Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3288/09 (S. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Kamata
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3288/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2012. godine, u predmetu broj AP 3288/09, rješavajući apelaciju Stjepana Stipića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Stipića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000564 od 30. srpnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepan Stipić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada podnio je 20. listopada 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-
000564 od 30. srpnja 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-110/03-T od 15. svibnja 2007. godine obvezan je apelant da d.o.o. „Fejzić“ Bugojno (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime preuzete robe ukupan iznos od 9.747,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 8.890,00 KM od 27. listopada 2001. godine do isplate, na iznos od 337,00 KM od 19. studenoga 2001. godine pa do isplate, i na iznos od 420,00 KM od 13. prosinca 2001. godine do isplate. Presudom je, također, apelant obvezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.930,00 KM, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da tužitelj u tužbi tvrdi da je apelant od njega kupio robu-autodijelove u vrijednosti od 9.925,00 KM i to 26. listopada 2001. godine u iznosu od 8.990,00 KM, 18. studenoga 2001. godine u iznosu od 427,00 KM, 21. studenoga 2001. godine u iznosu od 250,00 KM i 12. prosinca 2001. godine u iznosu od 258,00 KM na temelju otpremnica-računa. Dalje je u tužbi navedeno da se tužitelj više puta pismeno i usmeno obraćao apelantu da mu isplati kupljenu robu, ali bez uspjeha. U odgovoru na tužbu apelant je pobio tužbeni zahtjev iz „formalno-pravnih i činjeničnih nedostataka“, navodeći da je tužitelj njega tužio kao fizičku osobu na temelju Zakona o trgovini, a da on tada nije ima registriranu trgovačku djelatnost, odnosno odobrenje nadležnog organa.
4. Općinski sud je istakao da je savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih zajedno utvrdio da je nesporno među strankama da je apelant preuzeo robu od tužitelja prema računu-otpremnici broj 1. od 26. listopada 2001. godine u iznosu od 8.890,00 KM, a da je ostavljeni rok plaćanja po predračunu bio 60 dana po isporuci robe i da se po isteku roka računa zatezna kamata od 3% mjesečno, kao i da je nesporno da apelant nije prigovorio takvom načinu plaćanja preuzete robe. Dalje je sud utvrdio da iz odgovora na tužbu i na ročištu za glavnu raspravu proizlazi da je apelant priznao da je robu preuzeo radi daljnje prodaje i da je nikada nije platio tužitelju. S tim u svezi, sud je istakao da je člankom 39. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ponuda za sklapanje ugovora prihvaćena kada ponuđeni pošalje stvar ili plati cijenu, te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse utvrđene između zainteresiranih strana ili običaja može smatrati kao izjava o prihvaćanju. Prema tome, sud je konstatirao da nije prihvatljiv apelantov prigovor da između njega i tužitelja nije nastao ugovor o kupoprodaji iz razloga što se radi o odnosu pravne i fizičke osobe jer je apelant sam priznao da robu uzima od tužitelja radi daljnje prodaje, te izdavanjem otpremnice-računa i time što apelant nije prigovarao na uvjete plaćanja, iz čega, prema mišljenju suda, proizlazi da je ugovor sklopljen prihvaćanjem ponude pod uvjetima koji su navedeni u otpremnici-računu broj 1. od 26. listopada 2001. godine. Sud je potom naveo da se iz apelantovog ponašanja može zaključiti da je robu od tužitelja preuzeo, imajući u vidu da je nakon preuzimanja robe, kada je, kako je naveo u svom odgovoru na tužbu, tužitelja molio za odgodu plaćanja. Iz priložene otpremnice-računa na apelantovo ime, te apelantovog priznanja, proizlazi da je roba apelantu isporučena i to za daljnju prodaju, te da je ugovoren način plaćanja u predračunu. Prema tome, sud je zaključio da je zasnovan obveznopravni odnos između apelanta i tužitelja, pa je zato apelant dužan platiti tužitelju preuzetu robu. Odluku o zakonskim zateznim kamatama sud je donio na temelju odredbe članka 277. stavak 2. ZOO-a, dok je odluka o troškovima postupka donesena temeljem odredbe članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
5. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-Gž-07-
000-434 od 14. prosinca 2007. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i prvostupanjska presuda Općinskog suda od 15. svibnja 2007. godine potvrđena.
6. U obrazloženju presude je drugostupanjski sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je presudio kao u izreci pobijane presude i u cijelosti usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, a za to je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a apelantovi žalbeni navodi su proizvoljni i paušalni. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, raspravio sve odlučne činjenice, pravilno primijenio materijalno pravo, a nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka. Na dosuđene iznose, kako je to naveo drugostupanjski sud, tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata po odredbama članka 277. stavak 1. ZOO-a, a kako apelant nije izjavio žalbu na odluku o zakonskoj zateznoj kamati, to ovaj sud o njoj nije mogao ni odlučivati. O troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno odlučio na temelju članka 386. stavak 1. ZPP-a, troškove je pravilno odmjerio i dosudio, te odluku o troškovima postupka obrazložio. Zbog toga, na temelju članka 226. ZPP, odlučeno je kao u dispozitivu drugostupanjske presude.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000564 od 30. srpnja 2009. godine djelomično je usvojena apelantova revizija i nižestupanjske presude preinačene u dijelu odluke o kamatama tako da zakonska zatezna kamata na iznos duga od 8.990,00 KM teče od 27. prosinca 2001. godine umjesto od 27. listopada 2001. godine, na iznos od 337,00 KM od 19. siječnja 2002. godine umjesto od 19. studenoga 2001. godine i na iznos od 420,00 KM od 12. veljače 2002. godine umjesto od 13. prosinca 2001. godine pa do isplate. U ostalom dijelu revizija je odbijena kao neutemeljena.
8. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da su neutemeljeni apelantovi prigovori u reviziji u odnosu na tužiteljevo glavno potraživanje koje se odnosi na dug za neplaćenu cijenu primljene robe. S tim u svezi je navedeno da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da su tužitelj i apelant bili u ugovornom odnosu kupoprodaje, da je tužitelj kao prodavač predao kupljene stvari apelantu kupcu, a da apelant nije izvršio svoju obvezu iz ugovora, nije platio cijenu. Na utvrđeno činjenično stanje, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe članka 454. stavak 1. ZOO-a, kada su obvezali apelanta da plati tužitelju cijenu kupljenih stvari.
9. Dalje je Vrhovni sud naveo da su prigovori apelanta formalnopravne prirode kojima se ne pobijaju niti osnova niti visina duga. Robu u vrijednosti od 8.990,00 KM, naznačenu u računu-otpremnici od 26. listopada 2001. godine, apelant je primio istog dana, potvrđujući prijem potpisom na predračunu od 26. listopada 2001. godine u kojem je pored naziva robe, količine i cijene naznačen i rok plaćanja: 60 dana po isporuci robe. Apelant nije pobio da je primio i robu u vrijednosti do 337,00 KM 18. studenoga 2001. godine i 13. prosinca 2001. godine u iznosu od 420,00 KM. Na taj način, kako je to istakao Vrhovni sud, apelant je prihvatio i ponuđeni način plaćanja iz čega slijedi da je među ugovoračima ugovor zaključen, da su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Apelant je, prema mišljenju revizijskog suda, pasivno legitimiran u predmetnom sporu, jer na njemu leži obveza koja odgovara pravu tužitelja. U vrijeme nastanka ugovornog odnosa, apelant je poslovao kao samostalni poduzetnik (fizička osoba), pa samo zbog toga što je na predračunu kao kupac naznačen apelant, a ne STR (rješenjem Odjela gospodarstva Općine Tomislav-Grad od 21. veljače 2002. godine apelantu je odobreno osnivanje i vođenje samostalne trgovačke radnje), to ne oslobađa apelanta obveze prema tužitelju. Eventualni propusti u obračunu cijene koju je prihvatio apelant, a na koje ukazuje u reviziji, nisu, kako je to zaključio Vrhovni sud, od značaja u predmetnom sporu, jer se tiču porezne kontrole u upravnom postupku. Kako ne postoje razlozi u reviziji u odnosu na glavno potraživanje, te kako u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka na koju se ukazuje u reviziji, niti povreda odredaba parničnog postupka koja se odnosi na stranačku sposobnost i zastupanje, na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je revizija kao neutemeljena odbijena u tom dijelu primjenom odredaba članka 248. ZPP.
10. Međutim, osnovano se u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odredaba članka 324. stavak 1. ZOO-a u odnosu na docnju dužnika-apelanta i na odluku o zateznim kamatama. Iako apelant nije dokazao da je među ugovaračima ugovoreno odložno plaćanje cijene na duže razdoblje, rok određen za ispunjenje obveze iz predračuna je 60 dana po isporuci robe. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da dužnik dolazi u docnju istekom tog roka i narednog dana, pored glavnice duguje i zatezne kamate (članak 277. stavak 1. ZOO-a). Zbog toga je Vrhovni sud djelomičnim usvajanjem revizije odluku o kamatama preinačio kao u dispozitivu ove presude, primjenom odredbe članka 250. stavak 1. ZPP.
11. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ističući da su zaključci iz pobijane presude Vrhovnog suda „apsolutno netočni“ i proturječni, kao i da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom parničnom postupku koji je okončan pobijanom odlukom Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
16. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić