Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5574/10 (M. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5574/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 5574/10, rješavajući apelaciju Midheta Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midheta Kovača podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 011135 10 Kž od 22. novembra 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 K 011135 10 Kv 2 od 12. novembra 2010. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midheta Kovača, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 011135 10 Kž od 22. novembra 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 K 011135 10 Kv 2 od 12. novembra 2010.godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Midhet Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja kojeg zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice podnio je 13. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 011135 10 Kž od 22. novembra 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 K 011135 10 Kv 2 os 12. novembra 2010. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 36 0 K 011135 10 Kv 2 od 12. novembra 2010. godine optuženom apelantu, koji se nalazio u pritvoru u KPZ Zenica -Pritvorsko odjeljenje, produžen je pritvor i određeno da je pritvor po tom rješenju počeo da teče od 12. novembra 2010. godine od 12,00 sati, i «može trajati najduže godinu dana». Istim rješenjem je određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca, te da žalba na ovo rješenje ne odlaže njegovo izvršenje.

3. U obrazloženju rješenja je, između ostalog navedeno, da je rješenjem Općinskog suda broj 36 0 K 011135 10 Kpp od 12. oktobra 2010. godine optuženom apelantu po prijedlogu Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona ( u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) broj T04 0 KT 0002799 10 od 11. oktobra 2010. godine određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji se ima računati od momenta lišenja slobode tj. od 12. oktobra 2010. godine od 12,00 sati. Dalje je obrazloženo da je Kantonalno tužiteljstvo u optužnici od 2. novembra 2010. godine podnijelo i prijedlog za produženje pritvora u kojem je predložilo da se apelantu produži pritvor iz razloga što i dalje postoje pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačke c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Navedeno je da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi apelant puštanjem počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Obrazloženo je da se apelant tereti da je učinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 2. KZ FBiH, za koja je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, što znači da se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Nadalje je navedeno da se iz kaznene evidencije vidi da je apelant ranije više puta osuđivan, te da je višestruki povratnik u vršenju krivičnih djela protiv imovine, života i tijela i krivičnih djela protiv zdravlja ljudi, te da Kantonalno tužiteljstvo smatra opravdanim prijedlog za produženje pritvora i nakon potvrđivanja optužnice.

4. Vijeće Općinskog suda je nakon što je, razmotrilo prijedlog za produženje pritvora, izvršilo uvid u dokaze koji su dostavljeni uz optužnicu i prijedlog, (i koji su navedeni u obrazloženju rješenja-između ostalih, nalaze i mišljenja vještaka medicinske struke, saobraćajne i mašinske struke, medicinsku dokumentaciju, fotodokumentaciju o nanošenju tjelesnih povreda, fotodokumentaciju prometne nezgode, potvrdu o oduzimanju predmeta, kao i izvod iz kaznene evidencije za apelanta), utvrdilo da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362.st. 2. KZ FBiH, krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz čl. 183. st 1. KZ FBiH, krivično djeloteška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 336. stav 3. u vezi sa čl. 332. st. 3. KZ FBiH, u sticaju u vezi sa čl. 54. KZ FBiH, na način kako je to pobliže opisano u optužnici, a što potvrđuje i činjenica da je sudija za prethodno saslušanje optužnicu potvrdio 4. novembra 2010. godine

5. Prijedlog Kantonalnog tužiteljstva da se apelantu produži pritvor iz razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačke c) ZKP FBiH, Općinski sud je ocijenio osnovanim, imajući u vidu izvod iz kaznene evidencije za apelanta, budući da je utvrđeno je da je apelant presudama Općinskog suda i Općinskog suda u Visokom osuđivan za više krivičnih djela koja su pojedinačno navedena. Općinski sud je istakao da iz označenih presuda proizlazi da je apelant višestruki povratnik u činjenju krivičnih djela protiv imovine, života i tijela i protiv zdravlja ljudi, te da su konkretna krivična djela izvršena prije krivičnih djela za koja se apelant tereti. Zaključeno je da ranija osuđivanost nije vaspitno djelovala na apelanta, koji je sklon vršenju različitih krivičnih djela. Dalje, imajući u vidu da se za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. KZ FBiH i krivično djelo-teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl.336.st.3. u vezi sa čl. 332 st.3. KZ FBiH, koja mu se optužnicom stavljaju na teret može izreći kazna zatvora u trajanju preko tri godine, obzirom da je zapriječena kazna zatvora od 6 mjeseci do pet godina, Vijeće je ocijenilo da postoji opravdana bojaznost da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna zatvora.

6. Navode apelanta da je Kantonalno tužiteljstvo svoj prijedlog o produženju pritvora temeljilo na pretpostavci Općinski sud je ocijenio neosnovanim, ističući da je iz izvoda kaznene evidencije vidljivo da je apelant ranije pravomoćnim presudama osuđivan za sedam krivičnih djela i to u periodu od pet godina, kao i to da je osuđivan za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 172.st.3 KZ FBiH, za koje je zapriječena kazna zatvora od 1 do10 godina, a da mu se optužnicom stavlja na teret krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl.362. st.2. KZ FBiH. Imajući u vidu da se radi o krivičnim djelima koja u svom biću podrazumijevaju upotrebu nasilja, a kada se uzmu i druga krivična djela, naročito krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238.st.1. KZ FBiH, za koja je zapriječena kazna zatvora od 1 do 10 godina, te krivično djelo teške krađe iz čl.287. st. 1. KZ FBiH za koje je zapriječena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a za koja je apelant pravomoćno osuđen, Vijeće Općinskog suda je ocijenilo da je osnovan prijedlog tužioca da postoji opravdana bojaznost da bi apelant boravkom na slobodi mogao učiniti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna zatvora, te da su prigovori neosnovani.

7. Kantonalni sud je rješenjem broj 36 0 K 011135 10 Kž od 22.novembra 2010. godine, odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Općinskog suda broj 36 0 K 011135 10 Kv od 12. novembra 2010. godine, žalbu odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naglasio da nije osnovan prigovor da apelantu nije ostavljen rok od pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Obrazloženo je «ovdje se ne radi o povredi prava na odbranu, jer se radi o instrukcionom roku, tako da nije došlo do bitnih povreda ZKP FBiH». Naglašeno je da je članom 146. st. 1.tač. c) ZKP FBiH, propisan razlog za pritvor ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor se može odrediti: «ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za koja krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna». Ukazano je da je apelant «do sada sedam puta osuđivan u periodu od 2005-2010. godine, i to zbog krivičnih djela iz čl. 238. st. 1., 239.st. 3., 293. st.1., 286.st. 2.,287.st.1, te 172.st 3.KZ FBiH, a da je prema potvrđenoj optužnici apelantu stavljeno na teret da je u periodu od 7. oktobra do 10. oktobra 2010. godine, učinio u sticaju tri naznačena krivična djela. Za krivično djelo iz čl.362.st.2. i 336.st.3. u vezi sa čl.332.st.3. KZ FBiH, može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, obzirom da je navedenim odredbama zaprijećena kazna zatvora od 6 mjeseci do pet godina. Kantonalni sud je ocijenio da se neosnovano u žalbi tvrdi da se pritvor prema čl.146. st. 1. tač.c) ZKP FBiH, može odrediti samo u situaciji kada je za krivično djelo zaprijećena kazna zatvora najmanje tri godine. «Dovoljno je, a da bi sud odredio pritvor da se za određeno krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna». Imajući u vidu da je apelant sedam puta osuđivan, da je u veoma kratkom roku u sticaju učinio još tri krivična djela, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da utvrđene naročite okolnosti opravdavaju bojazan da bi optuženi apelant, u slučaju da bude pušten iz pritvora, mogao ponovo učiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna zatvora.

9. Apelant navodi da je osporenim rješenjima došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da su pogrešno ocijenjeni raspoloživi dokazi koji nisu konkretizirani, te da zbog toga Kantonalni sud nije donio pravilnu odluku. Apelant je naveo da «rezultati istrage ukazuju da nije imao namjeru ostvariti prijetnju, te da nema ni osnovane sumnje da je ugroženo spokojstvo građana, niti je apelant počinio djela koja mu se stavljaju na teret. Shodno prednjem, kako drugostepeni sud nije ni cijenio navedene momente, a donio je odluku da će optuženi ponoviti istovrsno krivično djelo protiv sigurnosti i javnog prometa, iako on do sada nikada nije odgovarao za ta krivična djela, prekršeno je apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost, jer rješenje nema konkretne ni valjane razloge koji bi objektivno ukazali da postoji ozbiljan rizik da će apelant ponoviti ovo krivično djelo». Apelant smatra da mu je prijedlog za produženje pritvora trebao biti dostavljen najkasnije pet dana prije isteka pritvora. Imajući u vidu da se razlog za produženje pritvora zasniva na tački c) člana 146. ZKP, apelant smatra da se ovakvim ponašanjem suda apelantu nije dala mogućnost da se pripremi za izjašnjenje o prijedlogu, usljed čega je došlo do povrede prava na odbranu, te je povrijeđen i čl. 5. stav 3. Evropske konvencije.

Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud je u istakao da nije došlo do kršenja apelantovih prava, naglašavajući da je apelant sedam puta osuđivan u periodu od 2005. godine do 2010. godine, te da je Kantonalni sud kao i prvostepeni sud pravilno zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, za koje krivično djelo se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u situaciji kada bi se optuženi pustio iz pritvora da se brani sa slobode.

11. Kantonalno tužiteljstvo je naglasilo da je apelant višestruki povratnik u izvršenju krivičnih djela protiv života i tijela, protiv imovine i protiv zdravlja ljudi, što se vidi iz izvoda iz kaznene evidencije. Obrazloženo je da ranija višestruka osuđivanost predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju da će apelant ponoviti krivično djelo. U odnosu na navode kojima se osporava osnovanost sumnji «da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret», istaknuto je da su takvi navodi neosnovani, jer je apelant u međuvremenu na Općinskom sudu priznao krivična djela koja su mu stavljena na teret, te da mu je na osnovu priznanja 4. februara 2011. godine izrečena presuda kojom je oglašen krivim, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca. Navode u odnosu na dostavu prijedloga za produženje pritvora Kantonalno tužiteljstvo je ocijenilo neosnovanim, jer je «po rješenju Općinskog suda apelantu pritvor određen 12. oktobra 2010. godine koji je imao trajati do 12. novembra 2010. godine. Kantonalno tužiteljstvo je deset dana prije isteka pritvora podnijelo optužnicu i to 2. oktobra 2010. godine i u istoj je stavilo prijedlog za produženje pritvora apelanta i nakon potvrđivanja optužnice».

12. Općinski sud je naveo da je presudom istog suda broj 36 0 K 011125 10 K od 4. februara 2011. godine, koja je pravosnažna 1. marta 2011. godine, a koja je donesena na osnovu priznanja apelanta, apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca, te je apelantu ukinut pritvor. Ukazano je na član 146. st.1.tač.c) ZKP FBiH i na činjenicu da je apelant ranije osuđivan sedam puta za krivična djela, te da mu se konkretnom optužnicom stavilo na teret da je u periodu od 7. oktobra do 10. oktobra 2010. godine učinio tri krivična djela, za koja je zaprijećen zatvor od šest mjeseci do pet godina, iz čega proizlazi da mu se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Općinski sud smatra da je pravilno primijenjena navedena zakonska odredba. Istaknuto je da apelant prilikom izjavljivanja žalbe nije osporavao postojanost osnovane sumnje, a što čini u apelaciji. U odnosu na navode apelacije da je prijedlog za produženje pritvora trebao biti dostavljen najmanje pet dana prije isteka pritvora, istaknuto je da Sud smatra da je to instruktivni rok i da nije došlo do povrede prava na odbranu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i 2. i stava 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

14) apelacija je preuranjena; Dopustivost prima facie

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenog rješenja o produženju pritvora zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

16. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

17. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu produžen pritvor za dva mjeseca zbog postojanja osnovane sumnje kao općeg uslova za produženje pritvora budući da je Općinski sud potvrdio optužnicu Kantonalnog tužiteljstva utvrđujući postojanje osnovane sumnje da je optuženi apelant počinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl. 362. st. 2. KZ FBiH, krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 184. st. 1. KZ FBiH i krivično djelo-teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl-336. st. 3. u vezi sa čl. 332. st. 3. KZ FBiH, pri tom imajući u vidu okolnosti koje egzistiraju u navedenom slučaju. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni zahtjevi iz člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije u pogledu osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

18. Ustavni sud ističe da apelant smatra da razlozi za produženje pritvora u odnosu na njega nisu dovoljno konkretizirani i da su paušalni. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor na osnovu člana 146. st. 1. tač.c) ZKP FBiH prema kojem se «pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, za koja krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kantonalni sud i Općinski sud su utvrdili da naročite okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten uz pritvora, mogao ponovo učiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna zatvora, budući da je apelant ranije osuđivan za sedam krivičnih djela koja u svom biću podrazumijeva upotrebu nasilja, a optužnicom mu se stavlja na teret, između ostalog, krivično djelo nasilničko ponašanje.

19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Kantonalni i Općinski sud relevantne odredbe ZKP BiH nije proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanta, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku odnosno razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantu. Budući da su nadležni sudovi dali ocjenu neophodnosti ove mjere i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari proizilazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode odnosno produženje pritvora protiv apelanta bilo arbitrarno. To dalje znači da je u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi s apelantovim pritvorom te donijela odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom pri čemu su u osporenim odlukama dati razlozi za zaključak da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u smislu garancija koje pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije apelant imao priliku da se o svim razlozima za pritvor izjasni na pretresu održanom povodom razmatranja prijedloga Kantonalnog tužiteljstva za produženje pritvora. U odnosu na navode vezane za dostavu prijedloga za produženje pritvora apelantu, Ustavni sud prvo zapaža da su redovni sudovi razmotrili ove navode i dali razloge zašto su neosnovani te uočava da je na ročištu održanom 11. novembra 2010. godine tj. na sjednici Vijeća Općinskog suda u prisustvu apelanta i njegovog branioca rješavano, između ostalog, i po prijedlogu za produženje pritvora, koji je bio podnesen uz optužnicu Kantonalnog tužiteljstva od 2. novembra 2010. godine, kada je 12. novembra 2010. godine Općinski sud donio osporeno rješenje kojim se apelantu produžava pritvor.

20. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Preuranjenost apelacije

21. Apelant je u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5574/10 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio