Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2078/09 (J. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zamjena nekretnina
  • Upravni spor
  • Apelacija preuranjena
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2078/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2078/09, rješavajući apelaciju Jasmina Markova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Markova podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000-549 od 15. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-Gž-05-000094 od 29. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda Banja Luka broj P-340/03 od 21. oktobra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Markova podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 U 00-

005219 10 U od 18. januara 2012. godine zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Markov (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000-549 od 15. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-000094 od 29. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-340/03 od 21. oktobra 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. novembra 2009. godine, 7. oktobra 2010. godine i 21. februara 2012. godine. U dopuni apelacije od 21. februara 2012. godine apelant je osporio Presudu Okružnog suda broj 11 U 00-005219 10 U od 18. januara 2012. godine. Parnični postupak za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova

2. Rješavajući po tužbi Nade Stojić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), Osnovni sud je Presudom broj P-340/03 od 21. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-

Gž-05-000094 od 29. januara 2008. godine, utvrdio da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova, zaključen 18. marta 1993. godine između prednika tužiteljice Branka Stojića (u daljnjem tekstu: prednik tužiteljice) i apelanta, kojim je došlo do zamjene stanova u Banjoj Luci, Ulica Anđe Knežević broj 3, površine 46 m , nosioca stanarskog prava prednika tužiteljice i apelantovog stana u Banjoj Luci, Knežopoljska ulica broj 23, površine 58 m . Stavom dva prvostepene presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 14.978,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom tri izreke presude utvrđeno je povlačenje prijedloga tužiteljice kojim je tražena obustava postupka izvršenja Rješenja Ministarstva za izbjegla i raseljena lica broj 05-050-02-

1529/00. Stavom četiri prvostepene presude obavezan je apelant da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.725,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen 18. marta 1993. godine u Banjoj Luci, da je tim ugovorom izvršena zamjena jednosobnog stana na kojem su nosioci stanarskog prava tužiteljica i njen pravni prednik (kao bračni supružnici) za dvosoban stan na kojem je nosilac stanarskog prava bio apelant, da se oba stana nalaze u Banjoj Luci, da je nosilac prava raspolaganja na ovim stanovima bila Opština Banja Luka, koja je dala urednu saglasnost za zamjenu, da je nakon izvršene zamjene svaka od stranaka zaključila ugovor o korištenju tih stanova, i to prednik tužiteljice 21. aprila 1993. godine, a apelant 30. aprila iste godine, da je pravni prednik tužiteljice umro 1998. godine, da su se tužiteljica i njen suprug, zajedno sa djecom, odmah preselili u stan i do sada ga koriste radi zadovoljavanja stambenih potreba, da je i apelant stupio u posjed stana stečenog po osnovu predmetnog ugovora o zamjeni stanova, ali ga nije koristio za stanovanje, nego ga je ustupio prijatelju, a zatim otišao sa porodicom u Dansku, gdje se i sada nalazi, te da je prednik tužiteljice, povodom zaključenja spornog ugovora, dao apelantu 3.500,00 DM. Takođe je utvrđeno da je apelant kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatražio izvršenje odluke kojom mu je Ministarstvo vratilo u posjed dvosoban stan koji je koristio ranije i koji je bio predmet zamjene, ali je ovo izvršenje odgođeno do okončanja parničnog postupka radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o zamjeni predmetnih stanova. Tužiteljica je, takođe, putem Ministarstva tražila vraćanje u posjed jednosobnog stana koji je bio predmet zamjene i tom zahtjevu je udovoljeno.

4. Osnovni sud je, dalje, naveo da je među parničnim strankama bilo sporno da li je predmetni ugovor zaključen na dobrovoljan način. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da apelant, osim pozivanja na opšte okolnosti, nije pružio niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je njegova volja bila diktirana određenim konkretnim radnjama usmjerenim prema njemu i članovima njegove porodice da zaključi predmetni ugovor, a iz provedenih dokaza sud nije utvrdio da je postojao pritisak ili neka druga nedozvoljena radnja od tužiteljice ili njenog supruga prema apelantu i njegovoj porodici, što u svom iskazu nije osporavao ni apelant, kao ni svi saslušani svjedoci. Takođe, Osnovni sud nije utvrdio da je takav pritisak ili prijetnja postojala od neke treće konkretne osobe, odnosno apelant svoje navode o prijetnjama, pritiscima i napadima nije konkretizovao, niti dokazao, a opšte okolnosti ratnog stanja ne mogu se principom automatizma prihvatiti kao razlog ništavosti ugovora pogotovo ako se ima u vidu da je u konkretnom slučaju apelant dao oglas da mijenja svoj dvosoban stan za jednosoban stan, da je, osim stana tužiteljice, razgledao i drugi stan, ali se odlučio na zamjenu sa tužiteljicom i njenim sada već pokojnim suprugom. Dalje je utvrđeno da je apelant sve vrijeme radio u kafiću, da je stan dobijen zamjenom ostavio prijatelju i predao mu ključeve da sa svojom porodicom živi u tom stanu, da je motiv što se odlučio na zamjenu stana bio taj da dođe do novca, a što apelant nije ni osporavao, te da je odlučio da ode iz Banje Luke, da je prilikom zamjene predmetnih stanova kao uslov postavio naknadu prvobitno u iznosu od 3.000,00 DM, a potom 3.500,00 DM, te da je redovnom autobuskom linijom Banja Luka-Beograd otputovao u Beograd, tamo proveo izvjesno vrijeme, a potom otišao u Dansku.

5. Na osnovu svih izvedenih dokaza Osnovni sud je ocijenio da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno i na zakonit način, tj. u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Sužbeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99). Osnovni sud je istakao da nijednim relevantnim propisom nije izričito navedeno da su svi ugovori o prometu nekretnina zaključeni u ratnom periodu ništavi zbog opštih prilika koje su vladale na teritoriji BiH, već treba u svakom konkretnom slučaju utvrditi sve činjenice koje su bitne za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na tumačenje OHR-a od 3. septembra 2003. godine da je u sudskom postupku potrebno utvrditi da li je zamjena ili drugi vid prometa nepokretnosti obavljen dobrovoljno, odnosno da sud, čak i uzimajući obzir pretpostavku postojanja opštih okolnosti, ne može donijeti odluku da je svaka zamjena u toku rata izvršena pod prinudom i da je kao takva per se nevažeća, te da sud mora u svakom konkretnom slučaju pojedinačno odlučivati, te utvrditi valjanost svake zamjene na osnovu svih dostupnih relevantnih dokaza. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, Osnovni sud je smatrao da na apelantovoj strani nisu postojale posebne okolnosti koje bi ga protiv njegove volje primorale da zaključi sporni ugovor, pa je zaključio da nema elemenata koji bi predmetni ugovor činili ništavim u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službene list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da, prema odredbi člana 32. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava, a zamjena stana se vrši ugovorom u pismenom obliku. Pored obavezne pismene forme ugovora o zamjeni stanova, za njegovu punovažnost potrebna je i pismena saglasnost davalaca tih stanova na korištenje. Međutim, kako je predmetni ugovor zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine, na sporni odnos, osim Zakona o stambenim odnosima, primjenjuju se i odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98-96/03), koji je u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na Zakon o stambenim odnosima. Prema odredbi člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaju da važe, a odredbom člana 2.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 65/01) propisano je da u slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni stanova, nadležni upravni organ prekida postupak i stranke upućuje na postupak kod nadležnog suda, a teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da je po osnovu ugovora o zamjeni pravo na stan stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju, predmetni ugovor o zamjeni stanova, koji je zaključen 18. marta 1993. godine, zaključen je u pismenom obliku, a uz potrebnu saglasnost davaoca stanova na korištenje, što znači da ispunjava zakonom propisanu formu. Pored uslova iz člana 32. Zakona o stambenim odnosima, potrebno je da je volja za njegovo zasnivanje slobodno formirana i izražena, kako to proizlazi iz odredbe člana 28. stav 2. ZOO. Utvrđenje Osnovnog suda da je sporni ugovor zaključen dobrovoljno i na zakonit način u cijelosti je prihvatio i Okružni sud. Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak Osnovnog suda da apelant, osim pozivanja na opšte okolnosti, nije dokazao da su postojale takve posebne okolnosti koje bi bile pravno relevantne, u smislu dobrovoljnosti u odlučivanju da zaključi predmetni ugovor. Naime, saslušanjem svjedoka Krstana Marčete, Nevenke Božić, Vesne Galić, Slavka Bijelića i Mitka Stankovića Osnovni sud je, prema ocjeni Okružnog suda, pravilno zaključio da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno i na apelantovu inicijativu, da nije bilo prinude, niti pritisaka od bilo koga, a posebno od tužiteljice, tako da je prvostepeni sud poklonio punu vjeru iskazima tih svjedoka. Takođe, iz iskaza svjedoka Esada Bašića i Emira Jusića proizlazi da im je poznato samo po apelantovom pričanju da su mu nepoznata lica dolazila i lupala na njegova vrata. Dakle, saslušani svjedoci su se izjašnjavali na okolnosti da je bilo ratno stanje, da je činjenica da se kretalo mnogo uniformisanih ljudi, ali samo pozivanje na opšte okolnosti nije dovoljno da bi se jedan ugovor proglasio ništavim. Okružni sud je ocijenio da je, suprotno navodima žalbe, tužiteljica dokazala da je ugovor o zamjeni stana zaključen na dobrovoljan način, tako da se ne mogu prihvatiti navodi žalbe da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Okružni sud je istakao da navodi žalbe da je u Banjoj Luci izvršeno etničko čišćenje, da su rušeni vjerski objekti, muškarci odvedeni u logore, da je stvorena atmosfera panike i straha koju vlast nije mogla kontrolisati upravo ukazuju da apelant u žalbi, jednako kao i tokom postupka, isključivo se poziva na opšte okolnosti koje su postojale u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Okružni sud je, takođe, istakao da se ne može prihvatiti ni apelantov žalbeni navod da nije imao namjeru da u tom manjem stanu stanuje, jer je on tu mogućnost imao, ali je nije iskoristio s obzirom na to da je otišao u Dansku. Okružni sud je ocijenio da su apelantovi navodi da je imao neprijatnosti u vidu zastrašivanja od nepoznatih lica paušalni i neargumentovani, te da se njegovo obrazloženje da ga je bilo strah da zove policiju u takvim situacijama ne može prihvatiti, imajući u vidu da je apelant pozivao policiju kada su mu nepoznata lica provalila u stan koji je dobio u zamjenu. Okružni sud je, takođe, naveo da je apelant radio u kafiću i da nije bio vojno angažovan, a činjenica da mu je supruga ostala bez posla ne znači da je na taj način izvršen pritisak na apelanta s obzirom na to da su, zbog ratnih dešavanja, mnogi građani ostali bez posla. Okružni sud je, takođe, ocijenio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je prednik tužiteljice iskoristio postojeću situaciju na način da je brzo, lako i jeftino došao do većeg stana. Kada se ima u vidu da je stan prednika apelantice, kako to stoji u ugovoru, površine 46 m , apelantov stan površine 58 m , a da je prednik tužiteljice za razliku u površini stana isplatio apelantu iznos od 3.500,00 DM, i to 1993. godine, onda se, prema ocjeni Okružnog suda, ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da su prednik tužiteljice i tužiteljica na jeftin način došli do stana. S obzirom na navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-000094 od 29. januara 2008. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 549 od 15. aprila 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je za zaključenje svakog ugovora osnovni uslov da su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementina ugovora (član 26. ZOO), a izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. ZOO), pa je za punovažnost spornog ugovora, pored uslova iz člana 32. Zakona o stambenim odnosima, nužno postojanje saglasno i slobodno izjavljenih volja ugovarača za zaključenje govora. Vrhovni sud je smatrao da utvrđenje nižestepenih sudova koje se odnosi na okolnosti pod kojima je zaključen sporni ugovor daje dovoljno osnova za zaključak da sloboda odlučivanja, pa i apelantova volja prilikom zaključenja spornog ugovora nije bila ograničena konkretnim pritiscima i prijetnjama, pa ni opštim okolnostima uzrokovanim ratnim dešavanjima. Pri tome, ocjena dokaza koju su proveli nižestepeni sudovi data je na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je, dalje, istakao da motiv i apelantova namjera koji su ga rukovodili da zaključi predmetni ugovor, o kojima govori odredba člana 53. ZOO, a koje apelant objašnjava u reviziji, ne utiče prema odredbi stava 1. ovog člana na pravnu valjanost ugovora. Međutim, prema odredbi sadržanoj u stavu 2. člana 53. ZOO, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog od ugovarača da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. U konkretnom slučaju, međutim, prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelant ni na koji način nije pravnom predniku tužiteljice rekao, pa ni dao naslutiti da je izložen takvim teškoćama koje uslovljavaju i diktiraju njegovu volju, niti je prednik tužiteljice to mogao znati i posredno zaključiti iz opštih okolnosti i papelantovog onašanja. Vrhovni sud je istakao da pogrešno navođenje drugostepenog suda kojim označava kvadraturu jednosobnog stana (46 mumjesto 41 m ) , koji je tužiteljica sa svojim suprugom dala u zamjenu za apelantov stan, takođe nije od uticaja na ocjenu valjanosti predmetnog ugovora. Naime, njegova valjanost se ocjenjuje, kako je prethodno navedeno, u skladu sa odredbom člana 32. ZSO, te čl. 26, 28. i 103. ZOO, prema kojim površina stanova koji se mijenjaju nije od odlučnog značaja za valjanost ugovora. Vrhovni sud je, dalje, naveo da pri činjenici da su tužiteljica i njen suprug dali apelantu jednosoban stana i da su mu, pored toga, isplatili i iznos od 3.500 DM ne stoji apelantova tvrdnja istaknuta u reviziji o njihovom sticanju koristi koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što su njemu dali. Takođe, Vrhovni sud je istakao da se ne radi o „kupoprodaji stanarskog prava“ kako je to apelant isticao, nego o zamjeni stanova, čime su i jedna i druga strana na tim stanovima ostvarili, a ne kupili stanarsko pravo (član 32. stav 6. Zakona o stambenim odnosima). Stoga, kako je predmetni ugovor u potpunosti realizovan, stupanjem u posjed zamijenjenih stanova i zaključenjem ugovora o njihovom korištenju neutemeljenom se ukazuje i apelantova tvrdnja da se radi o „fiktivnom ugovoru“.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na dom iz član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Vrhovni sud je istakao da je nesumnjivo da je predmetni dvosoban stan, koji je apelant spornim ugovorom mijenjao za jednosoban stan, predstavljao njegov dom i da je za njega imao značaj sui generis vlasničkog interesa sa određenom ekonomskom vrijednošću. Međutim, apelant je zaključenjem spornog ugovora o zamjeni stanova taj svoj dom, odnosno ekonomsku vrijednost predmetnog stana dobrovoljno zamijenio za drugi stan i zaključenjem ugovora o njegovom korištenju stekao pravo da taj drugi stan koristi kao dom i na njemu ostvaruje vlasničke interese. S druge strane, tužiteljica je, temeljem istog ugovora o zamjeni stanova, dugogodišnjim stanovanjem u zamijenjenom stanu sa članovima svoje porodice na njemu stekla pravo na dom. Vrhovni sud je, dalje, naveo da pod tim okolnostima spomenute odredbe Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne štite više apelantova prava u odnosu na sporni dvosoban stan, jer je on navedenim stanom slobodno raspolagao u skladu sa zakonom (član

32. ZSO) i temeljem tog raspolaganja dobio drugu ekonomsku vrijednost, u vidu jednosobnog stana i iznosa od 3.500,00 KM. Spomenute odredbe, naime, ne ograničavaju prava građana da slobodno rapolažu svojom imovinom ili nekim drugim vlasničkim interesom ili ekonomskom vrijednošću i da tu imovinu zakonitim raspolaganjem transformišu u neki drugi oblik, imovinsku cjelinu ili ekonomski interes. Slijedeći izloženo, Vrhovni sud je zaključio da apelantovo pozivanje na odredbe Evropske konvencije i njene protokole nije moglo ishoditi drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.

10. Konačno, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je „donošenjem pobijane odluke ostao bez ijednog stana“, jer je tužiteljica u upravnom postupku pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica tražila vraćanje u posjed jednosobnog stana. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nije sporno da se pred istim organom vodi postupak po apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed dvosobnog stana. Shodno odredbi člana 2.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, ova dva postupka su vezana, te se ne bi trebala ostvariti bojazan koju apelant iznosi. Osim toga, prema aktima Ministarstva broj 05-050-02-02-

1529/00 od 6. marta 2008. godine i broj 05-050-02-02-368/2000 od 14. aprila 2008. godine, koje je apelant priložio uz dopunu revizije i uz odgovor na reviziju, ovi postupci nisu završeni. Naime, postupak pred Ministarstvom po apelantovom zahtjevu je nastavljen i njegov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed je odbijen, ali je dozvoljeno ponavljanje postupka po tužiteljičinom zahtjevu za vraćanje u posjed jednosobnog stana koji je apelant dobio predmetnom zamjenom.

11. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude. Upravni postupak po zahtjevu za vraćanje u posjed stana

12. Apelant je 19. aprila 2000. godine podnio Ministarstvu – Odsjek Banja Luka zahtjev za vraćanje dvosobnog stana u Knežopoljskoj ulici broj 23. Rješenjem Ministarstva broj 05-050-02-02-

1529/2000 od 27. februara 2002. godine potvrđeno je da je apelant nosilac stanrskog prava na predmetnom stanu i dozvoljeno mu je vraćanje u posjed tog stana, a zatim zaključkom Ministarstva od 30. juna 2003. godine dozvoljeno je izvršenje navedenog rješenja o vraćanju predmetnog stana u posjed prinudnim putem. Postupak izvršenja je prekinut zaključkom Ministarstva od 10. jula 2003. godine do okončanja sudskog postupka o valjanosti ugovora o zamjeni stanova.

13. Nakon donošenja Presude Vrhovnog suda Ministarstvo-Odsjek Banja Luka je donijelo Rješenje broj 05-05-050-02-02-1529/00 od 12. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 298/10 od 30. avgusta 2010. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Knežopoljskoj ulici broj 23.

14. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 005219 10 U od 18. januara 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena u upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R 298/10 od 30. avgusta 2010. godine.

15. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 U 005219 10 U od 18. januara 2012. godine podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje presude o kojem još nije odlučeno.

16. Apelant u apelaciji navodi da mu je u postupku pred redovnim sudovima koji se vodio radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova, zaključenog između apelanta i pravnog prednika tužiteljice 1993. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da sudovi nisu ocijenili u svim segmentima sve izvedene dokaze, koji kao cjelina upućuju na zaključak da nije bilo dobrovoljnosti prilikom zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni stanova. U dopunama apelacije apelant je osporio odluke donesene u upravnom postupku po njegovom zahtjevu za povrat stana, nastavljenom nakon okončanja parničnog postupka u kojem se utvrđivala pravna valjanost ugovora o zamjeni stanova, navodeći da još nije uspio stupiti u posjed nijednog od stanova koji su bili predmet zamjene.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Dopustivost prima facie

21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo u postupku utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se i navodi o kršenju ovih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Apelacija preuranjena

25. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

26. U konkretnom slučaju apelant je protiv presude Okružnog suda, kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu podnesena protiv rješenja donesenih u upravnom postupku u kojem se odučivalo o njegovom zahtjevu za povrat stana, podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje presude o kojem još uvijek nije odlučeno. Dakle, postupak o predmetu ovog dijela apelacije je u toku pred Vrhovnim sudom, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

27. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Republike Srpske» broj 109/05) u relevantnom dijelu glasi: Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 35. Protiv pravosnažne odluke okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev ) Vrhovnom sudu Republike Srpske putem nadležnog suda. Zahtjev iz stava 1.(ovog člana) se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

28. Apelant odlučuje koji će pravni lijek koristiti bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja apelantovog prava je da iscrpi sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima. S obzirom na okolnost da je apelant Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude, o kojem još nije odlučeno, Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke Vrhovnog suda o zahtjevu za preispitivanje prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju apelacija preuranjena, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o zahtjevu za vanredno preispitivanje. Nakon donošenja odluke o zahtjevu za vanredno preispitivanje, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

29. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2078/09 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio