Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3939/09 (NTV «ZETEL» Zenica d.o.o. i «ZETEL-NCM» Zenica d.o.o)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3939/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3939/09, rješavajući apelaciju NTV «Zetel» Zenica d.o.o. i «Zetel-NCM» Zenica d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NTV «Zetel» Zenica d.o.o. i «Zetel-NCM» Zenica d.o.o. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000830 od 16. septembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj P-827/03 od 5. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. NTV «Zetel» Zenica d.o.o. i «Zetel-NCM» Zenica d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija – advokati Bakir Ljubović i Dženana Ljubović iz Zenice, podnijeli su 14. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000830 od 16. septembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-827/03 od 5. marta 2008. godine.
2. Odlučujući u ponovnom postupku o tužbenom zahtjevu apelanata protiv tužene Željezare «Zenica» d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužena) zbog smetanja posjeda, v.s. 5.000,00 KM, Općinski sud je donio Rješenje broj P-827/03 od 5. marta 2008. godine. Navedenim rješenjem odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da ih je tužena ometala u posljednjem mirnom posjedu-korištenju poslovnog prostora u Zenici, Ulica Nikole Tesle broj 5, zv. Kasina I, na način što su zaposlenici tužene 19. oktobra 2000. godine izvršili promjenu cilindara-uložaka brava na ulaznim vratima u prizemlju zgrade a zaposlenicima apelanata zabranili dalji ulazak u poslovni prostor posredstvom svoje čuvarske službe i tako omeli apelante u korištenju tog poslovnog prostora, te da se naloži tuženoj da uspostavi pređašnje stanje i da se uzdrži od daljnjeg takvog ili sličnog smetanja posjeda uz naknadu troškova postupka apelantima.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je članom 80. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/98 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZVO) regulisano da posjednik ima pravo na zaštitu od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda. Članom 83. stav 1. navedenog zakona je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjeda, a članom 82. navedenog zakona propisan je rok u kojem posjednik ima pravo da traži sudsku zaštitu od smetanja posjeda (30 dana od saznanja za smetanje i učinitelja a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja). Sud, dalje, navodi da je proveo dokazni postupak (čitanje brojnih materijalnih dokaza, te saslušao svjedoke Željka Lincnera, Jadranka Klobučara, Mustafu Bašića, Kenana Salkovića, Jusufa Zukića i Muhameda Podojka) nakon čega je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Sud je istakao da je nesporno među parničnim strankama da je tužena 19. oktobra 2000. godine preuzela predmetni poslovni prostor na način što je prethodno izvršila popis preostalog dijela inventara, a zatim promijenila uloške brava na ulaznim vratima i zavrnula vodu u objektu. Međutim, sporno je da li se navedeno djelovanje tužene može okarakterisati kao smetanje posjeda, kao i činjenica da li su apelanti u momentu preuzimanja predmetnog prostora bili u njegovom posjedu.
4. Sud je iz sadržaja Ugovora o davanju u zakup poslovnog prostora broj 762/97 od 3. novembra 1997. godine utvrdio da je on zaključen između tužene kao zakupodavca i prvoapelanta kao zakupca na period od osam godina, te da se on može raskinuti prije ugovorenog roka uz prethodnu pismenu najavu jedne od ugovorenih strana u roku od 30 dana. Iz sadržaja saglasnosti od 19. septembra 1998. godine sud je utvrdio da je tužena dala saglasnost prvoapelantu da sklopi ugovor o podzakupu sa drugoapelantom, a iz dopisa tužene upućenog prvoapelantu od 12. septembra 2000. godine utvrđeno je da je tužena obavijestila prvotuženog da joj zaključno sa 31. augustom 2000. godine duguje iznos od 12.822,57 KM, te mu tom prilikom dala otkaz ugovora i pozvala prvoapelanta da u roku od sedam dana uplati navedeni dug, jer će u suprotnom pokrenuti postupak za naplatu duga, zabraniti mu pristup u prostorije i isključiti ga sa mreže napajanja električne energije. Također, iz obavijesti tužene od 17. oktobra 2000. godine sud je utvrdio da je tužena uputila dopis na ruke direktora prvoapelanta Željke Lincnera u vezi sa odlukom tužene o formiranju komisije za primopredaju poslovnog prostora u skladu sa otkazom predmetnog ugovora zbog neizmirenog duga po osnovu zakupa poslovnog prostora. Sud je citirao odredbu člana 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH» br. 33/77, 12/87 i 30/90 i «Službeni list RBiH» br. 3/93 i 13/94) kojom je propisano da strana koja odustaje od ugovora dužna je drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku, kao i odrediti joj rok do kada se ima predati, odnosno primiti ispražnjena prostorija s tim da rok ne može biti kraći od 30 dana, računajući od dana kada je druga strana primila izjavu o odustanku od ugovora. Dakle, tužena je u skladu sa citiranom zakonskom odredbom 12. septembra 2000. godine obavijestila prvoapelanta o odustanku od ugovora o zakupu. Sud je iz izvještaja o primopredaji skladišta Kasine broj 5 i skladišta Kasine broj 1. od 23. oktobra 2000. godine utvrdio da je komisija tužene izvršila popis inventara koji se zatekao u predmetnim prostorijama uz konstataciju da je iz objekta odneseno sve što je pokretno, kao i dodatna rasvjeta, dok je uredno popisan inventar koji je preostao u prostoru i stanje brojila, kao i da su promijenjena četiri uloška (cilindra) na vratima i zatvorena voda u objektu. Navedeni izvještaj o primopredaji predmetnog prostora nije potpisao zakupac (prvoapelant).
5. Sud je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da su apelanti od dana prijema obavijesti o odustanku od ugovora o zakupu postepeno praznili predmetni poslovni prostor i na taj način iskazali namjeru da ga u potpunosti napuste. Također, iz iskaza saslušanih svjedoka je utvrđeno da je 19. oktobra 2000. godine na lice mjesta pristupila komisija koju je formirala tužena koja je imala zadatak da izvrši popis inventara i preuzme predmetni poslovni prostor, da su se na licu mjesta zatekli Jadranko Klobučar i Kenan Salković, koji su na strani zakupca, također, prisustvovali popisu inventara, te da je popis izvršen korektno bez primjedaba prisutnih osoba. Dalje, navode Jadranka Klobučara i Kenana Salkovića da nisu zaposlenici prvoapelanta i da zbog toga nisu imali ovlaštenje za potpisivanje izvještaja o primopredaji predmetnog poslovnog prostora, koji su u saglasnosti sa navodima Željka Lincnera (direktora prvoapelanta), sud nije mogao uzeti kao tačne. Naime, iz izjave svjedoka Jadranka Klobučara proizlazi da mu je u tom periodu direktor bio Željko Lincner, te da je svjedok bio zaposlen u „Lincner-Promexu“ kao direktor, a iz sadržine radne knjižice Kenana Salkovića proizlazi da je on u 2000. godini bio zaposlenik drugoapelanta. S tim u vezi, sud je uvidom u sadržaj aneksa Odluke o osnivanju «Lincner-Promexa» Zenica p.o. broj 02/92 od 13. januara 1992. godine utvrdio da je Jadranko Klobučar zaposlenik (direktor) kod osnivača navedenog preduzeća Željka Lincnera, koji je u funkciji direktora prvoapelanta zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, pa je neosnovano pozivanje apelanata da Jadranko Klobučar nije imao ovlaštenje za prijem pošte. Naime, Jadranko Klobučar je bio zaposlenik «Lincner-Promexa» Zenica, koji je svoju djelatnost obavljao u istom prostoru kao i apelanti s tim što je funkciju direktora prvoapelanta obavljao Željko Lincner, funkciju direktora drugoapelanta obavljao je Igor Lincner, a funkciju direktora «Lincner-Promexa» Zenica obavljao je Jadranko Klobučar po ovlaštenju Željka Lincnera, što ukazuje na usku povezanost ova tri pravna lica. S tim u vezi, sud navodi da je sasvim realno da u odnosu na treća lica prisutni zaposlenici jednog pravnog lica prime poštu za drugo pravno lice, što je u konkretnom slučaju učinio Jadranko Klobučar, tako da se apelanti ne mogu pozivati na formalnu činjenicu da Jadranko Klobučar nije bio njihov zaposlenik i da za takvu radnju nije imao ovlaštenje. S obzirom na usku međusobnu povezanost navedena tri pravna lica (apelanti i «Lincner-Promex» Zenica), sud je zaključio da su Jadranko Klobučar i Kenan Salković prisustvovali komisijskom popisu inventara kao predstavnici zakupca, odnosno apelanata. Ovo tim prije što su Jadranko Klobučar i Kenan Salković izjavili da su kontrolisali navedeni popis koji je korektno urađen, što ukazuje da su faktički ispunili dužnost pri predaji predmetnog poslovnog prostora, a nepotpisivanje izvještaja ukazuje na nezadovoljstvo apelanata zbog neriješenih potraživanja i dugovanja između parničnih stranaka. Sud smatra da je faktički izvršena primopredaja predmetnog poslovnog prostora shodno odredbama Zakona o zakupu i da se u konkretnom slučaju ne radi o činu smetanja posjeda. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji protivpravnost postupanja tužene u smislu odredbe člana 80. ZVO zbog čega je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-08-000830 od 16. septembra 2009. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanata i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud analizirao sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, brižljivo ih ocijenio i dao jasne i valjane razloge kada je zaključio da su apelanti prestali da koriste predmetni poslovni prostor. Sud je kratko izložio zaključke prvostepenog suda, te je istakao da je iz dopisa direktora prvoapelanta (Željka Lincnera) od 19. jula 2000. godine vidljivo da apelanti traže da se oslobode plaćanja zakupa bivšeg restorana na III spratu i kancelarija br. 7 i 8. na I spratu s obzirom na to da navedeni prostor više ne koriste, te traže da izvrše njegov povrat. Također, iz iskaza svjedoka Kenana Salkovića (uposlenika drugoapelanta) proizlazi da je u prizemlju predmetnog poslovnog prostora ranije radila diskoteka, koja je prestala da obavlja tu djelatnost i da su iz nje izneseni rasvjeta i ozvučenje, a iz iskaza svjedoka Mustafe Bašića proizlazi da su vrata predmetnog poslovnog prostora otključali Kenan Salković i Jadranko Klobučar, te da je nakon izvršene primopredaje i popisa stvari promijenjen cilindar-uložak brave. Shodno izloženim zaključcima prvostepenog suda, kao i činjenicama koje proizlaze iz izvedenih dokaza, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su apelanti prestali koristiti predmetni poslovni prostor s obzirom na to da u njemu više nisu obavljali djelatnost koja je dogovorena ugovorom o zakupu, odnosno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti faktički više nisu bili u posjedu predmetnog poslovnog prostora. Također, Kantonalni sud je istakao da su apelanti i tužena članom 15. Ugovora o davanju zakupa poslovnog objekta ugovorili da se on, u skladu sa članom 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, može raskinuti i prije ugovorenog roka, a iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je tužena odustala od predmetnog ugovora o zakupu i da je apelantima dala rok od 30 dana da izvrše primopredaju predmetnog poslovnog prostora zbog toga što nisu plaćali zakupninu. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da su apelanti prestali koristiti predmetni poslovni prostor tužene i na taj način prestali vršiti faktičku vlast na njemu, , te da je pravilno zaključio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Dakle, neosnovani su žalbeni prigovori apelanata u pogledu povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, pa je Kantonalni sud, u skladu sa članom 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) odlučio kao u dispozitivu rješenja.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su im, prema njihovom mišljenju, uskraćene garancije na pravično saslušanje u građanskim stvarima. Također, apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti analiziraju osporene odluke redovnih sudova i naglašavaju da se one temelje na povredi odredaba parničnog postupka, na namjerno pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je došlo do povrede navedenih prava. Apelanti navode da je prvostepeni sud propustio da ocijeni navode svjedoka i druge dokaze koje su predložili radi dokazivanja smetanja posjeda prostorija na spratu zgrade, odnosno da su redovni sudovi u obrazloženju presuda naveli samo dokaze koji se odnose na izvršeno smetanje u prizemlju zgrade, što čini samo mali dio zakupljenog poslovnog prostora. Dalje, apelanti navode da su iskazi svjedoka namjerno pogrešno interpretirani kako bi prvostepeni sud na njihovom temelju mogao utvrditi namjeru apelanata da postepeno isprazne prostor, odnosno njihovu namjeru da postepenim iznošenjem inventara prostor u potpunosti napuste. Apelanti smatraju da je utvrđenje prvostepenog suda «da su se na licu mjesta zatekli Klobučar Jadranko i Salković Kenan, koji su na strani zakupca, također prisustvovali popisu inventara» paušalno i da nije ničim utemeljeno, te suprotno iskazima navedenih svjedoka i zakonskog zastupnika apelanata, kao i materijalnim dokazima. Isto tako, apelanti navode da je prvostepeni sud propustio da utvrdi i ocijeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na smetanje posjeda prostorija na spratu zgrade gdje se nalazio radio apelanata, u podrumu zgrade gdje se nalazila povratna ambalaža apelanata, te u bašti zgrade. Također, apelanti smatraju da drugostepeni sud nije utvrđivao osnovanost njihovih žalbenih navoda koji ukazuju na propuste prvostepenog suda u pogledu povrede odredaba parničnog postupka i primjene materijalnog prava, te navode da su osporena rješenja utemeljena na pogrešnoj i proizvoljnoj ocjeni provedenih dokaza. Apelanti navode da, u situaciji kada bi se utvrdilo da nije bilo smetanja posjeda u prizemlju zgrade pravilnom primjenom materijalnog prava. sud je trebalo da se ograniči na utvrđivanje dviju činjenica-posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje. Prema mišljenju apelanata, posljednje stanje posjeda je nesporno, jer su oni posljednji posjednici predmetnog poslovnog prostora. Vezano za pitanje nastalog smetanja, apelanti smatraju da je nesporno tužena mimo njihovog odobrenja promijenila brave u prizemlju zgrade, te da je posredstvom svoje čuvarske službe zabranila daljnji ulazak zaposlenicima apelanata u preostale zakupljene prostorije i baštu gdje su ostali oprema i stvari apelanata.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić