Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2984/09 (N.A.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Nacionalizacija
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2984/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2984/09, rješavajući apelaciju N.A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.A. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- rev-08-000213 od 2. juna 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-734/04 od 5. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 18. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-rev- 08-000213 od 2. juna 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-734/04 od 5. novembra 2007. godine.

2. Stavom I izreke presude Općinskog suda I Sarajevo broj P-2185/02 od 25. februara 2002. godine u cjelosti je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, radi poništenja ugovora i utvrđenja prava vlasništva na nekretninama, vsp 17.900,00 KM, podnesen protiv Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: prvotuženi), JP „Sarajevostan“ (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Općine Centar (u daljnjem tekstu: trećetuženi), pa je utvrđeno da su pravno ništavi pismeni ugovori o davanju kredita broj 04- 21-764-1/84 od 11. oktobra 1984. godine, zaključen između apelanta i drugotuženog, te pismeni ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 04/1-374-472/92 od 29. marta 1994. godine, zaključen između apelanta i prvotuženog, pa se slijedom toga ima smatrati da je apelant po osnovu građenja stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru koji se nalazi u Sarajevu u ulici Kujundžiluk broj 9, sagrađenog na k.č. broj 50, upisan u z.k. uložak broj VII/92 KO Sarajevo i k.č. broj 48, upisan u z.k. uložak broj VII/96 KO Sarajevo starog premjera, što odgovara k.č. br. 910 i 911 KO Sarajevo, pa se stoga tuženi obavezuju trpiti da se apelant u navedenim z.k. ulošcima KO Sarajevo na nekretninama iz A lista može upisati u B list sa pravom vlasništva sa dijelom 1/1 sa rokom od 15 dana po prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II izreke presude obavezani su tuženi da solidarno naknade troškove parničnog postupkau iznosu od 6.035,00 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju je navedeno da je prvotuženi na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i poslovnih prostorija od 1958. godine bio uknjižen kao nosilac prava svojine na predmetnim nekretninama, na kojima je izvršen upis na trećetuženog i koje je prostorije u svrhu advokatske kancelarije koristio od ranije prednik apelanta i to po osnovu ugovora o zakupu, a što je nastavio i apelant po istom osnovu. Zbog dotrajalosti ovih prostorija, a na osnovu odluke prvotuženog iz 1984. godine (Odluka o udruživanju sredstava prilikom restauracije, adaptacije i izgradnje poslovnih zgrada i poslovnih prostorija), apelant po osnovu zaključenog ugovora o kreditu sa drugotuženim od 11. oktobra 1984. godine finansira izgradnju spornog poslovnog prostora tako što drugotuženom, na način i pod uslovima utvrđenim u pomenutom pismenom ugovoru, uplaćuje iznos od 553.307.50 tadašnjih YU dinara (što je prema tvrdnjama apelanta u to vrijeme predstavljalo iznos od oko 14.000,00 DEM/KM), koja mu je sredstva drugotuženi bio u obavezi vratiti u polugodišnjim anuitetima u periodu od 20 godina, s tim da je u pomenutom ugovoru konstatovano da ostaje ranije zaključeni ugovor o zakupu između apelanta i prvotuženog. Potom je navedeno da su ove stranke u toku izvršavanja ugovora od 11. oktobra 1984. godine vodile pred prvostepenim sudom nekoliko sporova koji su se odnosili na smetanje posjeda. Dalje je istaknuto da u toku prvostepenog postupka nije bila sporna činjenica da je drugotuženi od 1985. godine od apelanta naplaćivao zakupninu sve do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, a nakon preuzimanja poslovnog fonda od strane prvotuženog na upravljanje i raspolaganje, apelant je plaćao zakupninu u korist prvotuženog po osnovu ugovora o zakupu od 29. marta 1994. godine, čije poništenje postavljenim tužbenim zahtjevom apelant i traži, te da je apelant u toku postupka isticao da je iznos od 3.900.00 KM uložio u saniranje ratom oštećenog prostora. Na kraju je navedeno da apelant smatra da je zaključenjem ugovora od 11. oktobra 1984. godine i 29. marta 1994. godine bio u neravnopravnom položaju u odnosu na drugotuženog, da mu sredstva uložena u predmetni poslovni prostor nisu vraćena, pa da su iz svih navedenih razloga zaključeni ugovori ništavi, nemoralni, zaključeni iskorištavanjem monopolskog položaja ovog tuženog, da je motiv drugotuženog za zaključenje ugovora bio nedopušten i nemoralan, pa je iz svih naprijed navedenih razloga tražio od suda da takve ugovore poništi.

4. Polazeći od motiva i kauze prilikom sklapanja spornih ugovora, te pozivanjem na odredbe čl. 14., 15., 51., 52. i 53 u vezi sa čl. 103. i 104. važećeg Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odredbe čl. 23., 24., 27. i 28. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i primjenom odredbe člana 171. stav 3. i člana 78. Zakona o prostornom uređenju, Općinski sud nalazi da je ugovor apelanta i drugotuženog nemoralan jer mu je motiv nemoralan, da je nezakonit i kao da je zaključen pod pritiskom i iskorištavanjem monopolističkog položaja drugotuženog, pa da su stoga tako zaključeni ugovori apsolutno ništavi, a kako apelantu nisu vraćena stredstva koja su uložena u izgradnju spornog prostora, sud utvrđuje da je apelant po osnovu građenja stekao pravo vlasništva na predmetnom prostoru.

5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-734/04 od 5. novembra 2007. godine uvažena je žalba tuženih (prvotuženog i drugotuženog) i prvostepena presuda Općinskog suda od 25. februara 2003. godine preinačena tako što je u cjelosti odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da, suprotno neosnovanim tvrdnjama žalbe, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, prvostepeni sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka, koje žalitelji ističu u podnesenim žalbama, a ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Također, i činjenično stanje je, prema mišljenju Kantonalnog suda, suprotno neosnovanim tvrdnjama žalbe, u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno. Međutim, drugostepeni sud je naveo da je žalbeni prigovor nepravilne primjene materijalnog prava u prvostepenom postupku osnovan iz slijedećih razloga. Odredbom člana 111. ZOO-a propisano da je ugovor ništav ako ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna strana, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kada je to tim zakonom i posebnim propisom određeno. Koje bi to mane volje ugovornih strana dovele do relativne ništavosti-rušljivosti nekog ugovora, propisano je u odredbama čl. 60-65. ZOO-a, tako što je, između ostalih, navedeno da se relativno ništavim smatraju i oni ugovori koji su zaključeni pod prijetnjom, odnosno prinudom. Međutim, da bi takva pretnja, odnosno prisila dovela do poništaja nekog ugovora, ona mora biti nedopuštena i takva da kod druge ugovorne strane izazove opravdan strah. Prednje okolnosti (strah i nedopuštenu prijetnju) apelant, prema mišljenju Kantonalnog suda, u ovom postupku nije ničim dokazao, a što u krajnjem za ovaj sud nije ni bitno, navodeći da je apelant zakasnio sa podnošenjem tužbe iz ovih razloga. Naime, kako je pravo apelanta da zahtjeva poništenje rušljivog ugovora isteklo protekom subjektivnog roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude, a i protekom objektivnog roka od tri godine od dana zaključenje ugovora (ugovori zaključeni 1984. godine, a tužba podnesena 1996. godine), koji su rokovi iz člana 117. ZOO-a prekluzivne prirode, to je apelant propuštanjem da u navedenim rokovima podnese tužbu, izgubio pravo na pobijanje ugovora iz navedenih razloga.

7. Kada je u pitanju isticanje ništavosti ugovora zbog nedopuštenosti i nemoralnosti njegovog osnova, Kantonalni sud je istakao da je odredbom čl. 50. i 51. ZOO-a propisano da svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov, dok je stavom 2. navedene odredbe regulisano da je osnov nedopušten ako je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima i moralu društva. Suprotno pogrešnom zaključku prvostepenog suda, sporni ugovori su, prema mišljenju drugostepenog suda, imali dopušten osnov. Naime, ugovor o davanju kredita za restauraciju poslovnih prostorija iz 1984. godine temelji se na Odluci o udruživanju sredstava prilikom restauracije, adaptacije i izgradnje poslovnih zgrada i poslovnih prostorija, koja je donesena od strane Fonda za zaštitu Baščaršije (objavljena u „Službenim novinama Grada Sarajeva“ broj 26/84; u daljnjem tekstu: Odluka). Navedenom Odlukom propisan je način, kao i uslovi obezbjeđenja potrebnih sredstava za tu namjenu, koja su se u pravilu obezbjeđivala sufinansiranjem od strane udružilaca sredstava (dotadašnjih zakupaca ili budućih zakupaca) za restauraciju poslovnih prostora koji su se nalazili na tom lokalitetu. U članu 3. navedene Odluke predviđeno je da će se udruživanje sredstava vršiti zavisno od vrste radova, korištenja i namjene poslovnih prostorija, a odredbom člana 2. Odluke, kao osnovni način prikupljanja sredstava predviđen je kreditiranjem od strane zakupaca na period od 20 godina beskamatno, s tim da im se u tom periodu umanjuje zakup u visini udruženih sredstava. Kantonalni sud je konstatovao da je, na temelju tako donesene Odluke, apelant u svojstvu ranijeg zakupca sa drugotuženim, kao pravnim licem koje je gazdovalo poslovnim prostorima u vlasništvu Grada Sarajeva, zaključio pismeni ugovor o davanju kredita za restauraciju predmetnog poslovnog prostora, kojim se obavezao da, kao davalac kredita Sarajevostan-u, u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora isplati iznos od 553.877.50 YU dinara, da sredstva po ovom kreditu daje na rok od 20 godina, u kom roku i to isplatom polugodišnjih anuiteta će mu kreditirana sredstva biti vraćena. Istim ugovorom regulisane su i obaveze ugovarača u pogledu obima i vrste radova, načina i vremena obavljanja tih radova (oslobođenje spornog prostora od strane apelanta za vrijeme obavljanja radova), rokovi u kojima se radovi trebaju izvesti, kao i način regulisanja zakupnine. Naime, posebnim odredbama naprijed navedenog ugovora u članu X stranke su se sporazumjele da za vrijeme adaptacije apelanta ne plaća zakupninu. Pored navedenih odredaba koje su se odnosile na zakupni odnos stranaka, one su u odredbi člana VII navedenog ugovora predvidjele da „u slučaju raskida ugovora o zakupu, davalac kredita nema pravo ustupanja prostora drugom, a da će se kreditna sredstva vratiti davaocu kredita u neotplaćenom iznosu“. S tim vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelant pod uslovima, pobliže navedenim u pismenom ugovoru o zakupu, 29. marta 1994. godine sa prvotuženim zaključio i novi ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora na neodređeno vrijeme, pod uslovima navedenim u tom ugovoru. Dakle, neovisno od zaključenja ugovora iz 1984. godine, apelant je zaključio ugovor o zakupu spornog prostora na koji način, prema mišljenju Kantonalnog suda, iskazuje svoju volju za takvim i zakupnim odnosom sa drugotuženim, te da iz sadržine navedenih ugovora ne proizlazi da su tuženi na bilo koji način apelanta prinudili na zaključenje takvog ugovora, odnosno da su motiv tuženih i pobude iz kojih je ugovor zaključen, bili nezakoniti i nemoralni po članu 53. ZOO-a, a što pravilno primjećuje i žalba prvotuženog. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je ugovor stranaka od 11. oktobra 1984. godine, suprotno pogrešnom pravnom zaključku prvostepenog suda, pravno valjan jer je zaključen u svemu u saglasnosti sa navedenom Odlukom, odnosno da nije protivan prinudnim propisima jer se radilo se o sufinansiranju restauracije i adaptacije starog jezgra Baščaršije, a ne o klasičnom kreditiranju tuženih, pa se stoga ne može prihvatiti ni zaključak prvostepenog suda da je ugovor ništav jer su se kao davaoci kredita mogle pojaviti samo financijske organizacije.

8. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je zaključeni ugovor o zakupu i po sadržini, a i po formi u potpunosti u skladu sa Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“ br. 33/77, 12/87, 33/90 i 7/92; i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94), koji je važio u momentu zaključenja spornog ugovora o zakupu, pa se stoga pogrešnim pokazuje odluka prvostepenog suda o ništavosti navedenog ugovora. Dalje je navedeno da, iz sadržine navedenog ugovora, jasno proizlaze motiv i pobude koje su ugovorne strane navele za zaključenje takvog ugovora, te da su motivi apelanta i pobude, koji su ga rukovodili da prihvati odredbe o sufinansiranju spornog prostora, bili zadržavanje zakupnog statusa na potpuno adaptiranom i po samostalnom izboru enterijerski uređenom poslovnom prostoru, koji se nalazi u najatraktivnijem djelu grada, kao i u otplati datih kreditnih sredstava putem prebijanja sa zakupninom. Motiv drugotuženog se očito, prema mišljenju drugostepenog suda, sastojao u obezbjeđenju novčanih sredstava za restauraciju poslovnih prostorija na lokalitetu Baščaršije, a u svrhu uređenja grada i održavanja istih u funkciji, kao i u povoljnom načinu vraćanja kreditnih sredstava putem prebijanja zakupninom. Dakle i motiv i pobude stranaka za zaključenje takvih ugovora su, kako to i žalitelji ističu, su dopušteni i moralni i svaki ugovarač je u tako zaključenom ugovoru našao svoj interes. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo i da je u konkretnom slučaju apelant fizičko, a ne pravno lice, pa njemu ne pripada pravo pozivanja na načelo obligacionih odnosa predviđeno u članu 14. ZOO-a, koje se odnosi na zabranu iskorištavanja monopolskog položaja ugovarača u robnom prometu. Zatim je drugostepeni sud naveo i da je prvotuženi, odnosno trećetuženi na kojeg je upis prava vlasništva na spornom prostoru po svemu sudeći izvršen greškom, kao vlasniku spornog prostora shodno odredbi člana 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80-189, u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, imao pravo da stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom. Dakle, drugotuženom je, kao ugovaraču iz zakupnog odnosa stranaka, pod uslovima iz navedenog Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, pripadalo pravo izbora zakupca i određivanja uslova pod kojim daje u zakup svoj poslovni prostor, pa se po mišljenju Kantonalnog suda, odredbe ugovora koje se odnose na prestanak zakupnog odnosa apelanta u slučaju nepotpisivanja ugovora o kreditiranju, ne mogu smatrati nemoralnim i nezakonitim, zbog čega bi bilo potrebno sporni ugovor poništiti u smislu odredaba čl. 103., 104. i 109. ZOO-a.

9. Potpuno pogrešnim se, pa prema tome i neprihvatljivim prema stavu Kantonalnog suda, pokazuje i pravni zaključak prvostepenog suda da je zbog ništavosti spornih ugovora apelant stekao pravo svojine spornog prostora građenjem iz razloga što je odredbama čl. 24., 25. i 26. ZOSPO - istovjetno rješenje je i u čl. 25., 26. i 27. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ 37/95; u daljnjem tekstu: ZOVO) koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe – propisano da osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stiče pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat kao i na zemljištu koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U članu 26. stav 1. ZOVO je navedeno da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili [...]. U kontekstu citiranih zakonskih odredbi, Kantonalni sud je istakao da apelant ne samo da je znao da gradi na tuđem zemljištu (sve i kada bi se uzelo da se radi o gradnji, a ne adaptaciji, tj. restauraciji objekta) već je imao zaključen pismeni ugovor od 11. oktobra 1984. godine, kojim se u stvari apelant, kao davalac kredita obavezao da drugotuženom, kao investitoru restauracije poslovnog prostora na lokalitetu Baščaršije, doznači određena sredstva. Kod nesporne činjenice da je apelant u cjelosti izvršio svoju obavezu i isplatio novčane sredstva na ime kreditiranja dugotuženog, na način i visini kako su to stranke ugovorile, apelant je imao pravo i mogućnost da u smislu odredbe člana 124. u vezi sa članom 132. ZOO-a traži raskid ugovora i povrat tih sredstava ili, pod uslovima utvrđenim u ugovoru, ispunjenje ugovora od strane drugotuženog, tj. povrat novčanih sredstava. Kod takvog stanja stvari, a imajući u vidu činjenicu da je apelant sa drugotuženim, pored ugovora iz 1984. godine, dvanaest godina kasnije zaključio i pismeni ugovor o zakupu, kojim je potvrđen zakupni odnos stranaka, to se u potpunosti neosnovanim pokazuje i zahtjev apelanta, zasnovan na odredbama ZOSPO-a, koji se odnosio na stjecanje prava vlasništva spornog poslovnog prostora građenjem. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 229. tačka 4. u vezi sa članom 456. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-rev-08-000213 od 2. juna 2009. godine odbijena je, na osnovu odredbe člana 375. ranijeg ZPP-a („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99) koji se primijenjuje na osnovu odredbe člana 456. stav 1. važećeg ZPP-a, kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 5. novembra 2007. godine. Vrhovni sud je naveo da se, umjesto posebnog obrazloženja ove presude, poziva na razloge drugostepene presude primjenom odredbe člana 376. ranijeg ZPP-a.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog arbitrarne primjene materijalnog prava. Naime, apelant je istakao da je vlastitim sredstvima izgradio predmetni poslovni prostor, što je i tražio da se utvrdi u predmetnom parničnom postupku. Dalje je apelant naveo da su javne vlasti „iznudile“ od njega cijeli iznos za gradnju poslovnog objekta, a da su pravnu osnovu za tu iznudu nazvali „Odluka o udruživanju sredstava prilikom restauracije, adaptacije i izgradnje poslovnih zgrada i poslovnih prostorija“. S tim u vezi, apelant je naveo da je imao puno legitimno očekivanje da bude priznat kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora na osnovu ZOSPO-a u čijem posjedu se nalazi od 1949. godine, ističući da je vlastitim sredstvima iznova i u cjelosti sagradio 1985. godine prostor, te obnovio 1992. godine zbog nastalih oštećenja uslijed ratnih dejstava u Sarajevu. Također, apelant je naglasio de se tuženi nisu nikada brinuli o predmetnom poslovnom prostoru, niti su htjeli naknaditi vrijednost objekta ni uložena sredstva, kao i da su se ponašali „monopolistički i arogantno“ pokušavajući da protivzakonito dođu do predmetne nekretnine, te da sudovi koji su donijeli osporene odluke ne uviđaju „ovaj neustavan, monopolističko-autoritarni odnos prema građaninu, te selektivnu primjenu propisa“.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U konkretnom slučaju, apelant osporava presudu Kantonalnog i Vrhovnog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Vrhovnog suda, ali da je njome potvrđena u cjelosti presuda Kantonalnog suda bez posebnog obrazloženja. S tim u vezi, Ustavni sud je ispitao osporenu drugostepenu presudu, te smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2984/09 (N.A.) | Sudska praksa | Aktio