Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4907/11 (O. Đ. iz Prijedora, N. D. iz Banjaluke, J. Č. iz Banjaluke, M. Č. iz Foče, D. P. iz Foče, B. R. iz Banjaluke i Ž. Š. iz Banjaluke)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4907/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4907/11, rješavajući apelaciju Ostoje Đurića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ostoje Đurića, Novaka Dragičevića, Jove Čukovića, Milana Čančara, Dragomira Pejovića, Bore Rajovića i Željka Špegara podnesene protiv:

-presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000807 11 Gž od 31. oktobra 2011. godine i broj S1 3 P 000807 09 P od 15. jula 2011.

godine, broj S1 3 P 000799 12 Gž od 26. januara 2012. godine i broj S1 3 P 000799 09 P od 12. decembra 2011. godine, broj S1 3 P 000855 12 Gž od 14. februara 2012. godine i broj S1 3 P 000855 09 P od 1. decembra 2011. godine, broj S1 3 P 000883 12 Gž od 14.

februara 2012. godine i broj S1 3 P 000883 09 P od 9. decembra 2011.

godine, broj S1 3 P 000889 12 Gž od 8. marta 2012. godine i broj S1 3 P 000889 09 P od 9. decembra 2011. godine, broj S1 3 P 000852 12 Gž od 26. marta 2012. godine i broj S1 3 P 000852 09P od 9.

decembra 2011. godine, broj S1 3 P 000859 12 Gž od 27. marta 2012.

godine i broj S1 3 P 000859 09 P od 20. januara 2012. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ostoja Đurić iz Prijedora, Novak Dragičević iz Banjaluke, Jovo Čuković iz Banjaluke, Milan Čančar iz Foče, Dragomir Pejović iz Foče, Boro Rajović iz Banjaluke i Željko Špegar iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelantI), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 22. decembra 2011. do 20. aprila 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4907/11, AP 591/12, AP 970/12, AP 971/12, AP 1442/12, AP 1443/12 i AP 1444/12 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4907/11. Ukupno je spojeno sedam predmeta.

3. Apelanti su civilna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS). Apelanti su podnijeli tužbe Sudu BiH protiv Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, regres, topli obrok i troškove odvojenog života) zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama. U tužbama je navedeno da su apelanti do stupanja na snagu Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 88/05 i 94/05, u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) i Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 88/05; 53/07, 59/09 i 74/10, u daljnjem tekstu: Zakon o službi) bili u službi Vojske Republike Srpske, te da im nakon prelaska u službu OSBiH 1. januara 2006. godine nisu isplaćivane plate u punom iznosu i ostala potraživanja iz radnog odnosa. Apelanti smatraju da im je tuženi pravilnom primjenom Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, Zakona o odbrani, Zakona o službi i drugih propisa trebalo sva primanja iz radnog odnosa za utuženi period obračunati i isplatiti u visini plate i drugih primanja koju su primali državni službenici zaposleni u institucijama BiH.

4. Odlučujući o tužbama apelanata, Sud BiH u prvostepenom vijeću je donio presude kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata. U obrazloženjima prvostepenih presuda je navedeno da su apelanti kao civilna lica bili pripadnici VRS do 1. januara 2006. godine i da su, shodno odredbama člana 184. stav 1. Zakona o službi, preuzeti na službu u OSBiH i da im je za sporni period obračun i isplata plata, zajedno sa pripadajućim naknadama, vršena po entitetskim propisima. Sud BiH je istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi regulisan status civilnih lica na službi u entitetskim vojskama nakon 31. decembra 2005. godine na način da je propisano da lica u entitetskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica na službi u OSBiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine. Sud BiH je, također, istakao da je članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu. Također, Sud BiH je naveo da je autentično tumačenje odredbe člana 185. stav 1. Zakona o službi u skladu sa stavom Ustavnog suda izraženim u Odluci broj U 18/06 od 23. novembra 2007. godine u kojoj je raspravljano o usklađenost člana 62. stav 5. Zakona o odbrani sa Ustavom Bosne i Hercegovine, kojim je na sličan način regulisan status državnih službenika i zaposlenika u entitetskim ministarstvima odbrane, te zaključeno da je navedena odredba Zakona o odbrani u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Primjenom citiranih zakonskih odredaba, prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da tuženi nema obavezu da apelantima isplati tražene iznose na ime razlike predmetnih potraživanja. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivima prvostepenih presuda.

5. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenih presuda, Sud BiH je donio presude navedene u izreci ove odluke kojim je odbio žalbe i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženju drugostepenih presuda je navedeno da je prvostepeni sud, odbijajući tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan, donio pravilne i zakonite odluke zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelanti su preuzeti u službu kod tuženog iz entitetske vojske u skladu sa članom 184. stav 1. Zakona o službi, te su im, u skladu sa odredbom člana 185. stav 1. istog zakona, obezbijeđena stečena prava i obaveze do rješavanja stanja u službi na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu navedenog zakona koji se, shodno članu 188. Zakona o službi, primjenjuju do donošenja novih propisa. Sud, dalje, navodi da, u skladu sa odredbom člana 3. stav 1. Zakona o službi, na službi u OSBiH mogu biti vojna lica, civilna lica i kadeti, da se odredbe o radnopravnom statusu odnose na sva navedena lica, te da je odredbama člana 62. Zakona o odbrani na isti način riješen status preuzetih državnih službenika i namještenika u entitetskim ministarstvima. Također, citiranim zakonima je propisano da sva preuzeta lica iz entitetskih vojski i ministarstava, bez obzira na svojstvo zaposlenja, zadržavaju radnopravni status, prava i obaveze koje su imali do dana preuzimanja. Na osnovu navedenog, Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata da im tuženi primanja iz radnog odnosa za utuženi period isplati primjenom propisa koji se odnose na zaposlene u institucijama BiH.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju i navodima da su predmetni postupci bili nepravični. Apelanti smatraju da je Sud BiH u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe Zakona o službi i Zakona o odbrani, te na taj način uskratio isplatu potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, regres, topli obrok i troškove odvojenog života) za utuženi period. Apelanti smatraju da Sud BiH u konkretnom slučaju nije primijenio odredbe člana 3. Zakona o Oružanim snagama prema kojem su civilna lica na službi u OSBiH (kao što su i sami apelanti) državni službenici i zaposlenici na koje se primjenjuju odredbe Zakona o državnoj službi. Osim toga, apelanti su istakli da Sud BiH u njihovom slučaju nije mogao primjenjivati odredbe člana 62. Zakona o odbrani, jer smatraju da se navedene odredbe odnose samo na profesionalna vojna lica na službi u ranijim entitetskim vojskama, a ne na civilna lica.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, kao i pravo da ne budu diskriminirani u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili da im tuženi, na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, regres, topli obrok i troškove odvojenog života), isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. Vezano za ove navode, Ustavni sud ukazuje da je u svojim odlukama br. AP 3897/11 od 6. decembra 2011. godine i AP 1695/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama člana 62. stav 5. Zakona o odbrani, zajedno sa odredbama čl. 184. i 185. Zakona o službi. Ustavni sud je u navedenim odlukama, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da sporne odredbe Zakona o odbrani i Zakona o službi predstavljaju pravni osnov za donošenje osporenih presuda kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata.

11. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto apelantima ne pripada pravo na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, regres, topli obrok i troškove odvojenog života), Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odlukama br. AP 3897/11 i AP 1695/09.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4907/11 (O. Đ. iz Prijedora, N. D. iz… | Sudska praksa | Aktio