Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2061/12 (M. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2061/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2061/12, rješavajući apelaciju Mirka Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Blagojevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044133 11 rev od 14. marta 2012. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 044133 Gž 09 od 31. marta 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 044133 03 P od 25. maja 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banja Luke, podnio je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 044133 11 rev od 14. marta 2012. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 044133 Gž 09 od 31. marta 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 044133 03 P od 25. maja 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 044133 03 P od 25. maja 2009. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženih Grada Banja Luke (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Jove Rosić, Jasminke Šironjić, Duška Jungić, Zorice Sladojević i Sanje Bukara (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava po osnovu raspodjele stanova, v.s. 50,00 KM, odbačena je kao nedopuštena apelantova tužba u dijelu kojim je tražio da sud poništi kao nezakonite akte prvotuženog pobliže navedena u izreci prvostepene presude, a kojima su potvrđene liste prioriteta za rješavanje stambenih potreba radnika Gradske uprave grada Banja Luke. Nadalje, istom presudom je odbačen dio tužbenog zahtjeva apelanta zbog nepostojanja pravnog interesa u dijelu kojim je tražio da se ponište kao nezakonita akta prvotuženog o davanju stanova u zakup ostalim tuženima, ugovora o zakupu i ugovora o otkupu stanova pobliže navedenih u izreci prvostepene presude, kao i da sud naloži prvotuženom da izvrši ponovno bodovanje za dodjelu stanova u zakup za pojedine tužene. Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonita akta prvotuženog kojim su pojedinim tuženim dati stanovi pobliže navedeni u izreci presude u zakup. Konačno, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obaveže prvotuženog da izvrši njegovo ponovno bodovanje, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka.

3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 044133 Gž 09 od 31. marta 2010. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 044133 03 P od 25. maja 2009. godine potvrđena.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 044133 11 rev od 14. marta 2012. godine revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 044133 Gž 09 od 31. marta 2010. godine je odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) u kojoj stoji da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te da je stavom 3. istog člana propisano da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Dalje, ukazano je i da je odredbom člana 316. ZPP, u stavu 2. propisano da se uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se prama stavu 3. istog člana kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da odredba člana 321. stav 2. ZPP-a propisuje da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je vrijednost spora, u konkretnom slučaju, gdje se zahtjev apelanta ne odnosi na novčano potraživanje, označena iznosom od 50,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, iz čega slijedi da, primjenom člana 237. stav 2. ZPP-a, revizija nije dozvoljena. Isto tako, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je slijedom navedenog reviziju apelanta valjalo odbaciti kao nedozvoljenu na osnovu člana 247. stav 1. u vezi sa članom 237. st. 2. i 3. ZPP-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant traži da mu Ustavni sud zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku dosudi nematerijalnu štetu u iznosu od 3.000,00 KM, kao i troškove stasatva apelacije u iznosu od 1.000,00 KM.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelant je protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 044133 Gž 09 od 31. marta 2010. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 044133 11 rev od 14. marta 2012. godine odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda.

9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena osporena presuda Okružnog suda, budući da je rješenje Vrhovnog suda o reviziji doneseno 14. marta 2012. godine, pa se podrazumijeva da je osporenu presudu Okružnog suda morao primiti prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 28. maja 2012. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U odnosu na apelantov zahtjev za isplatu pravične naknade na ime povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi samo naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog proteka roka za podnošenje apelacije, to apelantu u svakom slučaju ne pripada to pravo.

12. U pogledu zahtjeva apelanta da mu se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacija, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija isključivo snosi apelant.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2061/12 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio