Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3516/09 (N. J.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3516/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3516/09, rješavajući apelaciju Nedeljka Jandrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Jandrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Uvp-08-000 278 od 9. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Jandrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 9. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 278 od 9. oktobra 2009. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Administrativne službe gradonačelnika Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 16-569-137/06 od 4. oktobra 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na novčanu naknadu odlikovanim borcima, uz obrazloženje da apelant ne ispunjava uslove iz člana 32. stav. 1 Zakona o pravima boraca, jer mu je status borca prve kategorije priznat shodno odredbi člana 18. stav 2. istog zakona, tj. po osnovu odlikovanja, a ne i po osnovu dužine i uslova angažovanja u ratu. Nakon toga, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 16-569-4739/06 od 28. januara 2008. godine odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja.
3. Apelant je pokrenuo upravni spor i protiv prvostepenog i protiv drugostepenog rješenja, pa je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj 011-0-U- 08-000 130 od 9. juna 2008. godine apelantovu tužbu uvažio u dijelu kojim je apelant pobijao drugostepeno rješenje i to je rješenje poništio, dok je u dijelu kojim je apelant pobijao prvostepeno rješenje žalbu odbacio. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je naveo da pravni stavovi upravnih organa nisu pravilni. Naime, Okružni sud je ukazao da je „odredbom člana 18. stav 1. Zakona o pravima boraca, odnosno članom 19. stav 1. Zakona o pravima boraca – prečišćeni tekst“, propisano da je borac prve kategorije „lice iz člana 2. stav 1. i 2. tog zakona koje bilo angažovano 42 mjeseca i duže, od čega u zoni borbenih dejstava najmanje 32 mjeseca, a stavom 2. istog člana Zakona o pravima boraca odnosno Zakona o pravima boraca – prečišćeni tekst, propisano je da status borca prve kategorije imaju i borci koji su do 19. juna 1996. godine odlikovani nekim od odlikovanja za ispoljenu ličnu hrabrost u ratu, bez obzira na dužinu i uslove angažovanja“. Dalje, Okružni sud je ukazao i na odredbu člana 32. stav 1. Zakona o pravima boraca, odnosno člana 34. stav 1. Zakona o pravima boraca – prečišćeni tekst, kojima je propisano da borci iz člana 19. stav 1. navedenog zakona, „kao i borci iz člana 2. stav 4. tog zakona, odlikovani najvećim odlikovanjima za vojne zasluge u oružanoj borbi do 19. juna 1996. godine, imaju pravo na novčanu naknadu“. Okružni sud je na osnovu navedenih propisa zaključio da je priznavanjem statusa borca prve kategorije i onim borcima koji su odlikovani nekim od odlikovanja za ispoljenu ličnu hrabrost u ratu, bez obzira na dužinu i uslove angažovanja, „intencija te zakonske odredbe bila da se ti borci u potpunosti izjednače sa borcima koji su taj status (borca prve kategorije) stekli na način propisan odredbom člana 18. stav 1. Zakona o pravima boraca odnosno odredbom člana 19. stav 1. Zakona o pravima boraca – prečišćeni tekst tj. s obzirom na dužinu angažovanja u zoni borbenih dejstava“. U odnosu na prvostepeno rješenje koje je također bilo osporeno apelantovom tužbom, Okružni sud je naveo da se upravni spor može pokrenuti samo protiv konačnog upravnog akta, odnosno upravnog akta kojim nadležni organ rješava o određenom pitanju, a protiv kojeg nije dozvoljena žalba. Budući da je protiv prvostepenog rješenja dozvoljena i izjavljena žalba, to rješenje nije, prema zaključku Okružnog suda, konačni upravni akt, pa je u odnosu na to rješenje tužba odbačena.
4. Protiv presude Okružnog suda Ministarstvo je podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje presude, pa je Vrhovni sud osporenom Presudom broj 118-0-Uvp-08-000 278 od 9. oktobra 2009. godine taj zahtjev djelimično uvažio, pa je djelimično preinačio presudu Okružnog suda u dijelu kojim je poništen drugostepeni akt Ministarstva i apelantovu tužbu odbio. U ostalom dijelu, kojim je odbačena tužba protiv prvostepenog rješenja, zahtjev je odbijen. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je rješenjem prvostepenog organa iz septembra 2006. godine utvrđeno da je apelant „bio angažovan u oružanim snagama SFRJ – RS od 04.4.1992. sa prekidima do 16.12.1993. i od 01.4.1994. do 19.6.1996. godine, što ukupno iznosi 47 mjeseci, od čega u zoni borbenih dejstava 8 mjeseci i 26 dana, a van zone borbenih dejstava 38 mjeseci i 4. dana“. Dalje, utvrđeno je također da je apelant za ispoljenu ličnu hrabrost u ratu odlikovan „Medaljom zasluga za narod“, pa mu je po tom osnovu priznat status borca prve kategorije, bez obzira na dužinu i uslove angažovanja, primjenom člana 18. st. 2. i 3. Zakona o pravima boraca. Stavom 1. člana 18. Zakona o pravima boraca, kako je dalje naveo Vrhovni sud, određeno je da je borac prve kategorije lice iz člana 2. st. 1. i 2. Zakona koje je bilo angažovano 42 mjeseca i duže, od čega u zoni borbenih dejstava najmanje 32 mjeseca. Kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, članom 32. stav 1. Zakona o pravima boraca je propisano da borci iz člana 18. stav 1. tog zakona, kao i borci iz člana 2. stav 4. tog zakona, koji su odlikovani najvećim odlikovanjima za vojne zasluge u oružanoj borbi, imaju pravo na novčanu nadoknadu. Iz navedenih zakonskih odredaba Vrhovni sud je zaključio da „novčanu nadoknadu nemaju odlikovani borci, koji su status borca prve kategorije stekli na osnovu odlikovanja za ispoljenu ličnu hrabrost u ratu bez obzira na dužinu i uslove angažovanja, odnosno proizlazi da pravo na novčanu nadoknadu imaju samo borci iz člana 18. stav
1. Zakona, koji su status borca prve kategorije stekli po osnovu dužine i uslova angažovanja [...], a odlikovani su najvećim odlikovanjem za vojne zasluge u oružanoj borbi. Zbog toga, kako je zaključio Vrhovni sud, nije pravilan pravni stav Okružnog suda da su navedenim zakonskim odredbama izjednačene ove dvije kategorije boraca prve kategorije.
5. Apelant navodi da osporenu presudu Vrhovnog suda pobija isključivo zbog kršenja člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju apelant navodi da smatra da, s obzirom na zakonske odredbe, „svim borcima prve kategorije pripada naknada za odlikovanje, bez obzira na dužinu angažovanja u zoni borbenih dejstava“. Svako drugačije postupanje, kako navodi apelant, dovelo bi do toga da borci koji su odlikovani za ispoljenu hrabrost u ratu i kojima je na osnovu toga priznat status borca prve kategorije, budu dovedeni u neravnopravan položaj sa borcima prve kategorije koji su taj status stekli s obzirom na dužinu angažovanja u zoni borbenih dejstava, te u „odnosu na borce iz člana 2. stav 3. Zakona o pravima boraca, kojima je priznavanje prava na novčanu naknadu po osnovu odlikovanja uslovljeno samom činjenicom učestvovanja u antifašističkoj i oslobodilačkoj borbi tokom 20. vijeka kao pripadnik srpske, crnogorske vojske, jugoslovenske vojske i borac NOR-a, a ne dužini i uslovima tog angažovanja“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom garantovanim Evropskom konvencijom smatra da je diskriminiran. Naime, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo niti argumentovao neko drugo pravo iz Evropske konvencije u odnosu na koje smatra da je diskriminisan, a da se postupak koji je rezultirao osporenom odlukom ticao prava na sticanje novčane naknade po osnovu angažmana u ratu, što ne predstavlja pravo garantovano Evropskom konvencijom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“, zbog čega je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić