Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3860/12 (R.M.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3860/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3860/12, rješavajući apelaciju R.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 09 0 U 003511 12 Uvp od 23. augusta 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. R.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 8. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 09 0 U 003511 12 Uvp od 23. augusta 2012. godine. Apelantica je istovremeno podnijela prijedlog za privremenu mjeru kojom bi se zaustavio upravni spor protiv rješenja o određivanju starosne penzije koji je u toku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj predmeta 09 0 U 003511 09 U, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, radi pravičnog postupka.

2. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 09 0 U 003511 11 Uz od 16. marta 2012. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH).

3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantica u zahtjevu, kao nezakonit akt, navela Odluku Savjeta Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine o usklađivanje penzija kod kojih je posljednja godina rada 1996. ili 1997. godina sa penzijama kod kojih je posljednja godina rada 1995. ili neka ranija godina, broj SF-87/98 od 24. marta 1998. godine („Službene novine FBiH“ broj 19/98, u daljnjem tekstu: Odluka), na kojoj temelji obračun o visini njene penzije i na osnovu koje je doneseno rješenje Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod za PIO), broj 01/1-1024523075 od 20. januara 2009. godine, kojim joj je umanjen iznos starosne penzije za 59,82%. Kantonalni sud je zaključio da Odluka ne predstavlja konačni pojedinačni akt nadležnog organa kojim je povrijeđeno pravo ili osnovne slobode pojedinca zagarantovane Ustavom FBiH i instrumentima Aneksa tog Ustava, nego se radi o općem aktu - dokumentu donesenog od strane Savjeta Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji je donesen na osnovu člana 31. Zakona o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, člana 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranje i člana 80. Statuta Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine. Dakle, Odlukom kao općim aktom se nije odlučivalo o pravu apelantice kao pojedinca. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom, pod brojem 09 0 U 003511 11 U, protiv rješenja Zavoda za PIO, broj 01/1-

1024523075 od 20. januara 2009. godine, kojim je odbijena njena žalba protiv rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu, matični broj 001020001024523075 od 16. decembra 2002. godine. Navedenim rješenjem Kantonalne administrativne službe u Sarajevu apelantici je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 218,4729 KM počev od 1. januara 1998. godine, sa pripadajućim usklađivanjima, a sa kojim rješenjem nije zadovoljna, kao ni sa obračunom visine utvrđene penzije. Kantonalni sud je zaključio da je apelantica, podnošenjem tužbe i pokretanjem upravnog spora protiv rješenja Zavoda za PIO od 20. januara 2009. godine krenula u postupak ostvarivanja sudske zaštite. Kako se apelantičin zahtjev nije odnosio na konačni pojedinačni akt nadležnog organa, kako je to predviđeno odredbom člana 60. Zakona o upravnim sporovima, niti na radnju službenog lica u organu uprave, kakvu ima u vidu odredba člana 62. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, Kantonalni sud je odbio apelantičin zahtjev kao neosnovan.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj 09 0 U 003511 12 Uvp od 23. augusta 2012. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je takođe ocijenio da, kako se apelantičinim zahtjevom očigledno pobijao opći akt, a ne konačni pojedinačni akt nadležnog organa, u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni zakonom predviđeni uslovi za zaštitu prava ili osnovnih sloboda zajamčenih Ustavom FBiH, kako je pravilno zaključio i Kantonalni sud.

6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, član 14. stav 1. i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i član II.A.2.(I) pod c), d) i k) Ustava FBiH.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. U konkretnom slučaju apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, kojim je odbijen njen zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda, kojim je odbijen njen zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH, jer se njime pobijao opći akt, a ne konačni pojedinačni akt nadležnog organa.

9. Ustavni sud zapaža da se, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima, postupak za zaštitu sloboda i prava garantovanih Ustavom Federacije BiH pokreće podnošenjem zahtjeva nadležnom kantonalnom sudu. Zahtjev za zaštitu sloboda i prava može se podnijeti u situaciji kada su navedene slobode i prava povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa protiv kog nije osigurana druga sudska zaštita, kao i u situaciji kada su navedene slobode i prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave, odnosno odgovornog lica u privrednom ili drugom društvu, ustanovi ili drugom pravnom licu. Iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizilazi da je apelantica podnijela zahtjev za zaštitu sloboda i prava u odnosu na Odluku, smatrajući da su navedenom Odlukom povrijeđena njena prava i slobode bliže precizirane u zahtjevu, kao i da Odluka ne može biti zakonska osnova za umanjenje penzijskog osnova prilikom određivanja visine starosne penzije. Kantonalni sud nije se ni upuštao u ocjenu osnovanosti ovako postavljenog apelantičinog zahtjeva za zaštitu sloboda i prava, jer je zaključio da nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje. Naime, Kantonalni sud je zaključio da Odluka predstavlja opći akt donesen od strane Savjeta Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine na osnovu relevantnih zakonskih odredbi, kojim se nije odlučivalo o pravu apelantice kao pojedinca. Dakle, apelantica nije ispunila formalne uslove pravnog lijeka, a što je bio uslov za pokretanje postupka, zbog čega Kantonalni sud o njenom zahtjevu nije ni mogao meritorno odlučivati. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbio, a ne odbacio apelantičin zahtjev, međutim, iz zaključaka Kantonalnog suda nesumnjivo proizilazi da je isti ispitivao samo procesnu dopustivost predmetnog zahtjeva.

10. Kako se dakle u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost zahtjeva za zaštitu prava ili sloboda zajamčenih Ustavom FBiH, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku, nije odlučivalo o bilo kakvom apelantičinom građanskom pravu ili obavezi, niti je moglo u takvom postupku doći do povrede prava na imovinu. U predmetnom postupku je odlučivano samo da li su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje predmetnog zahtjeva, odnosno o procesnoj dopustivosti ovog pravnog sredstva. Dakle, u predmetnom postupku se odlučivalo isključivo o tome da li su se stekli zakonski uslovi za podnošenje zahtjeva u smislu čl. 60. – 72. Zakona o upravnim sporovima, dok je o apelantičinim građanskim pravima i obavezama, prema stanju spisa, upravni postupak u toku, pa se shodno tome u konkretnom slučaju apelantica ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pošto je takva apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za zaštitu prava ili sloboda zajamčenih Ustavom FBiH nije odlučivalo ni o apelantičinom pravu na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu takođe ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

12. Imajući u vidu da je u predmetnom slučaju Ustavni sud zaključio da su navodi apelantice u pogledu kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana 14. stav 1. i prava na nediskriminaciju iz člana 26. Međunarodnog pakta o političkim i građanskim pravima, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, budući da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o apelantičinim građanskim pravima i obavezama, nego je odlučivano o procesnoj dopustivosti apelantičinog zahtjeva za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH, koji je izjavljen protiv općeg akta Savjeta Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine.

13. Apelantica je navela da joj je osporenom odlukom povrijeđen i član II.A.2.(I) pod c), d) i k) Ustava FBiH. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan ispitivati eventualno kršenje odredaba Ustava FBiH, već isključivo prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3860/12 (R.M.) | Sudska praksa | Aktio