Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3818/12 (S. V.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3818/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3818/12, rješavajući zahtjev Stoje Vidović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Stoje Vidović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Stoja Vidović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, podnijela je 31. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000292 10 Rev od 4. septembra 2012. godine. Apelantica je, također, zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio predaju u posjed poslovnog prostora koji je bio predmet spora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Postupak pred prvostepenim sudom je vođen po spojenim parnicama broj P-97/04 (po tužbi tužiteljice Vesne Ljubinac) i P-359/04 (po apelanticinoj tužbi). Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-97/4 od 2. decembra 2005. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Vesne Ljubinac (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelantice, „Rescon“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu drugotuženi) i JP „Zvornik stan“ Zvornik (u daljnjem tekstu: trećetuženi), pa je utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina (poslovni prostor pobliže označen u izreci prvostepene presude, u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) koji su 15. februara 2002. godine zaključili drugo i trećetuženi, te ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora koji su nakon zamjene zaključili apelantica i drugotuženi od 15. marta 2002. godine. Istovremeno, odbijen je tužiteljicin zahtjev kojim je tražila da sud obaveže apelanticu da joj preda u posjed poslovni prostor.

3. Istom presudom, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev protiv a.d. „Agroprom“ (u daljnjem tekstu: tuženi „Agroprom“) i tužiteljice, kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnica spornog poslovnog prostora. Međutim, usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina iz 2004. godine između tužiteljice i tuženog „Agroproma“, u dijelu koji se odnosi na sporni poslovni prostor.

4. Spor se, u konkretnom slučaju, odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru površine 18,45 m2, koji se nalazi u prizemlju stambeno-poslovnog objekta u čijem su sastavu još dva poslovna prostora u prizemlju i stan od 100 m2 na spratu, sagrađenog na parceli površine 275. m2, označenog kao k.p. br. 3/116. U obrazloženju prvostepene presude, navedeno je da su nekretnine, odnosno „neizgrađena i izgrađena zemljišta pobrojana u [rješenju o nacionalizaciji] među kojima i k.p. 3/116“, te da je pravo upravljanja je bilo uknjiženo na Narodni odbor, kasnije SO Zvornik (u daljnjem tekstu: SO Zvornik). Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je 1977. godine izvršena „zamjena poslovnih prostoriji između SO Zvornik i [tuženog „Agroproma“] tako što se poslovne prostorije precizirane pod tačkom 1 [...] koji po starom operatu odgovara k.č. 3/116, posjedništvo Hadžiavdić Saliha iz Zvornika, a društvena svojina korisnik Nunahović Habiba iz Zvornika, prenose u korist [tuženog „Agroproma“]“, te uz napomenu da će se pravo korištenja na tim poslovnim prostorijama uknjižiti u korist tuženog „Agroproma“. Na osnovu ovoga, te drugih provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da sporni poslovni prostor nije bio predmetom zamjene nekretnina iz 1977. godine, odnosno da je upis tuženog „Agroproma“ „izvršen po osnovu zamjene na parcelama a ne na poslovnim prostorijama“.

5. Dalje, prvostepeni sud je obrazložio da je sporni poslovni prostor trećetuženom prenio njegov prednik– Samostalna radna jedinica za gazdovanje stambenim zgradama i poslovnim prostorima, kasnije SIZ za stambeno-komunalne poslove i lokalne puteve Zvornik (u daljnjem tekstu: prednik trećetuženog). Naime, ugovorom iz 1966. godine, SO Zvornik je unijela u fond stambenih zgrada prednika „zgrade, stanove i poslovne prostore“, među kojima i sporni poslovni prostor. Članom 3. tog ugovora je propisano „da prenošenjem stanova i poslovnih prostorija na upravljanje, Skuština opštine ne prenosi na [prednika trećetuženog] i pravo vlasništva, te [prednik trećetuženog] nema pravo da vrši otuđenje i zamjenu bez saglasnosti Skupštine opštine“. Sporni poslovni prostor je, kako je dalje utvrdio sud, izdavan u zakup raznim zakupcima sve do prodaje tužiteljici. Stoga je sud zaključio da postoji „kontinuitet posjeda spornog poslovnog prostora [trećetuženog] i [njegovih] prednika“, što su potvrdili i saslušani svjedoci. Također, sud je utvrdio da je nesporno da u zemljišnim knjigama nije upisano „pravo vlasništva niti pravo korištenja“ u korist trećetuženog. Prvostepeni sud je dalje utvrdio da je trećetuženi pribavio saglasnost SO Zvornik za zamjenu spornog poslovnog prostora, nakon čega je, ugovorom iz februara 2002. godine, ugovorom o zamjeni sa drugotuženim, sporni poslovni prostor zamijenio za stambeni prostor (jednosoban stan). Odmah nakon toga, u martu 2002. godine, drugotuženi je sporni poslovni prostor prodao apelantici. Međutim, kako je utvrdio prvostepeni sud, ni drugotuženi niti apelantica nisu upisani u zemljišne knjige po ovom ugovoru. Također, Osnovni sud je naveo da je iz nalaza vještaka geodetske struke utvrdio da je 2004. godine uplanjen stambeno poslovni objekat izgrađen na parceli k.p. 1/116 i da je uknjižen „kao tijelo II u z.k. ul. Br. 3241 k.o. Zvornik sa pravom svojine u korist [tuženog „Agroproma“]“, dok je sama parcela upisana kao tijelo I.

6. Prvostepeni sud je dalje naveo da je nesporno da su spornim poslovnim prostorom raspolagali tuženi „Agroprom“, drugo i trećetuženi, te da su kod sva tri raspolaganja sačinjavani ugovori u pismenoj formi ovjereni kod Osnovnog suda, dakle u zakonom propisanoj formi. Dalje, prvostepeni sud je naveo da je nesporno i to da se tužiteljica, na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenim sa tuženim „Agropromom“ 2004. godine, jedina uknjižila u zemljišne knjige, tj. da je „pored zakonom propisane forme o prometu nepokretnosti izdejstvovala i upis u zemljišne knjige, te da je znala u vrijeme zaključenja ugovora da sporni poslovni prostor koristi [apelantica]“. Također, prvostepeni sud je naveo da je prije toga tuženi „Agroprom“ bio upisan u zemljišnu knjigu „po DNA ovog suda br. 93/04“. Prvostepeni sud je također naveo da su ugovorne strane u ovom slučaju, 2004. godine, zaključile aneks kupoprodajnog ugovora kojim su prvobitno ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 6.000,00 KM povećale na 29.000,00 KM, ali da ovaj aneks ugovora nije ovjeren u sudu. Prvostepeni sud je dalje naveo da je nesporno utvrđeno i to da je trećetuženi također raspolagao spornim poslovnim prostorom tako što je ugovorom o zamjeni, zaključenim sa drugotuženim 2002. godine, kako je već rečeno, zamijenio sporni poslovni prostor za stambeni prostor.

7. Sporno je, kako je naveo prvostepeni sud, bilo utvrditi da li su valjani pravni poslovi stranaka u ovom postupku. U vezi s tim pitanjem, prvostepeni sud je zaključio da je tužiteljici, ugovorom o kupoprodaji zaključenim sa tuženim „Agropromom“ bio prodat samo jedan poslovni prostor, ali da to nije bio sporni poslovni prostor, budući da on, kako je ranije zaključio sud, nije bio predmetom zamjene iz 1977. godine između SO Zvornik i tuženog „Agroproma“. Stoga se, prema mišljenju prvostepenog suda, nije mogao izvršiti ni upis tuženog „Agroproma“ niti tužiteljice, budući da je tuženi „Agroprom“ na nju prenio više prava nego što je sam imao. Sud je naveo da potvrda trećetuženog, koju je tužiteljica koristila u postupku uknjižbe, „nije dokaz jer uopšte nije evidentirana u protokolu [trećetuženog]“, pa se „radi o nevaljanom dokazu“.

8. Što se tiče prometa spornog poslovnog prostora između treće i drugotuženog, prvostepeni sud je zaključio da je zaključivanjem ugovora o zamjeni iz februara 2002. godine, trećetuženi postupao suprotno odredbama člana 121. stav 4. Zakona o državnim preduzećima, zato što je tom odredbom propisano da se prodaja osnovnih sredstava vrši putem javne licitacije, te da je suprotna i odredbi člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti. Stoga je ugovor o zamjeni spornog poslovnog prostora između treće i drugotuženog ništav. Dalje, sud je zaključio da je ništav i ugovor o prodaji između drugotuženog i apelantice, zato što drugotuženi „nije upisan u javne knjige te stoga nije bio vlasnik“.

9. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je, presudom broj 012-0-Gž-

06-000 066 od 26. novembra 2009. godine, odbio žalbe tužiteljice, apelantice i trećetuženog i potvrdio je prvostepenu presudu. U obrazloženju ove presude, Okružni sud je naveo da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, ali ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud, već „iz razloga na koje upućuje ovaj sud“. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor koji je „protivan ustavnom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralnom shvatanju društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo“, a da sud, slijedom člana 9. ZOO, na ništavost pazi po službenoj dužnosti. Okružni sud je zaključio, da iz stanja spisa proizlazi da su „sve stranke u ovoj spornoj stvari postupale suprotno načelu savjesnosti, poštenja i moralnog shvatanja društva u prometovanju nekretninama koje su predmet spora među njima“. Naime, Okružni sud je ukazao da su promet iste nekretnine vršili tuženi „Agroprom“ i trećetuženi i to „oba kao isključivi vlasnici“, iako dva lica ne mogu biti vlasnici 1/1 na istoj nekretnini. Dakle, oni su morali ovo pravo raspraviti međusobno, ali „oni ne pokazuju interes za tim u smislu međusobnog osporavanja tog prava, već su to prepustili [tužiteljici] i [apelantici], umjesto da im, stavljajući se na stranu jedne odnosno druge pruže odgovarajuću zaštitu od evikcije“. U tom pravcu, Okružni sud je ukazao na dvije potvrde: prvu, potvrdu trećetuženog iz 2004. godine u kojoj se trećetuženi izjašnjava da se stambeno-poslovna zgrada u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor nije vodila u njegovim poslovnim knjigama „i da priznaje pravo vlasništva u korist [tuženog „Agroproma“], a koju je izdao u svrhu uknjižbe nekretnina u korist tuženog „Agroproma“ i drugu, potvrdu tuženog „Agroproma“ također iz 2004. godine, kojom tvrdi da sporni poslovni prostor nije bio predmetom prodaje tužiteljici.

10. S druge strane, kako je naveo Okružni sud, ni tužiteljica ni apelantica se „ne obaziru na takvo držanje svojih prednika“, pa od njih ne traže ispunjenje ugovora koje su zaključile u odnosu na isti poslovni prostor – ugovora o kupoprodaji između tužiteljice i tuženog „Agroproma“ i ugovora o kupoprodaji između apelantice i drugotuženog „u smislu stvaranja pretpostavki za upis prava svojine“ na spornom poslovnom prostoru u korist apelantice. Dalje, Okružni sud navodi da se „sa aspekta načela savjesnosti, poštenja i moralnog shvatanja društva“ ne može objasniti zašto je trećetuženi, poslovni prostor koji je apelantici izdavao od 1995. godine, dao u razmjenu drugotuženom za jednosoban stan, da bi taj stan odmah prodao za 10.125,00 KM trećem licu, a drugotuženi sporni poslovni prostor prodao apelantici za 18.450,00 KM. Okružni sud smatra da se „takav put i takav sadržaj prometa nekretnina ne bi desio kod savjesnog i poštenog postupanja među ovopredmetnim parničnim strankama“. Ništavost ugovora između tužiteljice i tuženog „Agroproma ogleda se, kako je naveo Okružni sud, i u činjenici da je predmet tog ugovora „parcela od 275 m2 sa poslovno-stambenim objektom koji se sastoji od poslovnih prostorija u prizemlju i dvosobnog stana na spratu od 100 m2, sve za 6.000,00 KM, a da je neovjerenim aneksom tog ugovora ova cijena izmijenjena na iznos od 29.000,00 KM“. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 462. ZOO, prema kojoj je cijena bitan element ugovora bez kojeg ugovor nema pravnog dejstva. To što su ugovorne strane neovjerenim aneksom ugovora promijenile ugovornu cijenu znači, kako je naveo Okružni sud, da kupoprodajni ugovor između njih iz 2004. godine nema cijenu kao bitan element ugovora, a to znači da je ništav. Okružni sud je ukazao da sve i da je aneks ugovora ovjeren „to što ugovorne strane mijenjaju ugovor u dijelu cijene, samo za sebe daje zaključak o njegovoj fiktivnosti. Kod savjesnog i poštenog ugovornog odnosa neće se desiti prigovor na ugovorenu cijenu, a pogotovu taj prigovor ne bi rezultirao izmjenom te cijene njenim višestrukim povećanjem“, kao u konkretnom slučaju. Zbog ovih razloga ništavosti ugovora o prometu spornog poslovnog prostora koje je naveo, Okružni sud je zaključio da „nije bitno ko je vlasnik ovdje spornih nekretnina, te ni žalbeni navodi protiv pobijane presude prvostepenog suda nisu od odlučnog značaja“.

11. Vrhovni sud je, osporenom presudom broj 118 0 P 000292 10 Rev od 4. septembra 2012. godine, usvojio tužiteljicinu reviziju protiv drugostepene odluke, pa je tu odluku preinačio tako što je tužiteljicinu žalbu protiv prvostepene presude usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev da joj apelantica preda u posjed sporni poslovni prostor i u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora između tužiteljice i tuženog „Agroproma“. Dalje, Vrhovni sud je obavezao apelanticu da preda tužiteljici u posjed sporni poslovni prostor, a odbio je apelanticin zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina iz 2004. godine između tužiteljice i tuženog „Agroproma“ u dijelu koji se odnosi na sporni poslovni prostor, kao i njen zahtjev da se na briše uknjižba vlasništva izvršena po osnovu tog ugovora. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se pravo svojine stiče po zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanja, te odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da su nekretnine, kuća i dvorište, nacionalizovane 1959. godine; da su od nacionalizacije izuzeta dva dvosobna stana na spratu stambeno-poslovnog objekta koji se sastoji od dva dvosobna stana na spratu i tri poslovna prostora u prizemlju (odnosno dva poslovna prostora i jednog ulaza u zgradu; da je nakon provođenja rješenja o nacionalizaciji na nacionalizovanim nekretninama upisano pravo društvene svojine sa 1/1 i zabilježeno da je organ upravljanja sa tri poslovne prostorije u prizemlju koje su nacionalizovane Narodni odbor Opštine Zvornik, odnosno kasnije SO Zvornik. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio i da je nesporno utvrđeno da je, 1977. godine, „izvršena zamjena poslovnih prostora između [SO Zvornik] i [tuženog „Agroproma“]“; da je SO Zvornik tim putem prenijela u korist tuženog „Agroproma“, između ostalih, i poslovne prostore izgrađene na k.č. 3/116; da su, prema nalazu i mišljenju vještaka, poslovni prostori u stambeno-poslovnoj zgradi izgrađenoj na toj parceli, uključivo i sporni poslovni prostor, preneseni u korist tuženog „Agroproma rješenjem SO Zvornik iz 1977. godine po osnovu ugovora o zamjeni, kao i da se tuženi „Agroprom“ upisao u zemljišne knjige sa pravom korištenja.

12. Dalje, Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 6. Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini iz 1977. godine kojom je propisano da se uknjiženja izvršena na osnovu ranijeg zakona „smatraju uknjiženjima izvršenim po osnovu ovog zakona, a naznačenje nosioca prava korištenja, naznačenjem nosioca prava raspolaganja“. Na osnovu toga je tuženi „Agroprom“, prema mišljenju Vrhovnog suda, stekao pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva i na spornom poslovnom prostoru. Činjenica da je, prilikom provođenja rješenja SO Zvornik iz 1977. godine u zemljišnim knjigama upisano pravo korištenja tuženog „Agroproma“ samo na zemljištu a ne i na objektima „koji su i dalje (bez zemljišta) ostali upisani [...] sa pravom upravljanja NOO Zvornik“, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije od utjecaja na drugačiji zaključak. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da tuženi „Agroprom“ nije imao ovlaštenje, odnosno pravo da tužiteljici proda sporni poslovni prostor. Također, Vrhovni sud je zaključio da na osnovu navedenog proizlazi da je kupoprodajni ugovor koji je tuženi „Agroprom“ zaključio sa tužiteljicom u odnosu na sporni prostor, koji je potpisan i sudski ovjeren, valjan u smislu odredaba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, te da je neosnovan apelanticin zahtjev da se taj ugovor proglasi ništavim.

13. Dalje, Vrhovni sud je naveo da u situaciji u kojoj sporni poslovni prostor drži u posjedu apelantica, „i to bez pravnog osnova, jer je pravosnažnim odlukama nižestepenih sudova (u kom dijelu se drugostepena presuda ne pobija revizijom) utvrđeno da su ništavi i bez pravne važnosti ugovor o zamjeni nekretnina [iz 2002. godine] između [treće i drugotuženog] [...] kao i ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između [drugotuženog] i [apelantice]“, osnovan tužiteljicin zahtjev da joj apelantica preda u posjed sporni poslovni prostor. Ovo i stoga što se, kako je obrazložio Vrhovni sud, tužiteljica upisala kao vlasnik spornog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama, „odnosno cijelog stambeno-poslovnog objekta u čijem prizemlju se nalaze poslovni prostori, među kojima i [sporni poslovni prostor]“.

14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica detaljno izlaže činjenično stanje, te navodi da je Vrhovni sud „učinio drastičan propust na [njenu] štetu zato što nije cijenio u cjelini okolnosti koje ukazuju na ništavost ugovora“ o kupoprodaji između tužiteljice i tuženog „Agroproma“ o čemu su „iscrpne razloge dali i prvostepeni i drugostepeni sud“. Apelantica dalje navodi da je „van pameti da bi neko normalan, na lokaciji u centru Zvornika, parcelu od 275 m2 sa poslovno stambenim objektom koji se sastoji od poslovnih prostora u prizemlju i dvosobnog stana na spratu od 100 m2, prodao sve za 6.000,00 KM. Opravdanje nije ni naknadni, sudski neovjeren, aneks ugovora o navodnoj izmjeni cijene na 29.000,00 KM, jer ničim nije potvrđeno da je ova isplata uopšte i izvršena“. Dalje, apelantica ističe da tužiteljica nije dokaz o tome prezentirala ni pred nižestepenim a niti pred Vrhovnim sudom, a da je zakonski zastupnik tuženog „Agroproma“, koji je saslušan kao svjedok u prvostepenom postupku, negirao da je taj iznos isplaćen na ime kupoprodajne cijene, ali da Vrhovni sud nije to uzeo u obzir. Apelantica navodi da su postojale i druge nezakonitosti u vezi sa predmetnim ugovorom o kupoprodaji, pa navodi da je trećetuženi, u vezi sa poslovnim prostorima u predmetnoj stambeno-poslovnoj zgradi, dostavljao Osnovnom sudu različite podatke iz službene evidencije povodom tužiteljicinog zahtjeva za uknjižbu nekretnina, odnosno da su „dostavljene dvije identične potvrde pod brojem 293/04 od 04.03.2004. g. različitog sadržaja, što ukazuje da je jedna falsifikat. Kasnije su od strane [tuženog „Agroproma“] i [trećetuženog] dostavljene i u spis uložene tri potvrde koje u cjelosti osporavaju utvrđenje revizijskog suda, a koje ovaj sud nije uopšte cijenio“.

15. Apelantica također navodi da je Vrhovni sud potpuno zanemario činjenicu da je apelantica, od 1994. godine pa do saznanja za ugovor o kupoprodaji iz 2004. godine, bila u faktičkom mirnom posjedu spornog poslovnog prostora i to do 2002. godine kao zakupac, a zatim kao vlasnik na osnovu kupoprodajnog ugovora sa trećetuženim. Stoga je kao zakupac imala pravo preče kupnje, ali tuženi „Agroprom“ joj nije ni ponudio da taj objekat kupi, te da je i stoga kupoprodajni ugovor između tužiteljice i tuženog „Agroproma“ ništav. Apelantica navodi da je i ovaj osnov ništavosti ugovora isticala tokom postupka „ali su ga sudovi ignorisali“. Na ovaj način je „grubo narušeno pravo preče kupovine“ koje je apelantica imala shodno obavezi prodavca iz člana 32. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti“ da zgradu ili poslovni prostor prethodno ponudi suvlasniku ili zakupcu koji tu zgradu ili prostoriju neprekidno koristi najmanje pet godina. Osim toga, apelantica navodi da ona u spornom prostoru obavlja djelatnost, dok je tužiteljica vlasnica susjednog poslovnog prostora koji izdaje, „pa bi to vjerovatno činila i sa [spornim poslovnim prostorom]“ za koji, kako navodi, „nije platila ni jednu marku“. Na osnovu svega navedenog apelantica smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je time lišio imovine suprotno članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelantica također traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti predaju u posjed spornog poslovnog prostora do konačne odluke Ustavnog suda, a ta bi se mjera „odnosila i na eventualni izvršni postupak, ukoliko bi bio pokrenut kod nadležnog suda“. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica nije posebno obrazložila osim što je navela da je osporenom odlukom „iznenađena i dovedena u situaciju da i pored pravosnažne odluke kojim je odbijen zahtjev [tužiteljice] za predaju poslovnog prostora, sada pred zimu, treba da izađe na ulicu i ostane bez prostora koji je kupila da bi isti koristila da radi i izdržava porodicu, čime bi joj bila ugrožena egzistencija kao i njene porodice“, te da bi privremena mjera bila „u interesu pravde i pravičnosti i pravilnog vođenja postupka“.

17. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

18. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

19. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela bilo kakve razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, niti Ustavni sud može iz bilo čega zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3818/12 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio