani koji kupuju novoizgrađene nekretnine na većini teritorija Bosne i Hercegovine plaćaju porez na dodatnu vrijednosti po stopi od 17%, a ako nije riječ o prvom prometu nekretninom, onda plaćaju porez na dodatnu vrijednost po stopi između 5 i 8%. Međutim, u Zeničko-dobojskom kantonu kada građani kupuju novoizgrađenu nekretninu u poslovne svrhe, kao što je u apelantovom slučaju, oni plaćaju kumulativno porez na dodatnu vrijednost po stopi od 17% i porez na promet nekretnina po stopi od 8%, što iznosi 25% kupoprodajne cijene, odnosno od vrijednosti novoizgrađene nekretnine. Takav teret svakako je neproporcionalan i pretežak za građanina, pogotovo građanina koji kupuje poslovni prostor da bi se bavio zakonom dopuštenom djelatnošću, a poslovni prostor i služi u poslovne svrhe.
Slijedi da ja apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je usvojila većina Ustavnog suda u vezi s ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje.