Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1503/12 (Z.S.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1503/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1503/12, rješavajući apelaciju Z.S, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.S. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 049121 11 Gvl od 20. juna 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banja Luke, podnio je 23. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049121 11 Gvl od 20. juna 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049121 06 P od 11. septembra 2009. godine obavezani su tuženi Steve Bokan i Draga Bokan (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu predaju u posjed i slobodno raspolaganje dio petosobnog stana u Banja Luci u ulici XIV Srednjobosanske brigade broj 26, izgrađen na k.č. broj 1194, upisan u p.l. 2807 k.o. Banja Luka 7, i to stan na prvom spratu površine 42 mkoji stan koriste tuženi, slobodan od lica i stvari, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Istom presudom su obavezani tuženi da apelantu naknade troškove postupka u iznos u od 1.800,00 KM. Odlučujući o žalbi tuženih, Okružni sud je presudom broj 71 0 P 049121 09 Gz od 20. januara 2010. godine žalbu uvažio, presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 049121 06 P od 11. septembra 2009. godine preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta za predaju u posjed predmetnog stana i obavezao ga da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 KM.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 049121 11 Gvl od 20. juna 2011. godine, odbijen je prijedlog apelanta za ponavljanje postupka koji je okončan donošenjem presude Okružnog suda broj 71 0 P 049121 09 Gz od 20. januara 2010. godine. Istim rješenjem je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka na ime sastava odgovora na prijedlog za ponavljanje postupka u iznosu od 1.125,00 KM, dok je u preostalom dijelu a u iznosu od 191,25 KM zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka odbijen, te je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 KM. U obrazloženju je, između ostalog, istaknuto da je apelant svoj prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka temeljio na odredbi člana 255. stav 1. tačka 6. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03 do 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP). Prema ovoj odrebi, postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen može se po prijedlogu stranke ponoviti: ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku.
4. U obrazloženju je navedeno da prijedlog za ponavljanje nije osnovan. Naime, iz obrazloženja drugostepene presude kojom je uvažavanjem žalbi tuženih preinačena prvostpena presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio predaju u posjed stana, proizilazi da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda o tome da je apelant vlasnik spornog stana kao i o tome da je Komisija za smještaj raseljenih lica i upravljanje napuštenom imovinom (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela rješenje broj 08-476-714/96 od 15. decembra 1998. godine kojim je sporni stan dodijeljen na korištenje tuženom Stevi Bokan kao izbjeglom i rasljenom licu. Međutim, drugostepeni sud, pozivajući se na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, nije prihvatio pravno stanovište prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta utemeljeno na odredbi člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima nalazeći da rješenje Komisije od 15. decembra 1998. godine, kojiim je sporni stan dodijeljen na korištenje tuženom Stevi Bokan, predstavlja valjan pravni osnov na temelju koga tuženi koristi predmetni stan, pa je iz tog razloga tužbeni zahtjev apelanta odbijen. Nadalje, u obrazloženju rješenja Okružnog suda je navedeno da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj Sl.05-050-02-02-24/02 od 18. aprila 2002. godine naloženo privremenom koristniku Rajku Bokanu iseljenje iz predmetnog stana, a da je rješenjem broj Sl.05-050-02-02-24/02 od 8. juna 2010. godine, Ministarstvo oglasilo ništavim svoje rješenje od 18. aprila 2002. godine. Međutim, Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da predmetni dokaz (rješenja Ministarstva) ne bi imao uticaja na donošenje povoljnije odluke za apelanta iz razloga što Rajko Bokan nije bio tuženi u ovom postupku, jer bi iz tog dokaza proizilazilo da tuženi Stevo Bokan i Draga Bokan nisu pasivno legitimisani za predaju u posjed predmetnog stana, a što predstavlja razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva apelanta. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ocjenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 255. stav 1. tačka 6. ZPP-a da se dozvoli ponavaljenje postupka u ovom pravnoj stvari, pa je prijelog apelanta odbio na osnovu odredbe čl. 262. i 263. u vezi sa članom 258. ZPP.
5. Apelant smatra da je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Okružnog suda koje je doneseno u postupku po njegovom prijedlogu za ponavaljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka. U vezi s navedenim apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno, između ostalog, i njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
8. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, u postupku koji je okončan odlukama koje se osporavaju apelacijom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se meritorno raspravljalo o osnovanosti tužbenog zahtijeva, nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da se u predmetnom postupku, pokrenutom po apelantovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okonačanog postupka, nije odlučivalo o njegovim građanskim pravima i obavezama, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
9. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine,odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i njegovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se povreda navedenih prava ne može dovesti u kontekst predmetnog postupka, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić