Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-542/12 (H. Ć.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-542/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 542/12, rješavajući apelaciju Huseina Ćehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 1. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Ćehića podnesena protiv nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje u postupku po zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite broj Z-RVI-BI-

2251/11 od 22. novembra 2011. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Ćehića podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-

2857/11 od 12. decembra 2011. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Ćehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 7. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-2857/11 od 12. decembra 2011. godine i nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje u postupku po zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ljekarska komisija) broj Z-RVI-BI-2251/11 od 22. novembra 2011. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida, Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 12/2-41-3-1346/05 od 5. oktobra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida Unsko-Sanskog Kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 12-41-

13844-UP-1/05 od 7. februara 2006. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobijene kao pripadnik Armije BiH, počev od 1. marta 2005. godine, pa dok postoje Zakonom propisani uslovi za korištenje prava u odgovarajućem mjesečnom novčanom iznosu.

3. Federalno ministarstvo je, na osnovu člana 14. i člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite («Službene novine FBiH» broj 82/09), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, donijelo rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-2857/11 od 12. decembra 2011. godine, kojim je ukinuto rješenje Odjeljenja broj 12/2-41-3-1346/05 od 5. oktobra 2005. godine i upravna stvar rješena na način da apelantu prestaje svojstov ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 12. decembrom 2011. godine.

4. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je članom 3. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica propisano da je ratni vojni invalid lice koje je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uslovima i okolnostima iz člana 2. stav 1. Zakona zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Nadalje je navedeno da je Ljekarska komisija, koja je formirana u skladu sa članom 7. stav 3. Zakona i članom 13.a) Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH» broj 29/11) i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata vojnog invaliditeta («Službene novine FBiH» broj 41/04), utvrdila procenat invaliditeta po osnovu povrede ispod 20% (nalaz i mišljenje Ljekarske komisije broj Z-RVI-BI-2251/11 od 22. novembra 2011. godine). S obzirom na navedeno, Federalno ministarstvo je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 7. stav 3. Zakona o prvođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite i člana 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica za dalje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 1. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 1. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;» U odnosu na Nalaz i mišljenje Ljekarske komisije broj Z-RVI-BI-2251/11 od 22. novembra 2011. godine

7. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.». U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o dijelu apelacije koja je izjavljena protiv Nalaza i mišljenja Ljekarske komisije broj Z-RVI-BI-2251/11 od 22. novembra 2011. godine, a koji nalaz i mišljenje su sastavni dio rješenja Federalnog ministarstva od 12. decembra 2011. godine, jer navedeni nalaz i mišljenje Ljekarske komisije nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

U odnosu na rješenje Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-2857/11 od 12. decembra 2011. godine

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, apelant nije podnio tužbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine radi poništenja rješenja Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-2857/11 od 12. decembra 2011. godine, iako je to mogao učiniti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima.

10. Dakle, apelant je u smislu člana 18. Zakona o upravnom sporu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05), mogao tužbom pokrenuti upravni spor radi poništenja rješenja drugostepenog upravnog organa, a koje pravo nije iskoristio, zbog čega, neiscrpljivanjem pravnih lijekova, nije došao do konačne odluke u svom slučaju. Tužba kojom se pokreće upravni spor, radi poništenja drugostepenog upravnog akta je djelotvoran pravni lijek jer daje ovlaštenje redovnom sudu da ispita odluku organa uprave u činjeničnom i pravnom pogledu. Propuštanjem pokretanja upravnog spora protiv konačnih odluka organa uprave apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačnih odluka koje bi mogle biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-542/12 (H. Ć.) | Sudska praksa | Aktio