Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4517/10 (R. G.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4517/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP-4517/10, rješavajući apelaciju Rajka Gogića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Gogića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj U-683/08 od 13. augusta 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Gogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Niša, Republika Srbija, kojeg zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže, podnio je 20. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-683/08 od 13. augusta 2010. godine.
2. Osporenim rješenjem Suda BiH broj U-683/08 od 13. augusta 2010. godine odbačena je tužba koju je apelant podnio protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) broj R-541-792-1/1-01-90/04 od 28. decembra 2004. godine.
3. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj: 88/07) propisano je da se institucijom Bosne i Hercegovine u smislu navedenog zakona smatra Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH utemeljena Sporazumom između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku financiranja i rada Komisije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 32/04, 32/05 i 14/06), te da se u smislu člana 8. stav 2. navedenog zakona konačnim upravnim aktom smatra konačni akt Komisije. Navedenim zakonom izmijenjena je i odredba člana 85. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine, tako da je propisano da se izuzetno, tužbe protiv konačnih akata Komisije, koji su doneseni nakon potpisivanja Sporazuma o prijenosu nadležnosti i nastavku funkcioniranja i rada Komisije, mogu podnijeti u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Navedeni zakon stupio je na snagu 28. novembra 2007. godine, pa proizlazi da rok od 60 dana za podnošenje tužbe protiv akata Komisije ističe 28. januara 2008. godine.
4. Sud BiH je ukazao da na temelju navedenog slijedi da je, protiv odluke Komisije broj R-541-
792-1/1-01-90/04 od 28. decembra 2004.godine, donesene po zahtjevu za ponovno razmatranje ranije odluke Komisije od 19. novembra 2002. godine, apelant imao pravo podnijetu tužbu u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine, dakle, tužbu je mogao podnijeti zaključno sa 28. januarom 2008. godine.
5. Budući da je apelant tužbu protiv navedene odluke Sudu BiH podnio 24. septembra 2008. godine, dakle, nakon zakonom propisanog roka, Sud BiH je utvrdio tužba neblagovremena, zbog čega ju je odbacio.
6. Apelant smatra da su osporenim rješenjem povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant je 24. septembra 2008. godine Sudu BiH podnio tužbu protiv odluke Komisije broj R-541-792-1/1-01-90/04 od 28. decembra 2004. godine, koju je Sud BiH odbacio kao neblagovremenu, uz obrazloženje da je apelant imao pravo podnijeti tužbu u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine, dakle, tužbu je mogao podnijeti zaključno sa 28. januarom 2008. godine, a budući da je apelant tužbu podnio 24. septembra 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon zakonom propisanog roka.
10. Dakle, u upravnom sporu nije raspravljano o osnovanosti apelantove tužbe, nego je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo o apelantovoj tužbi, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant ju je morao blagovremeno podnijeti tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić