Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3518/09 ("RIO“ d.o.o. Mostar i M. Z.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3518/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2012. godine, u predmetu broj AP 3518/09, rješavajući apelaciju „RIO“ d.o.o. Mostar i Maria Zorića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „RIO“ d.o.o. Mostar i Maria Zorića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pžp-09-000 201 od 23. rujna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj PR-5-1043/08 od 7. svibnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „RIO“ d.o.o. Mostar i Mario Zorić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić-Miletić“, podnijeli su 9. studenoga 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pžp-09-000 201 od 23. rujna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-5-1043/08 od 7. svibnja 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj PR-5-1043/08 od 7. svibnja 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Pžp-09-000 201 od 23. rujna 2009. godine, apelanti su proglašeni odgovornim zbog prekršaja iz članka 8. stavak 1. Uredbe sa zakonskom snagom o rudarstvu („Službeni list RBiH“ br. 24/93 i 13/94), pa im je za navedeni prekršaj izrečena novčana kazna i to apelantu „RIO“ d.o.o. Mostar, kao pravnoj osobi, u iznosu od 4.000 KM, a apelantu Mariu Zoriću, kao odgovornoj osobi, u iznosu od 500 KM. Apelanti su proglašeni odgovornim i zbog prekršaja iz članka 148. stavak 1. Uredbe sa zakonskom snagom o rudarstvu i za taj prekršaj im je izrečena novčana kazna i to apelantu „RIO“ d.o.o. Mostar, kao pravnoj osobi, u iznosu od 1.500 KM, a apelantu Mariu Zoriću, kao odgovornoj osobi, u iznosu od 800 KM. Temeljem odredbe članka 23. st. 1. i 2. Zakona o prekršajima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 31/06), Općinski sud je od apelanta „RIO“ d.o.o. Mostar oduzeo i imovinsku korist u iznosu od 50,000 KM, a ujedno je odlučeno da su apelanti dužni platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 50 KM, a apelant „RIO“ d.o.o. Mostar i troškove financijskog vještačenja u iznosu od 350 KM. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja Općinskog suda proizlazi da je Ministarstvo privrede/gospodarstva podnijelo zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanata zbog prekršaja iz članka 8. stavak 1. i članka 148. stavak 1. Uredbe sa zakonskom snagom o rudarstvu. U provedenom prekršajnom postupku je utvrđeno da su apelanti u vremenskom razdoblju od 1. listopada 2007. godine do 19. svibnja 2008. godine na lokalitetu Rudež-Mosorje-Jasenjani, Grad Mostar, vršili bespravno eksploatiranje boksita kao mineralne sirovine i stekli protupravnu imovinsku korist, te da nisu 10. listopada 2007. godine postupili prema Rješenju kantonalnog rudarskog inspektora broj UP/I-07-.05-20-6/07 od 2. listopada 2007. godine. Općinski sud je, odlučujući o činjenici je li Ministarstvo privrede/gospodarstva, odnosno inspektor, ovlašten za podnošenje zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, a što je bilo sporno među strankama, utvrdio da je navedeni zahtjev podnio nadležni inspektor. Naime, nadzor nad izvršenjem Uredbe sa zakonskom snagom o rudarstvu propisan je i vrši ga Ministarstvo energetike, rudarstva i industrije, preko republičkih rudarskih inspektora. Općinski sud je ocijenio činjenicu da na državnoj razini nije organizirana rudarska inspekcija i da je predmetni prekršaj propisan zakonom RBiH koji je stupio na snagu 1993. godine. Također je sud ocijenio i činjenicu da ni do danas nije donesen zakon o rudarstvu na razini Federacije Bosne i Hercegovine i Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji bi izričito propisao i odredio nadležnost federalne, odnosno kantonalne inspekcije. Analizirajući odredbe Zakona o inspekcijama („Službene novine FBiH“ broj 69/05), gdje je u članku 45. propisano da kada je federalnim ili kantonalnim propisom propisan inspekcijski nadzor, a nije određeno koji će ga organ vršiti, za te poslove nadležna je kantonalna inspekcija. Budući da se ovim pozitivnopravnim propisom uređuje inspekcijski nadzor u Federaciji Bosne i Hercegovine, iako nije izričito navedeno, Općinski sud nije smatrao da postoji smetnja postupanju kantonalne inspekcije, koja je u konkretnom slučaju prva počela sa inspekcijskim nadzorom, jer to Zakon o inspekcijama izričito ne zabranjuje. Ovakav stav, prema mišljenju Općinskog suda, ne kosi se ni sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koje propisuju nadležnost između federalne i kantonalne vlasti, kojima je u Glavi III, članak 2. točka (i) propisano da su federalna vlast i kantoni nadležni za korištenje prirodnih bogatstava. Općinski sud je istakao da Saopćenje za javnost od 26. ožujka 2008. godine, koje je izdala Federalna uprava za inspekcijske poslove u vezi sa poslaničkim pitanjem i na koje su se apelanti pozvali, a u kojem je navedeno da nadzor nad spomenutim zakonom vrši Federalna inspekcija, Općinski sud nije mogao prihvatiti kao obvezujući pravni akt prema kojem je dužan postupati.
3. Općinski sud je, odlučujući o tome radi li se u konkretnom slučaju o presuđenoj stvari, a što je također među strankama bilo sporno, s obzirom na postojanje četiri prekršajna naloga izdana apelantima od Federalne uprave za inspekcijske poslove, Inspektorata tehničke inspekcije- Rudarske inspekcije koji se odnose na prekršaje bespravne eksploatacije mineralne sirovine od 22. svibnja 2008. godine i neizvršenje naložene upravne mjere, također od 22. svibnja 2008. godine, istakao da se ovi prekršajni nalozi odnose na vremensko razdoblje koje je uslijedilo nakon inkriminiranih radnji za koje se apelanti terete, te da se stoga ne radi o presuđenoj stvari, nego da se radi o posebnim prekršajima koje je apelant sukcesivno vršio. Ovlašteni inspektor je neposrednim opažanjem pravilno utvrdio da su apelanti u inkriminiranom razdoblju vršili bespravnu eksploataciju boksita, jer se pravo na eksploataciju boksita stječe na temelju odobrenja Ministarstva energetike i rudarstva, koje apelanti prilikom vršenja inspekcijskog nadzora i u postupku pred sudom nisu predočili, a propisano je člankom 8. Uredbe sa zakonskom snagom o rudarstvu. Mišljenje za dodjelu koncesije Grada Mostara, Gradskog vijeća, od 3. listopada 2008. godine i Rješenje o urbanističkoj suglasnosti dano apelantu „RIO“ d.o.o. Mostar od Ministarstva trgovine, turizma, zaštite okoliša HNK od 21. studenoga 2008. godine, predstavljaju samo neke od uvjeta koje stranka treba ispuniti prilikom dobivanja odobrenja za pravo eksploatacije mineralnih sirovina.
4. Prilikom odmjeravanja kazne Općinski sud je ocijenio sve olakšavajuće okolnosti apelanata, pa je smatrao da se odmjerenim kaznama može postići svrha kažnjavanja, te da će se apelanti ubuduće kloniti vršenja sličnih prekršaja. Prilikom odlučivanja o visini ostvarene imovinske koristi, Općinski sud nije mogao prihvatiti visinu imovinske koristi koju je u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka odredio nadležni organ u visini od oko 140.000 KM dobivši je matematičkim putem procjenjujući količinu boksitne rude i njezine tržišne vrijednosti, jer bi dosuđivanje vraćanja imovinske koristi u navedenom iznosu za apelante predstavljalo imovinsku kaznu što nije smisao ni cilj oduzimanja imovinske koristi. Općinski sud je odredio visinu imovinske koristi koju apelanti moraju vratiti u iznosu od 50.000 KM na temelju slobodne ocjene dokaza koje su predočili apelanti i ovlašteni organ, s obzirom na to da vještačenje ovih troškova nisu predložili niti nadležni organ, a ni apelanti. Prilikom odlučivanja o visini imovinske koristi, Općinski sud je ocijenio moguća odstupanja od idejnog projekta gradilišta „Jesenjani“, te troškova goriva koji su regulirani posebnim ugovorom. Općinski sud je naveo da nije mogao uvažiti obranu apelanata i sve troškove na koje su se pozivali, jer nije vidljivo da se odnose na troškove eksploatacije boksita od 3.5000 tona, budući da su apelanti vršili eksploataciju boksita i mimo lokacije i količine koja je predmet konkretnog postupka.
5. S obzirom na navedeno, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, u odnosu na navode žalbe da prvostupanjski sud nije mogao primijeniti odredbe članka 45. Zakona o inspekcijama FBiH jer više ne postoji republička inspekcija, istakao da je pravilno Općinski sud odlučio da je zahtjev podnio ovlašteni organ i za takvu svoju odluku je dao valjane razloge pozivajući se na relevantne propise. U pogledu žalbenih navoda da se radi o presuđenoj stvari, Kantonalni sud je istakao da su apelanti navedeni prigovor isticali i u postupku pred Općinskim sudom, te da je Općinski sud u pobijanom prvostupanjskom rješenju dao razloge za odluku da se ne radi o presuđenoj stvari, jer iz priloženih prekršajnih naloga jasno proizlazi da se radi o identičnim prekršajima, ali sa različitim vremenom izvršenja.
7. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na odluku o oduzimanju imovinske koristi, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju dao razloge o svojim zaključcima o visini imovinske koristi stečene počinjenim prekršajem i pri tom je ocijenio dokaze koje su predočili apelanti i ovlašteni organ i dao razloge o prihvaćanju i neprihvaćanju pojedinih dokaza.
8. Apelanti smatraju da su im pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S tim u vezi, ističu da su dokazi u postupku pogrešno ocijenjeni, da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, te da su pogrešno primijenjene odredbe Uredbe sa zakonskom snagom o rudarstvu i Zakona o inspekcijama FBiH.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „kaznenoj“ optužbi protiv apelanata, u smislu članka 6. Europske konvencije. Ocjena je li neka optužba „kaznena“ u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obujam prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „kaznenoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obujam prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „kaznenoj“ optužbi, odnosno da je članak 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. siječnja 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, točke 21. i 22).
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelanti pobijaju rješenja redovitih sudova ukazujući apelacijom da su rješenja donesena kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja i pogrešne primjene prava, što je dovelo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
13. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima pobijanih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić