Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3041/09 (J. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kamata
- Isplata duga
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3041/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2012. godine, u predmetu broj AP 3041/09, rješavajući apelaciju Joze Knezovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Knezovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-09-000-047 od 22. srpnja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom broj I-73/05 od 28. travnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Knezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Rajko Ćužić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 23. rujna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-09-000-047 od 22. srpnja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-73/05 od 28. travnja 2009. godine.
2. Pravomoćnom presudom Višeg suda u Mostaru broj P-6/91 od 9. ožujka 1992. godine tuženi Jozo Vujević je obvezan apelantu isplatiti na ime honorara iznos od 1.618,00 dinara uz kamatu od 15. prosinca 1987. godine pa do isplate, na ime usluga iznos od 517,00 dinara uz kamatu od 13. travnja 1988. godine pa do isplate, na ime pozajmice iznos od 550,00 DM u dinarskoj protuvrijednosti na dan isplate, na ime nagrade iznos od 404,58 dinara sa kamatom od 15. prosinca 1987. godine do isplate, te na ime troškova parničnog postupka iznos od 4.150,00 dinara. Određeno je da se kamata treba obračunati za razdoblje od 15. prosinca 1987. godine do 6. listopada 1989. godine po kamatnoj stopi i metodi koju primjenjuje banka ili druga financijska organizacija u mjestu ispunjenja za koju se opredijeli apelant kod obračuna kamate na dinarske štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana, a od 6. listopada 1989. godine do isplate po stopi određenoj člankom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate.
3. Na apelantov prijedlog Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I-43/95 od 28. listopada 1996. godine dopustio izvršenje na temelju pravomoćne presude Višeg suda u Mostaru od 9. ožujka 1992. godine protiv Joze Vujevića (u daljnjem tekstu: izvršenik). Rješenjem o izvršenju određena je naplata glavnog duga u iznosu od 13.333,00 DM-protuvrijednost u kunama 49.332 kune sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju primjenjuje banka u mjestu ispunjenja-Hrvatska banka Mostar, kod obračuna na štedne uloge preko godinu dana u vremenu od 15. prosinca 1987. godine do 6. listopada 1989. godine, a od 6. listopada 1989. godine pa do isplate po stopi određenoj u članku 1. Zakona o visini zatezne kamate, te troškova parničnog postupka u iznosu od 4.150,00 kuna, kao i troškova izvršnog postupka u iznosu od 605,00 kuna.
4. Izvršenik je umro 29. rujna 1999. godine, te je postupak izvršenja nastavljen protiv njegovih nasljednika Borinke Vujević, Kristine Ciprić, Kristijana Vujevića i Ante Vujevića.
5. Rješenjem Općinskog suda broj I-73/05 od 18. siječnja 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 127 od 18. travnja 2006. godine, djelomično je usvojen prigovor izvršenika podnesen protiv Rješenja o izvršenju broj I-43/05 od 28. listopada 1996. godine, pa je djelomično obustavljeno izvršenje i to u dijelu glavnog duga za iznos od 12.782,35 DM, troškova parničnog postupka za iznos od 1.145,85 kuna, za zatezne kamate na iznos od 550,00 DM, te za zatezne kamate na iznos od 0,1324791 DM/KM, počevši od 15. prosinca 1987. godine do 13. travnja 1988. godine i u tom dijelu ukidaju se provedene radnje. Odbijen je prigovor izvršenika i nastavljen postupak izvršenja i to u dijelu glavnog duga u iznosu od 550,65 KM, zateznih kamata na iznos od 0,414606 KM, koje teku od 15. prosinca 1987. godine do isplate, s tim da se one na navedeni iznos obračunavaju od 15. prosinca 1987. godine do 6. listopada 1989. godine po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko jedne godine, a od 6. listopada 1989. godine do isplate sukladno stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, zateznih kamata na iznos od 0,1324791 koje teku od 13. travnja 1988. godine do isplate, s tim da se one na navedeni iznos obračunavaju od 13. travnja 1988. godine do 6. listopada 1989. godine po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko jedne godine, a od 6. listopada 1989. godine do isplate sukladno stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, zateznih kamata na iznos od 0,103672 KM koje teku od 15. prosinca 1987. godine do isplate, s tim da se one na navedeni iznos obračunavaju od 15. prosinca 1987. godine do 6. listopada 1989. godine po stopi koja se u mjestu ispunjanja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko jedne godine, a od 6. listopada 1989. godine do isplate sukladno stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, troškova parničnog postupka u iznosu od 1,0634208 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 155,03 KM.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u predmetnoj izvršnoj stvari određeno vještačenje vještaka financijske struke Kreše Vukoje kojem je naloženo da izvrši konverziju u važeću valutu iznosa od 1.618,00 dinara, 517,00 dinara, 404,58 dinara i 4.150,00 dinara koji su dosuđeni izvršnom ispravom apelantu. Istaknuto je da je izvršnom ispravom apelantu dosuđen iznos od 550,00 DM, koji nije predmet vještačenja jer je 1,00 DM=1,00 KM pa je za navedeni iznos bilo nepotrebno provoditi vještačenje.
7. Vještak financijske struke je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 17. rujna 2005. godine kao i dopuni nalaza od 3. listopada 2005. godine utvrdio odgovarajuće iznose nakon denominacije i konverzije. Protiv navedenog nalaza i dopune apelant je istakao prigovor navodeći da je isprava glasila na nove dinare (konvertibilne dinare) a ne YU dinare, te da zbog toga nije trebalo vršiti denominaciju. U dopuni nalaza od 17. studenoga 2005. godine vještak financijske struke je prihvatio apelantov prigovor o tome da se radi o denominiranoj valuti, te je dostavio dopunu-ispravku nalaza kojom stavlja raniji nalaz i mišljenje van snage. Protiv navedenog nalaza prigovor je podnio apelant navodeći da je vještak koristio pogrešnu metodu obračuna duga dok je punomoćnik privremenog zastupnika nasljednika izvršenika u svom podnesku istakao da je vještačenje bilo nepotrebno jer se radi o prinudnim propisima.
8. Radi izvođenja dokaza financijskim vještačenjem sud je zakazao ročište na kojem je vještak financijske struke istakao da se YU dinar u prometu koristio do 31. prosinca 1989. godine, a nakon toga, iako mu je naziv i dalje YU dinar, izvršena je denominacija 1. siječnja 1990. godine tako da je pomjeren za četiri decimalna mjesta, tj. ukinute su četiri decimale i od 1. siječnja 1990. godine postaje konvertibilni dinar. Vještak je istakao da ostaje kod dopune vještačenja od 7. studenoga 2005. godine. Na navedeno obrazloženje apelantov punomoćnik nije isticao prigovor.
9. Istaknuto je da Općinski sud nije prihvatio nalaz vještaka zato što vještak nije na pravilan način izvršio obračun pa je sud radi pravilne primjene materijalnog prava izvršio konverziju tražbine dosuđene u izvršnoj ispravi u dinarima u sada važeću valutu, tj. konvertibilnu marku. Apelant je tijekom postupka istakao da su iznosi dosuđeni u izvršnoj ispravi dosuđeni u konvertibilnim dinarima, te da nema potrebe da se vrši njihova denominacija.
10. Općinski sud je u obrazloženju naveo da kako su iznosi iz izvršne isprave dosuđeni u konvertibilnim YU dinarima, navedene iznose nije trebalo denominirati, pa je sud pristupio konverziji navedenih iznosa sukladno zakonskim propisima koji su prinudne naravi. Na temelju izvršene konverzije utvrđeno je da izvršenik apelantu duguje na ime glavnog duga ukupan iznos od 550,65 KM na ime troškova parničnog postupka iznos od 1,06342208 KM, te na ime izvršnih troškova iz rješenja o izvršenju iznos od 155,03 KM.
11. Apelant je 4. srpnja 2006. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu navodeći da Općinski sud u predmetnom postupku nije osigurao suđenje u razumnom roku i naplatu potraživanja od izvršenika. Istakao je da predmetni izvršni postupak traje od 1995. godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1947/06 od 12. lipnja 2008. godine usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da bez daljnjeg odlaganja provede izvršenje u predmetu broj I-73/05, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je naveo da redoviti sudovi nisu obrazložili zbog čega predmetni postupak izvršenja traje dugo što ukazuje na propuste nadležnih redovitih sudova koji nisu izvršili pravomoćnu odluku i okončali postupak. Stoga je zaključeno da je apelantova nemogućnost da u roku od 10 godina naplati svoje potraživanje po pravomoćnom rješenju rezultiralo kršenjem njegovog prava na djelotvoran pristup sudu kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
12. Rješenjem Općinskog suda broj I-73/05 od 28. travnja 2009. godine utvrđeno je da se postupak izvršenja u predmetnoj izvršnoj stvari smatra dovršenim. Određeno je da se ročište zakazano za utorak 12. svibnja 2009. godine sa početkom u 11,00 sati, radi prodaje nekretnina označenih kao k.č. 1750/19 upisanih u zk. ul. broj 499 k.o. Grab, neće održati.
13. U obrazloženju rješenja se navodi da je nasljednica izvršenika Borinka Vujević 29. kolovoza 2008. godine Općinskom sudu dostavila dokaz da je putem pošte apelantu uplatila na ime glavnog duga iznos od 550,65 KM, na ime zakonskih zateznih kamata ukupan iznos od 260,17 KM, te na ime troškova postupka iznos od 156,03 KM. Istakla je da je apelant odbio primiti navedeni iznos pa da je podnijela prijedlog za prijem novca u sudski depozit.
14. Općinski sud je naveo da iz navedenog dopisa proizlazi da su izvršenici voljni izvršiti svoju obvezu po izvršnoj ispravi, a što je vidljivo iz rješenja od 16. rujna 2008. godine i uplate od 18. kolovoza 2008. godine koju tražitelj izvršenja nije htio primiti. Općinski sud je po službenoj dužnosti, sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku, kojim je propisano da je sud obvezan obračunati kamatu, angažirao stalnog sudskog vještaka Krešu Vukoju, te ga obvezao da u roku od 15 dana izvrši obračun zakonskih zateznih kamata na iznose koji su navedeni u izvršnoj ispravi od 18. siječnja 2006. godine u ime izvršnog suda, s obzirom na to da izvršni sud nema stručno znanje jer se radi o razdoblju od prije dvadesetak godina, a sve s ciljem utvrđivanja ukupne obveze izvršenika.
15. Navedeno je da je spomenuti sudski vještak u ime izvršnog suda izvršio obračun zateznih kamata po izvršnoj ispravi od 18. siječnja 2006. godine, te je sukladno članku 39. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku utvrđena obveza izvršenika po izvršnoj ispravi na ime zateznih kamata u iznosu od 1.229,10 KM.
16. Općinski sud je iz Rješenja broj 63 V 000166 08 V od 16. rujna 2008. godine utvrdio da je u sudski depozit primljen novac nasljednice izvršenika u korist apelanta u iznosu od 966,82 KM.
17. Kako izvršenici nisu u cijelosti ispunili svoju obvezu prema apelantu polaganjem iznosa od 966,82 KM u sudski depozit, to je sud nastavio i dalje sa izvršnim postupkom na način što je utvrdio vrijednost nekretnine koja je predmet izvršenja i zakazao prvu prodaju predmetne nekretnine za utorak 12. svibnja 2009. godine u 11,00 sati.
18. Istaknuto je da je 27. travnja 2009. godine primljen apelantov podnesak kojim se traži odlaganje prodaje zakazane za 12. svibanj 2009. godine s početkom u 11,00 sati u zgradi Općinskog suda zato što apelantov punomoćnik istoga dana ima zakazanu glavnu raspravu u Općinskom sudu u Mostaru u predmetu broj P-014570/03. Istim podneskom apelant je predložio sudu da sud zatraži dopunu financijskog vještačenja vještaka Kreše Vukoje od 7. studenoga 2005. godine sa nalogom da isti vještak dopuni svoj nalaz u odnosu na obračun kamata a do dana održavanja prodaje 12. svibnja 2009. godine.
19. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantov navod u pogledu dopune vještačenja od 7. studenoga 2005. godine je irelevantan za ovaj tijek izvršnog postupka jer je sud vezan za izvršni naslov a to je Rješenje broj I-73/05 od 18. siječnja 2006. godine. Navedeno je da se apelant u svom podnesku poziva na nalaz i mišljenje vještaka od 7. studenoga 2005. godine koji sud i nije ocijenio prilikom određivanja obveze izvršenika rješenjem od 18. siječnja 2006. godine. Sud je utvrdio obvezu izvršenika na temelju izvršne isprave I-73/05 od 18. siječnja 2006. godine, a koja je postala pravomoćna i izvršna i na temelju iste odluke je obračunata i zatezna kamata, a koju je u ime izvršnog suda utvrdio stalni sudski vještak Krešo Vukoja.
20. Općinski sud je naveo da su 28. travnja 2009. godine u izvršni spis vanparničnog suda primljena dva rješenja i to od 16. rujna 2008. godine, kojim je na depozit suda primljen iznos od 966,82 KM i od 27. travnja 2009. godine kojim je u sudski depozit primljen dodatni iznos novčanih sredstava izvršenika Borinke Vujević u korist apelanta u iznosu od 968,93 KM. Stoga, kako je dodatnim uplaćenim iznosom novčanih sredstava u sudski depozit izvršena cjelokupna obveza izvršenika prema izvršnoj ispravi broj I-73/05 od 18. siječnja 2006. godine, to je sud donio rješenje kao u izreci na temelju čl. 21. i 64. Zakona o izvršnom postupku.
21. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 008-0-Gž-09-000-047 od 22. srpnja 2009. godine odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio.
22. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je rješenjem od 18. siječnja 2006. godine određena visina obveze izvršenika prema tražitelju izvršenja odnosno navedeno rješenje je sada izvršna isprava pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je vještaku financijske struke dao nalog da obračuna kamatu na iznose određene tim rješenjem. Zbog navedenog, neutemeljeni su navodi apelantove žalbe da je prvostupanjski sud samovoljno odredio te iznose.
23. Dalje je istaknuto da je bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja apelantovo pozivanje na nalaz vještaka financijske struke od 7. studenoga 2005. godine, jer je sud vezan za rješenje od 18. siječnja 2006. godine koje je izvršni naslov.
24. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su izvršenici 16. rujna 2008. godine i 27. travnja 2009. godine u depozit suda u korist apelanta položili iznos od 966,82 KM i 968,93 KM. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na temelju odredbe članka 39. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku po službenoj dužnosti angažirao vještaka financijske struke da izvrši obračun kamata budući da sud o tome nema stručnog znanja, a kako bi utvrdio ukupnu obvezu izvršenika, kao i jesu li izvršenici navedenim uplatama izmirili dug u cijelosti.
25. Zbog navedenog, prema mišljenju Kantonalnog suda, neutemeljeni su i navodi apelantove žalbe da to prvostupanjski sud nije mogao učiniti bez apelantovog znanja, a pogotovo su neutemeljeni navodi jer je apelantu taj obračun kamata i dostavljen. Prema nalaženju Kantonalnog suda, navedenim uplatama izvršenika u sudski depozit u cijelosti je izmirena obveza prema izvršnoj ispravi od 18. siječnja 2006. godine.
26. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da se postupak vodio 14 godina i da je prvostupanjski sud namjerno odugovlačio navedeni postupak. Dalje, navodi da se ne zna iz kojih razloga je sud promijenio vještaka i vještačenje je proveo vještak Krešo Vukoja. U suštini, smatra da je navedeno vještačenje bilo nestručno i neobjektivno.
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
28. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
30. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili pobijane odluke primjenjujući relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode o dužini predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je ovaj sud povodom istih apelantovih navoda donio Odluku broj AP 1947/06 od 12. lipnja 2008. godine, te naložio Općinskom sudu da bez daljnjeg odlaganja provede predmetno izvršenje. Ustavni sud zapaža da je navedeni postupak od donošenja odluke Ustavnog suda na dvije sudske instance okončan u roku od jedne godine i jednog mjeseca, te su stoga ovi apelantovi navodi neutemeljeni. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
31. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić