Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3586/12 (B. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3586/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3586/12, rješavajući apelaciju Branislava Smiljanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Smiljanića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci br. 71 0 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 26. septembra 2012. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Smiljanića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 151263 12 Kv 2 od 23. oktobra 2012. godine, u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Smiljanića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci br. 71 0 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 26. septembra 2012. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banja Luke, podnio je 12. oktobra 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 26. septembra 2012. godine. Apelant je podneskom od 5. novembra 2012. godine obavijestio Ustavni sud da je nakon podnošenja apelacije Osnovni sud donio rješenje broj 71 0 K 151263 12 Kv 2 od 23. oktobra 2012. godine, koje osporava iz istih razloga navedenih u apelaciji protiv rješenja 71 0 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 26. septembra 2012. godine.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 71 0 K 151263 12 Kpp od 26. septembra 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vijeća Osnovnog suda broj 71 0 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine, apelantu je određena mjera pritvora u trajanju od mjesec dana (od 23. septembra do 23. oktobra 2012. godine) iz razloga propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 100/09; u daljnjem tekstu: ZKP RS).

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je Okružno tužilaštvo u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) podnijelo prijedog za određivanje mjere pritvora protiv osumnjičenih S.T., S.K. i apelanta, na osnovu odredbe iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo Zelenaštva iz člana 245. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u sticaju sa krivičnim djelom Iznude iz člana 242. stav

2. KZ RS i krivično djelo Pranje novca iz člana 280. stav 3. KZ RS. Prijedlozi za određivanje mjere pritvora podneseni su odvojeno, ali je prvostepeni sud, s obzirom na naredbu o sprovođenju istrage i dokaze u spisu predmeta utvrdio da su sva trojica osumnjičenih osumnjičeni za istovrsna krivična djela i da su inkriminisane radnje izvršili zajedno i u isto vrijeme, zbog čega je doneseno rješenje o spajanju postupaka protiv apelanta i ostalih osumnjičenih. Uz prijedlog za određivanje mjere pritvora, kako je dalje navedeno, dostavljeni su dokazi koji ukazuju na izvršenje krivičnih djela, zbog čega je povodom prijedloga za određivanje mjere pritvora Osnovni sud održao ročište i uzeo izjave osumnjičenih i apelanta, u prisustvu njihovih branilaca. Osnovni sud je ocijenio da je prijedlog za određivanje mjere pritvora osnovan, jer iz iskaza velikog broja svjedoka koji su saslušani u toku istrage proizilazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu prijedlogom za određivanje pritvora stavljeni na teret. Svjedoci su, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, na detaljan način opisali na koji način je apelant vršio naprijed navedena krivična djela te na koji način su svjedoci došli u kontakt s apelantom isplativši mu veće sume novca (dva do tri puta veći iznos od glavnice) pri čemu su se svi svjedoci nalazili u teškoj materijalnoj situaciji. Kada se iskazi saslušanih svjedoka dovedu u vezu sa transkriptima telefonskih razgovora između apelanta i ostalih osumnjičenih, Osnovni sud je izveo zaključak da su sva trojica kontinuirano i u većem vremenskom periodu vršili krivična djela koja su im stavljena na teret. Apelantu je pritvor određen zbog razloga propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a RS jer iz dokaza u spisu proizilazi da je apelant pokazao izrazitu upornost prilikom izvršenja navedenih krivičnih djela, a transkripti telefonskih razgovora predstavljaju prema ocjeni Osnovnog suda naročitu okolnost koja opravdava bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivičnoi djelo.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja sudije za prethodni postupak, Vijeće Osnovnog suda je rješenjem broj 71 0 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja, Vijeće je u pogledu žalbenih prigovora navelo da je u rješenju sudije za prethodni postupak dato jasno obrazloženje u vezi sa utvrđivanjem postojanja osnovane sumnje u izvršenje krivičnih djela kroz analizu iskaza saslušanih svjedoka i obrazloženje koje upućuje na zaključak da je u pitanju izvršenje većeg broja radnji. Osim toga iskazi saslušanih svjedoka i obimna pismena dokumentacija koja se odnosi na priložene transkripte, upućuju na postojanje posebnih razloga za određivanje pritvora apelantu.

5. Rješavajući o prijedlogu Okružnog tužilašta za produženje pritvora apelantu, Osnovni sud je donio rješenje broj 71 0 K 151263 12 Kv 2 od 23. oktobra 2012. godine kojim je apelantu produžen pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak za još dva mjeseca, najduže do 23. decembra 2012. godine, prema odredbi člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKP RS. Povodom prijedloga za produženje pritvora, Osnovni sud je zakazao i održao ročište, nakon čega je ocijenjeno da je prijedlog za produženje pritvora osnovan. Naime, iz prijedloga Okružnog tužilaštva proizilazi da je u odnosu na apelanata i ostale osumnjičene donesena naredba o proširenju istrage na nova krivična djela, koji su u prijedlogu taksativno navedeni od broja 1 do broja 14. Budući da su osnovi sumnje utvrđeni već ranije donesenim rješenjem o određivanju pritvora, a osnovi sumnje na izvršenje novih djela koji su obuhvaćeni u prijedlogu za produženje pritvora proizilaze iz dokumentacije i dokaza dostavljenih od strane tužioca, to je stav Vijeća Osnovnog suda da je Okružno tužilaštvo obezbijedilo dovoljno činjenica i dokaza u cilju utvrđenja postojanja osnova sumnje. U odnosu na apelanta, pritvor je produžen iz pritvorskih razloga koji su sadržani u članu 197. stav 1. tač. b) i v) ZKP RS, pri čemu je tačka v) obrazložena u rješenju o određivanju pritvora. U pogledu tačke b) navedene odredbe, Vijeće Osnovnog suda je ocijenilo da iz činjenica i okolnosti izvršenja djela za koje se apelant tereti može zaključiti da postoji osnovana bojazan da bi apelant mogao uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, a posebno kad se ima u vidu vrsta i karakter krivičnih djala za koje se tereti. Uz navedene razloge, Osnovni sud je imao u vidu činjenicu da se radi o vrlo obimnom dokaznom materijalu kao i velikom broju istražnih radnji koje Okružno tužilaštvo treba poduzeti u narednom periodu, pa se sve ove činjenice uzimaju kao naročite okolnosti na osnovu kojih bi apelant boravkom na slobodi mgao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke ili eventualne saučesnike.

6. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekst: Okružni sud) je odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja o produženju pritvora, donio rješenje broj 71 0 K 151263 12 Kž od 31. oktobra 2012. godine, kojim je uvažena apelantova žalba, ukinuto rješenje Osnovnog suda od 23. oktobra 2012. godine i predmet vraćen istom sudu na ponovno odlučivanje. Obrazlažući rješenje, Okružni sud je ocijenio da je pravilno i argumentovano u izjavljenoj žalbi ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer je pažljivom analizom rješenja utvrđeno da ono nije dalo razloge o opštim i posebnim osnovama za produženje pritvora, kako zahtijeva odredba člana 197. stav 1. ZKP RS.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da osporena rješenja ne sadrže razloge u pogledu «naročitih oklnosti» za određivanje pritvora. Naime, u pobijanim rješenjima je samo navedena «naročita upornost i kontinuitet» u izvršenju krivičnih djela. Osim toga, za utvrđivanje osnovane sumnje za počinjenje krivičnih djela, sud je u obavezi da utvrdi postoje li bitna obilježja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Osnovni sud je, nasuprot naprijed navedenom, konstatovao da osnovana sumnja proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka i trenskripta telefonskih razgovora. Apelant je istakao da rješenje o određivanju mjere pritvora nema jasnog, konkretnog, preciznog i potpunog obrazloženja, na koji način su u krivičnom postupku počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Na taj način je, kako je dalje navedeno, povrijđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, apelant smatra da je rješenjem o određivanju mjere pritvora prekoračen prijedlog Okružnog suda za određivanje pritvora, jer se u prijedlogu ne pominje ni jedan konkretan dokaz koji upućuje na osnovanu sumnju da je on počinio veliki broj krivičnih djela. Na taj način je, kako tvrdi, povrijeđeno pravo na jednakost stranaka. S tim u vezi, naveo je da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i iz razloga što Osnovni sud nije savjesno i brižljivo cijenio dokaze niti je u ožalbenom rješenju navedena ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi.

8. U pogledu kršenja člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, apelant je istakao da rješenje kojim mu je određen pritvor zanemaruje činjenicu da razlozi navedeni u prijedlogu za određivanje pritvora nisu jasni niti je jasno navedeno na koji način bi eventualno mogao ponoviti krivično djelo, niti koje su naročite okolnosti koje ga opravdavaju. Smata da je u konkretnom slučaju nezakonito lišen slobode i da mu je pritvor određen protivno članu 5. Evropske konvencije prema kojoj svako ima pravo na slobodu i sigurnost. Podneskom od 5. novembra 2012. godine, kojim je osporio rješenje o produženju pritvora, apelant je istakao iste povrede prava iz prethodnog postupka koje je rezultiralo određivanjem mjere pritvora, naglašavajući da su povrede na koje je ukazivao uočene u žalbenom postupku pred Okružnim sudom, zbog čega je rješenje o produženju pritvora ukunuto i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

- u odnosu na rješenje o određivanju pritvora

10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. maja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva propisanih „nacionalnim pravom“ odnosno ZKP-om RS-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

12. Nesporno je da je u ovom slučaju mjera pritvora određena na temelju odredaba ZKP RS, koji u odredbi člana 197. stav 1. tačka. v) propisuje da se pritvor može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djkelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Obrazlažući rješenje o određivanju pritvora u pogledu primjene citirane odredbe člana

197. ZKP RS, Osnovni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret proizilazi iz iskaza velikog broja svjedoka (D.C., S.Š., A.R., G.D., M.R., A.B., M.T., Ž.R. i ostalih svjedoka koji su saslušani u toku istrage), koji su na detaljan način opisali kako je apelant vršio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Pored toga, iz dokaza u spisu predmeta proizilazi da je apelant prilikom vršenja navedenih krivičnih dkejela pokazao izrazitu upornost i kontinuitet a transktipti telefonskih razgovora između apelanta i ostalih osumnjičenih predstavlja naročitu okolnost koja opravdava bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo.

13. Dakle, sve razloge koje je propisao citirani član ZKP RS, Osnovni sud je prilikom određivanja ove mjere obrazložio. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 197. stav 1. tač. v) ZKP RS, na način da pritvor određen ovim rješenjem, u trajanju od mjesec dana, teče od 23. septembra 2012. do 23. oktobra 2012. godine. Ovakva situacija, po mišljenju Ustavnog suda, nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo i ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije koje bi bilo potrebno meritorno ispitati, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

- u odnosu na rješenje o produženju pritvora

15. U vezi sa pitanjem navodnog kršenja prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je predmet ove apelacije rješenje o određivanju pritvora od 26. septembra 2012. godine koje je potvrđeno rješenjem Vijeća prvostepenog suda od 2. oktobra 2012. godine, te da je apelant podneskom od 5. novembra 2012. godine osporio rješenje kojim mu je na prijedlog Okružnog tužilaštva, Osnovni sud produžio pritvor za još dva mjeseca, počev od 23. oktovra 2012. godine Međutim ovo rješenje je ukinuto uvažavanjem apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja o produženju pritvora, rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 151263 12 Kž od 31. oktobra 2012. godine, kojim je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje. Iz navedenog proizilazi da rješenje o produženju pritvora nije konačna odluka suda, a Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke redovnih sudova prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju, apelacija u odnosu na rješenje o produženju pritvora preuranjena jer je podnesena prije odluke Osnovnog suda kojem je predmet rješenejm Okružnog suda vraćen na ponovno odlučivanje. Nakon donošenja odluka redovnih sudova, apelant ima mogućnost da ponovno podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostalče odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud ej u ovom dijelu apelacije odbacio kao u dispozitivu ove odluke. Pravo na pravično suđenje

17. Apelant je u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje. S obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. U skladu s tim, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, također i Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3586/12 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio