Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3995/09 (lija Popović)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nasljedstvo
- Ostavinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3995/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3995/09, rješavajući apelaciju Ilije Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Popovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-09-000 363 od 20. oktobra 2009. godine i dopunskog Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-O-07-000 361 od 19. augusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Popović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 16. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-09-000 363 od 20. oktobra 2009. godine i dopunskog Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-O-07-000 361 od 19. augusta 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje dopunskog Rješenja Osnovnog suda broj 087-0-O-07-000 361 od 19. augusta 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 28. aprila 2011. godine dopunio apelaciju.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3995/09 od 12. januara 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem o nasljeđivanju Opštinskog suda u Tesliću broj O-385/83 od 14. decembra 1983. godine u ostavinskom predmetu iza umrlog Riste Popovića (u daljnjem tekstu: ostavitelj) utvrđeno je da se ostavinska masa sastojala od ½ nekretnina upisanih u zk ul. br. 105 k.o. Vrućica, te su za nasljednike proglašeni apelant sa dijelom 1/5 i četiri nasljednika sa dijelom 1/5. Određeno je da će se, kad postane pravosnažno, to rješenje provesti u zemljišnim knjigama Opštinskog suda u Tesliću.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj O-375/83 od 2. jula 1997. godine (u daljnjem tekstu: rješenje iz 1997. godine), donesenom u postupku diobe iza ostavitelja, ostavinska masa je podijeljena između njegovih zakonskih nasljednika tako da su na apelanta na ime suvlasničkog dijela od 1/5 prenesene nekretnine upisane u posjedovnom listu broj 975/02 k.o. Vrućica I sa dijelom 1/1, a nekretnine upisane u posjedovnom listu broj 467/02 k.o. Vrućica II su prenesene na sve nasljednike (pa, dakle, i apelanta) navedene u rješenju iz 1983. godine sa dijelom od 1/5. Određeno je da će se u katastarskom operatu, kad predmetno rješenje postane pravosnažno, izvršiti dioba nekretnina na navedeni način.
5. Dopunskim Rješenjem Osnovnog suda broj O-385/83 od 2. februara 2006. godine (u daljnjem tekstu: dopunsko rješenje iz 2006. godine), u postupku po apelantovom zahtjevu od 9. decembra 2005. godine za raspravljanje naknadno pronađene imovine, utvrđeno je da zaostavštinu iza umrlog ostavitelja predstavlja i naknadno pronađena imovina koja se sastoji od „1/1 prava korištenja nekretnina upisanih u C listu zk. ul. br. 2161 k.o. Vrućica, ukupne površine 267 m²“ (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te je Osnovni sud za zakonskog nasljednika na navedenoj imovini sa dijelom 1/1 proglasio apelanta.
6. Odlučujući o žalbi nasljednika Stojka Popovića, Osnovni sud je donio Rješenje broj O-
385/83 od 19. decembra 2006. godine kojim je ukinuo dopunsko rješenja iz 2006. godine sa obrazloženjem da je u navedenom postupku postupao sudijski pripravnik koji nije bio ovlašten za uzimanje nasljedničke izjave. Osim toga, navedeno rješenje nije dostavljeno zakonskim nasljednicima, nego samo apelantu, te je naredbom sudijskog pripravnika dostavljeno Zemljišnoknjižnoj kancelariji Osnovnog suda istog dana kad je doneseno. Tog se dana apelant odrekao prava na žalbu protiv navedenog rješenja, pa je ono provedeno kroz zemljišne knjige iako je nasljednik Stojko Popović blagovremeno izjavio žalbu, te predmetno dopunsko rješenje, kako je naveo Osnovni sud, nije moglo postati pravosnažno.
7. Rješenjem Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000063 od 19. juna 2007. godine u ostavinskom postupku iza ostavitelja uvažene su žalbe koje su protiv Rješenja Osnovnog suda broj O-385/83 od 19. decembra 2006. godine podnijeli apelant i Stojko Popović, osporeno rješenje je ukinuto i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao da je na temelju stanja u spisu utvrđeno da je prvostepeni sud prilikom donošenja učinio propuste koji su utjecali na njegovu pravilnost i zakonitost. Ti se propusti prvenstveno ogledaju u činjenicu da je osporeno dopunsko rješenje iz 2006. godine dostavljeno samo apelantu, a ne i ostalim nasljednicima, suprotno odredbi člana 240. stav 5. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80, na osnovu člana 12. ustavnog zakona preuzet kao zakon Republike Srpske). Osim toga, utvrđeno je i da se ostali nasljednici nisu odrekli prava na žalbu na dopunsko rješenje iz 2006. godine, pa proizlazi da to rješenje nije moglo postati pravosnažno na način kako je to zaključio Osnovni sud u dostavnoj naredbi od 6. februara 2006. godine. Na temelju navedenog, Okružni sud je predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak u kojem će otkloniti nedostatke na koje je ukazano, te nakon toga donijeti odluku.
8. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000451 od 17. septembra 2008. godine u ostavinskom postupku iz ostavitelja uvažena je žalba koju je Stojko Popović podnio protiv dopunskog Rješenja Osnovnog suda broj O-385/83 od 2. februara 2006. godine, osporeno rješenje je ukinuto i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je posebnim Rješenjem broj O-385/83 od 2. jula 1997. godine a koje je postalo pravosnažno 18. augusta 1997. godine, izmijenjena njegova pravosnažnost na zapisniku o raspravi održanoj 24. januara 2006. godine sa konstatacijom da je to rješenje pravosnažno sa 24. januarom 2006. godine. Navedeno je i da su osnovani navodi na koje je ukazao žalitelj, pa je predmet vraćen na ponovni postupak u kojemu će ih prvostepeni sud otkloniti, pa nakon ocjene ostalih žalbenih prigovora, pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava donijeti novu odluku kojom će odlučiti o apelantovom zahtjevu podnesenom 9. decembra 2005. godine. Konačno, ukazano je da će prvostepeni sud u ponovnom postupku imati u vidu žalbeni prijedlog nasljednika za brisanje upisa u Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda prava koja je apelant stekao na temelju osporenog rješenja i o tome donijeti odgovarajuću odluku.
9. Osnovni sud je dopunskim Rješenjem broj O:385/83 od 19. decembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: rješenje iz 2008. godine) u ostavinskom postupku iza ostavitelja, postupajući po apelantovom zahtjevu za donošenje dopunskog rješenja od 9. decembra 2005. godine, utvrdio da naknadno pronađenu imovinu iz ostavitelja predstavlja sporna nekretnina i za zakonske nasljednike su proglašeni apelant sa dijelom od 1/5, tri nasljednika također sa dijelom 1/5, te ostali nasljednici, po pravu predstavljanja, sa dijelom od 1/25. Istim su rješenjem poništene pravne posljedice rješenja iz 2006. godine i naloženo je brisanje upisa u zemljišnoj knjizi i katastru Opštine Teslić koje je izvršeno po tom rješenju. Određeno je da će se predmetno rješenje, nakon što postane pravosnažno, po službenoj dužnosti provesti u Zemljišnoknjižnoj kancelariji Osnovnog suda i Katastru Opštine Teslić.
10. Postupajući po žalbama podnesenim protiv rješenja iz 2008. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Gž-09-000085 od 11. juna 2009. godine kojim je žalbe djelimično uvažio, te pobijano rješenje ukinuo u dijelu u kojemu je utvrđeno šta čini naknadno pronađenu imovinu iza ostavitelja i ko su zakonski nasljednici, te u dijelu u kojemu je utvrđeno provođenje tog rješenja u zemljišnim i katastarskim knjigama, pa ga u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, a u dijelu u kojem su poništene pravne posljedice rješenja iz 2006. godine žalbe je odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
11. Dopunskim Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-O-07-000 361 od 19. augusta 2009. godine, donesenom u ponovnom postupku, utvrđeno je da naknadno pronađenu imovinu iza ostavitelja čini sporna nekretnina i da se zakonskim nasljednicima na spornoj nekretnini proglašavaju: apelant sa dijelom 1/5, tri nasljednika također sa dijelom 1/5, te ostali nasljednici, po pravu predstavljanja, sa dijelom od 1/25. Istim rješenjem konstatovano je da će po pravosnažnosti rješenje biti provedeno u Zemljišnoknjižnoj kancelariji Osnovnog suda u Teslić i katastru Opštine Teslić.
12. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-09-000 363 od 20. oktobra 2009. godine odbijene su žalbe apelanta i ostalih nasljednika podnesene protiv dopunskog Rješenja Osnovnog suda broj 087-0-O-07-000 361 od 19. augusta 2009. godine i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao da je tokom postupka utvrdio da je rješenjem iz 2006. godine apelant uknjižen kao nosilac prava korištenja na spornoj nekretnini. Utvrđeno je i da je rješenje iz 2006. godine ukinuto rješenjem Okružnog suda iz 2008. godine, tako da ono više ne proizvodi pravne posljedice, pa proizlazi da je osporeno dopunsko rješenje pravilno i zakonito, budući da je utvrđeno da sporna nekretnina nije obuhvaćena osnovnim rješenjem o nasljeđivanju, odnosno rješenjem iz 1983. godine, te da je prvostepeni sud primjenom člana 240. Zakona o nasljeđivanju proglasio apelanta i ostale nasljednike nasljednicima na naknadno pronađenoj imovini, odnosno spornoj nekretnini.
13. Apelant smatra da je rješenjima Osnovnog i Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su sudovi u više navrata donosili i ukidali rješenja, da su zakomplicirali njegov zahtjev kojim je tražio usklađivanje stvarnog i knjižnog stanja, budući da je izvršena dioba nekretnina, što je konstatirano rješenjem od 2. srpnja 1997. godine. Apelant traži da Ustavni sud potvrdi rješenje Osnovnog suda od 2. februara 2006. godine, jer bi se u suprotnom poništila dioba na njegovu štetu i oduzelo nešto što je on već ranije dobio dogovorom sa ostalim nasljednicima.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Okružni sud je tokom postupka utvrdio da je rješenjem iz 2006. godine apelant na spornoj nekretnini uknjižen kao nosilac prava korištenja, kao i da je rješenje iz 2006. godine ukinuto rješenjem Okružnog suda iz 2008. godine, tako da ono više ne proizvodi pravne posljedice. Utvrđeno je i da sporna nekretnina nije obuhvaćena osnovnim rješenjem o nasljeđivanju iz 1983. godine iz čega proizlazi da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe iz člana 240. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano: Ako se po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada zaostavštini, sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će ovu imovinu novim rješenjem raspodijeliti na osnovu ranijeg donesenog rješenja o nasljeđivanju apelanta i ostale nasljednike proglasio nasljednicima na naknadno pronađenoj imovini, odnosno spornoj nekretnini. Na temelju navedenog, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić