Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3425/09 (I. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3425/09
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3425/09, rješavajući apelaciju Ive Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ive Petrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-02081 od 1. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000286 od 17. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1201/98 od 7. decembra 2007.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivo Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 2. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000286 od 17. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1201/98 od 7. decembra 2007. godine. Apelant je podneskom od 28. septembra 2010. godine dopunio apelaciju Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-002081 od 1. jula 2010. godine, koju je ishodio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Općinskog pravobranilaštva Tuzla, zakonskog zastupnika Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 6. juna 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. juna 2010. godine, Kantonalni i Općinski sud 11. juna 2010. godine, a zakonski zastupnik tužene je odgovor na apelaciju dostavio 6. jula 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 6. augusta 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je zajedno sa Božom Divkovićem i Anom Divković (u daljnjem tekstu: tužitelji) 7. juna 1998. godine tužbom u Općinskom sudu pokrenuo parnični postupak protiv tužene radi naknade štete. Apelant je tražio isplatu naknade štete na parceli označenoj kao k.č. 773. zvanoj „Ogorjelica“ k.o. Par Selo zbog toga što je nadležni organ tužene donio rješenje kojim je određeno privremeno zauzimanje navedene parcele radi izvođenja radova na izgradnji cjevovoda sa naznakom da će se kasnije isplatiti naknada za zauzeto zemljište.
7. Općinski sud je povodom podnesene tužbe održao dva ročišta i to 28. juna i 7. jula 1999. godine.
8. Iz stanja spisa proizlazi da je tokom postupka 3. augusta 2001. godine između parničnih strana došlo do zaključenja sporazuma o određivanju naknade, kojim je dogovoreno da se apelantu na teret budžeta isplati iznos od 11.918,00 KM, na ime naknade štete pričinjene na apelantovim nekretninama prilikom izvođenja radova.
9. Apelant je nakon postignutog sporazuma sa tuženom opredijelio svoj tužbeni zahtjev pismenim podneskom od 11. januara 2002. godine, tako što je pored zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos po postignutom sporazumu zahtijevao i isplatu naknade za degradaciju parcele k.č. označene kao 771 zvane „Ogorjelica“ upisane u p.l. 360 k.o. Par Selo (u daljnjem tekstu: sporna parcela) zato što je prolaskom cjevovoda ta parcela podijeljena na dva nepravilna dijela, te je samim tim degradirana iz građevinskog u poljoprivredno zemljište.
10. Na ročištu održanom 27. marta 2002. godine apelant je predložio da sud donese djelimičnu presudu u odnosu na isplatu zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos po sporazumu, budući da je prema apelantovoj ocjeni taj dio zahtjeva sazrio za presuđivanje.
11. Nakon što je Općinski sud održao šest ročišta od 9. maja 2002. godine do 28. marta 2003. godine, te proveo dokaz vještačenjem vještaka geometra Nežiba Spahića od 25. septembra 2002. godine, taj sud je na ročištu održanom 25. septembra 2003. godine donio Presudu broj P-1201/98, kojom je, između ostalog, tužena obavezana da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos od 11.918,00 KM, na način pobliže preciziran u izreci presude, dok je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.
12. Prema stanju spisa, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2342/04 od 1. juna 2004. godine u žalbenom postupku potvrdio u cijelosti osporenu prvostepenu presudu.
13. Općinski sud je u novembru 2005. godine odredio provođenje vještačenja vještaka građevinske struke Nedžada Izića.
14. Apelant i ostali tužioci su podneskom od 1. novembra 2006. godine konačno opredijelili svoj tužbeni zahtjev, tako što je apelant tražio da se tužena obaveže da mu isplati na ime naknade štete za umanjenje upotrebne vrijednosti cijele posjedovne parcele i ustanovljavanja prava služnosti na spornoj parceli ukupan iznos od 48.648,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od 17. novembra 1997. godine, kao i da mu naknadi štetu u iznosu od 9.540,00 KM, zbog otežanog pristupa kući i gospodarskim objektima, njemu i članovima njegovog domaćinstva, u periodu od 17. novembra 1995. godine do 13. augusta 1997. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
15. Nakon što je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, saslušao svjedoke i parnične stranke, proveo dva vještačenja i to vještačenja vještaka građevinske struke Nedžada Izića od 11. decembra 2005. godine i vještačenje vještaka agronoma Ekrema Cilovića od 17. januara 2007. godine, koje je dopunjeno 21. maja 2007. godine, te u periodu od 4. jula 2006. godine do 7. novembra 2007. godine održao 11 ročišta, Općinski sud je donio Presudu broj P-1201/98 od 7. decembra 2007. godine kojom je u cijelosti odbio konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja, te u pogledu troškova postupka odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Ono što je za Općinski sud tokom postupka bilo sporno jeste pitanje postojanja aktivne i pasivne legitimacije stranaka u predmetnom postupku.
16. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastale bez njegove krivice, a apelant tokom postupka nije dokazao da su radnje tužene u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju potražuje u predmetnom postupku, pa je sud zaključio da tužena u predmetnom postupku nije pasivno legitimirana. Dalje, prvostepeni sud je iz svih provedenih dokaza utvrdio da kod apelanta postoji nedostatak aktivne legitimacije da potražuje naknadu štete pričinjene na spornoj parceli jer pravo na naknadu materijalne štete pripada vlasniku, pretpostavljenom vlasniku i suvlasniku, a ne i posjedniku.
17. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da mu pripada pravo na naknadu štete na zemljištu i po osnovu degradacije predmetnog zemljišta iz građevinskog u poljoprivredno, Općinski sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da sporno zemljište ima karakter gradskog građevinskog zemljišta jer iz provedenih dokaza tako što ne proizlazi. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je uvidom u odluku o određivanju užih gradskih rejona na području sreza Tuzla od 21. septembra 1959. godine utvrđeno da su tom odlukom određeni uži gradski rejoni gradova i naselja gradskog karaktera na području sreza Tuzla, ali da tom odlukom kao gradsko zemljište nije obuhvaćena sporna parcela za koju apelant tvrdi da ima karakter građevinskog zemljišta. Kako apelant ničim nije dokazao da predmetno zemljište ima karakter gradskog građevinskog zemljište, to je neosnovan njegov tužbeni zahtjev, pa sve kada bi i bio aktivno legitimiran za postavljanje takvog zahtjeva i kada bi tužena bila odgovorna za nastalu štetu. Općinski sud je na kraju zaključio da sve i da postoji odgovornost tužene za pričinjenu štetu tužbeni zahtjev bi bio odbijen jer apelant ničim nije dokazao ni ostale vidove štete koju predmetnim postupkom potražuje, pa je sud primjenom odredbi o teretu dokazivanja odlučio kao u izreci presude.
18. Prvostepeni sud je 18. februara 2008. godine dostavio predmetni spis Kantonalnom sudu zajedno sa žalbama apelanta i tužitelja.
19. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-08-000286 od 17. juna 2009. godine odbio žalbe kao neosnovane. Kantonalni sud je prije svega uvažio apelantov žalbeni prigovor, te suprotno stajalištu prvostepenog suda zaključio da je apelant aktivno legitimiran da traži naknadu u predmetnom postupku, budući da je spornu parcelu koristio neometano od bilo koga (dakle i od lica koja su bila upisana kao posjednici) još od 1994. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da, suprotno stajalištu prvostepenog sud, a ne samo vlasnici, pretpostavljeni vlasnici i upisani posjednici nego i stvarni posjednici i korisnici nekretnine imaju pravo na naknadu štete, odnosno da je prvostepeni sud suviše usko, odnosno restriktivno tumačio odredbe relevantnog materijalnog prava, što u konačnom nije ni u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), shodno kojem se pojam imovine tumači mnogo šire i podrazumijeva zaštitu faktičnog posjeda.
20. Prema ocjeni Kantonalnog suda, osnovan je bio i prigovor žalbe koji se u suštini svodi na to da postoji pasivna legitimacija tužene u predmetnom sporu. Tužena je, suprotno stajalištu prvostepenog suda, na temelju donesenog rješenja o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju sistema vodosnabdijevanja bila u neposrednom materijalnopravnom odnosu sa apelantom, a uslijed nezakonitog postupanja organa tužene koji se očituje u tome što je izvođač radova ušao u posjed prije donošenja rješenja o eksproprijaciji (nepotpunoj), odnosno neprovođenjem hitnog i pravičnog postupka eksproprijacije, što je prouzrokovalo štetu, pa, prema ocjeni drugostepenog suda, između navedenih radnji tužene i nastale posljedice postoji uzročno-posljedična veza, pa je tužena, suprotno zaključku prvostepenog suda, pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari.
21. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, suprotno stajalištu žalbe, prvostepeni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu štete po osnovu umanjenja upotrebne vrijednosti sporne parcele i ustanovljavanja prava služnosti na njoj, te zbog otežanog pristupa kući i gospodarskim objektima apelantu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva, pravilno zaključio da apelant tokom prvostepenog postupka prema propisanim pravilima o teretu dokazivanja nije dokazao u čemu se ogleda šteta, odnosno nije dokazao ni obim ni visinu te štete. Osim toga, kako je istaknuto, pravilan je zaključak prvostepenog suda da sporna parcela nikada i nije bila građevinsko zemljište, odnosno da nikada nije ni došlo do degradacije sporne parcele, pa s tim u vezi ni do umanjenja njene upotrebne vrijednosti. Kantonalni sud je pojasnio da iz svih provedenih dokaza proizlazi da sporna parcela nema niti je imala karakter građevinskog zemljišta, a apelant ničim nije dokazao da mu nije bilo dopušteno da na spornoj parceli gradi kuću ili da je imao ozbiljnog kupca kojem je mogao prodati spornu parcelu radi izgradnje objekta, te da je u tome onemogućen izgradnjom cjevovoda, niti je dokazao da je pak pokrenuo postupak u nadležnom organu radi promjene namjene parcele, u skladu sa prostornim planom, niti da mu pripada pravo naknade za uspostavljenu služnost jer na spornoj parceli nije ni uspostavljena služnost nego na k.č. broj 773 (Rješenje broj 10-473-4/95 od 8. juna 2001. godine).
22. Kantonalni sud je stajališta da nema mjesta žalbenim navodima da su sudu predočeni bitni dokazi, budući da se vještak poljoprivredne struke Ekrem Cilović u svom nalazu i mišljenju i dopunama nalaza i mišljenja izjašnjavao na okolnosti koje kulture na zauzetom dijelu zemljišta apelant ne može uzgajati, zatim da se na spornoj parceli ne mogu graditi nikakvi objekti, koji je na temelju navedenih parametara dao procjenu visine štete zbog smanjenja upotrebne vrijednosti zemljišta. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, takav nalaz je apsolutno neprihvatljiv budući da apelant na navedenim okolnostima nije ni zasnovao svoj zahtjev za naknadu štete po osnovu umanjenja upotrebne vrijednosti zemljišta, tim prije što se vještak prilikom utvrđivanja štete po tom osnovu izjašnjavao o kulturama koje se mogu odnosno ne mogu gajiti na spornoj parceli, a apelant je svoj zahtjev zasnovao na degradaciji zemljišta iz građevinskog u poljoprivredno, a kao posljedica ustanovljavanja služnosti na spornoj parceli prolaskom cjevovoda, a što jedno sa drugim nema nikakve veze.
23. Prema ocjeni Kantonalnog suda, odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu štete zbog otežanog pristupa kući i gospodarskim objektima njemu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i stanja u spisu predmeta, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio i ovaj dio tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je istakao da je apelant morao predložiti relevantne dokaze, a zatim ih izvesti i na taj način dokazati one činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev, što je apelant propustio da uradi, pa stoga sud i ne može smatrati utvrđenim zahtjev za naknadu nematerijalne štete, jer sud ne može određivati izvođenje dokaza, na temelju kojih se jedino i mogu utvrditi odlučne činjenice, pa se u tom zahtjevu nije moglo odlučivati po slobodnoj ocjeni. U konkretnom slučaju, apelant je snosio rizik nedokazanosti, pa je stoga i izgubio parnicu, jer sud nije došao do određenog zaključka o postojanju odlučnih činjenica od kojih zavisi primjena pravila materijalnog prava.
24. U vezi sa apelantovim žalbenim pozivanjem na nalaz i mišljenje vještaka geometra Nedžiba Spahića, Kantonalni sud je istakao da ga je prvostepeni sud pravilno ocijenio, a to činjenično utvrđenje u potpunosti prihvata i taj sud, a apelantovo pozivanje na nalaz i mišljenje vještaka Blage Ivankovića je, prema ocjeni Kantonalnog suda, potpuno irelevantno za predmetnu pravnu stvar, jer se taj nalaz odnosi na postupak koji je prethodio zaključenju sporazuma, dok se vještačenje vještaka građevinske struke Nedžada Izića ne odnosi na apelanta već na ostale tužitelje. Kantonalni sud je naveo da u konačnici apelant niti drugim izvedenim dokazima (saslušanjem svjedoka, uvidom u materijalne dokaze) nije uspio dokazati osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva.
25. Kantonalni sud nije našao osnovanim ni žalbeni prigovor da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka odbivši apelantov zahtjev da se predmet razdvoji od ostalih tužitelja, jer iz stanja spisa proizlazi da je ovaj zahtjev apelant sudu uputio podneskom od 15. marta 2007. godine, odnosno poslije održanog i zaključenog pripremnog ročišta, a u toku ročišta za glavnu raspravu na kojem su izvedeni određeni dokazi, a prema odredbi člana 83. stav 3. ZPP, rješenje o odvojenom raspravljanju pojedinih zahtjeva iz tužbe može se donijeti najkasnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano. Dakle, sa stajališta procesne ekonomije, postupak razdvajanja ima svrhu jedino ako do njega dođe na pripremnom ročištu, jer se kasnijim razdvajanjem ne postiže ušteda u vremenu i troškovima.
26. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-002081 od 1. jula 2010. godine reviziju u cijelosti odbio. U obrazloženju je navedeno da apelant u reviziji ponavlja sve ono što je već isticao u žalbi, a o čemu se Kantonalni sud vrlo jasno, detaljno i potpuno izjasnio u obrazloženju svoje presude. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva donio iz procesnih razloga, na temelju odredbe člana 126. ZPP, te je taj sud pravilno zaključio da apelant tokom postupka nije uspio da dokaže ni obim ni visinu štete koju je pretrpio. Dalje, iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da predmetno zemljište po kulturi nije građevinsko već poljoprivredno, a apelant nije dokazao da je pokrenuo postupak u nadležnom organu radi promjene namjene parcele, u skladu sa prostornim uređenjem, niti je dokazao da je podnosio zahtjev za odobrenje za gradnju stambenog objekta na spornoj parceli i da je takav zahtjev odbijen, niti je dokazao da je imao ozbiljnog kupca kome bi prodao zemljište u svrhu izgradnje, a da je u tome onemogućen zbog postavljenog cjevovoda, niti da je na spornoj parceli uspostavljena služnost, jer je služnost uspostavljena na k.č. 773, a nije dokazao ni to kako i na koji način je njemu i članovima njegovog domaćinstva bio onemogućen pristup stambenim i gospodarskim objektima, te kolika je bila visina te štete. Kako se iz činjeničnog utvrđenja nižestepnih sudova nije moglo pouzdano utvrditi niti je dokazano da je došlo da umanjenja upotrebne vrijednosti sporne parcele usljed degradacije zemljišta iz građevinskog u poljoprivredno, da apelant i njegovi članovi domaćinstva nisu mogli pristupiti objektima, niti da je na spornoj parceli uspostavljena služnost, to je osporena presuda o tužbenom zahtjevu kako je postavljen (sud odlučuje samo u granicama postavljenog zahtjeva) donesena pravilnom primjenom odredbe člana 126. ZPP. Budući da je osporena odluka donesena iz procesnih razloga, to nije ni moglo doći do pogrešne primjene materijalnog prava, pa o revizijskom prigovoru usmjerenom u tom smislu revizijski sud nije ni mogao odlučivati.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje u okviru kojeg pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant još navodi da mu je povrijeđeno pravo na žalbu, kao i pravo na naknadu štete. U apelaciji opisuje hronologiju događaja, uključujući i upravni i vanparnični postupak koji je paralelno vodio sa predmetnim parničnom postupkom, te između ostalog ističe da je tužena protupravno ušla u njegov posjed i izgradila objekt na njemu, a kako bi odbila njegov zahtjev za naknadu štete tužena je u upravnom postupku sakrila njegovu žalbu, ignorirajući upute drugostepenog tijela, odugovlačeći upravni postupak izvan svih rokova za rješavanje. Navodi da tužena uporno odbija odgovornost za pričinjenu štetu jer je cjevovod postavljen ispod površine zemlje na dubini od 3 m do 0,80 m, ali ističe da kao vlasnik sporne parcele mora da trpi što je cjevovod postavljen jer se njegove parcele cijepaju na neuobličene dijelove i što za bilo kakvu preorijentaciju poljoprivredne proizvodnje, bilo kakvog građenja na toj parceli ne može dobiti saglasnost od nadležnog organa tužene, pri čemu se apelant nije protivio općem interesu, već samo traži pravičnu i potpuno naknadu. Apelant smatra da je tužena morala postupati po zakonu, te provesti postupak eksproprijacije, te mu dodijeliti pravičnu i potpunu naknadu prilikom realizacije općeg interesa, te smatra da su postupajući sudovi presudili u korist tužene, pogrešno primjenjujući materijalno pravo, zauzevši identičan stav da nema pravo na pravičnu i potpunu naknadu, iako je ponudio sve dokaze. Još navodi da je bezrazložno odbijen njegov zahtjev da se predmet razdvoji u odnosu na ostale tužitelje, te da se raspravlja o parceli koja je naknado eksproprirana, a o čemu se raspravljalo u okviru vanparničnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, koji je dostavio prije okončanja revizijskog postupka, istakao da je apelant protiv presude Kantonalnog sudu izjavio reviziju koja je revizijskom sudu dostavljena 10. novembra 2009. godine i da ona još uvijek nije uzeta u rad, te zbog toga taj sud nije mogao dati odgovor na navode iz apelacije. Vrhovni sud je istakao da je u vezi sa predmetnim parničnim predmetom u vanparničnom postupku apelantu kao predlagatelju određena naknada za nepotpuno ekspropriranu nekretninu i to za umanjenu vrijednost zemljišta, zbog ustanovljavanja služnosti na parceli označenoj kao k.č. 773 k.o. Par Selo. Apelant je drugostepeno rješenje doneseno u tom postupku osporio revizijom o kojoj je odlučeno rješenjem 13. marta 2008. godine, tako što je revizija odbijena. Vrhovni sud je još naveo da je tu odluku apelant osporio podnoseći apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena kao AP 1497/08 o kojoj Ustavni sud još uvijek nije odlučio, a na tu apelaciju je Vrhovni sud dao odgovor u kojem je naveo da osporenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao.
29. Vrhovni sud je podneskom od 9. novembra 2010. godine informirao Ustavni sud da je Presudom broj 070-0-Rev-09-002081 od 1. jula 2010. godine odlučio o apelantovoj reviziji, te je u prilogu podneska dostavio citiranu presudu.
30. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su svi navodi koji se odnose na postupak koji je prethodio donošenju odluke tog suda netačni, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o naknadi štete za eksproprirane nekretnine, u kojem slučaju bi postupak bio hitan, nego se radilo o zahtjevu za naknadu materijalne štete po osnovu umanjenja upotrebne vrijednosti određene katastarske čestice, kao i zahtjevu za naknadu materijalne štete po osnovu otežanog pristupa kući i gospodarskim objektima, a koji sporovi, s obzirom na svoju prirodu, ne nalažu hitno rješavanje. Dakle, kako je u odgovoru istaknuto, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju ne radi se o predmetu naknade štete za eksproprirane nekretnine (među strankama nije bilo sporno da tužena nije eksproprirala parcele koje su predmet tužbenog zahtjeva tužitelja, niti je za te parcele proveden postupak eksproprijacije, a osim toga predmet je tom sudu dostavljen 10. februara 2008. godine), te s obzirom na broj spisa sa ovom vrstom predmeta spora, kao i s obzirom na broj predmeta u kojim zakon nalaže hitno rješavanje, taj sud smatra da je odluka tog suda od 17. juna 2009. godine donesena u primjerenom roku.
31. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je provjerom kroz upisnik utvrđeno da je predmetni spis tog suda koji se vodi pod poslovnim brojem P-1201/98 od 3. novembra 2009. godine proslijeđen Vrhovnom sudu na odlučivanje povodom revizije, te da zbog toga taj sud nije u mogućnosti dostaviti odgovor na apelaciju.
32. Tužena je u odgovoru na apelaciju opisala hronologiju parničnog postupka, te istakla da su neosnovani apelantovi navodi da je postupak za naknadu štete vođen za spornu parcelu (k.č. 771.) na kojoj apelant nema pravo vlasništva, a u ostalom dijelu potraživanja naknade apelant nije dokazao da se radi o gradskom građevinskom zemljištu pa mu nije ni moglo pripasti pravo na naknadu štete koju je potraživao tužbom. Tužena je predložila da se apelacija odbaci kao nedopuštena i neblagovremena, a ukoliko sud smatra da je dopuštena, onda da se odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
33. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 83.
(2) Sud može, uz saglasnost stranaka, odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe, te će nakon završetka odvojenog raspravljanja donijeti posebne odluke o tim zahtjevima.
(3) Rješenja iz stava 1. i 2. ovog člana mogu se u pravilu donijeti najkasnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano. Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-09-002081 od 1. jula 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom 27. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2009. godine. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i kako apelant navodi razumno trajanje postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kako to proizlazi iz navoda apelacije jer ističe da mu povrijeđeno pravo na žalbu. Budući da apelant ukazuje na kršenja prava na suđenje u „razumnom“ roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud mora, prije svega, razmotriti ove apelantove navode.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
42. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u „razumnom“ roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je apelant 7. jula 1998. godine podnošenjem tužbe Općinskom sudu pokrenuo predmetni parnični postupak koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002081 od 1. jula 2010. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao 11 godina pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza dužine trajanja postupka
44. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dakle dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant pokrenuo postupak radi naknade štete, te da je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio naknadu štete za umanjenje upotrebne vrijednosti cijele sporne parcele i ustanovljavanja prava služnosti za spornu parcelu, kao i zbog otežanog pristupa kući i gospodarskim objektima njemu i članovima njegovog domaćinstva. S obzirom na dokaze koje je tokom postupka trebalo provesti i činjenice koje je trebalo utvrditi, te okolnost da su u postupku osim apelanta učestvovala još dva tužitelja čija su potraživanja također bila obuhvaćena tužbenim zahtjevom, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je relativno složen.
45. Ocjenjujući dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom u Općinskom sudu najprije tražio isplatu naknade štete na parceli k.č. 773, zbog toga što je nadležni organ tužene donio rješenje kojim je određeno privremeno zauzimanja navedene parcele radi izvođenja radova na izgradnji cjevovoda, te da je tokom postupka (3. augusta 2001. godine) između apelanta i tužene postignut sporazum o predmetu tužbenog zahtjeva isplatom tražene naknade, tako da je apelant 11. januara 2002. godine opredijelio tužbeni zahtjev tražeći isplatu naknade za degradaciju sporne parcele (k.č. 771. k.o. Par Selo), da bi na ročištu održanom 27. marta 2002. godine apelant predložio sudu donošenje djelimične presude u odnosu na isplatu zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos naknade po sporazumu, uz obrazloženje da je taj dio zahtjeva sazrio za presuđivanje. Nakon toga, Općinski sud je u periodu od 9. maja 2002. godine do 28. marta 2003. godine održao šest ročišta i proveo vještačenja vještaka geometra (25. septembar 2002. godine), te 25. septembra 2003. godine (nakon godinu i osam mjeseci od momenta kada je apelant opredijelio tužbeni zahtjev) donio djelimičnu Presudu broj P-1201/98, kojom je apelantu dosuđena tražena kamata na isplaćeni iznos i koja je u žalbenom postupku nakon nešto kraće od osam mjeseci potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2342/04 od 1. juna 2004. godine. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je tokom novembra 2005. godine na apelantov zahtjev proveden dokaz vještačenjem vještaka građevinske struke, da su potom održana dva ročišta (4. jula i 5. septembra 2006. godine), te da je apelant podneskom od 1. novembra 2006. godine ponovo i konačno opredijelio tužbeni zahtjev. Općinski sud je u periodu od 6. novembra 2006. godine do 7. novembra 2007. godine održao devet ročišta, te proveo vještačenja vještaka agronoma (17. januara 2007. godine, kao i dopunu tog vještačenja u maju 2007. godine), te prvostepenu presudu donio 7. decembra 2007. godine (P-1201/98) nakon godinu i jedan mjesec od momenta kada je apelant konačno opredijelio tužbeni zahtjev.
46. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud, kojem je spis dostavljen 18. februara 2008. godine, donio je presudu 17. juna 2009. godine (Presuda broj 003-0-Gž-08-000286 17. juna 2009. godine), dakle u roku od godinu i četiri mjeseca od momenta dostavljanja spisa, a Vrhovni sud je o reviziji odlučio 1. jula 2010. godine (Presuda broj 070-0-Rev-09-002081 od 1. jula 2010. godine), nakon osam mjeseci od momenta dostavljanja spisa tom sudu (spis dostavljen 11. novembra 2009. godine).
47. Sumirajući prije svega prvostepeni postupak, budući da se postupak najduže zadržao pred tim sudom, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud tokom postupka u periodu od 7. jula 1998. godine do 7. decembra 2007. godine održao 19 ročišta, proveo tri vještačenja, te donio dvije presude. Prema ocjeni Ustavnog suda, na dužinu predmetnog prvostepenog postupka je prije svega utjecalo to što je, nakon sporazuma postignutog 3. augusta 2001. godine o predmetu tužbenog zahtjeva između apelanta i tužene, apelant dva puta (11. februara 2002. godine i 1. novembra 2006. godine) opredjeljivao tužbeni zahtjev, što je u okolnostima konkretnog slučaja značajno i ključno utjecalo na dužinu postupka. Pri tome treba imati u vidu da je Općinski sud u periodu od donošenja djelimične presude (23. septembar 2003. godine) do donošenja odluke o žalbi (1. juni 2004. godine) bio objektivno spriječen da postupa u predmetnom postupku, budući da se spis nalazio u Kantonalnom sudu. Ustavni sud, također, primjećuje da je Općinski sud, nakon prvog opredjeljivanja tužbenog zahtjeva (11. februar 2002. godine), u roku od godinu i osam mjeseci donio, na apelantovo traženje, djelimičnu presudu, odlučivši o dijelu zahtjeva koji je u tom trenutku bio zreo za odlučivanje, te da je nakon drugog i konačnog opredjeljivanja tužbenog zahtjeva (1. novembar 2006. godine) Općinski sud odlučio u roku od 13 mjeseci, prethodno održavši devet ročišta. Imajući u vidu navedeno i činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu, koji po svojoj suštini nije hitan, da iz predočenih dokaza uz apelaciju ne proizlazi da je Općinski sud bio pasivan u predmetnom postupku, niti da je namjerno odugovlačio postupak, naprotiv tokom postupka je održano 19 ročišta, provedena su tri vještačenja, kao i činjenicu da je tokom postupka postignut sporazum o predmetu tužbenog zahtjeva nakon čega je apelant dva puta opredjeljivao tužbeni zahtjev prema novonastaloj situaciji, što je u konačnici i bilo ključno da postupak pred prvostepenim sudom traje devet godina i pet mjeseci, Ustavni sud, s obzirom na sve navedeno, ne može zaključiti da je predmetni prvostepeni postupak trajao bezrazložno i neopravdano dugo.
48. U vezi sa postupanjem Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak povodom žalbi okončan u relativno kratkom roku od godinu i četiri mjeseca, a da je postupak povodom revizije trajao osam mjeseci, pa Ustavni sud zaključuje da navedeni sudovi nisi bitno utjecali na dužinu predmetnog postupka.
49. Uzevši u obzir sve navedeno, a posebno konkretne okolnosti tokom prvostepenog postupka koje su bitno utjecale na ukupnu dužinu postupka, te činjenicu da je u periodu od 7. jula 1998. godine do 1. jula 2010. godine doneseno pet presuda, od toga dvije prvostepene presude, te da je nakon prvostepenog postupka, koji je zbog apelantovog opredjeljivanja tužbenog zahtjeva trajao prilično dugo, o žalbi, odnosno o reviziji odlučeno u relativno kratkim rokovima, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, sagledana u cjelini, ipak ne prelazi granice „razumnosti“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije prekršeno pravo na suđenje u „razumnom“ roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
51. Nezadovoljan osporenim presudama, apelant još ukazuje na to da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te sugerira na zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredijelili. Suštinski, apelant je nezadovoljan visinom dosuđene naknade, odnosno traži isplatu pravične i potpune naknadu za eksproprirane parcele.
52. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetnim parničnim postupkom nije raspravljalo o pitanju određivanja pravične naknade za eksproprirano zemljište, jer je to pitanje raspravljeno u vanparničnom postupku u okviru koga je apelantu isplaćena naknada u iznosu od 12.720,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koji je bio i predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 1831/05 od 16. januara 2007. godine i AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), a da je u okviru predmetnog parničnog postupka (konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom 2006. godine) tražena naknada štete koja je pričinjena na spornoj parceli izvođenjem radova prilikom postavljanja cjevovoda.
53. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da su redovni sudovi na tri instance u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva bili saglasni u ocjeni da apelant tokom postupka prema propisanim pravilima o teretu dokazivanja, u smislu člana 126. ZPP, nije uspio da dokaže tužbeni zahtjev, odnosno nije uspio da dokaže, a morao je, ni visinu, niti obim pričinjene štete, odnosno nije uspio da dokaže u čemu se sastoji šteta i na koji način mu je šteta pričinjena, u čemu se sastoji umanjenje njegove imovine i sprečavanje njenog povećanja, pa mu je stoga tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud smatra da su se sudovi u vezi s tim vrlo precizno, potpuno i argumentirano izjasnili u obrazloženju svojih odluka, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev uprkos činjenici da je pružio sve bitne dokaze, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno obrazložili zašto, između ostalog, nije prihvaćen nalaz i mišljenje agronoma, pojasnivši da iz takvog nalaza proizlazi visina štete zbog smanjenja upotrebne vrijednosti zemljišta, a ne, kako je to apelant tražio, visina štete po osnovu degradacije zemljište iz građevinskog u poljoprivredno, pri čemu apelant niti jednim dokazom tokom postupka nije uspio dokazati da je sporno zemljište imalo karakter građevinskog zemljišta. Ustavni sud zapaža da su sudovi objasnili zašto nije dopušteno razdvajanje postupka, u smislu člana 83. stav 2. ZPP, budući da je apelant zahtjev uputio kasno, nakon zaključenog pripremnog ročišta, odnosno u toku trajanja glavne rasprave, pa bi se razdvajanje u toj fazi postupka negativno odrazilo na vrijeme i troškove postupka. S obzirom na sve navedeno, te činjenicu da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravilno primijenjeni na apelantovu štetu, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantove navode nema kršenja, a ni u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
54. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije ne navodeći pri tome u čemu se ogleda ta povreda, niti apelant navodi, s obzirom na akcesoran karakter tog prava, u vezi sa kojim pravom dovodi u vezu kršenje tog prava, pa Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da apelant kršenje tog prava dovodi u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom parničnom postupku imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe i revizije, o kojima su odlučivali nadležni sudovi koji su razmotrili apelantove prigovore, te obrazložili zašto su žalba i revizija neosnovane, pa činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u potpunosti neosnovani.
Ostali navodi
55. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se navodi o kršenju tog prava u suštini zasnivaju na primjeni materijalnog i procesnog prava, kao i na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanja, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
56. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim parničnim postupkom, zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode neće razmatrati.
VIII.Zaključak
57. Ocjenjujući sve okolnosti konkretnog parničnog postupka, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na suđenje u „razumnom“ roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
58. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, pri čemu su u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove o odbijanju tužbenog zahtjeva dali jasne, potpune i logične razloge.
59. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić