Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1546/12 (Agencija za državnu službu Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini · čl. 6
- Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1546/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1546/12, rješavajući apelaciju Agencije za državnu službu Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agencije za državnu službu Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 007499 11 U od 28. februara 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Agencija za državnu službu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 24. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 007499 11 U od 28. februara 2012. godine.
2. Iz stanja spisa proizilazi da se Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: CIN) obratio apelantu sa zahtjevom za pristup informacijama od 1. augusta 2011. godine, koje se odnose na: imena i prezimena svih lica koja su u periodu od 2006. godine do dana prijema zahtjeva imali sa apelantom sklopljene ugovore o djelu, ugovore na određeno vrijeme, te ugovore o radu na neodređeno vrijeme, podacima kada je ugovor sklopljen, vrsta posla i do kada je ugovor važio.
3. Rješavajući po navedenom zahtjevu apelant je donio rješenje broj 03-34-2-648-3/11 od 16. augusta 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem apelanta broj 01-50-3/11 od 31. augusta 2011. godine, a kojim je djelimično odobren pristup traženim informacijama u dijelu koji se odnosi na broj zaposlenih po osnovu ugovora o djelu, ugovora o radu na određeno vrijeme, ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sa podacima kada je ugovor sklopljen, vrsta posla-radno mjesto i do kada je ugovor važio/važi i imena i prezimena državnih službenika, te radna mjesta zaposlenih apelanta u periodu od 2006. godine do dana prijema zahtjeva i o navedenim informacijama dostavljena je iformacija u prilogu. Istim rješenjem je odbijen pristup CIN-a traženim informacjiama u dijelu koji se odnosi na lične podatke i to imena i prezimena uposlenih po osnovu ugovora o djelu, ugovora o radu na određeno vrijeme i ugovora o radu na neodređeno vrijeme apelanta u periodu od 2006. godine do dana prijema zahtjeva. U obrazloženjima navedenih rješenja je, između ostalog, istaknuto da je u toku postupka utvrđeno da se radi o informacijama za koje je prema odredbama člana 6. Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 28/00 i 45/06; u daljnjem tekstu: Zakon o slobodi pristupa) utvrđen izuzetak.
4. Sud BiH je, odlučujući u upravnom sporu tužitelja CIN-a protiv rješenja apelanta broj 01-50-
3/11 od 31. augusta 2011. godine, u upravnoj stvari slobodnog pristupa informacijama, donio presudu broj S1 3 U 007499 11 U od 28. februara 2012. godine kojom je tužbu uvažio, osporeno rješenje apelanta broj 01-50-3/11 od 31. augusta 2011. godine, kao i prvostepeno rješenje broj 03-34-2-648-
3/11 od 16. augusta 2011. godine, poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Istom presudom apelant je obavezan da tužitelju CIN-u naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 700,00 KM. Sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je CIN, kao tužitelj, od apelanta zahtjevao pristup informacijama koje su pod njegovom kontrolom, a koje, prema stanovištu suda, po svojoj prirodi sadrže podatke i informacije koje ne podliježu izuzecima u vezi sa funkcijama javnih organa i koje ne predstavljaju izuzetak kod zaštite privatnosti (čl. 6. i 8. Zakona o slobodi pristupa). Nadalje, sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o podacima koji se odnose na način zasnivanja radnog odnosa, odnosno, radno-pravnog angažmana, i prestanak takvog angažmana određenih lica u Agenciji za državnu službu BiH, odnosno apelantu, u periodu od 2006. godine pa do podnošenja zahtjeva. Također, prema stanovištu Suda BiH, nesporno proizilazi da informacije sa podacima koji se odnose na broj lica, koje uključuju imena i prezimena tih lica, kao i druge podatke koje nadležni javni organ kao kontrolor obrađuje u skladu sa principima iz člana 4. odnosno propisima člana 6. Zakona o zaštiti ličnih podataka, a koja su u konkretnom slučaju, lica zaposlena u Agenciji za državnu službu BiH, odnosno apelantu, ili bilo kojem drugom javnom, državnom, organu, u skladu sa propisima Zakona o državnoj službi ili prema propisima Zakona o radu, predstavljaju informacije od javnog interesa, i javni organ je dužan da takve informacije učini dostupnim javnosti bez bilo kakvih ograničenja. Pored toga, sud je naveo da postupanje apelanta u konkretnoj pravnoj stvari, nije u skladu sa osnovnim ciljevima pomenutog zakona, prema kojim principima između ostalog, informacije pod kontrolom javnog organa predstavljaju javno dobro od vrijednosti i da javni pristup tim informacijama promoviše veću transparentnost i odgovornost tih javnih organa, te da su ove informacije neophodne za demokratski proces, u skladu sa kojim su dužni postupati javni organi na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.
5. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant, rješavajući u ponovnom postupku po zahtjevu CIN-a, a prema uputama iz presude Suda BiH broj S1 3 U 007499 11 U od 28. februara 2012. godine, donio rješenje broj 03-34-2-648-7/11 od 16. marta 2012. godine kojim je odobren pristup traženim informacijama koje su u posjedu apelanta, te su iste dostavljene u prilogu predmetnog rješenja.
6. Nakon toga, Sud BiH je u apelacionom upravnom vijeću, odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje presude Suda BiH broj S1 3 U 007499 11 U od 28. februara 2012. godine, donio presudu broj S1 3 U 007449 12 Uvp od 18. aprila 2012. godine kojom je odbacio kao nedopušten apelantov zahtjev. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke u odnosu na dosuđene troškove upravnog spora u iznosu od 700,00 KM, dok je odbijen zahtjev CIN-a (tužitelja) za naknadu troškova sastava odgovora na zahtjev za preispitivanje. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da pobijanom presudom nije rješena upravna stvar jer je uvažavanjem tužbe poništeno rješenje apelanta kao tuženog organa, pa nije nastupila pravosnažnost te presude u materijalno pravnom smislu. Iz tog razloga se nisu stekli uslovi za vanredno preispitivanje sudske odluke propisani članom 53. ZUS, pa je odlučeno kao u izreci presude primjenom odredbe člana 52. stav 1. ZUS-a.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH broj S1 3 U 007499 11 U od 28. februara 2012. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: „Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
9. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud mora prvo riješiti pitanje primjenjivosti prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju.
11. U konkretnom slučaju apelant je državni organ, za koga je od strane Suda BiH utvrđeno da u postupku donošenja rješenja, broj 03-34-2-648-3/11 od 16. augusta 2011. godine i broj 01-50-3/11 od 31. augusta 2011. godine, nije primjenjivao, odnosno da je nepravilno primijenio zakon, te u upravnom postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije postupio po pravilima postupka propisanim Zakonom o slobodi pristupa, odnosno Zakonom o zaštiti ličnih podataka, zbog čega su ta rješenja poništena i vraćena apelantu na ponovni postupak. Budući da je u navedenom postupku odlučivano da li je apelant, kao državni organ, u okviru svoje javnopravne ovlasti postupao u skladu sa zakonom, a nije odlučivano o nekim pojedinačnim pravima i obavezama apelanta, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Također, u predmetnom postupku nije odlučivano niti o pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da apelant kao državni organ po svojoj pravnoj prirodi ne uživa zaštitu ovih prava koja se po svom sadržaju odnose na fizička lica, pa je apelacija i u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić