Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3187/12 (K. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3187/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP-3187/12, rješavajući zahtjev Kasima Bosnića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Kasima Bosnića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Kasim Bosnić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, kojeg je zastupao Goran Bradarić, advokat z Livna, podnio je 29. avgusta 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 011207 12 Rev od 5. jula 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 011207 11 Gž od 13. januara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 011207 10 P od 28. juna 2011. godine. Apelant je 6., 13. i 18. septembra 2012. godine dopunio apelaciju. Apelantov punomoćnik je, 21. septembra 2012. godine, obavijestio Ustavni sud da je apelant opozvao datu punomoć za zastupanje, a apelant je, 24. septembra 2012. godine, obavijestio Ustavni sud da ga u daljnjem postupku zastupa Ismet Velić, advokat iz Sarajeva. Apelant je, 9. novembra 2012. godine je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 011207 10 P od 28. juna 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 011207 11 Gž od 13. januara 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, protiv tuženog Ešrefa Bosnića zv. Edo (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim je tražio da se poništi Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen 27. oktobra 1978. godine u Glamoču i ovjeren kod Općinskog suda u Glamoču pod brojem 185/78 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) između Atka Bosnića, kao primatelja doživotnog izdržavanja (u daljnjem tekstu: primatelj izdržavanja) i Nurije

Bosnića (u daljnjem tekstu: davatelj izdržavanja), kao davaoca izdržavanja, kao „apsolutno ništav“ pravni posao. Dalje, odbijen je i tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da su apelant i Mehmed Bosnić, naspram tuženog, suvlasnici sa po ½ dijela svih nekretnina koje su upisane u PL. broj 78. K.O. Glamoč i PL. broj 50 K.O. Malkočevci, što je tuženi dužan priznati i trpiti da se apelant, zajedno sa bratom Mehmedom Bosnićem, na osnovu donesene presude uknjiži sa po ½ idealna dijela vlasništva na navedenim nekretninama, na osnovu ove presude. Presudom je odbijen i apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere osiguranja kojom se zabranjuje tuženom da otuđi, optereti ili na drugi način raspolaže nekretninama koje su predmet spora i koje su upisane u PL. broj 78 K.O. Glamoč i PL. broj 50 k.o. Malkočevci, do okončanja predmetnog postupka te da se ujedno dozvoli upis zabilježbe postojanja spora između stranaka.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u provedenom postupku utvrđeno da su apelantov stric, kao primatelj izdržavanja i apelantov brat (a otac tuženog), kao davatelj izdržavanja zaključili sporni ugovor, 27. oktobra 1978. godine. Navedeno je da je apelant u tužbi tvrdio da je primatelj izdržavanja, prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju raspolagao i imovinom koju su apelant i davatelj izdržavanja naslijedili iza svog oca. Nadalje, Općinski sud je naveo da je utvrdio da sporni ugovor nije sačinjen u smislu člana 120. st. 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju, odnosno da sudija nije strankama pročitao ugovor niti ga je ovjerio te da ih nije upozorio na posljedice ugovora. Općinski sud je naveo i da su nekretnine koje je primalac izdržavanja „dao“ davaocu izdržavanja, nakon sačinjavanja ugovora i ovjere kod suda u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Glamoču bile upisane kao vlasništvo davatelja izdržavanja, a nakon njegove smrti kao vlasništvo tuženog, po osnovu rješenja o nasljeđivanju. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je davatelj izdržavanja do smrti primatelja izdržavanja, ispunjavao svoje obaveze navedene u spornom ugovoru. Utvrđeno je i da je sporni ugovor sačinjen u pismenom obliku, da su potpisi ugovarača ovjereni pred sudom i da sadrži klauzulu koja se odnosi na promet nekretnina u skladu sa članom 9. stav 1. tada važećeg Zakona o prometu zemljišta kojim se prenosi pravo vlasništva na zemljištu i zgradama.

4. Općinski sud je istakao da je članom 73. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovor za čije se zaključenje zahtjeva pismena forma, smatra punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo. Dalje, Općinski sud je naveo da je članom 106. ZOO-a propisano da kada ništav ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora, onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, a ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kada su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost ovog ugovora. Dalje je sud istakao da smatra kako je, u skladu sa odredbama čl. 70. i 106. ZOO-a, u konkretnom slučaju nastupila konverzija ugovora i da sporni ugovor zbog nedostatka u formi proizvodi pravno dejstvo kao ugovor o poklonu, jer je taj drugi ugovor u potpunosti realizovan i proizveo pravno dejstvo kao ugovor o poklonu, a imajući u vidu cilj i saglasnost ugovarača kada su ugovor zaključili.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 68 0 P 011207 12 Rev od 5. jula 2012. godine, apelantovu reviziju odbio.U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi za svoju odluku dali pravilne i potpune razloge, koje, kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Također, Vrhovni sud je naveo da je bez uticaja na drugačije rješenje ovog spora i prigovor apelanta da se u ovom slučaju mora primijeniti odredba člana 120. st. 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju, obzirom da sporni ugovor koji su stranke zaključile ima sva obilježja ugovora o poklonu i isti je realizovan i proizvodi pravno dejstvo prema strankama. Nadalje, prema stavu Vrhovnog suda, neosnovana je i tvrdnja apelanta da je sporni ugovor protivan članu 103. ZOO-a, jer je sačinjen u skladu sa ZOO-a i Zakonom o prometu zemljišta.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su stavovi redovnih sudova pogrešni i da obrazloženja presuda ne sadrže stvarne ni pravne razloge za donošenje odluka. Ističe da je zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pojašnjava da je pogrešan stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o „ugovoru o dosmrtnom izdržavanju“, budući da je imovina primatelja izdržavanja i prije njegove smrti ustupljena davatelju izdržavanja, te da stoga apelant nema legitimitet za vođenje ovoga spora. Međutim, apelant je upravo iz tog razloga i vodio spor jer, po njegovom mišljenju, umrli primatelj izdržavanja nije mogao da raspolaže imovinom koja nije bila njegova što je očito iz svih podataka u spisu, da se cjelokupna imovina njihovog oca, dijelila na po pola između primatelja izdržavanja i oca apelanta, a preko koje činjenice su sudovi olako prešli, i u tom dijelu niti jedan od sudova nije dao bilo kakvo razumno obrazloženje i razloge. Ističe da je tokom postupka na nesumnjiv način dokazao utemeljenost svog tužbenog zahtjeva te da je sporni ugovor ništav, na osnovu odredbi čl. 103. i 109. ZOO-a, u vezi sa odredbama čl. 47., 51. stav 2. i. 52. ZOO-a. Smatra da je dokazao da je osporeni ugovor ništav jer je primatelj izdržavanja, raspolagao i imovinom koja nije njegovo vlasništvo niti posjed, odnosno raspolagao je i dijelom imovine koja je mu nije pripadala.

7. Apelant je od Ustavnog suda tražio da donese privremenu mjeru kojom će „naložiti zabranu prometa i opterećenje nekretnina upisanih u PL broj: 78. k.o. Glamoč i PL broj: 50. k.o. Malkočevci, kao i svaka promjena upisa na tim nekretninama u javnim registrima nekretnina“, te da se o “mjeri obavijeste i za njeno provođenje zaduže Općinski sud u Livnu i Katastar nekretnina Općine Glamoč“. U obrazloženju zahtjeva, apelant je ponovio navode iz dopune apelacije,od 11. septembra 2012. godine, da mu je uskraćena fizička mogućnost da pristupi porodičnoj kući i imanju gdje je rođen i odrastao što kod njega izaziva „stanje dubokog duševnog bola i psihofizičkog stresa, kao i strah da zbog bolesti i godina više neće biti u prilici da posjeti pomenutu kuću i imanje gdje je rođen“. Naveo je i da je zbog dugog trajanja postupka (od 1980. godine), životne dobi u kojoj se nalazi, narušenog zdravlja i invalidnosti, 19.oktobra 2012. godine, urgirao da se predmet prioritetno uzme u razmatranje. Smatra da bitne činjenice i okolnosti konkretnog slučaja upućuju na to da nije poklonjena dužna pažnja činjenici da jedan od nasljednika nije mogao raspolagati sa imovinom koja je pripala drugom nasljedniku, odnosno ocu apelanta. Naglašava da mu je tokom postupka onemogućeno i da pribavi relevantnu zemljišno-knjižnu dokumentaciju, jer „nadležna općinska služba tvrdi da su zemljišne knjige uništene tokom II-og svjetskog rata, te da posjedovni listovi imaju snagu kao i gruntovni, što je apsolutno protivno zakonu“. Ističe da raspolaže informacijama da tuženi „intenzivno radi na tome da predmetne nekretnine definitivno otuđi“, što bi, pod pretpostavkom da se „činjenica promjene evidentira u katastru, i istom da značaj evidencije o pravu vlasništva, vodilo ka pravnoj anarhiji i naravno bitno otežalo položaj i mogućnost zaštite prava apelanta“.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

10. U konkretnom slučaju apelant osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. Pri tome Ustavni sud naglašava da navodi apelanta da mu uskraćivanje mogućnost pristupa porodičnoj kući izaziva „stanje dubokog duševnog bola i psihofizičkog stresa“ bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, neophodno donijeti privremenu mjeru interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3187/12 (K. B.) | Sudska praksa | Aktio