Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4052/09 (D. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4052/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4052/09, rješavajući apelaciju Duška Kalinića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Duška Kalinića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000020 od 7. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000084 od 16. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj P-
314/04 od 29. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Duško Kalinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000020 od 7. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-
0-Gž-06-000084 od 16. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-314/04 od 29. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-314/04 od 29. oktobra 2005. godine obavezani su Bogdana Milišić (u daljnjem tekstu: tužena) i apelant da tužiocu „NTN“ d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime duga za izvršene građevinske radove isplate iznos od 25.404,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. decembra 2003. godine do isplate, kao i da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.599,80 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac podnio tužbu protiv tužene i apelanta u kojoj je naveo da je u svojstvu izvođača radova za račun apelanta i tužene kao naručitelja i investitora, na osnovu ugovora broj GR-15/03 od 26. avgusta 2003. godine, u periodu od 1. septembra do 31. decembra 2003. godine, izveo građevinske radove na stambeno-poslovnom objektu u Banjoj Luci i da ukupna vrijednost izvedenih radova iznosi 126.055,27 KM. Tužilac je naveo da su mu tužena i apelant za izvedene radove isplatili ukupno 90.000,00 KM, i da su mu ostali dužni iznos od 36.055,27 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2003. godine. Na glavnoj raspravi tužilac je smanjio tužbeni zahtjev, uskladivši ga s nalazom vještaka građevinske struke, na iznos od 25.404,10 KM.
4. Osnovni sud je tokom postupka utvrdio da nije sporno da su 26. avgusta 2003. godine tužilac kao izvođač radova i apelant potpisali ugovor o izvođenju građevinskih radova na stambeno-polovnom objektu u Banjoj Luci u kom je tužena označena kao investitor, da su 28. avgusta 2003. godine tužilac i apelant potpisali ugovor o rekonstrukciji tog objekta u kom je kao investitor označen „Kelvin“ d.o.o., čiji je direktor apelant, kao i da je tužiocu na ime izvršenih radova isplaćen iznos od 90.000 KM. Među strankama je sporno da li su tužena i apelant ostali dužni da tužiocu isplate iznos od 25.404,10 KM na ime izvršenih radova.
5. S obzirom da su apelant i tužena tokom postupka istakli prigovor pasivne legitimacije, sud je odlučio o tom prigovoru utvrdivši da je neosnovan. Osnovni sud je, prilikom razmatranja apelantovog prigovora pasivne legitimacije, uvidom u materijalne dokaze bliže označene u presudi te saslušanjem svjedoka, utvrdio da je sve investitorove radnje preduzimao apelant, kao i da je apelant potpisao oba zaključena ugovora. Osnovni sud je ukazao da nije od značaja apelantov navod da je upitna njegova pasivna legitimacija zbog toga što je opomena koju je 31. marta 2004. godine uputio tuženi upućena na „Kelvin“ d.o.o. Ukazano je da se iz opomene vidi da je naslovljena na apelanta, kao zakonskog zastupnika, odnosno direktora preduzeća „Kelvin“ d.o.o., koji je kao takav označen u drugome zaključenom ugovoru, zbog čega je navedeni prigovor odbijen kao neosnovan.
6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000084 od 16. maja 2008. godine uvažena je žalba tužene, Presuda Osnovnog suda broj P-314/04 od 29. oktobra 2005. godine je preinačena i odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev u dijelu u kom je prvostepenom presudom usvojen u odnosu na tuženu. Istom presudom odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Osnovnog suda broj P-314/04 od 29. oktobra 2005. godine i prvostepena presuda u odnosu na apelanta je potvrđena.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je prevashodno ukazao da se ugovor o građenju zaključuje u pismenoj formi kako je to izričito propisano odredbom člana 630 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ukazano je i da je, prema odredbi člana 26 ZOO, ugovor zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, a prema odredbi člana 28 ZOO volja za zaključenje ugovora može da se izjavi riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kog sa sigurnošću može da se zaključi o njenom postojanju. Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. U skladu s navedenim, Okružni sud je utvrdio da su ugovor o građenju broj Gr-15/03 od 26. avgusta 2003. godine potpisali zakonski zastupnik tužioca i apelanta, a da je kao investitor radova označena tužena. Međutim, utvrđeno je da tužena nije pregovarala s tužiocem prije zaključenja ugovora, nego je to činio apelant. Takođe, iz izjave koju je apelant dao prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke proizilazi da je rekonstrukcija predmetnog poslovno-stambenog objekta rađena u korist apelanta. Dakle, činjenica što je u ugovoru naznačeno da je investitor radova tužena i da je tužena isplatila dio cijene za izvedene radove, ne znači da je tužena stvarno investitor radova i da je dužna da, zajedno s apelantom, isplati vrijednost izvedenih građevinskih radova. Tužena nije bila prisutna zaključenju ugovora niti je apelant potvrdio da je ona investitor ugovorenih radova. Navedeno je da iz iskaza zakonskog zastupnika tužioca proizilazi da je tužena vlasnica zemljišta na kome se nalazi objekat koji je predmet ugovora o građenju. Okružni sud je dalje ukazao na odredbu člana 99 stav 2 ZOO kojom je propisano da se kod tumačenja ugovora sud ne ograničava samo na objašnjavanju riječi i izraza u ugovoru, nego se ispituje i zajednička namjera stranaka i ugovor mora da se razumije, tako kako odgovara poštenju i savjesnosti u pravnom prometu. Dakle, činjenica da je tužena u samom ugovoru označena kao investitor radova, odnosno kao druga ugovorna strana, ne znači da su radovi izvršeni u njeno ime i za njen račun. Naprotiv, kako je istakao Okružni sud, sve pregovore oko zaključenja ugovora vodio je apelant, apelant je potpisao ugovor o građenju, i nigdje nije naznačeno da on nastupa kao punomoćnik tužene, a zajednička volja i namjera ugovornih strana je bila da se izvrši rekonstrukcija stambeno-poslovnog objekta u korist apelanta. Zbog toga je Okružni sud žalbu tužene uvažio i osporenu presudu u odnosu na nju preinačio na način bliže označen u izreci presude.
8. Okružni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi koji se tiču nedostatka njegove pasivne legitimacije. Naime, postojanje drugog ugovora od 28. marta 2007. godine, koji nosi isti broj Gr-15/03 i u kom je kao izvođač označen tužilac, a kao investitor preduzeće „Kelvin" d.o.o Banja Luka, koji je u ime preduzeća potpisao apelant kao njegov zakonski zastupnik, ne znači da je dovedena u pitanje njegova pasivna legitimacija. Drugi ugovor, koji je zaključen u vezi s rekonstrukcijom apelantovog stambeno-poslovnog objekta, nije ugovor o građenju, jer ne sadrži sve elemente ugovora (dakle predmet ugovora, rok izvršenja ugovora i cijenu izvedenih radova), zbog čega je Okružni sud našao da su osnovani navodi tužioca da je taj ugovor zaključen samo s ciljem da se reguliše način isplate cijene ugovorenih i izvedenih radova. Dakle, „pravi ugovor“, u kom su navedena prava i obaveze ugovornih strana i koji sadrži sve elemente ugovora o građenju, je ugovor o građenju od 26. avgusta 2003. godine zaključen između tužioca i apelanta.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000020 od 7. oktobra 2009. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-
000084 od 16. maja 2008. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz sadržaja revizije proizilazi da apelant osporava utvrđeno činjenično stanje na kom su Okružni i Osnovni sud zasnovali njegovu pasivnu legitimaciju. Ukazano je da to nije mogući revizioni razlog prema izričitim odredbama člana 240 stav 1 ZPP-a. Ukazano je i da je apelant prigovorio da je to činjenično stanje rezultat ocjene dokaza koja nije u skladu s odredbama člana 8 ZPP-a i da je na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno i materijalno pravo njegovim obvezivanjem da plati sporna potraživanja.
10. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da su Okružni i Osnovni sud učinili znatan napor na planu utvrđivanja apelantove pasivne legitimacije. Navedeno je da je Osnovni sud, kako to proizilazi iz prvostepene presude, cijenio i druge dokaze, a ne samo one na koje je uputio apelant, i pri tom našao da su predmetni radovi izvedeni na objektu tužene, ali u korist apelanta prema ugovoru o građenju od 26. avgusta 2003. godine, jer da ga je on sa tužiocem stvarno i zaključio, iako je u njemu kao investitor označena tužena. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je Okružni sud posebno razmotrio apelantov prigovor o nedostatku njegove pasivne legitimacije i pri tom uvažio utvrđenje i razloge Osnovnog suda, s tim da je dao i ocjenu ugovora od 28. avgusta 2003. godine u kom je kao investitor označen „Kelvin" d.o.o. Banja Luka. Vrhovni sud je utvrdio da nije osnovano apelantovo ukazivanje na izvještaj vještaka Nedeljka Aleksića o procjeni vrijednosti izvedenih građevinskih radova, kao i na nalaz i mišljenje vještaka Momčila Kovačevića kao valjane dokaze da je investitor urađenih radova „Kelvin" d.o.o. Banja Luka, i da je samo to preduzeće bilo pasivno legitimisano, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o pravno relevantnoj činjenici koju utvrđuje sud na osnovu raspoloživih dokaza, a ne vještaci. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je tačno da su i obračunske situacije za izvedene radove od 30. septembra 2003. godine naslovljene na „Kelvin" d.o.o. Banja Luka, ali je i činjenica da su obračunske situacije od 31. oktobra 2003. godine i one za izvedene radove do 31. decembra 2003. godine upućene tuženoj, koja je u ugovoru od 26. avgusta 2003. godine označena kao investitor, iako je to, prema utvrđenju Okružnog i Osnovnog suda, stvarno bio apelant. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom da činjenično stanje na kom je zasnovana osporena presuda nije rezultat proizvoljne ocijene izvedenih dokaza, niti je učinjena povreda odredaba parničnog postupka, proizilazi da nema ni pogrešne primjene materijalnog prava, jer se taj revizioni razlog zasniva na tvrdnji da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pa proizilazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo kako dokazima koji su provedeni tokom postupka pred redovnim sudovima nije potvrđeno da je apelant bio pasivno legitimisan u predmetnom postupku. Apelant smatra da je iz svih dokaza koji su provedeni vidljivo da apelant nije bio učesnik predmetne obligacije, da nije bio investitor izvedenih radova, i da je jedini pasivno legitimisan u postupku bio „Kelvin“ d.o.o. Banja Luka, te da zaključci redovnih sudova nemaju podršku ni u zakonskoj građi, ni u iskazu zakonskog zastupnika tužioca. Zbog navedenog, apelant smatra da njegova apelacija treba da se usvoji, a osporene presude ukinu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da nije bio pasivno legitimisan u predmetnom sporu i da su pogrešna utvrđenja redovnih sudova, odnosno apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, odnosno reviziji izjavljenoj Vrhovnom sudu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance detaljno razmotrili apelantove navode, te dali detaljne i iscrpne razloge vezane za pasivnu legitimaciju apelanta u konkretnom postupku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić