Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4023/12 (I.R. i R.R.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4023/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP-4023/12, rješavajući zahtjev I.R. i R.R. za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 5. i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev I.R. i R.R. za donošenje privremene mjere.

Odlaže se izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja Kantonalnog suda u Mostaru broj U-811/02 od 3. lipnja 2003. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudaca, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. I.R. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i R.R. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Mostara, koje zastupa Mario Bogdanović, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 20. studenog 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 070 U 006065 12 Uvl 2 od 9. studenog 2012. godine. Prvoapelant i drugoapelantica su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje rješenja Kantonalnog suda (Zaključak o dozvoli izvršenja CRPC odluke) broj U-811/02 od 3. lipnja 2003. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud donio je Odluku o privremenoj mjeri AP-4586/11 od 20. prosinca 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio zahtjev prvoapelanta i drugoapelantice za donošenje privremene mjere i odložio izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja Kantonalnog suda u Mostaru broj U-811/02 od 3. lipnja 2003. godine.

3. Ustavni sud donio je Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4586/11 od 10. listopada 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je prestalo pravno djelovanje Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 4586/11 od 20. prosinca 2011. godine.

4. Ovom odlukom (AP-4586/11 od 10. listopada 2012. godine) Ustavni sud je usvojio apelaciju prvoapelanta i drugoapelantice, utvrdio povredu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ukinuo Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 U 006065 11 Uvl od 21. studenog 2011. godine, te predmet vratio na ponovno odlučivanje Kantonalnom sudu. U predmetnoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, konstatirao „Ustavni sud smatra da je propustom da apelantima osobno dostavi Zaključak o dozvoli izvršenja iz lipnja 2003. godine Kantonalni sud onemogućio apelante kao zainteresirane osobe da iznesu pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojem se odluka izravno tiče njihovih građanskih prava, čime su dovedeni u «znatno podređen položaj» u odnosu na ostale učesnike u upravnom sporu. Položaj apelanata je utoliko teži i nepovoljniji u odnosu na drugu stranu, jer oni ni na jednoj instanci, niti u postupku pred nadležnim upravnim organima, niti u postupku radi izvršenja odluke CRPC-a, nisu sudjelovali, a što se vidi iz rješenja koja su donesena po zahtjevu tužitelja“. Ustavni sud je zaključio „arbitrarnom primjenom prava Kantonalni sud je prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 307/06 od 18. listopada 2007. godine) i pravo pristupa sudu, jer je ugrožena suština prava o kojem se trebalo odlučiti u tužbi radi ponavljanja postupka. Ustavni sud smatra da za ograničenje prava apelanata na pristup sudu nije postojao legitiman cilj, niti je postignuta neophodna proporcionalnost“.

5. Odlučujući o tužbi prvoapelanta i drugoapelantice za ponavljanje postupka, okončanog rješenjem Kantonalnog suda broj U-811/02 od 3. lipnja 2003. godine, Kantonalni sud donio je Rješenje broj 070 U 006065 12 Uvl 2 od 9. studenog 2012. godine kojim je tužbu odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da je Rješenjem broj U-811/02 od 3. lipnja 2003. godine, odlučeno da se donese Zaključak o dozvoli izvršenja, kojim se utvrđuje da je Odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih osoba –CRPC (u daljnjem tekstu: CRPC), broj 102-1589-1/1 od 28. listopada 1999. godine postala izvršna danom donošenja. Zapravo, trebalo je donijeti samo zaključak o dozvoli izvršenja Odluke CRPC, a ne taj akt nazvati i rješenjem. Istim rješenjem odlučeno je da se M.M. kao nositelju stanarskog prava, vraća u posjed stan u ulici Braće Bošnjića broj 10 (nova adresa: Akademika Ivana Zovke broj 10.), a da prvoapelantu prestaje pravo privremenog korištenja stana i naloženo prvoapelantu da stan oslobodi od osoba i stvari. Nadalje, prvoapelant i drugoapelantica 7. rujna 2004. godine podnijeli su tužbu za ponavljanje postupka, okončanog rješenjem od 3. lipnja 2003. godine, iz razloga navedenih u članku 52. stavak 1. točka 6. tada važećeg Zakona o upravnim sporovima – sada članak 47. stavak 1. točka 6. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj 9/05). Odlučujući o ovoj tužbi, ovaj sud donio je rješenje broj 070 U 006065 11 Uvl od 21. studenog 2011. godine kojim je tužbu odbacio kao neblagovremenu. Prvoapelant i drugoapelantica su protiv tog rješenja podnijeli apelaciju Ustavnom sudu koji je naprijed citiranom odlukom broj AP-4586/11 apelaciju usvojio, utvrdio povredu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te ukinuo rješenje ovog suda od 21. studenog 2011. godine. Donošenjem ove odluke Ustavnog suda predmet je u procesno pravnom smislu vraćen u fazu podnošenja tužbe za ponavljanje postupka – tužbe od 7. rujna 2004. godine.

6. Kantonalni sud je istakao da se po ovoj tužbi mora odlučiti primjenom sada važećeg Zakona o upravnim sporovima, a na temelju članka 76. stavak 2. i članka 77. tog zakona. Naime, odredbama članka 47. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (sada važećeg) propisano je da će se postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponoviti na zahtjev stranke. Dakle, pravilnim tumačenjem članka 47. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima postupak okončan presudom ili rješenjem može se obnoviti iz razloga propisanih u članku 47. tog zakona, ali samo u odnosu na presude i rješenja (kojim je postupak okončan), koje je moguće donijeti po sada važećem Zakonu o upravnim sporovima. Po ovom zakonu nije moguće donijeti rješenje kakvo je bilo moguće donijeti po članku 66. ranijeg Zakona o upravnim sporovima, a takvo je rješenje broj U-811/02 od 3. lipnja 2003. godine, a tužbom se upravo tražilo ponavljanje postupka koji je okončan tim rješenjem. Ukoliko bi sud dopustio ponavljanje postupka morao bi donijeti odluku prihvatajući da postoji procesna situacija predviđena člankom 66. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima, a to nije moguće (nije dopušteno) po odredbama važećeg Zakona o upravnim sporovima, koji se mora primijeniti u ovoj upravnoj stvari. Važeći Zakon o upravnim sporovima ne predviđa procesne situacije predviđene u članku 66. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima, niti je u slučaju postojanja takvih procesnih situacija po sada važećem Zakonu o upravnim sporovima moguće donositi bilo kakve odluke –presude ili rješenja. Budući da se mora primijeniti važeći Zakon o upravnim sporovima, prema kojem nije moguće donijeti rješenje kako je to bilo moguće prema članku 66. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima, a kako se ponavljanje postupka može tražiti samo u odnosu na postupak koji je okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda koje (presude i rješenja) je moguće donijeti po sada važećem Zakonu o upravnim sporovima, što u konkretnom nije slučaj, to je tužba nedopuštena.

7. Prvoapelant i drugoapelantica smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Prvoapelant i drugoapelantica traže da se uzmu u obzir navodi iz ranije apelacije u svezi sa povredom prava na pristup sudu i njihov različit tretman u odnosu na ostale sudionike u postupku, jer im je onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku i upravnom sporu prilikom odlučivanja o pravima koja ih se neposredno tiču-stana u kojem oni žive. Prvoapelant i drugoapelantica navode da im je povrijeđeno pravo na djelotvorni pravni lijek, jer je Odlukom Ustavnog suda broj AP-4586/11 utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i naloženo Kantonalnom sudu da utvrđene propuste ukloni u ponovljenom postupku, međutim Kantonalni sud im je u ovom postupku ponovo uskratio pravo na pristup sudu, niječući im pravo na korištenje pravnog lijeka, jer im je onemogućeno da preispituju odluku, odnosno Zaključak o dozvoli izvršenja. Osim toga, prvoapelant i drugoapelantica navode da je M.G. (podnositelj zahtjeva za povrat stana) u međuvremenu podnio tužbu protiv Grada Mostara sa zahtjevom za naknadu štete po kojoj je donesena pravosnažna presuda i koja ima utjecaja na rješavanje apelacije, jer je M.G. ostvario pravo na naknadu štete u iznosu od 147.078,00 KM, pa je evidentno da više ne postoje uvjeti da on bude nositelj stanarskog prava na stanu. Obrazlažući razloge za donošenje privremene mjere, prvoapelant i dugoapelantica su naveli da bi izvršenjem rješenja Kantonalnog suda, kojim je utvrđeno da je Odluka CRPC-a od 28. listopada 1999. godine postala izvršna danom donošenja i kojim je prvoapelantu utvrđen prestanak privremenog prava korištenja i naloženo mu napuštanje stana, za njih nastupila nenadoknadiva šteta, jer su oni jedini suvlasnici stana.

8. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

9. U konkretnom slučaju, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4586/11 prestalo je pravno djelovanje Odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 4586/11 od 20. prosinca 2011. godine. Nakon donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-4586/11, Kantonalni sud donio je pobijano rješenje kojim je, primjenjujući odredbe Zakona o upravnim sporovima, odbacio tužbu kao nedopuštenu, jer se ponavljanje postupka može tražiti samo u odnosu na postupak koji je okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda koje (presude i rješenja) je moguće donijeti po sada važećem Zakonu o upravnim sporovima, što u konkretnom nije slučaj. Prvoapelant i drugoapelantica smatraju da bi izvršenjem rješenja Kantonalnog suda, kojim je utvrđeno da je Odluka CRPC-a od 28. listopada 1999. godine postala izvršna danom donošenja i kojim je prvoapelantu utvrđen prestanak privremenog prava korištenja i naloženo mu napuštanje stana, za njih nastupila nenadoknadiva šteta, jer su oni jedini suvlasnici stana. Dakle, kao u predmetu broj AP-4586/11 redovni sud je utvrdio postojanje činjenica koje ne omogućavaju postupanje po tužbi (u AP-4586/11 tužba za ponavljanje postupka odbačena je kao neblagovremena, a u predmetnom slučaju kao nedopuštena). S tim u svezi umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud se poziva na obrazloženje odnosno stav iz citirane Odluke o privremenoj mjeri broj AP-4586/11 „S obzirom na navedeno i činjenicu da su apelanti sporni stan otkupili i da u njemu žive, to bi po mišljenju Ustavnog suda, iseljenjem iz predmetnog stana prije okončanja postupka pred ovim sudom došlo do mogućnosti nastanka štete. Uostalom, svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“.

10. Stoga, imajući u vidu ozbiljna ustavna pitanja koja se pokreću apelacijom i koja je neophodno ispitati, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu postupka da se privremeno do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji odloži izvršenje Zaključka Kantonalnog suda broj U-811/02 od 3. lipnja 2003. godine.

11. U smislu članka 77. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije.

12. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4023/12 (I.R. i R.R.) | Sudska praksa | Aktio