Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1734/10 (A. T.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1734/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1734/10, rješavajući apelaciju Antuna Trogrlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Antuna Trogrlića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 000505 09 Rev od 2. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 000505 08 Gž od 8. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 000505 07 P od 26. septembra 2008. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Antun Trogrlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 11. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 000505 09 Rev od 2. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 000505 08 Gž od 8. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 000505 07 P od 26. septembra 2008. godine.
2. Iz stanja spisa proizilazi da je rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegbosanskog kantona, Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 02-2/3-126-11062/07 od 7. augusta 2007. godine, potvrđenim rješenjem tuženog broj 02-2/3-126-13992/07 od 8. oktobra 2007. godine, apelantu prestao radni odnos kod tuženog sa danom 31. julom 2007. godine. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je UNMIBH/IPTF svojim dopisom broj 15339 od 11. decembra 2002. godine obavijestio tuženog da apelant ne ispunjava uvjete za potvrđivanje sukladno potvrdi osoblja agencije za provođenje zakona (P 11/02), koje za posljedicu ima gubitak ovlasti za obavljanje policijskog posla i daljnje upošljavanje u institucijama za provođenje zakona u BiH zbog neispunjavanja uvjeta iskazane sposobnosti o čuvanju ljudskih prava i ponašanja sukladno zakonu.
3. Nakon toga, apelant je pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom radi poništenja rješenja tuženog broj 02-2/3-126-11062/07 od 7. augusta 2007. godine i broj 02-2/3-126-13992/07 od 8. oktobra 2007. godine, te vraćanja na posao.
4. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 000505 07 P od 26. septembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 000505 08 Gž od 8. januara 2009. godine, apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se ponište rješenja tuženog broj 02-2/3-
126-11062/07 od 7. augusta 2007. godine i broj 02-2/3-126-13992/07 od 8. oktobra 2007. godine o prestanku radnog odnosa, kao nezakonita, te da se tuženi obaveže da ga vrati na njegovo radno mjesto na koje je bio raspoređen ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. U obrazloženju prvostepene presude, koju je u cijelosti potvrdio i drugostepeni sud, između ostalog je navedeno da iz činjenične osnove proizlazi da je apelantu prestao radni odnos na osnovu rješenja tuženog u kojem je kao razlog prestanka radnog odnosa navedena odluka o neodobravanju certifikacije Komesara IPTF-a od 11. decembra 2002. godine. Nadalje, drugostepeni sud je istakao da razloge koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud, u cjelini, kao pravilne, prihvata i taj sud, obzirom da je članom 2. stav 1. tačka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim službenicima Kantona 10 propisano da ni jedna osoba ni pod kojim okolnostima, ne može biti u radnom odnosu na temelju navedenog zakona, ako su joj Međunarodne policijske snage Ujedinjenih naroda (UN/IPTF) odbile certifikaciju ili joj je UN/IPTF ukinuo ovlasti za vršenje policijskih ovlasti.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 000505 09 Rev od 2. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda broj 68 0 P 000505 08 Gž od 8. januara 2009. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, konstatovao da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrđeno da je dopisom od 11. decembra 2002. godine Komesar IPTF obavijestio tuženog da apelant nije podoban za certifikaciju zbog toga što nije pokazao sposobnost poštivanja ljudskih prava i ponašanja u skladu sa zakonom, što za posljedicu ima gubitak ovlasti za obavljanje policijskih poslova i daljnje zapošljavanje u institucijama za provođenje zakona u BiH. Tuženi je na osnovu takve odluke Komesara IPTF 16. decembra 2003. godine donio rješenje o privremenoj udaljenosti apelanta sa radnog mjesta, 7. augusta 2008. godine rješenje o prestanku radnog odnosa sa danom 31. julom 2007. godine, a 8. oktobra 2007. godine rješenje kojim se apelantov prigovor odbija. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je na ovako utvrđeno stanje drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostpenu presudu.
6. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je Aneksom 11. Općeg okvirnog sporazuma o miru u BiH, Sporazumom o rekonstrukciji policije u Federaciji Bosne i Hercegovine, Peterburškom deklaracijom o FBiH i dokumentima IPTF-a po 11/03 utvrđena nadležnost i ovlaštenje IPTF-a da vrši pregled i certifikaciju službenika tuženog. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odlučivanje o davanju i oduzimanju dozvola za obavljanje policijske dužnosti u isključivoj nadležnosti IPTF-a, pa, o istom ne može odlučivati ni tuženi, ni sud, niti bilo koji drugi organ u Federaciji Bosne i Hercegovine, nego istu odluku ima provesti. Sva naprijed navedena dokumenta potpisala je i ratificirala Država Bosne i Hercegovina i njeni Entiteti, na koji način su se obavezali da će osigurati poštivanje svih odluka donesenih od strane UNMIBH/IPTF-a, pa tako i odluke o certifikaciji policijskih snaga. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da je njegov radno pravni status trebalo riješiti u skladu sa članom 112. – 120. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/90), te da mu je radni odnos mogao prestati samo u skladu sa članom 121. i 122. navedenog Zakona, jer odluke Međunarodnih policijskih snaga Ujedinjenih naroda imaju prioritet iznad domaćih zakonskih propisa.
7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U konkretnom slučaju apelant osporava presude koje su donesene na osnovu akta Komesara IPTF-a od 11. decembra 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
10. Ustavni sud primjećuje da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su odluke IPTF-a konačne i obavezujuće i da IPTF utvrđuje i sprovodi uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije i da organi tuženog i sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a. Ustavni sud također zapaža da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoje odluke i dali razloge zbog kojih su u cijelosti odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, cijeneći da je u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a.
11. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene isključivo na temelju akta Komesara IPTF-a od 11. decembra 2002. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07) u kojoj je žalbe aplikanata u pogledu odluka Visokog predstavnika od 29. juna 2004. godine, 16. decembra 2004. godine i 23. marta 2007. godine, proglasio inkompatibilnim ratione personae u smislu značenja člana
35. Evropske konvencije. U navedenoj odluci Evropski sud je: podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja. Ustavni sud smatra da se praksa Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, može primijeniti u konkretnom slučaju, s obzirom da je akt Komesara IPTF-a od 11. decembra 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant nije podoban za certifikaciju, donesen u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za tu odluku Komesara IPTF-a, donesenu u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2746/09 od 11. februara 2010. godine, stav 10., dostupna na www.ustavnisud.ba )
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić