Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3469/09 (Đ. U.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3469/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3469/09, rješavajući apelaciju Đorđa Umićevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Umićevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 644 od 7. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 602 od 12. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-1099/04 od 14. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Umićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Darko Vidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 644 od 7. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 602 od 12. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1099/04 od 14. avgusta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-1099/04 od 14. avgusta 2007. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banjaluka, Srpske pošte a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poništeno je kao nezakonito Rješenje tuženog broj 1-04-3199/03 od 3. septembra 2003. godine, te je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade zbog izostalih plata za period od 1. septembra 2003. godine do 5. decembra 2005. godine isplati ukupan iznos od 23.962,80 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu u nadležnim fondovima Republike Srpske uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, doprinos za slučaj nezaposlenosti i doprinos za dječiju zaštitu, kao i troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.275,00 KM. Dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa u iznosu od 12.629,20 KM sa pripadajućim kamatama, kao i zahtjev za isplatu toplog obroka za period od 1. septembra 2003. godine do 5. decembra 2005. godine u iznosu od 2.758,00 KM i regresa u iznosu od 1.140,00 KM odbijen je kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tražio da sud nakon provedenog postupka poništi odluku tuženog kojom je utvrđeno da se apelant ne nalazi u radnom odnosu kod tuženog i da mu se obustavlja obračun i isplata prava iz radnog odnosa sa 31. avgustom 2003. godine, te da mu tuženi isplati izostale zarade koje bi ostvario od dana prestanka radnog odnosa do povratka na posao zajedno sa naknadom za topli obrok i regres, kao i troškove parničnog postupka. Sud je kao nesporno utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog i da je obavljao poslove zamjenika generalnog direktora preduzeća, da je kod tuženog 25. decembra 2002. godine izvršena statusna promjena-vlasnička transformacija nakon koje apelant nije predložen za imenovanje na radno mjesto zamjenika generalnog direktora. Dalje je kao nesporno utvrđeno da je apelantu 24. februara 2003. godine ponuđen na potpis ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto savjetnika generalnog direktora. Međutim, apelant nije potpisao ponuđeni ugovor i protiv njega je izjavio prigovor tuženom. Također, nesporno je da je tuženi 3. septembra 2003. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta kod tuženog, kao i da je apelant kod tuženog ponovo zasnovao radni odnos 5. decembra 2005. godine. Nakon provedenih dokaza Osnovni sud je citirao odredbe člana 112. stav 1. tačka 3. i člana 113. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07; u daljnjem tekstu: ZOR) kojima je propisano da ugovor o radu prestaje da važi pored ostalog otkazom ugovora od poslodavca ili radnika, te su propisani slučajevi kada poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku. Također su citirane odredbe člana 134. Pravilnika o radu i čl. 107. i 116. stav 4. Statuta tuženog koji propisuju način prestanka ugovora o radu, odnosno nadležnost Upravnog odbora da postavlja i razrješava generalnog direktora koji ima zamjenika kojeg također imenuje Upravni odbor. Imajući u vidu navedeno, iako odredbama Statuta tuženog nije izričito propisan postupak razrješenja zamjenika generalnog direktora, sud je mišljenja da se generalni direktor i zamjenik generalnog direktora opozivaju po istom postupku po kojem se i biraju. S tim u vezi, osporeno rješenje tuženog nije doneseno u skladu sa zakonom jer je izostao zakonski osnov za prestanak radnog odnosa otkazom ugovora o radu, pa ga je sud poništio kao nezakonito i obavezao tuženog da apelantu naknadi štetu koju je pretrpio. Sud je istakao da apelant nije tražio vraćanje na posao zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa zato što je 5. decembra 2005. godine ponovo zasnovao radni odnos kod tuženog. O visini tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu sud je odlučio na osnovu podataka koje je dostavio tuženi i visina je dosuđena prema zaradi radnog mjesta koje odgovara stručnoj spremi koju posjeduje apelant (visoka stručna sprema koeficijent 5,2). Apelantov zahtjev da mu se naknadi šteta po osnovu izgubljene zarade za radno mjesto zamjenika generalnog direktora je odbijen kao neosnovan zbog činjenice da apelant nije ni postavljen na to radno mjesto tako da za slučaj da mu nije prestao radni odnos kod tuženog ne bi bila isplaćivana plata navedenog radnog mjesta. Također, sud je udovoljio dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tuženi da uplati za apelanta doprinose u nadležnim fondovima jer je to zakonska obaveza poslodavca za zaposlene. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu naknade za topli obrok i regres za sporni period odbijen je kao neosnovan jer naknada za topli obrok pripada samo radniku koji se nalazi u neposrednom procesu rada i služi za održavanja i obnavljanje psihofizičkih i radnih sposobnosti radnika. Dakle, ovo pravo ima strogo namjenski karakter i vezano je isključivo za efektivan rad, te ne pripada radniku koji nije radio. Isto se odnosi i na pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora, koje pripada samo radniku koji koristi godišnji odmor, te ukoliko nije koristio godišnji odmor nema pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora. Sud je o zakonskoj kamati odlučio u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima, dok je o troškovima postupka odlučio u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 602 od 12. marta 2008. godine odbio žalbe apelanta i tuženog kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je izložio činjenično stanje utvrđeno u okviru prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi donio nezakonito rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa. Naime, ispravan je zaključak prvostepenog suda da je izostao zakonski osnov za prestanak radnog odnosa otkazom ugovora o radu, odnosno da osporeno rješenje tuženog nije doneseno u skladu sa odredbama čl. 112. i 113. ZOR-a. Također, pravilno je prvostepeni sud dosudio apelantu naknadu štete po osnovu izgubljene zarade u visini zarade radnog mjesta koje odgovara stručnoj spremi koju posjeduje apelant, u skladu sa podacima tuženog koji su dostavljeni sudu. Naime, apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (član 121. ZPP), odnosno u konkretnom slučaju nije sudu pružio dokaz na okolnost visine izgubljene zarade u osporenom periodu, dok je tuženi dostavio sudu dokaz-potvrdu o visini zarade radnog mjesta koje odgovara apelantovoj stručnoj spremi i na taj način dokazao visinu štete koju je pretrpio apelant u spornom periodu. Pravilno je prvostepeni sud naložio tuženom da uplati za apelanta doprinose za osporeni period nadležnim fondovima u skladu sa članom 68. ZOR-a. Navedenim članom zakona propisano je da je poslodavac dužan da sve zaposlene radnike prijavi na zdravstveno, penzijsko i invalidsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti. Neosnovan je prigovor tuženog da je zastarjelo apelantovo potraživanje u skladu sa članom 105. ZOR-a. Naime, predmetna tužba je podnesena 19. jula 2004. godine, dok se apelantov zahtjev odnosi na isplatu neisplaćenih zarada i uplatu doprinosa nadležnim fondovima za period od 1. septembra 2003. godine do 5. decembra 2005. godine, iz čega proizlazi da je tužba blagovremena. Također, neosnovan je i prigovor tuženog da je sud počinio povredu odredaba parničnog postupka jer je na glavnoj raspravi dozvolio preinačenje tužbenog zahtjeva iako se preinačenju protivio tuženi. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je apelant na glavnoj raspravi preinačio tužbeni zahtjev, nakon čega se tuženi upustio u raspravljanje i tek nakon okončanog dokaznog postupka izjavio da se protivi preinačenju. Članom 57. stav 2. ZPP je propisano da sud može dozvoliti preinačenje tužbe najkasnije do zaključenja glavne rasprave ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje, a smatrat će se da postoji pristanak tuženog ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi a nije se prije toga protivio preinačenju. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je dozvolio preinačenje tužbe u konkretnom slučaju. Također, pravilno je prvostepeni sud odlučio o apelantovom zahtjevu za naknadu toplog obroka i regresa u osporenom periodu za šta je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, zbog čega je apelantov žalbeni navod neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je na osnovu člana 226. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 644 od 7. oktobra 2009. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 602 od 12. marta 2008. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su, suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su poništili osporeno rješenje tuženog i apelantu na ime naknade neostvarene plate za period u kojem nije radio dosudili ukupan iznos od 23.962,80 KM. Visina predmetne naknade je određena prema podacima koje je dostavio tuženi (plata je obračunata prema koeficijentu 5,2 za VSS), pa u situaciji kada apelant nakon statusne promjene tuženog nije imenovan na radno mjesto zamjenika generalnog direktora, to nije ni mogao računati na platu koja je predviđena za to radno mjesto. Dakle, apelant nije stekao pravo da i dalje radi na radnom mjestu zamjenika generalnog direktora (koje poslove nije obavljao u periodu za koji traži naknadu) pa time ni pravo na naknadu neostvarene zarade u visini plate tog radnog mjesta, o čemu su nižestepeni sudovi dali jasno i prihvatljivo obrazloženje koje prihvata i ovaj sud. Osim toga, Vrhovni sud ističe da apelant nije prigovarao podacima tuženog i obračunu plate po koeficijentu od 5,2, nego je insistirao da mu se visina tražene naknade na ime izostale plate odredi prema koeficijentu prema kojem se obračunava plata za radno mjesto zamjenika generalnog direktora. Također, apelantov prigovor da mu prilikom obračuna naknade na ime plate nije uzet u obzir njegov minuli rad, koji je apelant istakao tek u reviziji, neosnovan je u smislu odredbe člana 240. stav 2. ZPP. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev za naknadu toplog obroka i regresa za korištenje godišnjeg odmora zbog činjenice da apelant nije radio u periodu za koji traži naknadu za topli obrok i regres za korištenje godišnjeg odmora. Osim toga, apelant je zahtjev za naknadu toplog obroka i regresa za korištenje godišnjeg odmora postavio na ročištu od 12. jula 2007. godine, tako da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužbu u ovom dijelu trebalo odbaciti u skladu sa odredbom člana 105. stav 2. ZOR-a, budući da se predmetno potraživanje odnosi na period od 1. septembra 2003. godine do 5. decembra 2005. godine. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da činjenični osnov za donošenje Odluke ovog suda broj Rev-23/05 od 12. septembra 2006. godine nije isti kao u ovoj parnici, pa je apelantovo pozivanje na navedenu odluku bespredmetno.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant naglašava da su osporene presude redovnih sudova u odbijajućem dijelu donesene proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava. U prilog navedenom apelant analizira osporene presude i ističe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nije razriješen dužnosti zamjenika direktora, a tu činjenicu drugostepeni sud i Vrhovni sud zanemaruju. Dalje, apelant navodi da je pogrešan zaključak sudova da mu ne pripada naknada plate u visini koju je primao prije prestanka radnog odnosa jer nije prihvatio raspored na radno mjesto savjetnika direktora, tim prije što nije mogao prihvatiti takav raspored a da prethodno ne bude razriješen dužnosti zamjenika direktora, što sudovi ne obrazlažu niti se to može obrazložiti. Apelant navodi da su redovni sudovi odbili dio tužbenog zahtjeva koji se tiče isplate naknade za topli obrok i regres iako su takva prava priznavali drugim licima, te ukazuje na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-23/05.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić