Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3969/09 (V. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Imovina
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3969/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3969/09, rješavajući apelaciju Veljka Spasojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Veljka Spasojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 449 od 6. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 14. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118- 0-Rev-08-000 449 od 6. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-697/04 od 1. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 037 od 26. novembra 2007. godine, obavezan je „Bijeljina put“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu iznos od 10.900,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je tuženi 1993. godine dodijelio apelantu kao svom radniku stan površine 43 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan) i to tako što mu je dio tog stana površine 21 m² dodijeljen na korišćenje, a drugi dio od 22 m² mu je prodat za iznos od tadašnjih 20.900,00 KM, te da je apelant taj iznos odmah uplatio tuženom. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je raniji nosilac stanarskog prava na spornom stanu Džemal Teparić (u daljnjem tekstu: raniji NSP) podnio nadležnom organu zahtjev za povraćaj spornog stana u posjed 10. maja 1999. godine. Međutim, kako je dalje naveo Osnovni sud, na osnovu pismenih dokaza je utvrđeno da su se apelant i raniji NSP dogovorili da „sporazumno riješe međusobne odnose oko korišćenja“ spornog stana, tako da je raniji NSP obećao da će se odreći stanarskog prava, a apelant da će mu isplatiti iznos od 10.000,00 KM. Nakon tako postignutog dogovora, raniji NSP je 14. novembra 2000. godine dao izjavu nadležnom organu da odustaje od podnesenog zahtjeva, nakon čega je postupak povraćaja obustavljen, a apelant je 1. decembra 2000. godine isplatio ranijem NSP iznos od 10.000,00 KM. Takođe je utvrđeno da je tuženi svojom odlukom od 12. decembra 2000. god. dodijelio apelantu iznos od 10.000,00 KM u vidu bespovratne novčane pomoći „radi rješavanja stambenog problema“.
3. Dalje, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je sporni stan u postupku privatizacije državnih stanova otkupljen na ime ranijeg NSP, nakon čega su apelant i raniji NSP 21. januara 2004. godine zaključili ugovor o kupoprodaji spornog stana za cijenu od 24.600,00 KM. Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant već ranije, 2000. godine, platio ranijem NSP iznos od 10.000,00 KM na ime cijene tog stana, „a ne 24.600,00 KM i da je ta cijena samo formalno navedena u ugovoru o kupoprodaji“. Osnovni sud je naveo da je apelant tužbom u konkretnoj pravnoj stvari tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati ostatak iznosa od 10.900,00 KM kog je 21. septembra 2009. godine uplatio tuženom „jer je predmetni stan morao ponovo da otkupljuje od [ranijeg NSP]“. Odlučujući o ovom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 2 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kojim je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju, zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine, prestaje da važi. Dalje, sud je naveo da su odredbom člana 27 istog zakona regulisana prava privremenih korisnika i uslovi i način sticanja stanarskog prava, kao i da je svaka obnova ugovora o korišćenju, odnosno dodjeli stana koja je izvršena u suprotnosti sa tim članom, ništava. Takođe, Osnovni sud je ukazao i na odredbu člana 11 stav 4 Zakona o stambenim odnosima prema kojoj je zabranjeno prodavati odnosno kupovati ili na drugi način suprotno odredbama toga zakona prenositi, odnosno sticati stanarsko pravo, te da sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sa odredbama tog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
4. Osnovni sud je zaključio da je dodjela, odnosno prodaja spornog stana apelantu izvršena suprotno navedenim zakonskim odredbama zato što je tuženi dodijelio i prodao apelantu stan na kom je već postojalo stanarsko pravo, odnosno stan koji je predstavljao napuštenu imovinu. Stoga su sporazum i rješenja u vezi sa spornim stanom, kako je zaključio Osnovni sud, ništavi i ne proizvode pravno dejstvo, na šta je ukazao apelant, a i sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da proizilazi da je dio apelantove imovine koji se sastoji od novčanog iznosa od 20.900,00 KM, koliko je apelant platio tuženom za kupovinu dijela predmetnog stana u površini od 21 m², prešao u imovinu tuženog „po osnovu koji se nije ostvario, odnosno po nedopuštenom osnovu koji je kasnije otpao“, zbog čega je dužan tuženi taj iznos vratiti apelantu, shodno odredbi člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je naveo da je takođe nesporno utvrđeno da je tuženi „svojom odlukom od 12.12.2000. god. vratio [apelantu] iznos od 10.000,00 KM u vidu bespovratne novčane pomoći, a po zahtjevu [apelanta] da mu pomogne u rješavanju stambenog problema zbog nastale situacije, i to upravo iznos kako i tuženi tvrdi, kojeg je [apelant] morao da isplati [ranijem NSP] za sporni stan“. Osnovni sud je zaključio da je na ovaj način tuženi „vratio [apelantu] dio novca kojeg je on uplatio na ime kupoprodaje dijela spornog stana, jer nema drugog logičnog objašnjenja zašto bi tuženi davao [apelantu] bespovratnu pozajmicu u tolikom iznosu, izuzev da [mu] na taj način vrati neosnovano uplaćeni iznos na ime kupovine dijela stana“. Osnovni sud je zaključio da „nema logike da [apelant] traži od tuženog dodjelu kredita za rješavanje stambenih potreba a tuženi mu dodjeljuje bespovratnu pozajmicu, što ukazuje da je zahtjev za dodjelu kredita samo formalno tako postavljen, a da se zapravo radilo o zahtjevu [apelanta] kao radnika tuženog za vraćanje onog što je on platio tuženom ranije“.
5. Okružni sud je u cijelosti prihvatio i potvrdio odluku i obrazloženje prvostepenog suda. Međutim, Vrhovni sud je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 449 od 6. oktobra 2009. godine usvojio reviziju tuženog, pa je preinačio drugostepenu presudu tako što je usvojio žalbu tuženog protiv prvostepene presude i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je ukazao na činjenična utvrđenja u prvostepenom postupku, pa je zaključio da, s obzirom na to, odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. Naime, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 210 ZOO-a, koji u stavu 1 propisuje da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi, a u stavu 2 da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je jasno da je potrebno ostvarenje određenih uslova da bi se moglo govoriti o sticanju bez osnova. Prvo, potrebno je da je došlo do uvećanja imovine jednog i umanjenja imovine drugog lica, te da za prelaz te imovine nema pravnog osnova. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da kod činjenice da kod apelanta „nije došlo do osiromašenja, jer isti nije ostao bez dijela stana za koji je dao 20.900,00 KM, niti je na strani tuženog došlo do uvećanja njegove imovine, jer je za iznos od 20.900,00 KM dao dio stana“, Stoga je nepravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi obavezan vratiti apelantu 10.900,00 KM, „pa i pod pretpostavkom da je pravni osnov sticanja ništav“.
6. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je nepravilan stav Vrhovnog suda da kod tuženog nije došlo do povećanja imovine jer je dao dio stana, te navodi da se „postavlja opravdanim pitanje načina davanja tog stana i kome, te koliko je morao da plati [apelant] na ime kupovine dijela stana od 21 m²“. Apelant smatra da je dva puta platio jedno te isto, te da mu je stoga prekršeno pravo na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno obrazložio svoju odluku, te da se iz osporene odluke ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naročito, Ustavni sud smatra da su neprihvatljivi apelantovi navodi da je „dva puta platio isto“, zato što je nesporno utvrđeno da je apelant za iznos od 20.900,00 KM kupio od tuženog dio stana, a drugi dio od ranijeg NSP za iznos od 10.000,00 KM, a taj iznos je dobio od tuženog na ime bespovratne novčane pomoći, što apelant nije sporio ni u toku postupka niti u apelaciji. Sem toga, u situaciji kada apelant nije tužbom tražio utvrđivanje ništavosti ugovora između njega i tuženog (sa pravnim posljedicama koje utvrđenje ništavosti ugovora ima po ZOO-u), Ustavni sud smatra da odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje po osnovu sticanja bez osnova u konkretnom slučaju ne predstavlja proizvoljno miješanje u apelantovo pravo na imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić