Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4144/09 (Zemljoradnička zadruga «Ratar» Brka u stečaju Brčko)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Likvidacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4144/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4144/09, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge «Ratar» Brka u stečaju Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge «Ratar» Brka u stečaju Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Pž-70/05 od 23. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zemljoradnička zadruga «Ratar» Brka u stečaju Brčko (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Brčkog, podnijela je 26. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Pž-70/05 od 23. septembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-44/04 od 27. maja 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca ZZ „Maoča“ Maoča (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema apelantici u iznosu od 25.012,04 KM i da je stekao pravo naplate tog iznosa iz likvidacione mase prilikom njene podjele u postupku likvidacije koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem L-3/3 nad apelanticom.
3. Odlučujući o žalbi tužioca, Apelacioni sud je donio Rješenje broj broj Pž-70 od 31. maja 2006. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu i zakazao glavnu raspravu pred Apelacionim sudom.
4. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je istakao da je Osnovni sud prihvatio nalaz i mišljenje, zaključke i stanovište vještaka o dužničko-povjerilačkom odnosu tužioca i ZZ „Brka“ Brka i tužbeni zahtjev je odbio, a da nije dao razloge zašto smatra da između stranaka i ZZ „Brka“ Brka postoji obligacionopravni odnos o preuzimanju ugovorenih obaveza apelantice iz ugovora zaključenog 10. maja 2002. godine o lagerovanju oko 400 tona đubriva u apelantičinom krugu koji je zaključen između apelantice (davalac usluga) i tužioca (organizator posla) i UPI banke Sarajevo (vlasnik đubriva), ili je u pitanju obligacionopravni odnos između apelantice i ZZ „Brka“ Brka (inter partes) i zašto se taj odnos proteže na ugovorni odnos stranaka i UPI banke Sarajevo. Ovo stoga što vještak svoj zadatak nije obavio u okvirima u kojima je to Osnovni sud odredio rješenjem o vještačenju, odnosno da uvidom u poslovne knjige stranaka, a ne i trećih osoba, utvrdi njihova međusobna potraživanja na osnovu činjeničnih navoda u tužbi i protivtužbi, već je u vezu sa tužbenim zahtjevom doveo treću osobu i sud nije mogao samo na takvom nalazu zasnovati presudu, tim prije što je tužilac nalazu i mišljenju vještaka prigovorio i predlagao novo vještačenje. S obzirom na to da prvostepena presuda, prema ocjeni Apelacionog suda, nema činjeničnih i pravnih razloga i jasnog stava zbog čega ne postoji dužničko-povjerilački odnos među strankama i pravo tužioca da zahtijeva plaćanje po navedenim računima i u vezi s tim obaveze apelantice iz tog odnosa, Apelacioni sud je zaključio da prvostepena presuda ima bitnih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da ti nedostaci predstavljaju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: ZPP) i kako se činjenično stanje ukazuje nepotpunim i pogrešnim s obzirom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojim se odnosi iz tužbenog i protivtužbenog zahtjeva rješavaju, prvostepena presuda je donesena i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
5. Nakon održane glavne rasprave, Apelacioni sud je donio Presudu broj Pž-70/05 od 23. septembra 2009. godine kojom je utvrđeno da je osnovano potraživanje tužioca prema apelantici u iznosu od 12.728,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. juna 2002. godine, pa do konačne isplate (stav I izreke), te da tužilac ima pravo naplatiti potraživanje iz stava I izreke ove presude iz likvidacione mase u postupku likvidacije tuženog koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem L-3/03 (stav II izreke). Tužba tužioca iznad iznosa od 12.728,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. juna 2002. godine, pa do isplate je odbačena (stav III izreke). Istom presudom je odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev da joj tužilac isplati iznos od 325,04 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. marta 2003. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka (stav IV izreke). Apelantičina protivtužba u dijelu kojim je tražila da joj tužilac isplati iznos od 24.687,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 9. marta 2003. godine do isplate je odbačena (stav V izreke). Apelantica je obavezana da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.714,02 KM, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav VI izreke).
6. U obrazloženju presude je navedeno da je predmetno potraživanje proizašlo iz postupka likvidacije nad apelanticom koji se kod Osnovnog suda vodi pod brojem L-3/03, a koje potraživanje je tužilac prijavio u likvidacionom postupku protiv apelantice. S obzirom na to da je likvidacioni upravnik apelantice osporio predmetno potraživanje, tužilac je kao likvidacioni povjerilac upućen da osnovanost svog potraživanja u iznosu od 12.728,51 KM dokazuje u parnici. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da tužilac svoj zahtjev za utvrđenje osnovanosti predmetnog potraživanja zasniva na ugovoru o lagerovanju đubriva u apelantičinom krugu u količini od 400 tona koji je zaključen 10. maja 2002. godine između apelantice kao davaoca usluga, tužioca kao organizatora posla i UPI banke Sarajevo kao vlasnika đubriva, kojim je apelantica neosnovano raspolagala, iako je članom tri navedenog ugovora regulisano da tužilac kao organizator cijelog posla i nosilac aktivnosti oko fakturisanja, izdavanja narudžbi i plaćanja banci daje pismene naloge za prodaju đubriva uz prethodnu saglasnost UPI banke Sarajevo. Navedeni ugovor je pratila odgovarajuća finansijsko-knjigovodstvena dokumentacija (nalozi, računi u koje je sud izvršio uvid) i na osnovu koje su vještaci ekonomske struke dali svoj nalaz i mišljenje. S obzirom na oprečne nalaze vještaka Emine Hasanbegović- Čajić i Nihada Jašarevića, na prijedlog stranaka da sud odredi vještaka sa liste sudskih vještaka ekonomske struke, Apelacioni sud je odredio da knjigovodstveno-finansijsko vještačenje izvrši stalni sudski vještak Mensur Muharemović iz Brčkog. Vještak Mensur Muharemović je uradio nalaz i mišljenje od 14. maja 2008. godine i dopunu nalaza i mišljenja od 21. avgusta 2009. godine, te usmeno pred sudom obrazložio svoj nalaz i dopunu nalaza. Dopunu nalaza vještak je uradio kao drugu varijantu, tj. u slučaju da sud prihvati izjavu o kompenzaciji od 23. septembra 2002. godine kao valjan dokument. Međutim, s obzirom na to da izjavu o kompenzaciji od 23. septembra 2002. godine, koju nije potpisao tužilac, „prati“ i odgovor tužioca od 24. septembra 2002. godine kojim obavještava apelanticu da ne prihvata izjavu o kompenzaciji od 23. septembra 2002. godine zbog netačnosti početnog stanja i zato što nisu obuhvaćeni računi 118, 131 i 132. sa prijedlogom da se utvrdi stvarno stanje i uvrste odnosni računi za đubrivo, Apelacioni sud je ocijenio da se takva kompenzacija ne može prihvatiti kao valjana, kao ni ugovor o sravnjenju međusobnih obaveza i potraživanja od 20. marta 2000. godine koji tužilac nije potpisao. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da u spisu predmeta postoji i drugi primjerak izjave o kompenzaciji na kojoj, prema tvrdnji zakonskog zastupnika tužioca, nije potpis zakonskog zastupnika tužioca (potpis nije čitak, postoji samo paraf). Zakonski zastupnik tužioca, koji je saslušan pred Apelacionim sudom na ročištu od 30. januara 2007. godine, izjavio je da je izjavu o kompenzaciji prvi put vidio kod vještaka i da na njoj nije njegov potpis, a pečat je onaj koji tužilac koristi za protokol. Apelacioni sud je istakao da je za valjanost kompenzacije potrebno da se, shodno odredbi člana 336. ZOO, ispune zakonske pretpostavke, i to: da potraživanja budu istovrsna, dospjela, utuživa i uzajamna. Pored zakonske, ugovorne i sudske kompenzacije, moguća je i kompenzacija jednostranom izjavom o namjeri obveznog lica da izvrši kompenzaciju međusobnih tražbina (član 337. ZOO) za koju nije potrebna saglasnost druge strane, ali pored izjave volje, moraju biti ispunjene i zakonske pretpostavke za kompenzaciju, a što u konkretnom predmetu nije slučaj zbog toga što stranke imaju više međusobnih potraživanja iz više poslovnih odnosa, te zbog prenosa računa iz konkretnog poslovnog odnosa od apelantice na ZZ “Brka“ Brčko bez saglasnosti tužioca, te izvršenih uplata od umješača ZZ „Brka“ Brka tužiocu umjesto apelantice bez saglasnosti tužioca, a što je rezultiralo načinom poslovanja apelantice i umješača, kada je došlo do konfuzije lica koje je bilo apelantičin direktor, a poslije osnivač i vlasnik umješača na apelantičinoj strani. Apelacioni sud je, zatim, naveo da, prema nalazu i mišljenju vještaka Mensura Muharemovića od 14. maja 2008. godine, postoji potraživanje tužioca prema apelantici u iznosu od 12.728,51 KM. Apelacioni sud je prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka, jer apelantičine primjedbe, koje se odnose na to da se vještak upuštao u ocjenu pravnog pitanja da li je kompenzacija valjana i na dio gdje vještak tvrdi da je ugovor o lagerovanju ispoštovan, ne dovodi u sumnju stručnost, niti objektivnost vještaka, niti je apelantica predložila novo vještačenje. Apelacioni sud je, dalje, naveo da iz navedenog vještačenja proizlazi da je ugovor o lagerovanju đubriva od 10. maja 2002. godine realizovan u periodu od 14. maja 2002. godine do 26. juna 2002. godine, da je tužilac isporučio apelantici ugovorenu količinu đubriva (400 tona), te da joj je ispostavio račune na kojima je pisalo da je rok plaćanja odmah, da apelantica nema dokaza da je izvršila plaćanje po tim računima. Plaćanja koja je izvršio umješač ZZ „Brka“ Brka umjesto apelantice nisu se mogla uzeti kao izvršavanje obaveze iz predmetnog ugovora, zato što između stranaka u sporu i ZZ „Brka“ Brka (umješača) nije postojao ugovor o preuzimanju ugovornih obaveza. Naime, ne može se postojeća apelantičina obaveza prema tužiocu smatrati izmirenom uplatama umješača ZZ “Brka“ tužiocu, jer su tužilac i umješač imali i međusobna potraživanja iz njihovih poslovnih odnosa (isporučene jagode, plastične vrećice, mrežaste vreće), niti je apelentica bez saglasnosti tužioca mogla prenositi (ustupati) račune koji glase na ispunjenje apelantičine predmetne obaveze trećem licu, tj. umješaču.
7. Apelacioni sud je, zatim, istakao da u sporu protiv likvidacionog dužnika (apelantice) radi utvrđivanja postojanja novčanog potraživanja nije dozvoljeno preinačenje tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći ili povećanje postojećeg zahtjeva, kao preinačeni dio tužbenog zahtjeva koji nije prethodno ispitivan u likvidacionom postupku. Tužiocu ostaje jedino mogućnost da preinačen zahtjev iznad iznosa od 12.728,51 KM, a do traženog iznosa 25.427,04 KM (iznos od 12.698,53 KM) traži u posebnom postupku, jer ovaj novi zahtjev, koji je tužilac istakao uz postojeći, nije bio predmet ispitivanja u postupku likvidacije i ne može biti istaknut u ovom postupku. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu nalaz vještaka Mensura Muharemovića prema kojem postoji potraživanje tužioca prema apelantici u iznosu od 12.728, 51 KM, koje je tužilac prijavio u likvidacionom postupku, a likvidacioni upravnik je to potraživanje osporio, Apelacioni sud je u ovom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužioca, a tužbu tužioca iznad ovog iznosa odbacio (stav III izreke).
8. Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare predmetnog potraživanja istaknut od apelantice. S tim u vezi je Apelacioni sud naveo da je tužba podnesena 13. jula 2004. godine, a predmetno potraživanje tužioca prema apelantici je nastalo u toku 2002. godine u periodu od 15. maja 2002. godine do 26. juna 2002. godine, kada je realizovan ugovor o lagerovanju đubriva od 10. maja 2002. godine (nalaz vještaka Mensura Muharemovića). Predmetno potraživanje tužioca je zasnovano na ugovornom odnosu tužioca i apelantice iz 2002. godine (ugovor o lagerovanju đubriva od 10. maja 2002. godine). Činjenica je da je predmetno đubrivo u količini navedenoj u ugovoru otuđeno iako bez pismene saglasnosti tužioca (član 3. ugovora) apelantica, koja je imala samo pravo na proviziju od 3%, jer je kod nje đubrivo bilo na lagerovanju, to nije mogla učiniti. Inače, tužilac i apelantica su imali više poslovnih odnosa, pored poslovnog odnosa iz navedenog ugovora, pa je vještak u zaključku svog nalaza i mišljenja, koji je obrazložio i pred Apelacionim sudom, naveo da na 30. juni 2002. godine potraživanje tužioca prema apelantici iznosi 25.427,04 KM, ali kako iz datih razloga predmetom konkretnog spora ne može biti potraživanje tužioca koje nije prijavljeno u likvidacionom postupku, nego samo potraživanje tužioca do iznosa od 12.728,51 KM, koje je tužilac prijavio u postupku likvidacije nad tuženim, a likvidacioni upravnik osporio i za to potraživanje tužioca, koje shodno odredbi člana 374. ZOO zastarijeva za tri godine, nije nastupila zastara, pa je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.
9. Imajući u vidu navedeno, Apelacion isud je odlučio kao u izreci presude.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, prema apelantičinim navodima, Apelacioni sud je pogrešno ocijenio nalaz vještaka ekonomske struke Mensura Muharemovića i utvrdio da je osnovano potraživanje tužioca u postupku likvidacije tuženog, koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem L-
3/03. Dalje, apelantica u suštini ističe da su sudovi jednostrano i proizvoljno ocijenili samo dokaze tužbe, a da nisu ocijenili apelantičine dokaze. Smatra da je pogrešno odlučeno i o prigovoru zastare, kao i odbačaju njene protivtužbe.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelantica osporava presudu Apelacionog suda, ukazujući apelacijom da je presuda donesena kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, te pogrešene primjene materijalnog i procesnog prava, što je dovelo do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
14. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić