Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3525/09 (M. B. i H. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Upravni postupak
  • Žrtva
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3525/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3525/09, rješavajući apelaciju Muhareme Begović i Hikmeta Begovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhareme Begović i Hikmeta Begovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 001368 09 U od 17. septembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16/03-1-4-534-1559/08 od 27. marta 2009. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Gradiška broj 07-534-19/07 od 6. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharema Begović i Hikmet Begović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 9. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001368 09 U od 17. septembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16/03-1-4-534-1559/08 od 27. marta 2009. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 07-534- 19/07 od 6. februara 2008. godine.

2. Rješenjem prvostepenog organa broj 07-534-19/07 od 6. februara 2008. godine odbijen je zahtjev apelantice Muhareme Begović za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni organ utvrdio da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik RS“ br. 25/93, 1/94 – Prečišćeni tekst, 32/94, 37/07 i 60/07; u daljnjem tekstu: Zakon) da bi se apelantici priznalo navedeno pravo. Naime, prvostepeni organ je naveo da, prema navedenim zakonskim odredbama, pravo na porodičnu invalidninu imaju članovi porodice civilne žrtve rata ubijene, umrle ili nestale pod okolnostima navedenim u članu 2. Zakona, a to su „zlostavljanje, silovanje, lišenje slobode ili u zbegu od strane neprijatelja, u vezi sa ratnim operacijama kao što su bombardovanje, ulične borbe, zalutali metak, granata, zaostali vojni materijali ili kao posledica neprijateljskih diverzantskih akcija“. Dalje, prvostepeni organ je naveo da je „opštepoznata činjenica da na prostoru opštine Srbac i Gradiška u 1993. godini nije bilo ratnih dejstava pa se nameće kao logičan zaključak da na ovom prostoru nije bilo civilnih žrtava rata u tom periodu. Ubistva koja su se dešavala nisu u vezi sa ratom i predstavljaju krivična djela što je u sudskoj nadležnosti.“.

3. Ministarstvo je Rješenjem broj 16/03-1-4-534-1559/08 od 27. marta 2009. godine odbilo žalbu apelanata protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju svoje odluke Ministarstvo je navelo da je pravilan zaključak prvostepenog organa, budući da iz dokaza provedenih u postupku proizlazi da je sin apelanata „ubijen pod okolnostima i na način koji nije predviđen u članu 2. Zakona“, zbog čega nema osnova da se apelantima prizna svojstvo članova porodičnog domaćinstva ubijene civilne žrtve rata, pa stoga ni pravo na porodičnu invalidninu po tom osnovu.

4. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 001368 09 U od 17. septembra 2009. godine odbio tužbu apelanata protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju ove presude je navedeno da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je sin apelanata ubijen 30. januara 1993. godine iz vatrenog oružja i to radnjom nepoznatog lica, odnosno da je ubistvo njihovog sina posljedica izvršenja krivičnog djela a ne ratnih dejstava kojih, kako je istaklo Ministarstvo, nije bilo na tom području. Također, Okružni sud je obrazložio da je apelantica Muharema Begović u prvostepenom postupku izjavila da je njen sin kritičnog datuma otišao kod njene majke, te da se nije vratio, a da je „od slučajnih prolaznika saznala da je tijelo muškarca izbačeno iz 'bijele lade' u selu Gaj“, pa se istragom utvrdilo da se radi o sinu apelanata. Okružni sud je naveo da su, imajući u vidu navedeno, upravni organi pravilno zaključili da smrt sina apelanata nije nastupila pod okolnostima iz člana 2. Zakona, te da su pravilno odbili njihov zahtjev. Okružni sud je, također, naveo da je Ministarstvo trebalo odbaciti žalbu apelanta Hikmeta Begovića „jer o njegovom zahtjevu u prvostepenom rješenju nije ni odlučeno“, ali da to ne utječe na odluku suda u konkretnoj pravnoj stvari.

5. Apelanti opovrgavaju osporenu presudu i rješenja upravnih organa isključivo zbog kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju apelacije apelanti navode da su zbog proizvoljne primjene prava diskriminisani kao građani „jer nisu ostvarili prava koja su u istoj ili sličnoj situaciji priznata drugim građanima“, te zato što je sin apelanata „stradao (ubijen je) kao civil i on je civilna žrtva rata“, kao i da „[s]avjesno, pošteno i pravilno tumačenje odredaba pomenutog zakona mora dovesti do zaključka da je on civilna žrtva rata“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom garantovanim Evropskom konvencijom, Ustavom Bosne i Hercegovine ili nekim međunarodnim dokumentom iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine smatraju da su diskriminisani. Naime, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, akcesorno je pravo. To znači da ove odredbe ne osiguravaju neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju i po jednoj i po drugoj odredbi može pozvati samo u vezi sa „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“, odnosno u vezi sa nekim pravom iz člana II. Ustava Bosne i Hercegovine ili iz nekog od međunarodnih dokumenata iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud naglašava da različit tretman ne predstavlja različito odlučivanje koje je zasnovano na primjeni istog zakona u odnosu na različite činjenične situacije, što rezultira i različitim odlukama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“, zbog čega je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3525/09 (M. B. i H. B.) | Sudska praksa | Aktio