Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1926/12 (Skupština opštine Bratunac)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1926/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1926/12, rješavajući apelaciju Skupštine opštine Bratunac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Skupštine opštine Bratunac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 001012 11 Uvp 2 od 21. marta 2012. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 001012 11 U 2 od 8. juna 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Skupština opštine Bratunac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 001012 11 Uvp 2 od 21. marta 2012. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 001012 11 U 2 od 8. juna 2011. godine.
2. Iz stanja spisa proizilazi da je Okružni sud postupajući u upravnom sporu po tužbi Amele Salkić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv odluke apelanta broj 01-022-469/09 od 10. novembra 2009. godine, u predmetu razrješenja zamjenika načelnika opštine, donio presudu broj 12 0 U 001012 11 U 2 od 8. juna 2011. godine kojom je uvažio tužbu i poništio osporenu odluku apelanta kojom je tužiteljica, sa danom 11. juna 2009. godine, razriješena sa funkcije zamjenika načelnika Opštine Bratunac, uz obrazloženje da je razrješenje predložio načelnik Opštine Bratunac, da je na temlju razloga tog prijedloga, pobliže opisanih u obrazloženju osporenog akta, apelant zaključio da se tužiteljica ponašala suprotno sadržaju odredaba čl. 21. i 22. Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave («Službeni glasnik RS» broj 96/05) jer je propustila prisustvovati Forumu za bezbjednost i zastupala je stranačke interese, da se razrješenje zasniva na odredbi člana 30. alineja 19. Zakona o lokalnoj samoupravi («Službeni glasnik RS» br. 101/04 – 118/05; u daljnjem tekstu: ZLS), čl. 33. i 53. Statuta Opštine Bratunac i člana 144. Poslovnika Skupštine Opštine Bratunac (tačka 1. osporenog akta). Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je postupak razrješenja apelantice proveden suprotno odredbi člana 53. Statuta Opštine Bratunac, jer iz podataka spisa predmeta nije moguće utvrditi razloge za to razrješenje.
3. Nakon toga, apelant je ponio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 12 0 U 001012 11 U 2 od 8. juna 2011. godine koji je presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 001012 11 Uvp 2 od 21. marta 2012. godine odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se on kao donosilac akta ne može smatrati upravnim organom, te da osporeni akt nije upravni akt, istaknuvši prije svega da je odredbom člana 4. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS), propisano da se organom smatra i jedinica lokalne samouprave, pa apelant, kao organ odlučivanja te jedinice ima svojstvo organa-donosioca upravnog akta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je osporeni akt donijet na osnovu člana 30. alineja 19. ZLS-a kojim je, pored ostalog, propisano da Skupština jedinice lokalne samouprave bira i razrješava zamjenika načelnika Opštine. Iz sadržaja predmetne odrebe proizilazi da se radi o izvornim, zakonom datim javnim ovlaštenjima apelanta, te da akt donijet na osnovu predmetne odredbe ima autoritativnost i njime se odlučuje o pravima i obavezama pojedinca, što su sve neophodni elementi upravnog akta. Prema tome, Vrhovni sud je konstatovao da je osporeni akt konačni pojedinačni upravni akt, protiv koga se može pokrenuti upravni spor.
4. Vrhovni sud je u obrazloženju presude također naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tužiteljica trebala da pobija rješenje o opozivu sa funkcije zamjenika načelnika Opštine Bratunac broj 01-022-535/09, a ne osporeni akt ili da traži provođenje upravnog nadzora nad zakonitošću rada apelanta. Vrhovni sud je konstatovao da je apelant postojanje rješenja o opozivu po prvi put istaknuo u zahtjevu za vanredno preispitivanje, bez dokaza da li on i pravno postoji, u smislu odrebe člana 206. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 13/02 i 87/07; u daljnjem tekstu: ZOUP). Vrhovni sud je naveo da se predmetni akt nalazi u obliku obične, neovjerene fotokopije, što nije dovoljno za prihvatanje njegove pravne valjanosti sa formalnog aspekta. Međutim, sve i kada bi taj akt bio postojeći, on nema dejstvo razrješenja tužiteljice sa funkcije zamjenika načelnika Opštine Bratunac, jer je za razrješenje sa tog položaja prije isteka mandata nadležan isključivo apelant, kako to slijedi iz odredbe već navedenog člana 30. alineja 19. ZLS-a, ali i iz odrebe člana 53. stav 1. alineja 4. Statuta apelanta. U svakom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da predmet upravnog spora nije taj akt, već osporeni, za koji je već rečeno da je on upravni akt protiv koga se upravni spor može pokrenuti i voditi. Pored toga, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je zahtjevanje nadzora nad zakonitošću rada apelanta dispozitivna a ne obavezna radnja u traženju pravne zaštite. Konačno, odluka o pobijanju akta pred sudom, u smislu odrebe člana 87. ZLS je na Ministarstvu uprave i lokalne samouprave, a ne na tužiteljici. Također, odredbom člana 84. navedenog zakona je propisan tačno određeni krug opštih i pojedinačnih akata koji mogu biti predmet tog nadzora, a očigledno je da osporeni akt ne potpada ni pod jedan od tih akata.
5. Nadalje, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je izrekom osporenog akta određeno da se tužiteljica razrješava sa funkcije zamjenika načelnika Opštine Bratunac sa danom 11. junom 2009. godine, a da je osporeni akt donijet 10. novembra 2009. godine, te da je takvom izrekom tom aktu dato zabranjeno povratno dejstvo. Razrješenje sa izvjesne funkcije je kondemnatornog i kontitutivnog karaktera i može proizvoditi dejstvo najranije na dan donošenja te odluke i djeluje za ubuduće, a nikako unazad. Sud je naveo da u postupku donošenja osporenog akta apelant nije dokazao da su ostvarene procesne pretpostavke za njegovo donošenje, koje uključuju prijedlog ovlaštenog predlagača načelnika Opštine, koji pored usmene forme, mora biti dat i u pismenoj formi (član 53. stav 2. Statuta), kao i postupak odlučivanja. Vrhovni sud je naveo da u spisima predmeta nema prijedloga, niti zapisnika sa sjednice održane 10. novembra 2009. godine, iz čega proizilazi da je nezakonitoj odluci o razrješenju od 11. juna 2009. godine samo pridodato obrazloženje, a nedostatak tog obrazloženja je bio suštinski razlog poništenja tog prvog akta o razrješenju. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da pobijanom presudom Okružnog suda nije ostvaren niti jedan razlog iz odredbe člana 35. stav 2. ZUS-a, pa je na osnovu člana 40. stav 1. istog zakona, odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. S obzirom da apelant smatra da mu je u predmetnom postupku, koji je vođen po tužbi Amele Salkić protiv apelanta radi poništenja apelantove odluke o razrješenju zamjenika načelnika opštine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud će najprije ispitati da li predmetni postupak uživa zaštitu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Međutim, iz navedenog proizlazi da se ovo pravo ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neko lice strana, već je primjenljivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle treba da utvrdi je li osporenim odlukama Vrhovnog i Okružnog suda u kojoj je ispitivana usklađenost apelantove odluke sa relevantnim odredbama Statuta, odlučivano o apelantovim „građanskim pravima i obavezama.“
10. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da u navedenom postupku, nikakva građanska prava i obaveze nisu utvrđivana u odnosu na apelanta, niti je njemu osporenom presudom nametnuta neka posebna i značajna građanska obaveza. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 001012 11 Uvp 2 od 21. marta 2012. godine, ocjenjivana je isključivo usklađenost odluke o razrješenju zamjenika načelnika opštine sa Statutom apelanta. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o kakvim građanskim pravima i obavezama apelanta već se odlučivalo o zakonitosti odluke koju je donio apelant u okviru ovlaštenju koje proizilazi iz njegove pozicije nosioca zakonodavne vlasti. Stoga, se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti broj AP 3080/11 od 23. septembra 2011. godine, stav 15. dostupna na www.ustavnisud.ba )
11. Također, u predmetnom postupku nije odlučivano niti o imovinskim pravima apelanta u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te je apelacija i u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić