Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4048/09 (S. Đ.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalidnina
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4048/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4048/09, rješavajući apelaciju Sretena Đukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretena Đukanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Uvp-08-000275 od 20. augusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sreten Đukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Blaško Božić, advokat iz Lopara, podnio je 19. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000275 od 20. augusta 2009. godine.

Prethodni postupak

2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidska pitanja i zaštitu civilnih žrtava rata Opštine Bijeljina (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 09-560-72/01 od 26. maja 2001. godine, u postupku prevođenja rješenja u smislu člana 151. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik Republike Srpske broj 35/99), apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida prve kategorije sa 100% invaliditeta trajno počev od 1. januara 2001. godine. Istim je rješenjem utvrđeno da apelantu pripada pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 100% od osnova, što za početni mjesec iznosi 316,00 KM, kao i pravo na dodatak za tuđu njegu i pomoć trećeg stepena u iznosu od 14% od osnova, što za početni mjesec iznosi 44 KM.

3. Rješenjem Ministarstva za pitanja boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za pitanja boraca) broj 05/5-562-2051/01 od 28. januara 2003. godine, u postupku revizije Rješenja Odjeljenja broj 09-560-72/01 od 26. maja 2001. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida prve kategorije sa 100% invaliditeta trajno počev od 1. januara 2001. godine. Istim je rješenjem utvrđeno da apelantu pripada pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 100% od osnova, što za početni mjesec iznosi 316,00 KM, kao i pravo na dodatak za tuđu njegu i pomoć trećeg stepena u iznosu od 46% od osnova, što za početni mjesec iznosi 145 KM. U obrazloženju rješenja je ukazano da je tokom postupka, uvidom u nalaz ljekarske komisije koja daje nalaz i mišljenje u drugostepenom postupku, utvrđeno da je apelantu prvostepenim rješenjem pogrešno priznato pravo na dodatak za tuđu njegu i pomoć trećeg stepena zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

4. Rješenjem Odjeljenja broj 09-560-540/04 od 12. oktobra 2004. godine, donesenim u postupku po službenoj dužnosti, u predmetu prevođenja prava na ličnu invalidninu, na temelju čl. 79. i

126. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/04), izvršeno je prevođenje apelantovog prava na ličnu invalidninu i apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida prve kategorije sa 100% invaliditeta počev od 1. juna 2004. godine i određeno je da će to pravo trajati dok postoje uslovi propisani zakonom. Istim rješenjem je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu, kao i pravo na njegu i pomoć trećeg stepena počev od 1. marta 1996. godine u iznosu od 46% od iznosa pune invalidnine invalida prve kategorije. Konačno, određeno je da će to rješenje zamijeniti Rješenje Ministarstva za pitanja boraca broj 05/5-562-2051/01 od 28. januara 2003. godine.

5. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu : Ministarstvo rada i BIZ) od 25. jula 2007. godine donesenom u postupku po apelantovoj žalbi, te u postupku revizije odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Odjeljenja broj 09-560-

540/04 od 12. oktobra 2004. godine zbog toga što mu je, kako je apelant naveo, greškom uskraćeno pravo na ortopedski dodatak i dodatak za njegu i pomoć. Istim je rješenjem osporeno Rješenje Odjeljenja broj 09-560-540/04 od 12. oktobra 2004. godine ukinuto i odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida.

6. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-U-

07-000152 od 29. novembra 2007. godine uvažena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva rada i BIZ od 25. jula 2007. godine i osporeno rješenje je poništeno uz obrazloženje da apelantu nije bilo omogućeno da sudjeluje u postupku i zaštiti svoja prava zbog čega su učinjene povrede zakona na apelantovu štetu, pa je naložena ponovna ocjena apelantove invalidnosti posredstvom nadležnog organa.

Postupak okončan osporenim odlukama

7. Postupajući po Presudi Okružnog suda broj 012-0-U-07-000152 od 29. novembra 2007. godine, Ministarstvo rada i BIZ je Rješenjem broj 16-03/3-560-1443/07 od 21. februara 2008. godine, donesenom u postupku po apelantovoj žalbi i u postupku revizije Rješenja Odjeljenja broj 09-

560-540/04 od 12. oktobra 2004. godine (kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida prve kategorije sa 100% invaliditeta počev od 1. juna 2004. godine, priznato pravo na ličnu invalidninu, kao i pravo na njegu i pomoć trećeg stepena počev od 1. marta 1996. godine u iznosu od 46% od iznosa pune invalidnine invalida prve kategorije), apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. Istim rješenjem je u postupku revizije ukinuto Rješenje Odjeljenja broj 09-560-540/04 od 12. oktobra 2004. godine i odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva vojnog invalida. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Ministarstvo rada i BIZ, postupajući po nalogu iz presude Okružnog suda, predmet dostavilo drugostepenoj ljekarskoj komisiji koja je u svom nalazu i mišljenju ukazala da smatra da se kod apelanta radi o urođenom oboljenju bubrega koje se u toku vršenja vojne službe pogoršalo, ali da vršenje vojne službe nije utjecalo na nastanak oboljenja. Ministarstvo je ukazalo i da je apelantu omogućeno učešće u postupku na način što je priložio postojeću medicinsku dokumentaciju i što je pregledan od organa koji je vršio vještačenje. Konačno, na temelju navedenog, odnosno utvrđenja ljekarske komisije da je bolest kod apelanta nastala 1985. godine, dakle, prije stupanja u oružane snage, Ministarstvo rada i BIZ je odbilo apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.

8. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 000 116 08 U od 26. maja 2008. godine uvažena je tužba koju je apelant podnio protiv Rješenja Ministarstva rada i BIZ broj 16-03/3-560-1443/07 od 21. februara 2008. godine, navedeno rješenje je poništeno i potvrđeno je Rješenje Ministarstva za pitanja boraca broj 05/5-562-2051/01 od 28. januara 2003. godine (kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida prve kategorije sa 100% invaliditeta trajno počev od 1. januara 2001. godine, utvrđeno da apelantu pripada pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 100% od osnova, što za početni mjesec iznosi 316,00 KM, kao i pravo na dodatak za tuđu njegu i pomoć trećeg stepena u iznosu od 46% od osnova, što za početni mjesec iznosi 145 KM). U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da je odlučio kao u dispozitivu na temelju odredbe člana 51. Zakona o upravnim sporovima. Ukazano je i da je presudom od 29. novembra 2007. godine Okružni sud naložio organima uprave da izvrše ponovnu ocjenu invalidnosti apelanta i ocjenu svih činjenica vezanih za vrijeme nastanka oboljenja. Navedeno je da je, i pored toga, nadležni organ uprave ostao pri istom stavu kao i u poništenom rješenju, pa je svoj zaključak da odbije apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenje zasnovao na samo jednom podatku koji se nalazi u okviru otpusnog pisma Klinike za nefrologiju VMA od 22. decembra 1995. godine gdje je, u okviru opštih podataka, navedeno da je apelant bolesnik koji od 1985. godine zna da boluje od policističnih bubrega. S obzirom na to da je Okružni sud uvidom u ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu utvrdio sasvim druge činjenice koje se odnose na vrijeme nastanka bolesti kod apelanta, ukazao je da se nalaz Drugostepene ljekarske komisije nije mogao temeljiti samo na podacima iz otpusnog pisma Klinike za nefrologiju VMA. Na temelju svega navedenog, Okružni sud je zaključio da je konačno i pravosnažno rješenje ono Ministarstva za pitanja boraca broj 05/5-562-2051/01 od 28. januara 2003. godine, te da nije postojao zakonom propisani osnov da se ono ukine bez postupka propisanog u članu 250. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP).

9. Osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000275 od 20. augusta 2009. godine usvojen je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je protiv Presude Okružnog suda podnijelo Ministarstva rada i BIZ, pa je Presuda Okružnog suda broj 12 0 U 000 116 08 U od 26. maja 2008. godine preinačena na način da je apelantova tužba odbijena kao neosnovana.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da nije ispravan stav Okružnog suda koji je osnov za nezakonitost rješenja Ministarstva rada i BIZ utemeljio na stavu da se konačno i pravosnažno rješenje od 28. januara 2003. godine, kojim su apelantu priznata boračka prava, ne može ukinuti zbog nepostojanja pravnog osnova za njegovo ukidanje, osim ako se to ukidanje ne vrši na temelju odredaba člana 250. ZOUP. Vrhovni sud smatra da je osnov, odnosno mogućnost za ukidanje konačnog, pa i pravosnažnog rješenja u revizijskoj fazi upravnog postupka predviđen u odredbama člana 90, odnosno 96. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske. To su procesne odredbe kojima je uređen postupak u kojem se odlučuje o priznavanju boračkih statusa, odnosno prava, a koje se, u odnosu na odredbe ZOUP-a, prioritetno primjenjuju u postupcima odlučivanja o boračkim pravima, odnosno gdje je primjena odredaba ZOUP-a, u smislu člana 3. toga zakona, samo supsidijarna. Konačno, Vrhovni sud je naveo da Okružni sud nije jasno, niti valjano obrazložio svoju odluku kojom je potvrdio rješenje od 28. januara 2003. godine. Vrhovni sud je ukazao da to rješenje nije upravni akt koji je proizašao iz konkretnog upravnog postupka, niti je bilo predmet ocjene po nekom od pravnih sredstava, zbog čega se postavlja pitanje kakve i koje posljedice će proizvoditi upravni akt koji je potvrdio organ koji nije bio nadležan da to učini. Ukazano je da nije dovoljno da Okružni sud samo konstatuje da „nalazi da je bilo potrebno“ potvrditi rješenje od 28. januara 2003. godine, jer i takva odluka mora biti utemeljena na određenju iz nekog zakona, odnosno drugog propisa.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukazao da nije pravilan stav Vrhovnog suda da apelant nema status ratnog vojnog invalida zbog čega je apelant izgubio pravo na novčane naknade. Apelant je ukazao da je bio mobilisan od 1992. godine do 1996. godine i da je u momentu mobilizacije prošao pregled ljekarske komisije gdje je konstatovano da je vojno sposoban, a samim tim i zdrav, jer da je utvrđeno da je bolestan, ne bi mogao biti mobilisan. Ukazao je i da je za njegovo oboljenje isključivi krivac Vojska Republike Srpske, te da osporenom odlukom želi apelanta diskreditovati i uskratiti mu njegovo osnovno pravo na naknadu uslijed teške bolesti.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4048/09 (S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio