Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3669/09 (R. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

  • Upravni spor
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3669/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3669/09, rješavajući apelaciju Radmile Misirača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Misirača podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 001593 09 U od 14. oktobra 2009. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci broj 1039847384 od 12. marta 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banja Luka broj 1039847384 od 28. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Misirača (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banje Luke, podnijela je 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001593 09 U od 14. oktobra 2009. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond za PIO) broj 1039847384 od 12. marta 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond za PIO-Filijala Banja Luka) broj 1039847384 od 28. oktobra 2008. godine. Apelantica je 26. januara 2010. godine i 24. juna 2011. godine dostavila dopune apelacije.

2. Rješenjem Fonda za PIO - Filijala Banja Luka broj 1039847384 od 28. oktobra 2008. godine apelantici je priznato pravo na starosnu penziju počev od 2. oktobra 2008. godine u iznosu od 519,30 KM mjesečno. Penzija je određena na osnovu penzijskog staža od 40 godina u visini od 75% od penzijskog osnova utvrđenog u iznosu od 472,39 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku po apelantičinom zahtjevu od 2. oktobra 2008. godine za priznavanje prava na starosnu penziju utvrđeno da je apelantica rođena 27. maja 1950. godine i da na dan podnošenja zahtjeva ima navršenih 59 godina života sa ukupnim penzijskim stažom od 40 godina u koji je uračunat ostvareni staž osiguranja u bivšoj SRBiH od 1. oktobra 1968. godine do 30. aprila 1992. godine neprekidno, te staž u Republici Srpskoj od 1. maja 1992. do 1. oktobra 2008. godine. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Fond PIO - Filijala Banja Luka je donio predmetno rješenje kojim se apelantici, shodno odredbama čl. od 77. do 87. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), priznaje pravo na starosnu penziju na način preciziran u izreci rješenja. Navedeno je da apelantičin penzijski osnov za ostvareni ukupan penzijski staž prema obračunu koji se nalazi u spisu predmeta iznosi 629,86 KM s čim u vezi je određena penzija u visini od 75% od osnova i iznosi 472,39 KM koji je uvećan shodno Odluci o usklađivanju penzija („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 49/08), pa tako na kraju apelantičina penzija iznosi 519,30 KM.

3. Rješenjem Fonda za PIO broj 1039847384 od 12. marta 2009. godine apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Fond za PIO je istakao da je ocijenio apelantičine navode i nakon uvida u spise predmeta utvrdio da je osporeno rješenje doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu zakonskih propisa. Navedeno je da je odredbama čl. od 77. do 81. Zakona o PIO propisano da penzijski osnov za određivanje starosne i invalidske penzije predstavlja prosječan iznos plata, odnosno neto-osnovica osiguranja počev od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava, s tim što se za utvrđivanje penzijskog osnova ne uzimaju plate, niti osnovice osiguranja iz 1992. i 1993. godine, kao ni iz godine u kojoj osiguranik stiče pravo na penziju. Prema odredbi člana 82. Zakona o PIO, plate i osnovice koje su uzete za utvrđivanje penzijskog osnova valorizuju se prema kretanju prosjeka neto-plata svih zaposlenih u bivšoj Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj i na taj način dovode na nivo neto-plata u Republici Srpskoj u kalendarskoj godini koja prethodi godini početka primjene odredaba čl. od 77. do 87. Zakon o PIO, tj. u 2001. godini, a koja se usklađuje svake godine prema stopi rasta plata u godini u kojoj osiguranik stiče pravo na penziju.

4. Dalje je navedeno da mogućnost usklađivanja koeficijenata valorizacije razmatra Upravni odbor Fonda PIO svake godine a oni se obavezno usklađuju kada se steknu uslovi za to. Dalje, navedeno je da, na osnovu odredbe člana 83. Zakona o PIO, koeficijenti za valorizaciju plata, u smislu člana 82. Zakona o PIO, utvrđuje Fond PIO svake kalendarske godine na osnovu statističkih podataka o kretanju neto-plata koje objavljuje Zavod za statistiku Republike Srpske. U vezi s tim, shodno odredbama čl. 82. i 83. Zakona o PIO, Upravni odbor Fonda PIO je donio Odluku o utvrđivanju koeficijenata za valorizaciju plata za 2008. godinu u kojoj je navedeno da će se primjenjivati na sve zahtjeve za ostvarivanje prava počev od 1. januara 2008. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/08, u daljnjem tekstu: Odluka o utvrđivanju koeficijenata). Prema toj odluci o utvrđivanju koeficijenata, plate i osnovice osiguranja koje ulaze u penzijski osnov valorizuju se prema kretanju neto-plata svih zaposlenih u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj i dovode na nivo od 423,00 KM neto-plata u 2004. godini koja prethodi godini prema kojoj su usklađene penzije. Navedeno je da je, u tom smislu, apelantici utvrđen penzijski osnov u iznosu od 629,86 KM a visina panzije je određena od tako utvrđenog penzijskog osnova prema ostvarenom penzijskom stažu od 40 godina i odredbi člana 88. Zakona o PIO, te da je apelantičina penzija uvećana prilikom određivanja penzije za 9.9291 % shodno Odluci o usklađivanju penzija.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 001593 09 U od 14. oktobra 2009. godine u upravnom sporu protiv Rješenja Fonda za PIO broj 1039847384 od 12. marta 2009. godine apelantičina tužba je odbijena kao neosnovana.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično i pravno utvrđenje upravnih organa, te je istakao da je utvrdio da su u konkretnom slučaju apelantičine plate valorizovane primjenom koeficijenata u skladu sa Odlukom o utvrđivanju koeficijenata, kako je to sve pravilno i konstatovano u obračunu penzijskog osnova od 28. oktobra 2008. godine (koji se nalazi u spisu predmeta) a na osnovu kojeg je apelantici i utvrđen penzijski osnov u iznosu od 629,86 KM. Dalje, Okružni sud je istakao da je apelantica zahtjev za ostvarivanje penzije podnijela u 2008. godini, da su prilikom obračuna penzijskog osnova, u skladu sa članom 77. stav 1. Zakona o PIO, pravilno uzete godine navedene u obračunu penzijskog osnova, i to od 1. januara 1970. do 2007. godine, što iznosi 36 godina. Dalje je navedeno i da su pravilno utvrđeni iznosi plata koje je apelantica u tim godinama ostvarivala, te da su na te iznose plata pravilno primijenjeni koeficijenti primjenom Odluke o utvrđivanju koeficijenata. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantičine navode da su u konkretnom slučaju pri obračunu penzijskog osnova pogrešno primijenjeni koeficijenti za obračun. U vezi s tim, navedeno je da je Fond za PIO pri utvrđivanju penzijskog osnova bio dužan da primijeni Odluku o utvrđivanju koeficijenata, pa je u tom smislu Okružni sud naveo da je osporeni akt Fonda PIO zakonit, jer je pravilnom primjenom tih koeficijenata i zbirom valorizovanih iznosa plata Fond PIO pravilno utvrdio penzijski osnov za apelanticu, u smislu člana 89. stav 2. Zakona o PIO. Dalje je navedeno da se, uz usklađivanje penzija sa Odlukom o usklađivanju penzija, penzije od 1. maja 2005. godine povećavaju za 9,9291% i na taj način dovode na nivo penzija iz 2006. godine i iznose 519,30 KM, koliko je apelantici i utvrđena visina penzije a o čemu su kako u prvostepenom rješenju Fonda PIO - Filijala Banja Luka, tako i u osporenom aktu (koji sa prvostepenim rješenjem čini pravno jedinstvo) i dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi koje u svemu prihvata i Okružni sud. Također, Okružni sud je naveo da se i po njegovom zaključku činjenično i pravno utvrđenje izraženo u osporenom aktu ne može dovesti u sumnju navodima žalbe, te je, stoga, apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu.

7. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica tvrdi da je u postupku određivanja visine starosne penzije pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica ukazuje da obračun njenog penzijskog osnova nije zakonit, jer koeficijenti valorizacije njenih plata nisu utvrđeni u skladu sa statističkim podacima o kretanju plata u SRBiH i Republici Srpskoj. U dopunama apelacije apelantica je dodatno potkrijepila istaknute navode o nezakonitosti odluka organa uprave i Okružnog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije tiču načina na koji su upravni organi i Okružni sud u upravnom sporu utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 2359/09 (Odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 13. juna 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da su organi uprave i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud naglašava da je predmet ovog upravno-sudskog postupka isključivo odluka kojom je apelantici priznato pravo na starosnu penziju (kako prvostepena, tako i drugostepena), te način na koji je utvrđena njena visina i da je Okružni sud obavezan da zakonitost osporenog akta ispituje na bazi činjenica utvrđenih u upravnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su organi uprave utvrdili činjenice koje se odnose na postojanje uslova za sticanje prava na penziju i utvrdili penzijski osnov prema relevantnim odredbama Zakona o PIO i Odlukom o utvrđivanju koeficijenata. Okružni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost rješenja upravnih organa, također, dovoljno jasno obrazložio na koji način je utvrđena visina apelantičine penzije, odnosno da je zaključio da je Fond PIO pravilno obračunao penzijski osnov za apelanticu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica i u podnijetoj tužbi protiv Rješenja Fonda PIO isticala skoro identične navode kao i u apelaciji koje je Okružni sud, u okviru zakonom utvrđenih okvira, ispitao i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. U tom smislu, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na apelantičine navode koji su se odnosili na pravo iz člana 17. Evropske konvencije, te pravo iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj 2359/09 zaključio da Ustavni sud primjećuje da apelantica posebno ne obrazlaže u čemu smatra da se sastoje povrede navedenih prava, ali da iz sadržaja apelacije proizlazi da smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak u vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 113/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što ukazuje na to da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje povrede bilo kojeg od navedenih prava, odnosno da je povreda navedenih prava moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se isti zaključci mogu donijeti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje iz navedene odluke broj 2359/09.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3669/09 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio