Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3933/09 (R. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3933/09

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3933/09, rješavajući apelaciju Radeta Sofrenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radeta Sofrenića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 257 od 22. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 031-0-Gž-06-000 674 od 26. decembra 2007.

godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-111/05 od 13. jula 2006. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rade Sofrenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Refika Jarmaz, advokatica iz Doboja, podnio je 12. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 257 od 22. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 031-0-Gž-06-000 674 od 26. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 111/05 od 13. jula 2007. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i JPŠ «Srpske šume» Doboj (u daljnjem tekstu: tužilac) kao učesnika u postupku zatraženo je 11. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. februara 2010. godine, Okružni sud i Osnovni sud 25. januara 2010. godine i tužilac 1. februara 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 18. februara 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Odlučujući u pravnoj stvari tužioca protiv apelanta, radi raskida ugovora i vraćanja stana, Osnovni sud je donio Presudu broj P-111/05 od 13. jula 2006. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojom je djelimično usvojen tužiočev tužbeni zahtjev na način da je apelant obavezan da tužiocu na ime cijene stana isplati iznos od 65.118,42 KM sa obročnim otplatama podijeljenim u 240 jednakih rata koje iznose po 271,32 KM mjesečno, s tim da dospjele obroke od septembra 2003. godine (dan predaje stana) isplati odjednom a dospijevajuće do desetog u mjesecu za tekući mjesec pa do konačne isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 5.374,00 KM.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je tužilac u tužbi naveo da je kao investitor zaključio ugovor sa d.o.o. «Simpo» Doboj kao izvođačem radova, ugovor o dogradnji i nadgradnji stambeno-poslovnog objekta u ul. Nikole Pašića broj 41 u Doboju. Mjesec dana nakon zaključenja tog ugovora zaključio je ugovor sa apelantom o zajedničkom udruživanju sredstava radi izgradnje stana u navedenom stambeno-poslovnom objektu, površine 97,33 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U tužbi je navedeno i da je ugovorom o udruživanju sredstava zaključenim sa apelantom dogovorena cijena po m² stana u iznosu od 780,00 KM, a u stavu II iste odredbe da cijena po m² stana nije konačna i da investitor odnosno tužilac zadržava pravo da nakon prijema objekta sačini konačnu cijenu. Nakon izgradnje objekta i apelantovog useljenja u stan sačinjen je konačni obračun i apelantu ponuđeno da zaključi aneks ugovora sa utvrđenom konačnom cijenom od 1.065,45 KM po m² stana. Apelant je odbio potpisati aneks ugovora uz obrazloženje da je cijena previsoko obračunata. Osim toga, tužilac je u tužbi istakao da je apelant avansno uplatio 22.500,00 KM, što bi po konačnoj cijeni od 102.888,00 KM iznosilo oko 20% ukupne vrijednosti stana. U toku postupka tužilac je pored zahtjeva za raskid ugovora i vraćanje stana postavio i alternativni zahtjev kojim je zatražio ispunjenje ugovora i isplatu vrijednosti stana.

8. Apelant je u odgovoru na tužbu potvrdio nesporne činjenice koje se tiču zaključenja ugovora i ugovorene cijene od 780,00 KM po m². Međutim, apelant je osporio osnov tužbenog zahtjeva koji se odnosi na raskid ugovora, budući da je uplatio avans kako je i ugovoreno. Također je osporio cijenu stana koja mu je ponuđena u aneksu ugovora, smatrajući da je previsoko obračunata jer je u cijenu stana po 1 m² ušla, kako je tvrdio, vrijednost poslovnog prostora kao i izmjene u veličini zgrade do kojih je došlo u toku gradnje, te je istakao spremnost da nastavi s plaćanjem tek prema stvarno utvrđenoj vrijednosti stana. Nije osporio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i utvrđenu vrijednost stana prema tom nalazu.

9. Tokom postupka su provedeni dokazi saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka, čitanjem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, te uvidom u materijalne dokaze. U konačnom mišljenju vještaka građevinske struke je navedeno da cijena predmetnog stana po m² iznosi 900,022 KM, budući da je povećanje objekta i povećanje poslovnog prostora u ukupnom iznosu povećalo i cijenu predmetnog stana u odnosu na onu koja je bila ugovorena. Nakon ocjene svih provedenih dokaza i rezultata cjelokupnog raspravljanja, Osnovni sud je zaključio da tužiočev tužbeni zahtjev u pogledu raskida ugovora nije osnovan jer je ugovor u pretežnom dijelu ispunjen uplatom avansa koji prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 33% od cijene ukupne vrijednosti stana. Sud je, također, imao u vidu apelantovu spremnost da nastavi ispunjenje svoje obaveze. U pogledu alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je ocijenio da je djelimično osnovan jer je nesporna činjenica da su tužilac i apelant zaključili ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stana. Ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, na koji apelant nije imao primjedbi, sud smatra da je realno utvrđena cijena stana u ukupnom iznosu od 87.618,42 KM odnosno 900,022 KM po 1 m². Nalaz i mišljenje vještaka je prihvaćen kao stručan i objektivan jer je zasnovan na zakonskim propisima i na osnovu dokumentacije nastale prilikom izgradnje, pri čemu su u pogledu obračuna cijene uzeta u obzir određena odstupanja investitora. Stoga je alternativno postavljeni tužbeni zahtjev prihvaćen u dosuđenom iznosu, na osnovu provedenog vještačenja vještaka građevinske struke, koji je izračunao realnu vrijednost stana, a preko tog iznosa je odbijen kao previsoko postavljen.

10. Okružni sud je Presudom broj 031-0-Gž-06-000 674 od 26. decembra 2007. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Prema ocjeni Okružnog suda, apelantovim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer je ugovorom koji je apelant zaključio sa tužiocem ugovoreno da cijena stana po m² nije konačna. U tom smislu je proveden dokaz vještačenjem vještaka građevinske struke, koji je izračunao vrijednost stana uzimajući u obzir sve troškove koji su pratili izgradnju stana. Osim toga, apelant u postupku nije tražio da se vrši dopuna nalaza i mišljenja vještaka, a vještak je prilikom saslušanja na ročištu razjasnio sve eventualne nejasnoće, pa prigovori istaknuti u žalbi kojima se osporava nalaz i mišljenje vještaka nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost osporene prvostepene presude. Osnovni sud je, kako je zaključio Okružni sud, pravilno obračunao i troškove postupka, s obzirom na tužiočev uspjeh u parnici, budući da apelant nije preduzeo ni jednu radnju da izmiri svoje obaveze, pa ni po cijeni od 780,00 KM, što bi svakako utjecalo na smanjenje visine tužbenog zahtjeva a time i na visinu troškova.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 257 od 22. septembra 2009. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da su odluke drugostepenog i prvostepenog suda pravilne i zakonite. Naime, kako je dalje navedeno, odredbom člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da kada u dvostranim ugovorima jedna strana ne ispuni svoju obavezu druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Pri činjenici da su parnične stranke zaključile ugovor o izgradnji stana, definirale cijenu koja nije konačna, da je cijena predmetnog stana prema nalazu i mišljenju vještaka 900,022 KM po m² i činjenici da je tužilac apelantu predao stan i da je apelant isplatio avans u visini od 22.500,00 KM pravilnim se ukazuje odluka nižestepenih sudova da je tužiočev zahtjev osnovan do iznosa od 65.118,42 KM. Naime, od ukupne cijene stana koju je utvrdio vještak u iznosu od 87.618,42 KM oduzet je iznos koji je uplaćen na ime avansa, pa je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 65.118,42 KM. Ako se ima u vidu, kako je dalje navedeno, da apelant u toku postupka i u svojoj izjavi koju je dao prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke nije sporio pravo tužiocu da shodno odredbi člana 2. zaključenog ugovora naplati cijenu stana prema stvarnim troškovima proizlazi da su nižestepeni sudovi u svemu odlučili pravilno. Također je pravilnim ocijenjena odluka o troškovima postupka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su osporene presude rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Istakao je da ugovor koji je zaključio sa tužiocem nije pravilno protumačen, te da je, stoga, pogrešno obavezan na isplatu cijene stana koju je utvrdio vještak, umjesto da bude obavezan na isplatu ugovorene cijene po m² uz uvećanje koje se odnosi na taksu i porez, koju nikada nije osporavao. Osim toga, apelant je naveo da je osporenim odlukama pogrešno odlučeno o troškovima postupka.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana i da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, budući da apelant u toku postupka i u svom iskazu nije sporio pravo tužiocu da naplati cijenu prema stvarnim troškovima, koji su tokom postupka pred sudom zaista i utvrđeni.

14. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije jer su u obrazloženju presude Okružnog suda navedeni jasni činjenični i pravni razlozi iz kojih je vidljivo da nije došlo do povrede prava na koju se apelant poziva.

15. Osnovni sud je istakao da je postupak proveden u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku i presuda donesena primjenom važećeg materijalnog prava pri čemu nije prekršeno apelantovo pravo na koje se u apelaciji poziva.

16. Tuženi je u odgovoru istakao da su neosnovani navodi apelacije budući da zaključenim ugovorom o izgradnji nije konačno definirana cijena stana po 1 m², a kako se apelant saglasio sa provedenim vještačenjem vještaka građevinske struke, a to znači da je prihvatio i cijenu koju je taj vještak utvrdio, proizlazi da ni navodi apelacije nisu osnovani.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 99.

1. Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

2. Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Član 131.

Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze.

Član 135.

Pri odlučivanju o raskidanju ugovora, odnosno o njegovoj izmjeni, sud se rukovodi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o cilju ugovora, o normalnom riziku kod ugovora odnosne vrste, o opštem interesu kao i o interesima obiju strana. VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-08-000 257 od 22. septembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu;

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se apelantova «imovina» koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastoji od njegove obaveze da tužiocu na ime cijene stana isplati određeni novčani iznos. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sporni stan i novčani iznos koji apelant treba isplatiti tužiocu predstavlja «imovinu» u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene presude donesene u postupku koji je tužilac pokrenuo protiv apelanta, zahtijevajući raskid ugovora i povrat stana uz alternativni tužbeni zahtjev da mu apelant isplati cijenu stana koju je u postupku utvrdio vještak građevinske struke. Glavni tužiočev tužbeni zahtjev je odbijen jer je apelant nesporno uplatio avans, odnosno 33% od cijene ukupne vrijednosti stana, a to dalje znači da je ugovor o udruživanju sredstava ispunio u pretežnom dijelu. Osim toga, nesporno je utvrđeno da je apelant u posjedu stana, a to znači da je tužilac svoju obavezu iz ugovora prema apelantu ispunio. S obzirom na to da je već konstatirano da novčani iznos koji je apelant u obavezi platiti tužiocu predstavlja apelantovu imovinu, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim presudama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

25. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na konkretnu situaciju primijenili odredbu člana 99. ZOO-a kojom je propisano da se odredbe ugovora (u konkretnom slučaju odredbe ugovora o zajedničkom udruživanju sredstava radi izgradnje stana) prije svega primjenjuju onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu razumjeti kako odgovara principima obligacionog prava. S tim u vezi, utvrđeno je da su tužilac i apelant dogovorili cijenu stana po 1 m² (član 2. stav 1. ugovora) i da su ugovorili da cijena nije konačna odnosno da će se cijena po 1 m² definirati nakon izgradnje objekta (član 2. stav 2. ugovora). Budući da je apelant u postupku osporio visinu zahtjeva preko iznosa koji je ugovoren u odredbi člana 2. stav 1. ugovora, vještak građevinske struke je proveo vještačenje i apelant nije osporio njegov nalaz i mišljenje, pa dakle ni cijenu stana. Osim navedene odredbe, primijenjena je i odredba člana 124. ZOO-a kojom je propisano da kada u dvostranim ugovorima jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod uvjetima koji su propisani u sljedećim odredbama ZOO-a raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Dakle, iz navedenog proizlazi jasna pravna osnova za miješanje u apelantovu imovinu na osnovu zakona (odredbe čl. 99. i 124. ZOO-a) koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti i čija je svrha da zaštiti ugovorne strane za slučaj neispunjenja dvostranog ugovora, što znači da miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu.

26. Miješanje je proporcionalno, s obzirom na to da je apelant obavezan tužiocu isplatiti određeni novčani iznos koji je sud, imajući u vidu nesporne činjenice i prihvatanje apelanta da izvrši svoju obavezu ali do određene visine, utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji u postupku nije osporen. Time je poštovan princip pravne sigurnosti, budući da je miješanje izvršeno na osnovu zakona i nakon provedenog sudskog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da prihvatanjem tužiočevog tužbenog zahtjeva u dosuđenom iznosu, kojim je za apelanta stvorena obaveza da tužiocu na ime cijene stana isplati određeni novčani iznos (prema nalazu i mišljenju vještaka), na apelanta nije stavljen pretjeran teret, odnosno nije dovedeno u pitanje poštivanje principa «proporcionalnosti», jer relevantne odredbe ZOO-a za slučaj neispunjenja obaveze u dvostranim ugovorima propisuju ili zahtjev za ispunjenje ugovorene obaveze a u svakom slučaju naknadu štete.

27. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji na apelanta nije stavljen pretjeran teret, jer se dosuđeni novčani iznos odnosi na vrijednost stana koji koristi i za čiju je izgradnju sa tužiocem zaključio dvostrani obavezujući ugovor, prihvatajući obavezu da nakon izgradnje stana ispuni svoju obavezu u vidu plaćanja cijene, koja navedenim ugovorom nije fiksno određena.

28. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da u ovom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su sudovi na sve tri instance dali temeljito obrazloženje i odgovore na sve apelantove navode, a presude su zasnovane na zakonskim propisima koji u pogledu jasnoće i transparentnosti zadovoljavaju kriterije Evropske konvencije, čime je ispunjen i princip pravne sigurnosti jer je miješanje u imovinu izvršeno na osnovu zakona i nakon provedenog sudskog postupka.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3933/09 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio