Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3660/09 (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3660/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3660/09, rješavajući apelaciju Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Bijeljina podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 007547 09 Gž od 8. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 007547 08 P od 27. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bijeljini, kojeg zastupa direktor kao zakonski zastupnik, podnio je 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 007547 09 Gž od 8. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 007547 08 P od 27. maja 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 007547 08 P od 27. maja 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev Dragana Begovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se ponište odluke apelanta kao tuženog - Komisije za utvrđivanje odgovornosti radnika apelanta, i to Odluka apelanta broj 4113/07-2 od 20. marta 2008. godine i Odluka apelanta broj 4113/07-3 od 30. aprila 2008. godine kao nezakonite, te da se apelant obaveže da tužitelju izvrši isplatu odbijenih sredstava po odlukama koje se poništavaju u iznosu od 956,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. jula 2008. godine pa do konačne isplate, te mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.300,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, saslušanjem svjedoka, suočavanjem tužitelja, te uvidom u pismene dokaze), zaključio, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 85/03, 74/05, 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP), da je među strankama nesporno da je protiv tužitelja 15. oktobra 2007. godine pokrenut i vođen disciplinski postupak u kome je Odlukom apelanta broj 4113/07-2 od 20. marta 2008. godine tužitelju izrečena disciplinska mjera novčane kazne u visini od 30% od neto-plate u trajanju od tri mjeseca, zbog toga što je 9. oktobra 2007. godine, vršeći ocjenu radne sposobnosti, osiguranika Radenka Kuljanina iz Bijeljine verbalno vrijeđao, grubo šikanirao na pregledu, omalovažavao i ponižavao, govoreći mu povišenim tonom pogrdne riječi bliže navedene u Rješenju, nakon čega je osiguranik napustio prostoriju gdje se vrši ocjena radne sposobnosti, moralno i psihički ponižen, potcijenjen i posramljen, čime je utvrđeno da je tužitelj počinio težu povredu radne obaveze iz člana 227. tač. 2, 6, 17. i 31. Pravilnika o radu, odnosno člana 190. tač. 2, 5, 18, 31. i 32. Pravilnika o radu apelanta a primjenom člana 192. stav 2. i člana 209. stav 1. tačka 2. Pravilnika o radu, odnosno člana 29. stav 1. tačka 2. i člana 38. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu apelanta. Nesporno je i to da je pomenuta Odluka apelanta od 20. marta 2008. godine po prigovoru tužitelja potvrđena Odlukom apelanta broj 4113/07-3 od 30. aprila 2008. godine kojom je odbijen prigovor tužitelja.

4. Dalje je navedeno da, što se tiče provođenja disciplinskog postupka - odnosno same procedure provođenja disciplinskog postupka, tužitelj nije imao prigovora, niti je svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tome, nego na činjenici da u disciplinskom postupku nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da nema dokaza da je on počinio težu povredu radne dužnosti koja mu se stavlja na teret navedenim apelantovim odlukama. U tom smislu sud je istakao da u konkretnom slučaju treba obratiti pažnju zbog čega je konkretno pokrenut disciplinski postupak, a to se jasno može utvrditi s obzirom na činjenični opis teže povrede radne obaveze, koja je navedena u rješenju čije se poništenje traži, a to je odnos tužitelja prema Radenku Kuljaninu 9. oktobra 2007. godine. Sud je potom istakao da je potrebno navesti da se u disciplinskom postupku, koji je prethodio donošenju navedenih odluka, nije odlučivalo o pitanjima da li se tužitelj grubo i nedolično ponašao prema drugim osiguranicima u nekom ranijem periodu, da li je uzimao novac i na taj način vršio zloupotrebu položaja i činio težu povredu radne obaveze. Dakle, to nije bilo predmet disciplinskog postupka koji je prethodio donošenju pobijanih rješenja. S tim u vezi, predmet utvrđivanja postojanja teže povrede radne obaveze iz člana 227. tač. 2, 6, 17. i 31. Pravilnika o radu koji se stavljaju tužitelju na teret odnosi se samo na ponašanje tužitelja 9. oktobra 2007. godine prema Radenku Kuljaninu. To da li se tužitelj odnosio grubo, nedolično prema drugim osiguranicima u nekom ranijem periodu, da li je uzimao novac ili nije, prema mišljenju Osnovnog suda, trebalo je biti predmet nekog ranijeg disciplinskog postupka s obzirom na dokaze koji su izlagani, odnosno izvođeni u toku disciplinskog postupka.

5. Što se tiče konkretnog činjeničnog opisa teže povrede radne obaveze, Osnovni sud je konstatovao da apelant ni u disciplinskom postupku, ni u postupku pred sudom nije na pouzdan način utvrdio da se tužitelj prema osiguraniku Radenku Kuljaninu 9. oktobra 2007. godine ponašao onako kako je to navedeno u samom rješenju, što je okvalifikovano kao teža povreda radne obaveze. U ovom postupku, dakle, postupku pred Sudom svjedoci nisu imali nikakva konkretna i precizna saznanja o mogućem konfliktu između pacijenta - osiguranika Radenka Kuljanina i tužitelja. Svi ostali izvedeni dokazi, prvenstveno izjave koje su u toku disciplinskog postupka dala lica koja nisu bila prisutna kritičnog događaja, te koja su svoje izjave davala u kontekstu onoga što je bilo predmet spora disciplinskog postupka koji je prethodio donošenju pobijanih rješenja, ne potvrđuju, prema mišljenju suda, izjavu Radenka Kuljanina osim što ukazuju na moralni lik tužitelja, koji bi mogao biti samo indirektni dokaz, odnosno pretpostavka o ponašanju tužitelja. Međutim, Osnovni sud je istakao da sud svoju odluku ne može zasnivati na pretpostavkama i indicijama, već isključivo na pouzdanim dokazima, i to dokazima koji ukazuju na osnovanost postojanja tačno određenih činjenica koje ukazuju na postojanje tačno određenih težih povreda radne dužnosti, što u ovom slučaju nije bilo. Dakle, pošto apelant na kojem je teret dokazivanja nije dokazao na jasan i pouzdan način da se tužitelj 9. oktobra 2007. godine, vršeći ocjenu radne sposobnosti, odnosio prema osiguraniku Radenku Kuljaninu na način kako je to izneseno u opisu teže povrede radne obaveze u spomenutom rješenju, sud nije mogao prihvatiti apelantovo osporavanje da je tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno nije mogao prihvatiti kao jasno i potpuno utvrđeno činjenično stanje na kome se zasnivaju pobijane odluke, zbog čega sud smatra da su odluke tužene nezakonite i kao takve ih i poništava. Što se tiče obračuna novčanog potraživanja koje predstavlja neisplaćeni dio plate tužitelju, a koje je umanjeno po osnovu disciplinskog kažnjavanja u iznosu od 956,43 KM, Osnovni sud je naveo da taj iznos nije sporan, a imajući u vidu da se poništavaju rješenja kojima se izriče disciplinska mjera kažnjavanja, te da je redovna posljedica poništenja rješenja naknada štete, pa je tužitelju dosudio i traženi iznos neisplaćenog, odnosno umanjenog dijela plata. Na osnovu svega iznesenog, te primjenjujući odredbe člana 117. u vezi sa članom 105. i člana 89. stav 1. a u vezi sa članom 83. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) odlučeno je kao u izreci presude. Troškove postupka sud je dosudio primjenom odredbe člana 386. ZPP.

6. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 007547 09 Gž od 8. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 27. maja 2009. godine. Presudom je određeno i da apelant tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 300,00 KM.

7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da, s obzirom na to da je prvostepeni sud sve provedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo na osnovu svoje slobodne ocjene, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, dajući za tu ocjenu logično i objektivno prihvatljivo obrazloženje u svojoj ožalbenoj odluci, takvo obrazloženje ožalbene odluke prihvata i drugostepeni sud. Dalje je navedeno da sve navedeno, a utvrđeno od prvostepenog suda, pobijanu presudu čini pravno valjanom, te da je neosnovana apelantova žalba u dijelu u kojem navodi da je pobijana odluka donesena uz povredu odredaba ZPP, a naglašavajući u svojoj žalbi da u obrazloženju ožalbene odluke Osnovni sud nije naveo činjenice na kojima zasniva svoju odluku, niti da pobijana odluka sadrži ocjenu dokaza. Dokazima izvedenim pred prvostepenim sudom, što je pravno valjanim ocijenio i Okružni sud, utvrđeno je da apelant sudu nije ponudio nijedan pravno valjan dokaz na osnovu kojeg bi sud mogao utvrditi činjenice na kojima se temelje teže povrede radne dužnosti tužitelja. Neosnovani su, također prema mišljenju Okružnog suda, i apelantovi žalbeni navodi u kojima ističe da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu člana 128. Zakona o radu, kojom je propisano da je u ovom sporu apelant kao poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju. Pravilna primjena ove odredbe Zakona o radu se, prema stavu drugostepenog suda, ogleda u činjenici da je u disciplinskom postupku apelanta protiv tužitelja odlukom tužene od 11. januara 2008. godine bila tužitelju izrečena mjera prestanka radnog odnosa, koja je u konačnici u disciplinskom postupku preinačena na novčanu kaznu u utuženom iznosu, zbog čega je apelant bio dužan da u postupku pred sudom dokaže postojanje težih povreda radnih obaveza koje su tužitelju u disciplinskom postupku kod apelanta stavljene na teret i za koje povrede je proglašen odgovornim. U tom smislu je Okružni sud istakao da je apelantova obaveza bila da u postupku pred sudom, a shodno i primjeni člana 123. stav 1. ZPP, dokaže postojanje odgovornosti tužitelja za teže povrede radnih obaveza, a što apelant nije dokazao. O ostalim navodima iz apelantove žalbe nije raspravljano, jer oni, prema pravnom shvatanju Okružnog suda, nisu bitni za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant je istakao da izvedenim dokazima u predmetnoj pravnoj stvari nije potpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je ono pogrešno utvrđeno, te da sudovi nisu dali dovoljno jasna i iscrpna obrazloženja za primjenu relevatnih odredaba materijalnog prava na kojima su zasnovali osporene presude. Također, apelant je naveo da su pravni propisi proizvoljno i nepravično primijenjeni na njegovu štetu, da obrazloženja osporenih odluka na sadrže sve bitne i potrebne razloge, te da, stoga, osporene odluke sadrže formalne nedostatke koje mogu dovesti u sumnju pravilnost suđenja i odlučivanja. Apelant je potom istakao i da saslušani svjedoci, koje je tužitelj predložio, nisu ništa potvrdili kao tačnu ili netačnu činjenicu, nego, uglavnom, kao „nepoznatu“ činjenicu, te je, slijedeći to, i sama ocjena dokaza u predmetnom parničnom postupku bila proizvoljna.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3660/09 (Fond za penzijsko i invalidsko… | Sudska praksa | Aktio