Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1911/12 (G. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1911/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1911/12, rješavajući apelaciju Gorana Predića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Predića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 1 0 V 003633 11 Gž od 22. marta 2012. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 V 003633 10 B od 10. februara 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Predić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnio je 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 1 0 V 003633 11 Gž od 22. marta 2012. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 V 003633 10 B od 10. februara 2011. godine.

2. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 V 003633 10 B od 10. februara 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 1 0 V 003633 11 Gž od 22. marta 2012. godine, priznata je pravosnažna presuda Prvostepenog suda u Stokholmu broj T 8-1148-98 od 10. juna 2004. godine kojom je proglašeno da je apelant otac predlagateljice T.P. U obrazloženju rješenja je navedeno da su Zakonom o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 43/82 i 78/82, u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba), koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava RS («Službene novine RS» broj 21/92), propisani uslovi pod kojima se neće odobriti priznanje strane sudske odluke (odredbe čl. 86. do 91.). Nadalje, u obrazloženju rješenja je navedeno da u predmetnoj pravnoj stvari nema isključive nadležnosti domaćeg suda ili drugog domaćeg organa, imajući u vidu da odredba člana 47. Zakona o rješavanju sukoba propisuje da isključiva nadležnost domaćeg suda postoji kada je to navedenim zakonom ili drugim zakonom izričito određeno. Isključiva nadležnost domaćeg suda u sporovima o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva propisana je odredbom člana 64. stav 2. istog zakona i postoji samo ako je tužba podnesena protiv djeteta koje je domaći državljanin sa prebivalištem, odnosno boravištem u toj državi (što se ne odnosi na konkretan slučaj, obzirom da je tužba podnesena protiv lica čije se očinstvo utvrđuje). Imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da su ispunjeni zakonski uslovi za priznanje strane sudske odluke predviđeni čl. 86. do 96. Zakona o rješavanju sukoba i da ne postoje zakonske smetnje da ista proizvodi pravno dejstvo u Republici Srpskoj i da ima značaj valjane isprave za upis u matičnu knjigu.

3. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

5. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant osporava rješenja Okružnog i Vrhovnog suda kojima je priznata odluka stranog suda. Stoga, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je članom 6. stav 1. Evropske konvencije, koji u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Iz navedenog je vidljivo da je uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da su se u predmetnom postupku utvrđivala građanska prava i obaveze. Stoga se, u ovom slučaju postavlja pitanje da li se pri ocjeni ispunjenja predpostavke za priznanje odnosno nepostojanja smetnji za priznanje odluke stranog suda utvrđuju građanska prava i obaveze, i da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u takvim situacijama.

6. Ustavni sud smatra da postupak priznanja strane sudske odluke sam po sebi ne predstavlja «spor» u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza koje zahtijeva član 6. stav 1., tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe, već se samo raspravljalo o tome da li su ispunjene pretpostavke za priznanje odnosno da ne postoje smetnje za priznanje odluke stranog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da se član 6. stav 1. Evropske konvencije ne može primjeniti na postupak u kojem su donesena osporena rješenja, te je stoga apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant također navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na dom i pravo na imovinu iz iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud dalje konstatira da se, s obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome postoje li zakonski uslovi za priznanje strane sudske odluke ili ne, bez odluke o meritumu predmeta, predmetni postupak nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, pa se stoga navodi u vezi sa povredom čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju također odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluku broj U-16/03 od 17. marta 2004. godine, stav 16; Odluka o dopustivosti broj AP-

1199/05 od 9. maja 2006. godine, stav 8. dostupne na www.ustavnisud.ba )

8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1911/12 (G. P.) | Sudska praksa | Aktio