Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3551/09 (Đ. L.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3551/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3551/09, rješavajući apelaciju Đorđa Lukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Đorđa Lukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 059 od 14. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 688 od 10.

septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-P-06-000 427 od 31. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđo Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kog zastupa Božo Cvijanović, advokat iz Doboja, podnio je 11. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 059 od 14. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0- Gž-07-000 688 od 10. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-06-000 427 od 31. avgusta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000 427 od 31. avgusta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 688 od 10. septembra 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka Željeznica Republike Srpske AD (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu Ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu broj 13345/06 od 21. juna 2006. godine, Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 13345-1/06 od 21. juna 2006. godine kojim je apelant raspoređen na drugo radno mjesto i Rješenje o plati broj 13345-2/06 od 21. juna 2006. godine, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na ranije mjesto šefa Radne jedinice u Sekciji za ETP Doboj, RJ KM Doboj (u daljnjem tekstu: šef RJ) sa platom po rješenju od 17. jula 2002. godine, te da mu isplati razliku plata do koje je došlo rasporedom apelanta po osporenom rješenju od 21. juna 2006. godine u iznosima i za periode detaljno navedene u dispozitivu prvostepene presude.

3. Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je apelant dugogodišnji radnik tuženog, te da je od marta 1970. godine kada je zasnovao radni odnos kod tuženog bio raspoređivan na više radnih mjesta, a da je od 5. jula 2002. godine bio raspoređen na radno mjesto šefa RJ. Dalje, utvrđeno je da je tuženi, u odnosu na apelanta, donio odluku od 21. juna 2006. godine o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu, te da su apelant i tuženi istog dana i zaključili novi ugovor o radu kojim je određeno da će apelant obavljati druge poslove na radnom mjestu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, u skladu sa čim je doneseno i rješenje o rasporedu i plati, s tim što je za novo radno mjesto propisan manji koeficijent u odnosu na radno mjesto šefa RJ. Apelant je protiv tih rješenja izjavio prigovore, koje je tuženi odbio. U obrazloženju prvostepene odluke Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je nesporno da apelant nije imao VI stepen stručne spreme koja je potrebna za radno mjesto šefa RJ, te da je raspoređen na radno mjesto za koje ispunjava sve uslove. Osnovni sud se, između ostalog, pozvao na odredbe člana 123 Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07), odnosno člana 137 Zakona o radu – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, na član 20 Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog (prečišćeni tekst iz 2005. godine; u daljnjem tekstu: Pravilnik), te na član 12 Kolektivnog ugovora za tuženog, kojim je propisano kada i pod kojim uslovima radnik može u toku rada biti raspoređen na drugo radno mjesto.

4. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, kao i da je dao jasne i dovoljne razloge za svoju odluku. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 059 od 14. oktobra 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude zato što je utvrdio da su i prvostepena i drugostepena odluka pravilne, te da je tuženi postupio po odredbama člana 123 odnosno 137 Zakona o radu, člana 20 Pravilnika, te člana 12 Kolektivnog ugovora.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4 Evropske konvencije i pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, a poziva se i na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant navodi da je u postupku pred sudovima „zanemaren osnovni postulat pravne istine da je umjesto [apelanta] na poslove [šefa RJ] postavljen njegov radni kolega sa istom stručnom spremom, ali sa ukupno manje godina radnog iskustva i bez iskustva u organizaciji i rukovođenju tehnološkom jedinicom“. Apelant je naveo da kod tuženog nije bilo organizacionih promjena iz tehnoloških ili drugih objektivnih razloga, da nije bilo izmjena Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji, te da je razlog njegove smjene „diskriminacija 'nepodobnih ljudi'“, odnosno da je u to vrijeme kod tužnog „došlo samo do izmjene političke opcije i orijentacije rukovodnog sastava, što je za rezultat imalo diskriminaciju i maltretiranje ljudi na terenu koji su 'ocijenjeni' kao radnici odani ranijoj strukturi koja je pripadala drugoj političkoj opciji“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Što se tiče tvrdnji o kršenju prava iz čl. 3 (zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg tretmana ili kazne) i 4 (zabrana ropstva i prisilnog ili obaveznog rada) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što ukazuje na to da je u konkretnom slučaju moguća povreda ovih prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani. U vezi sa navodima o diskriminaciji, Ustavni sud ističe da se apelant samo paušalno pozvao na diskriminaciju po osnovu političke pripadnosti, a iako je sličnu tvrdnju istakao u toku postupka pred sudovima, nije se u tom postupku pozvao na diskriminaciju niti je u tom smislu predlagao izvođenje dokaza, već je i u tom postupku samo iznio paušalnu tvrdnju. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelant nema opravdan zahtjev u odnosu na ove navode, zbog čega su njegovi navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3551/09 (Đ. L.) | Sudska praksa | Aktio