Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2600/09 (V. A. i L. A.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2600/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP-2600/09, rješavajući apelaciju Vehdije Avdić i Lutvije Avdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vehdije Avdić i Lutvije Avdić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000655 09 U od 15. juna 2009. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog Kantona broj 12/01-1-23-1048/08 od 30. oktobra 2008. godine i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/1-2-PS-23-73400/08 V. 3777/05 od 29. avgusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vehdija Avdić i Lutvija Avdić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Tuzle koje zastupa Mirsada Božanović i Tatjana Gajić advokati iz Tuzle, podnijeli su 13. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000655 09 U od 15. juna 2009. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12/01-1-23-1048/08 od 30. oktobra 2008. godine i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-02/1-2-PS-23-73400/08 V. 3777/05 od 29. avgusta 2008. godine.
2. Odlučujući o zahtjevu Kantonalnog suda u Tuzli za vraćanje stana na raspolaganje Služba je na osnovu člana 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 28/05, u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju stanova) donijela rješenje broj 05-02/1-
2-PS-23-73400/08 V. 3777/05 od 29. avgusta 2008. godine, kojim se (stav I izreke rješenja) vraća na raspolaganje Kantonalnom sudu u Tuzli stan pobliže označen u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stavom II izreke rješenja utvrđeno je da apelantima danom prijema rješenja, prestaje pravo korištenja predmetnog stana te da su dužni stan napustiti u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istim rješenjem (stav III izreke) utvrđeno je da apelantima ne pripada pravo na alternativni smještaj. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je Kantonalni sud u Tuzli podnio zahtjev za povrat 18 svojih stanova, među kojima je pod rednim brojem jedan predmetni stan. Služba je nadalje navela sadržaj provedenih dokaza iz kojih proizlazi da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu Kantonalni sud u Tuzli. Također, Služba je navela da iz ugovora o dodjeli stana na korištenje broj 286/78 proizlazi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu Zorica Radojev. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem Službe broj 06-1-372-254-1313/93 od 8. maja 1993. godine predmetni stan proglašen napuštenim, te da je nakon toga rješenjem Opštinskog sekreterijata za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoline Tuzla (u daljnjem tekstu: Opštinski sekreterijat) broj 06-04/7-372-0929/93 od 20. maja 1993. godine dodijeljen apelantu na privremeno korištenje. Služba je nadalje navela da je ovim rješenjem utvrđeno da apelantu privremeno korištenje stana traje najduže godinu dana od dana prestanka neposredne ratne opasnosti. Služba je također utvrdila da Zorica Radojev kao raniji nosilac stanarskog prava nije podnijela zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, te da joj je prestalo stanarsko pravo u skladu sa odredbom 5. stav
3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Nadalje, Služba je, pozivajući se na odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene, istakla da je apelant nakon proteka roka na koji mu je stan bio dodijeljen na korištenje, postao bespravni korisnik stana, budući da je rješenje kojim je apelantu dodijeljen predmetni stan imalo privremeni karakter i isto je prestalo da važi nakon isteka godine dana od dana prestanka ratne opasnosti. Također, Služba je obrazložila da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti prije ulaska u posjed stana živjeli kao podstanari u Tuzli, te je s tim u vezi zaključila da shodno odredbi članu 11a stav 1. tačka 5. Zakon o prestanku primjene predmetni stan apelanti koriste kao višestruki korisnici. S obzirom na utvrđenje da apelanti koriste predmetni stan kao višestruki korisnici, Služba je zaključila da su apelanti dužni u roku kako je precizno navedeno u stvu II izreke rješenja, stan slobodan od lica i stvari predati Kantonalnom sudu u Tuzli kao nosiocu prava raspolaganja, a s obzirom da su ispunjeni uslovi iz člana 13. i 18. d. Zakona o prestanku primjene. Budući da je utvrđeno da apelanti koriste predmetni stan kao višestruki korisnici, Služba je zaključila da prema članu 11. Zakona o prestanku primjene apelanti nemaju pravo na alternativni smještaj.
3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo rješenje broj UPII/05-23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je prvenstveno ukazalo da je apelantu predmetni stan dodijeljen rješenjem Opštinskog sekreterijata broj 06-04/7-372-0929/93 od 20. maja 1993. godine na privremeno korištenje. Nadalje, Ministarstvo je utvrdilo da predmetni stan koriste apelanti koji prema odredbi člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene spadaju u kategoriju privremenih korisnika jer je rješenjem o dodjeli stana apelantu utvrđeno da privremeno korištenje predmetnog stana traje najduže godinu dana od dana prestanka neposredne ratne opasnosti, te da nakon toga apelant predmetni stan koristi kao bespravni korisnik. S tim u vezi, Ministarstvo je ukazalo i na odredbu člana 7a. stav 1. tačka 1. Zakona o prestanku primjene kojom je propisano da privremeni korisnik koji je i sadašnji korisnik stana nema pravo na alternativni smještaj ukoliko je višestruki korisnik u smislu odredaba člana 11. i 11a navedenog zakona. S tim u vezi, Ministarstvo je ukazalo da je odredbom člana 11. stav 1. tačka 5. navedenog zakona propisano da je privremeni korisnik stana osoba čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način jer bio podstanar 1991. godine. Budući da je u toku postupka nesporno utvrđeno (zapisnik o usmenoj raspravi Službe broj 05-02/1-2-PS-23-3777/05 od 27. juna 2006. godine) da su apelanti sa svojom porodicom živjeli tokom 1991. godine kao podstanari u Tuzli, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno utvrdilo da su ispunjeni uslovi iz člana 11.a stav 1. tačka 5. Zakona o prestanku primjene te da su apelanti u smislu navedenog zakona privremeni korisnici čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, jer su bili podstanari 1991. godine. Nadalje je navedeno da navodi žalbe apelanta da su pokrenuli parnični postupak ne mogu dovesti do prekida predmetnog upravnog postupka, s obzirom da to pitanje, po mišljenju Ministarstva, ne predstavlja prethodno pitanje. S obzirom na navedeno, Ministarstvo je zaključilo da je žalba apelanata neosnovana.
4. Apelanti su tužbom pred Kantonalnim sudom u Tuzli pokrenuli upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj UPII/05-23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine. S obzirom da je apelantica bila uposlenik Kantonalnog suda u Tuzli, Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Ur-09-000002 od 9. aprila 2009. godine odredio Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kao stvarno nadležan sud za postupanje u predmetnoj upravnoj stvari.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 000655 09 U od 15. juna 2009. godine odbijena je tužba apelanata kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je naveo da je u predmetnom upravnom postupku prvostepeni organ postupajući po zahtjevu Kantonalnog suda u Tuzli kao vlasnika predmetnog stana, pravilno proveo postupak vraćanja stana, odnosno stavljanja stana na raspolaganje tom sudu kao vlasniku stana, uz pravilnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o vraćanju stanova, čije su odredbe pravilno primijenjene na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje je u suštini među strankama nesporno. Navedeno je da je u upravnom postupku prvostepeni organ, kako proizilazi iz stanja upravnog spisa, postupajući po zahtjevu kantonalnog suda u Tuzli pravilno proveo postupak vraćanja stana, odnosno stavljanja stana na raspolaganje vlasniku stana u skladu sa odredbama Zakona o vraćanju stanova. Kantonalni sud je nadalje obrazložio da iz spisa proizlazi da je prvostepeni organ u provedenom upravnom postupku pravilno utvrdio da su apelanti u smislu odredaba člana 11. a) stav 1. tačka 5. Zakona o prestanku primjene privremeni korisnici čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, a budući su 1991. godine bili podstanari u Tuzli. Kantonalni sud je također istakao da apelanti navedenu činjenicu u provedenom postupku nisu činili spornom, te je s tim u vezi Kantonalni sud zaključio da su apelanti prema odredbi člana 11. stav 4. tačka 7. Zakona o prestanku primjene, višestruki korisnici i da im prestaje pravo korištenja predmetnog stana te da im dosljedno prednjem ne pripada pravo na alternativni smještaj. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da su rješenja prvostepenog i drugostepenog organa uprave pravilna i zakonita jer je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni organ pravilno utvrdio da apelantima kao višestrukim korisnicima predmetnog stana u smislu naprijed navedenih zakonskih odredaba prestaje pravo korištenja predmetnog stana, te da su dužni stan osloboditi od stvari i lica u roku i na način propisan stavom II prvostepenog rješenja kao i da im ne pripada pravo na alternativni smještaj.
6. Na kraju Kantonalni sud je istakao da tužbeni navodi apelanata da predmetni stan prestavlja njihov dom koji su koristili u vjeri da će dobiti stalno rješenje o korištenju stana, te da su opravdano očekivali mogućnost sticanja stanarskog prava i prava na otkup predmetnog stana u smislu odredbi Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, po mišljenju Kantonalnog suda nisu mogli utjecati na drugačiju odluku ovog suda u predmetnom upravnom postupku u kome je zadatak suda ocjena zakonitosti konačnog upravnog akta kako je propisano odredbom člana 1. Zakona o upravnim sporovima. S obzirom da je i drugostepeno i prvostepeno rješenje doneseno na temelju pravilne primjene relevantnih zakonskih odredaba, po mišljenju Kantonalnog suda, navodi o „očekivanjima i vjeri tužitelja (apelanata) nisu mogli derogirati jasne zakonske odredbe na temelju kojih su pobijana rješenja donesena.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju navoda o kršenju navedenih prava, apelanti su detaljno prezentirali činjenično stanje, te iz navod proizlazi da u suštini osporavaju navedene odluke zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kao argument za svoje navode apelanti opširno iznose vlastito pravno shvatanje o tome kako smatraju da su u odnosu na apelanticu ispunjeni uslovi za dodjelu trajnog rješenja za korištenje i otkup predmetnog stana u smislu odredaba člana 7. stav 1. tačka 6. i člana 12. stav 3. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Naime, apelanti su naveli da je apelantica bila zaposlenik Kantonalnog suda u Tuzli kao vlasnika predmetnog stana, te da je stan dodijeljen na privremeno korištenje apelantu kao ratnom vojnom invalidu. Nadalje, apelanti smatraju da Kantonalni sud i organi uprave nisu uzeli u obzir činjenicu da su apelanti stanovali u predmetnom stanu 16 godina, te da je „od perioda kada je prestalo da važi rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje protekao zakonski rok od osam godina, a Kantonalni sud niti stambeni organ općine nisu pokrenuli postupak njihovog iseljenja iz predmetnog stana“. S tim u vezi apelanti su istakli da „prema članu 30. st. 2. i 6. Zakona o stambenim odnosima, u slučaju nezakonitog korištenja stana, deložacija je moguća u roku od tri godine (od stambenog organa) ili u roku od daljnjih pet godina (od vlasnika stana )“. U vezi sa pravom na dom, apelanti su se pozvali na praksu Evropskog suda, te su istakli da je Kantonalni sud podnio nadležnom općinskom organu zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje, a da su se nadali da je to učinjeno radi „formalne dodjele stana na korištenje apelantima“. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju apelanata, utvrdi povredu njihovih navedenih ustavnih prava i predmet vrati Kantonalnom sudu radi donošenja nove odluke. U dopuni-urgenciji za rješavanja predmeta apelanti su obavijestili Ustavni sud da su deložirani iz predmetnog stana 25. marta 2009. godine te da žive u alternativnom smještaju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i organi uprave dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnoj upravnoj stvari vodio po zahtjevu Kantonalnog suda u Tuzli za povrat predmetnog stana u skladu sa odredbama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Međutim, apelanti ni u apelaciji ne spore činjenično utvrđenje upravnih organa i suda, već svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava zasnivaju na vlastitom tumačenju propisa, te istim tvrdnjama koje su iznijeli u toku postupka o čemu su organi uprave i sud u osporenim odlukama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud smatra da navodi apelanata da predmetni stan koriste preko 16 godina, te da su protekli rokovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima sami po sebi ne mogu predstavljati povredu ustavnih prava apelanta. Ovo stoga što su, smislu člana 13. Zakona o prestanku primjene, napušteni stanovi nakon prestanka stanarskog prava u skladu sa članom 5. tog zakona, i dalje ostali pod upravom nadležnog upravnog organa za stambene poslove i korišteni su u svrhu privremenog smještaja. Nadalje Ustavni sud zapaža da je članom 5. stav 1. Zakona o vraćanju stanova propisano: Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenjee organu nadležnom za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona. S obzirom na navedeno nesporno je, dakle, da je tek stupanjem na snagu Zakona o vraćanju stanova (19. maja 2005. godine) Kantonalni sud u Tuzli (koji je podnio zahtjev 18. augusta 2005. godine) stekao mogućnost da traži vraćanje predmetnog stana pa se stoga apelanti u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu pozivati na rokove propisane članom 30. Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud nadalje ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, dom ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić