Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1701/09 (MP „UNACOOP“ Kozarska Dubica)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Privatizacija
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1701/09
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1701/09, rješavajući apelaciju MP „UNACOOP“ Kozarska Dubica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija MP „UNACOOP“ Kozarska Dubica, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 496 od 24. marta 2009.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-PŽ-06 000 025 od 15. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj PS-537/02 od 22. marta 2005. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. MP „UNACOOP“ Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa advokatska firma Sajić o.d. Banja Luka, podnio je 29. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 496 od 24. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0- PŽ-06 000 025 od 15. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-537/02 od 22. marta 2005. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zakonskog zastupnika Republike - Srpske Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 16. septembra 2009. godine, Vrhovni sud 23. septembra 2009. godine, a tuženi i Osnovni sud 25. septembra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom zastupniku 5. oktobra 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Osnovni sud je donio Presudu broj PS-537/02 od 22. marta 2005. godine kojom je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 53.257,83 KM s kamatom od 31. decembra 1999. godine do isplate i troškovima parničnog postupka, te je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelant osnovan 1990. godine, kao mješovito preduzeće čija struktura kapitala je državni kapital JP „Komunalac“ u neznatnom dijelu, dok je u većinskom djelu kapital fizičkih lica. Također, nesporno je utvrđeno da je apelant izvršio kupovinu 150 redovnih akcija „Agrokop banke“ (kasnije u tekstu odluka koristi se naziv „Agroprom banka“ a.d. Banja Luka, u daljnjem tekstu: „Agroprom banka“), tako da je po posljednjem obavještenju banke od 21. oktobra 2000. godine udio apelanta u akcionarskom kapitalu „Agroprom banke“ 31. decembra 1999. godine iznosio 53.257,83 KM. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant u cijelosti prenio akcionarski kapital (akcije) na upravljanje i raspolaganje tuženom, što tuženi nije ni osporio, te da apelant ne spori pravni osnov po kojem su akcije prenesene na tuženog. Međutim, Osnovni sud je naveo da je sporna osnovanost apelantovog zahtjeva, odnosno da li je prenosom na raspolaganje i upravljanje akcija tuženom tuženi prouzrokovao štetu apelantu i da li je tuženi odgovoran za štetu.
8. Osnovni sud se pozvao na član 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da je onaj ko drugome prouzrokuje štetu, dužan da je nadoknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Osnovni sud je naveo da apelant nije ničim dokazao da mu je prenosom akcija na tuženog nastala šteta, što je morao dokazati u skladu s čl. 7. i
123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Osnovni sud je naveo da je prenos akcija izvršen u skladu s članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama, kojim je određeno: akcionarski kapital mješovitih preduzeća u bankama prenosi se u cijelosti na raspolaganje i upravljanje Ministarstvu finansija do izvršenja privatizacije ili likvidacije banaka. Osnovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza nije mogao na pouzdan način utvrditi da li je došlo do privatizacije ili likvidacije „Agroprom banke“. Također, apelant nije dokazao da mu je onemogućeno da koristi prava iz akcija u smislu Zakona o hartijama od vrijednosti i to pravo na dividendu i upravljanje. Dalje je navedeno da je apelant bio dužan da dokaže da mu je šteta nastupila iz protivpravnih radnji tuženog, te da postoji uzročna veza između štete i protivpravne radnje tuženog. Stoga je Osnovni sud, na osnovu prethodno navedenih zakonskih odredbi, u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-PŽ-06 000 025 od 15. marta 2007. presude, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da žalba nije osnovana. S tim u vezi, navedeno je da je apelant kupovinom akcija postao akcionar „Agroprom banke“, te da iz akcije kao hartije od vrijednosti proizlazi da akcija nije stvarnopravna hartija od vrijednosti nego korporaciona isprava koja njenom imaocu daje određena prava, i to imovinska (pravo na dividendu i dr.) i upravljačka (pravo na upravljanje i dr.). Okružni sud je dalje naveo da to znači da je apelant kao akcionar u „Agroprom banci“, sa svojim akcionarskim kapitalom koji predstavlja samo jedan dio ukupnog akcionarskog kapitala banke, po osnovu tih akcija mogao ostvariti prava koja mu pripadaju kao akcionaru - i to imovinska, lična, povjerilačka ili specijalna. Istaknuto je da apelant nije koristio niti jedno od prava. Dalje, Okružni sud je naveo da apelant tužbom nije tražio niti jedno od navedenih prava. Zatim je navedeno da bi apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini vrijednosti akcionarskog kapitala s jedne strane značio „kupovinu“ sopstvenih akcija „mimo mjesta i mimo načina“ na koji se može vršiti promet hartija od vrijednosti, prema Zakonu o hartijama od vrijednosti, a s druge strane tuženi nije ni imalac akcija, pa ne može biti učesnik spornog materijalno-pravnog odnosa, ni nosilac obaveze koja bi po tom osnovu nastala. Kod nesporne činjenice da je statusnom promjenom „Agroprom banka“ pripojena „Novoj banci“ a.d. Bijeljina, odnosno da je prestao da postoji subjekt u čijoj je strukturi ukupnog akcionarskog kapitala bio i apelantov akcionarski kapital, Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev pogrešno usmjeren na tuženog. To, prema mišljenju Okružnog suda, dalje znači da je apelant svoja prava koja pripadaju vlasnicima akcija, i to fizičkim licima, mogao da ostvaruje samo u postupku privatizacije „Agroprom banke“ jer je u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u bankama predmet privatizacije mogao biti samo državni a ne i privatni kapital u bankama. Okružni sud je zaključio da se zbog navedenog ne može govoriti o povredi prava na imovinu sadržanom u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je apelant mogao ostvariti pravo zaštite u drugom postupku i u vrijeme kada je to pravo bilo moguće ostvariti. To prema mišljenju Okružnog suda znači da apelantu kao akcionaru pripadaju određena prava, ali samo prema akcionarskom društvu u kojem se njegove akcije nalaze, a ne i prema tuženom koji je samo u jednom periodu upravljao i raspolagao akcionarskim kapitalom mješovitih preduzeća.
11. Okružni sud je naveo da činjenica da je „Agroprom banka“ privatizovana a zatim brisana iz sudskog registra zbog statusne promjene pripajanja „Novoj banci“ a.d. Bijeljina, ne znači da apelant ne može ostvariti svoja akcionarska prava protiv subjekta u kojem je sadržan njegov akcionarski kapital. To, prema mišljenju Okružnog suda, znači da tuženi, pored toga što je prenos apelantovog akcionarskog kapitala na tuženog izvršen na osnovu zakona i za određeni period, nije ni pasivno legitimisan, jer pravo koje pripada apelantu ne odgovara obavezi tuženog sadržanoj u materijalnom propisu, a što je nužan korelativ za uspostavljanje pasivne legitimacije stranaka u sporu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da nedostatak pasivne legitimacije isključuje i postojanje odgovornosti jer je tuženi postupao u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u bankama, i to samo do izvršene privatizacije, kada je njegovo pravo raspolaganja i upravljanja akcionarskim kapitalom mješovitih preduzeća prestalo. Osim toga, Okružni sud je naveo da, čak i da „Agroprom banka“ nije privatizovana, zahtjev bi mogao biti usmjeren samo na tu banku, jer njenu imovinu čini akcionarski kapital njenih akcionara, ta imovina je jedna jedinstvena i tom imovinom kao cjelinom akcionarsko društvo odgovara za svoje obaveze. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da nisu osnovani razlozi žalbe koji se direktno suprotstavljaju imperativnim normama koje se odnose na karakter akcionarskih društava, njihove imovine koja obuhvata cjelokupnost prava koja pripadaju jednom pravnom licu i kojom akcionarsko društvo kao cjelina odgovara za obaveze. Na osnovu svega izloženog, Okružni sud je u skladu sa članom 226. ZPP odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
12. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 496 od 24. marta 2009. godine, kojom je reviziju odbio.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je pošao od činjeničnog stanja kojeg su utvrdili nižestepeni sudovi i njihovih zaključaka, te je naveo da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 3. stav 2. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama, kojim je propisano da se akcionarski kapital mješovitih preduzeća u bankama u cijelosti prenosi na raspolaganje i upravljanje tuženom do izvršenja privatizacije ili likvidacije banaka. To, prema mišljenju Vrhovnog suda, znači da prenos apelantovih akcija na tuženog nije protivpravna radnja, nego je izvršen u skladu sa zakonom, što je priznao i apelant. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da nisu ispunjeni uslovi iz člana 154. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prouzrokovanje štete samo po sebi nije izvor obaveze, već ono mora biti nedopušteno, tj protivpravno. Vrhovni sud je naveo da, kada nema protivpravnosti, nema ni obaveze za naknadu.
14. Dalje, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov navod da mu tuženi nakon privatizacije „Agroprom banke“ nije vratio status akcionara i da je prodao apelantove akcije u postupku privatizacije, iako te akcije nisu mogle biti predmet privatizacije, te da je time onemogućeno apelantu da se upiše kao akcionar „Nove banke“ a.d. Bijeljina. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 2. stav 3. Zakona o hartijama od vrijednosti kojim je propisano da je vlasnik hartija od vrijednosti pravno ili fizičko lice koje ima vlasništvo na tim hartijama po osnovu prava vlasništva ili ugovora. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je članom 6. istog zakona propisano da se hartije od vrijednosti u cijelosti moraju registrovati u Centralnom registru hartija od vrijednosti (u daljnjem tekstu: Centralni registar), a imaoci hartija od vrijednosti moraju imati račun kod Centralnog registra koji imaocima hartija izdaje odgovarajuće isprave (član 7). Prava i obaveze iz hartija od vrijednosti stiču se i prenose upisom na račun kod Centralnog registra (član 8). Dalje, istaknuto je da je odredbama člana 30. stav 1. navedenog zakona određeno da su ovlašteni učesnici na tržištu hartija od vrijednosti fizička i pravna lica koja posjeduju posebno ovlaštenje za poslovanje hartijama od vrijednosti – dozvolu za rad koju je izdala Komisija za hartije od vrijednosti. Na osnovu prethodno navedenih zakonskih odredbi, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da tuženi nije apelantu oduzeo njegovo vlasništvo materijalizovano u akcijama kao hartijama od vrijednosti. Vrhovni sud je naveo da apelant nije iskoristio prava koja mu pripadaju kao imaocu akcija kod banke niti je tražio da mu se omogući da koristi prava, a njegove akcije prema mišljenju Vrhovnog suda nisu mogle „nestati“. Zaključeno je da nakon privatizacije „Agroprom banke“ tuženi više nije raspolagao i upravljao apelantovim akcijskim kapitalom, a apelant nije dokazao da je tuženi neovlašteno prodao njegove akcije u toj banci. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan apelantov navod da mu je prilikom privatizacije oduzeta imovina i time povrijeđeno pravo na imovinu zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant osporava odluke redovnih sudova, navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je pokrenuo predmetni postupak kako bi mu tuženi naknadio štetu pričinjenu nezakonitim postupanjem tuženog, odnosno, preuzimanjem akcijskog kapitala, koji je po strukturi u privatnoj a ne državnoj svojini. Naveo je da je 1990. godine osnovan kao mješovito preduzeće, a u strukturi osnivačkog kapitala suosnivač je bio i JP Komunalac Kozarska Dubica s udjelom od 0,64% državnog kapitala, a ostalih 99,36% je predstavljao privatni kapital fizičkih lica kao osnivača. Apelant smatra da je tuženi, bez obzira na zakonsko ovlaštenje da preuzima akcijski kapital u mješovitoj svojini, bio dužan da postupa tako samo s dijelom državnog kapitala, koji se nalazio u strukturi njegovog akcijskog kapitala, ali ne i s privatnim kapitalom osnivača. Kako o preuzimanju akcijskog kapitala tuženi nije izdao upravni akt koji je bi bio podoban za upis njegovog akcijskog kapitala, nakon privatizacije „Agroprom banke“ apelantove akcije su „nestale“. Tvrdi da se odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti, na koje se pozvao Vrhovni sud, ne mogu primjenjivati na apelantov akcijski kapital u skladu s članom 114. tog Zakona, jer se odredbe čl. 8. do 25. ne odnose na akcije koje se emituju u postupku privatizacije, a još manje na akcijski kapital prije privatizacije. Dalje navodi da je zbog ponašanja tuženog osujećen u ostvarivanju svojih prava da raspolaže akcijskim kapitalom u novčanom obliku, čime je za nominalnu vrijednost 150 redovnih akcija u iznosu od 53.257,83 KM došlo do umanjenja apelantove imovine. Po apelantovoj ocjeni, odgovornost tuženog da mu nadoknadi materijalnu štetu proizilazi iz odredbi člana 154. ZOO, jer je došlo do umanjenja imovine apelanta bez njegove saglasnosti i pristanka. Apelant navodi da nije bio dužan da dokazuje krivicu tuženog, jer se ona pretpostavlja. Prema apelantovom mišljenju, zbog akata i radnji tuženog, nije „uspostavljena pravična ravnoteža“ između javnog interesa izraženog u Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u bankama i zaštite apelantovog prava na imovinu. Apelant smatra da privatna imovina nije mogla biti predmet privatizacije, jer tuženi za takvu odluku nije imao uporište u imperativnim normama materijalnog prava. Apelant nije dužan da trpi štetu zbog privatizacije banke u kojoj je imao akcijski kapital. Tvrdi da je suprotan relevantnim zakonskim propisima stav redovnih sudova da tuženi nije kriv za postupanje s predmetnim akcijskim kapitalom, jer je njegovo postupanje bilo zakonito.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant imao mogućnost da učestvuje u postupku privatizacije „Agroprom banke“ i u tom postupku štiti svoja prava, što je propustio učiniti. Sud u parničnom postupku nije ovlašten da cijeni zakonitost postupka privatizacije. Istaknuto je da, ukoliko su u postupku privatizacije navedene banke „nestale“ apelantove akcije, on je imao na raspolaganju pravna sredstva da pobija radnje organa koji je donosio odluke u postupku privatizacije banke. Vrhovni sud je naveo da je predmet ove parnice bila naknada štete, a ne pravilnost postupka privatizacije. Apelant nije dokazao ni da je štetu pretrpio ni da je eventualna šteta nastala zbog nezakonitih radnji tužene. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Okružni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da navodi iz apelacije nisu osnovani i da je u pitanju potpuno neutemeljeno i paušalno navođenje povrede apelantovih prava koja štiti Evropska konvencija. Kao razloge za svoju odluku Okružni sud je naveo da se oni u suštini svode na to da je apelantov akcionarski kapital kao mješovitog preduzeća i koji je ulazio u sastav ukupnog kapitala „Agroprom banke“, prenesen na tuženog, na upravljanje i raspolaganje na osnovu zakona, odnosno, ovaj prenos akcionarskog kapitala izvršen je saglasno odredbi člana 3. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama. Istaknuto je da u radnjama tuženog nema elemenata protivpravnosti, te da je postupao u skladu sa zakonskom obavezom. Dalje je navedeno da apelant nije imao prava na isplate realne vrijednosti akcija, što se protivi i samoj prirodi te vrste hartije od vrijednosti koja nije stvarno-pravna nego korporaciona isprava koja njenom imaocu daje određena članska prava bilo da se radi o imovinskim pravima (pravo na dividendu), upravljačkim (pravo na upravljanje i dr.), ličnim pravima (pravo izbora u organe društva, pravo glasa na skupštini i dr.) ili pak povjerilačkim ili specijalnim, a ne i pravo na isplatu njihove realne vrijednosti. Okružni sud je istaknuo da se apelant mogao koristiti samo jednim od prava koja mu pripadaju po osnovu vlasništva nad akcijama, a ostvarenje nijednog od tih prava apelant nije tražio. Iz tog razloga je zahtjev za isplatu realne vrijednosti akcija koje je apelant imao u „Agroprom banci“ neosnovan, te je iz razloga prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Osnovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je prilikom donošenja svoje odluke, ocijenio sve dokaze i donio odluku u skladu sa stanjem u spisu. Osnovni sud smatra da njegovim postupanjem nije došlo do povrede prava na koja se poziva apelant.
19. Pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik tuženog, je u odgovoru na apelaciju navelo da su ispravni stavovi u osporenim presudama da tuženi nije prouzrokovao štetu apelantu, te da je prenos apelantovih akcija na tuženog izvršen u skladu s članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama. Pravobranilaštvo smatra pravilnim stav redovnih sudova da se ne može raditi o povredi prava na imovinu, jer je apelant mogao ostvarivati pravo zaštite u drugom postupku i u vrijeme kada je to pravo bilo moguće ostvariti. Apelantu kao akcionaru pripadaju određena prava, ali samo prema akcionarskom društvu u kojem se njegove akcije nalaze, a ne i prema tuženom koji je samo u određenom periodu upravljao i raspolagao akcionarskim kapitalom mješovitih preduzeća. Pravobranilaštvo je zaključilo da tuženi nije apelantu oduzeo njegovo privatno vlasništvo materijalizovano u akcijama kao hartijama od vrijednosti. Navedeno je da apelant nije iskoristio prava koja mu pripadaju kao imaocu akcija kod banke niti je tražio da mu se omogući da koristi ta prava. Kako nakon privatizacije „Agroprom banke“ tuženi nije više raspolagao i upravljao apelantovim akcijskim kapitalom, neosnovani su apelantovi navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Pravobranilaštvo je predložilo da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama („Službeni glasnik RS“ broj 5/99) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u bankama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 24/98) u članu 3. stav 2. menja se i glasi:
Akcionarski kapital mešovitih preduzeća u bankama prenosi se u celosti na raspolaganje i upravljanje Ministarstvu finansija do izvršenja privatizacije ili likvidacije banaka.
21. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
(1) Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-07-000 496 od 24. marta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 13. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 29. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedene presude Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VII.1. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o naknadi štete, odnosno da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode. U skladu s navedenim, član 6. stav
1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo.
32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
33. Pogrešna primjena materijalnog prava, po apelantovom mišljenju, ogleda se u tome što su redovni sudovi zaključili da tuženi nije kriv za postupanje sa predmetnim akcijskim kapitalom, te smatra da nije morao dokazivati krivicu tuženog jer se ona pretpostavlja. Takođe, apelant smatra da je samo preuzimanje akcijskog kapitala tuženog bilo nezakonito, jer je tuženi mogao preuzeti samo dio akcija apelanta od 0,64%, koliko je iznosio udio državnog kapitala u strukturi osnivačkog kapitala. Ističe i da je pogrešno pozivanje Vrhovnog suda na relevantne odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, smatrajući da apelant nije dokazao da mu je šteta nastupila iz protivpravnih radnji tuženog, kao i uzročnu vezu između štete i protivpravne radnje tuženog. Ovakvu odluku Osnovnog suda potvrdio je i Okružni sud svojom presudom, smatrajući da apelantu kao akcionaru pripadaju određena prava, ali samo prema akcionarskom društvu u kojem se njegove akcije nalaze. Postupajući po apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio odluku, kao konačnu odluku u ovom predmetu, u kojoj je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da nisu ispunjeni uslovi iz člana 154. ZOO, jer prenos akcija apelanta na tuženog nije bila protivpravna radnja, nego je izvršeno u skladu s relevantnim zakonom. Kako nema protivpravnosti prouzrokovanja štete, nema ni obaveze na naknadu štete. Takođe, Vrhovni sud je istaknuo da apelant nije iskoristio prava koja mu pripadaju kao imaocu akcija kod banke niti je tražio da mu se omogući da koristi prava.
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, zaključili da apelant nije dokazao da mu je šteta uopće nastupila, a ako je eventualno i nastupila, onda nije dokazao da se to dogodilo protivpravnim radnjama tuženog niti uzročnu vezu između štete i protivpravne radnje tuženog, te da mu stoga ne pripada pravo na naknadu materijalne štete. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno ZOO, Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama i Zakona o hartijama od vrijednosti koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da je apelantov akcijski kapital prenesen na tuženog u skladu sa zakonom, koji je njime raspolagao i upravljao određeni period, odnosno do momenta izvršene privatizacije. Takođe, utvrđeno je i da apelantu kao akcionaru pripadaju određena prava, te da akcija nije stvarno-pravna hartija od vrijednosti nego korporaciona isprava koja njenom imaocu daje određena prava. Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 154. ZOO, kojima je, između ostalog, propisano 1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Dakle, navedena odredba definiše uslove za naknadu štete. Nadalje, da odredba člana 3. stav 2. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama, propisuje da se akcionarski kapital mješovitih preduzeća u bankama u cijelosti prenosi na raspolaganje i upravljanje tuženom do izvršenja privatizacije ili likvidacije banaka. Dovodeći u vezu navedene odredbe s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant svoj tužbeni zahtjev opredijelio tako da je tražio naknadu materijalne štete, smatrajući da mu je preuzimanjem akcijskog kapitala tuženi nanio štetu. Redovni sudovi su, u okviru ovako postavljenog tužbenog zahtjeva, raspravljali i donijeli odluke, zaključivši da je tuženi postupao u skladu s relevantnim zakonom kada je u određenom vremenskom periodu upravljao i raspolagao apelantovim akcijskim kapitalom, te su odbili apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete. Sudovi su istakli da apelant u tužbi nije tražio ostvarivanje prava koja mu pripadaju kao akcionaru, niti je dokazao da mu je onemogućeno da koristi prava iz akcija u smislu Zakona o hartijama od vrijednosti. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje i citirane odredbe ZOO i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u situaciji kad su redovni sudovi, u okolnostima konkretnog slučaja, utvrdili da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženog za štetu u smislu člana 154. ZOO. Ovo stoga što iz utvrđenja redovnih sudova proizilazi da je tuženi, u skladu sa odredbom člana 3. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama, raspolagao i upravljao ovim akcijama samo do izvršenja privatizacije „Agroprom banke“, pa Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku osporene presude Vrhovnog suda da u radnjama tuženog nema protivpravnosti, zbog čega su redovni sudovi i odbili apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali iscrpne razloge zašto navodi apelanta, koje ponavlja u apelaciji, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a data obrazloženja po mišljenju Ustavnog suda u cijelosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navode o povredi prava na imovinu zasniva na stavu da su sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete koja proizilazi iz prenosa apelantovog akcijskog kapitala na tuženog. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje, već zaključio da su ti navodi neosnovani. U pogledu apelantovih navoda da nije „uspostavljena pravična ravnoteža“ između javnog interesa izraženog u Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u bankama i zaštite prava na imovinu apelanta, Ustavni sud je zaključio da nema ništa što ukazuje na neproporcionalnost niti je apelant, osim ovog paušalnog navoda, ponudio bilo kakvo obrazloženje.
37. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada redovni sudovi detaljno i jasno obrazlože svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić