Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2909/09 („Rudnici boksita“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Pristup sudu
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2909/09
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2909/09, rješavajući apelaciju „Rudnici boksita“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Rudnici boksita“ d.o.o.
Banjaluka, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07 000 068 od 11. juna 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Rudnici boksita“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 11. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07 000 068 od 11. juna 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), kao i od „Rudnika boksita“ d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 23. februara 2010. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Također, od Osnovnog suda je, 26. jula 2012. godine, zatraženo da dostavi na uvid predmetni spis.
3. Osnovni sud i Vrhovni sud su svoje odgovore na apelaciju dostavili 5. i 15. marta 2010. godine, a Okružni sud je to učinio 24. marta 2010. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju. Okružni privredni sud u Banjaluci je, 4. septembra 2012. godine, dostavio Ustavnom sudu kopiju predmetnog spisa.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 9. juna 2012. godine, dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužbom podnesenom Osnovnom sudu, 3. septembra 2002. godine, tužitelj je pokrenuo parnični postupak protiv apelanta, radi utvrđenja i diobe stvari. Osnovni sud je, 26. septembra 2002. godine, dostavio apelantu tužbu radi odgovora. Nakon toga, Osnovni sud je 7. decembra 2004. godine održao pripremno ročište, a 1. februara 2005. godine, ročište za glavnu raspravu.
7. Presudom broj Ps-722/02 od 25. februara 2005. godine Osnovni sud je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev i utvrdio da tužitelj i apelant imaju pravo suvlasništva sa po ½ dijela na pokretnim stvarima, i to na: osam bušećih garnitura, tri bušeća čekića, platformi „Alimag“, dvije jamske garniture KAO-310, utovarnoj lopati, bušećoj garnituri „Željeza ravno“ i utovarnoj transportnoj mašini „GHH“, pa je apelant dužan priznati i trpjeti da se izvrši dioba ovih stvari. Osim toga, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je na osnovu ocjene dokaza i rezultata cjelokupnog dokaznog postupka utvrdio da su tužitelj i apelant do 1992. godine poslovali u okviru „Energoinvesta" Sarajevo te da su se, nakon izbijanja ratnih dejstava, formirali kao dva samostalna subjekta, i to tužitelj na imovini i od radnika koji su se zatekli na području Mrkonjić Grada, a apelant na imovini i od radnika koji su se zatekli u Banjaluci. Osnovni sud je naveo da je, uvidom u registraciju, odnosno upis u sudski registar, kako tužitelja tako i apelanta, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o preduzećima koja su privatizovana, ali koja su u spornom periodu bila registrovana kao državna preduzeća. Dalje, Osnovni sud je naveo da je Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske, 26. augusta 1997. godine, donijelo rješenje o imenovanju posebne radne grupe, u kojoj su bili i predstavnici tužioca i apelanta, sa zadacima da se analizira problematika rada ova dva pravna subjekta (rudnika), da radna grupa predloži organizaciono rješenje sjedišta preduzeća i eksploatacionih prava ležišta boksita, te da je, tim povodom, radna grupa 15. aprila 1998. godine donijela zaključke, povodom problematike koju je raspravljala. Dalje je navedeno da je u predmetnom sudskom postupku među strankama bilo sporno šta je bio zadatak formirane radne grupe. S tim u vezi, navedeno je da je u zaključcima radne grupe veoma jasno naznačeno, a što parnične stranke svaka na svoj način žele da protumače, pitanje diobenog bilansa. Navedeno je da u tački 2. zaključaka jasno stoji da je 15. aprila 1998. godine radna grupa raspravila problematiku dva rudnika (tužitelja i apelanta), što nije sporno, i da je zaključila da je pitanje diobenog bilansa, po pitanju opreme riješeno faktičkom podjelom 1992. godine, a da je zajednička imovina u Federaciji i Saveznoj Republici Jugoslaviji (u daljnjem tekstu: SRJ) predmet zajedničke potražnje i podliježe podjeli koja će se međusobno razriješiti između ova dva preduzeća.
8. Također, Osnovni sud je istakao da je u predmetnom slučaju bitno, kad su u pitanju sporni odnosi između tužitelja i apelanta, da se radi o pravnom odnosu koji je nastao u vrijeme kada su oni bili državna preduzeća na kojima je država imala svoja ovlaštenja, a samim tim i nadležno ministarstvo, koje je i formiralo predmetnu radnu grupu koja se bavila problemom imovine, koja je održala sjednicu 15. aprila 1998. godine, na kojoj je donesen zaključak i u odnosu na imovinu koja je sporna i koja je predmet ove tužbe. Upravo ovaj zaključak, po ocjeni suda, je veoma jasan jer se radi o imovini koja nije ranije podijeljena. Osnovni sud je naveo da je do takvog zaključka došao i na osnovu uvida u drugu dokumentaciju koju su pročitale na glavnoj raspravi parnične stranke, odnosno da je, na osnovu svih objektivnih - materijalnih dokaza, utvrdio da do podjele imovine nije došlo. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio tvrdnju apelanta da se zaključci odnose na neke objekte društvenog standarda u Crnoj Gori, jer to nije ni bilo predmet podjele između tužioca i apelanta.
9. Dalje, Osnovni sud je naveo da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i iz odredaba čl. 13. i
16. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOSPO) jer je ovim propisima jasno regulisano da više lica ima pravo suvlasništva na nepodijeljenoj stvari, kada je dio svakog od njih određen srazmjerno prema cjelini, a ukoliko suvlasnički dijelovi nisu određeni, kakav je i konkretan slučaj, pretpostavlja se da su oni jednaki. Prema odredbama člana 16. istog zakonskog propisa suvlasnik ima pravo da u svako vrijeme zahtijeva diobu stvari, osim u vrijeme u koje bi ta dioba bila na štetu drugih suvlasnika i ako zakonom nije drugačije određeno. Ovo pravo ne zastarijeva. Naprotiv, na osnovu izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužilac i apelant imaju pravo suvlasništva sa po ½ dijela na imovini - opremi koja je pobliže označena u tužbi, u skladu s odredbama ZOSPO-a, pa je apelant dužan priznati i trpjeti da se izvrši dioba ovih stvari.
10. Protiv donesene presude apelant je 23. marta 2005. godine podnio žalbu, zbog čega je predmetni spis 22. aprila 2005. godine dostavljen Okružnom sudu.
11. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je Presudom broj Pž-95/05 od 8. septembra 2006. godine žalbu usvojio i Presudu Osnovnog suda broj Ps-722/02 od 25. februara 2005. godine preinačio tako što je u cijelosti odbio, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja. Pored toga, preinačena je i odluka o troškovima postupka sadržana u prvostepenoj presudi tako što je tužitelj obavezan da apelantu naknadi troškove prvostepenog i drugostepenog postupka u ukupnom iznosu od 3.682,50 KM.
12. U obrazloženju svoje presude, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda. Dalje, Okružni sud je naveo da je, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja u skladu s odredbom člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), otvorio raspravu, na kojoj je proveden dokaz ponovnim saslušanjem zakonskih zastupnika tužitelja i apelanta, te je proveden dokaz uvidom u izvode iz sudskog registra br. U/I-725/95, U/I-135/91 i U/I-2577/00, koji su provedeni na glavnoj raspravi pred Osnovnim sudom, ali se nisu nalazili u spisu koji je dostavljen Okružnom sudu. Okružni sud je istakao da je, na osnovu provedenih dokaza, te ocjenom materijalnih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom, zaključio da je prvostepeni sud prilikom donošenja osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Okružni sud je naglasio da među parničnim strankama u ovome sporu nije sporna činjenica da, kao samostalni subjekti, posluju od 1992. godine. Također, nije sporno da je tužitelj 1992. godine formiran od imovine i od radnika koji su se u tom momentu nalazili u Mrkonjić Gradu, a apelant od imovine i od radnika koji su se nalazili u Banjaluci te da je apelant, od oktobra 1992. godine, nastavio sa poslovanjem u Jajcu. Dalje, Okružni sud je opisao promjene kod tužitelja i apelanta koje proizlaze iz registarskih rješenja, te je istakao da, kada se imaju u vidu njihove statusne promjene i kod činjenice da su formirani od imovine i radnika koji su se zatekli na području na kome su se oni formirali, to po ocjeni Okružnog suda slijedi zaključak da su se predmetne mašine u tom momentu nalazile u „Rudnicima boksita" Jajce. Okružni sud je stoga zaključio da su se, u vrijeme kada su parnične stranke kao pravni subjekti 1992. godine formirani, predmetne mašine nalazile u Jajcu, gdje su se nalazile i 1991. godine. Dalje je utvrđeno da su te mašine u ratnim dejstvima 1992. godine devastirane, zbog čega je apelant u periodu od 1993. do 1996. godine jedan dio proslijedio u SRJ na opravku, jedan dio je otpisao a jedan dio je „carina prodala“. Po ocjeni Okružnog suda, predmetne mašine su se nalazile u Jajcu, u matičnom preduzeću, te stoga nisu mogle ni biti predmet podjele između stranaka, niti se ta imovina prema zaključku iz aprila 1998. godine može smatrati zajedničkom imovinom koja se nalazi u Federaciji i SRJ. Kada se ima u vidu slijed izmjena upisa u registru preduzeća Osnovnog suda Banjaluka, po ocjeni Okružnog suda, parnične stranke u ovom sporu nisu pravni slijednici „Rudnika boksita" Jajce, pa slijedom toga niti suvlasnici ove imovine, kako pogrešno zaključuje prvostepeni sud, te tužitelj nije ni aktivno legitimisan za postavljanje ovakvog zahtjeva. Naime, Okružni sud je istakao da iz uvida u rješenja o upisu u sudski registar proizlazi da između rudnika Jajce i stranaka u ovom postupku ne postoji pravni kontinuitet, a posebno kod činjenice, koja među strankama nije sporna, da „Rudnici boksita" Jajce i danas egzistiraju i posluju kao pravni subjekt u Jajcu.
13. Imajući sve ovo u vidu, prema odredbi člana 2. Sporazuma o pitanju sukcesije („Službeni glasnik BiH“ broj 10/2001), kako je dalje istakao Okružni sud, pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. godine, bit će priznata, zaštićena i država će je vratiti u skladu s uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava. Kada se ima u vidu ova odredba sporazuma o pitanjima sukcesije i činjenica da su „Rudnici boksita" Jajce poslovali kao dio „Energoinvesta" Sarajevo, a kao samostalan pravni subjekt od 17. juna 1991. godine, ne postoji pravni kontinuitet između stranaka u ovome sporu, to se, po ocjeni Okružnog suda, predmetna imovina - mašine ne mogu smatrati imovinom stranaka u ovome sporu, jer nijedna od njih ne posjeduje osnov sticanja te imovine. Stoga je, kako je zaključio Okružni sud, zahtjev tužitelja neosnovan.
14. Okružni sud je 11. oktobra 2006. godine vratio predmetni spis Osnovnom sudu.
15. Protiv presude Okružnog suda tužitelj je putem Osnovnog suda 7. novembra 2006. godine izjavio reviziju, a Osnovni sud je predmetni spis 22. januara 2007. godine dostavio Vrhovnom sudu, radi odlučivanja. Apelant je dostavio odgovor na reviziju.
16. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 068 od 11. juna 2009. godine reviziju uvažio i Presudu Okružnog suda broj Pž-95/05 od 8. septembra 2006. godine preinačio tako što je žalbu apelanta odbio i Presudu Osnovnog suda broj Ps-722/02 od 25. februara 2005. godine potvrdio. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena odluka rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. S tim vezi, Vrhovni sud je naveo da je u skladu s odredbom člana 187.a) Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme organizovanja tužitelja i apelanta odluku o statusnoj promjeni preduzeća donosio organ upravljanja, te da je stavom 3. tog člana bilo propisano da se međusobni odnosi preduzeća koja su nastala statusnim promjenama uređuju ugovorom. Dalje, Vrhovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da su tužitelj i apelant organizovani kao samostalna pravna lica od organizacionih dijelova preduzeća „Energoinvest“ u društvenoj svojini, „Rudnici boksita“ Jajce, i to od imovine i radnika koji su se zatekli na području na kome su formirani. Vrhovni sud je istakao da je apelant, koji pravo na predmetnim pokretnim stvarima izvodi iz “faktičke podjele iz 1992. godine“, mogao steći pravo na tim stvarima pod uslovom da su statusne promjene kod tužitelja i apelanta izvršene na način predviđen članom 187.a) Zakona o preduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Odluke o promjeni u organizaciji preduzeća (tužitelja i apelanta). Odluku o statusnoj promjeni tužitelja i apelanta (o podjeli) prema tome nije donio nadležni organ matičnog preduzeća, nego su te odluke donijeli organizacioni dijelovi matičnog preduzeća od kojih su se organizovali u samostalna preduzeća, od imovine i radnika matičnog preduzeća. To znači, kako je dalje pojasnio Vrhovni sud, da se tužitelj i apelant nisu organizovali u skladu s tada važećim Zakonom o preduzećima. Oni su, što je nesporno, upisani u sudski registar, čime su stekli pravnu i poslovnu sposobnost. Međutim, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, iz toga ne proizilazi pravo apelanta da predmetne pokretne stvari smatra samo svojom imovinu koja je pripadala njihovom zajedničkom predniku, matičnom preduzeću „Energoinvest“ Sarajevo, ako mu one nisu na legalan način pripale u organizacionim promjenama, a to bi bilo moguće samo da su se tužitelj i apelant organizovali na zakonom propisani način. Prema izloženom, faktičko stanje izdvajanja tužitelja i apelanta (s još tri preduzeća) iz sastava spomenutog matičnog preduzeća, nije zajednički ugovoreni izraz njihove volje i takvo stanje nije pravno utemeljeno u odredbama Zakona o preduzećima. Budući da organizacione promjene – podjela preduzeća na novoosnovana preduzeća od matičnog preduzeća nije bilo u skladu s važećim propisima, ni sporne pokretne stvari, koje su do te podjele posjedovali i koristili apelant i tužitelj, nisu na zakonit način pripale apelantu, što znači da apelant navedene pokretne stvari nije pribavio na valjanom pravnom osnovu i na zakonit način. Stoga je, kako je istakao Vrhovni sud, pravilan zaključak Osnovnog suda da su sporne stvari zajednička imovina tužitelja i apelanta.
17. Također, Vrhovni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno primijenio i odredbe čl. 13. i 16. ZOSPO-a kada je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su neosnovani navodi revizije da su tužitelj i apelant pravo suvlasništva stekli na osnovu zaključka nadležnog „državnog organa“ od 15. aprila 1998. godine. Na kraju je navedeno da je Vrhovni sud odluku donio na osnovu člana 250. stav 1. ZPP-a.
18. Vrhovni sud je, 14. juna 2009. godine, dostavio spis Osnovnom sudu uz primjerak odluke od 11. juna 2009. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pored toga apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je Vrhovni sud, rukovodeći se „potpuno pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem“, pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje, apelant detaljno opisuje tok postupka i ponavlja činjenična utvrđenja sudova, kao i istorijat nastanka tužioca i apelanta. Smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da su on i tužitelj nastali od istog pravnog subjekta, tj. od „Energoinvesta“, već ističe da je tužilac „nastao od dijela imovine apelanta“ i to bez njegove volje, na osnovu odluke opštine Mrkonjić Grad. Dalje navodi da je opremu koja je predmet tužbe apelant u svim svojim knjigama i evidencijama vodio kao svoju, da je ona obuhvaćena početnim bilansom stanja i privatizovana u postupku privatizacije. Smatra da je Vrhovni sud trebao da u konkretnom slučaju primijeni odredbu Zakona o preduzećima kojom je propisano da preduzeće stiče svojstvo pravnog lica upisom u sudski registar, te da je, tim propuštanjem, nezakonito dao legitimitet zaključku upravnog organa i iskazu tužioca o nastanku parničnih stranaka, umjesto registracionim rješenjima Osnovnog suda. Dalje, apelant ističe da je Vrhovni sud pogrešno primijenio i odredbe čl. 13. i 16. ZOSPO-a, jer tužitelj i apelant nikada nisu bili, niti su mogli biti suvlasnici bilo kakve imovine. Također, napominje da, sve i kada bi se eventualno „govorilo o nezakonitom posjedu apelanta nad opremom koje više i nema“, onda bi, u takvom hipotetičkom slučaju, bile relevantne jedino odredbe ZOSPO-a koje regulišu sticanje prava vlasništva održajem. U vezi s tim, ističe da je odredbom člana 28. stav 3. ZOSPO propisano da je savjestan posjednik pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 10 godina. Dalje, navodi da je „apelant posjednik sporne opreme 47 godina unazad, a kao samostalni subjekt od 17. aprila 1991. godine“, to je uslov iz citirane odredbe ZOSPO ispunjen 2001. godine, a tužilac je tužbu podnio 4. septembra 2002. godine. Apelant navodi da je Vrhovni sud cijenio dokaze tuženog, a potpuno je ignorisao njegove dokaze što je, nesumnjivo, kako to apelant tvrdi, uticalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Dalje apelant ističe da se Vrhovni sud bavio pitanjem koje tokom postupka niko nije smatrao spornim, niti isticao, i to pitanjem nastanka parničnih stranaka. Istina, kako dalje apelant navodi, sud je ex offo dužan da pazi na primjenu materijalnog prava, u ovom slučaju na imperative odredbe Zakona o preduzećima, pa je tako istraživao izvore osnivanja tužioca i apelanta, čime je prekoračio svoje ovlaštenje i počinio povredu odredbe člana 253. ZPP u vezi članom 221. ZPP. Zatim, apelant navodi da obrazloženje revizione presude ne sadrži elemente propisane odredbom člana 191. stav 4. ZPP, odnosno ne sadrži apelantove navode o odlučnim činjenicama - o nastanku apelanta i samog tužioca, dokaze apelanta o tome i ocjenu tih dokaza. Pored toga, apelant ističe da je ovaj postupak vođen neopravdano dugo, sedam godina, a zbog dužine postupka apelantu su neosnovano i nezakonito prouzrokovani materijalni troškovi. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek garantovan članom 13. Evropske konvencije. Naposljetku, apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer on, kao pravni slijednik pravnog lica koje je tu imovinu kupilo, tu imovinu koristi duže od 20 godina, i to kao savjestan posjednik. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju zbog toga što je tretman Vrhovnog suda prema njemu bio različit u odnosu na tužioca, bez objektivnog i razumnog opravdanja, „u odnosu na cjelokupno činjenično stanje utvrđeno pred drugostepenim sudom“. Također, apelant traži da Ustavni sud naloži Vladi Republike Srpske da mu isplati 10.000,00 KM na ime nematerijalne štete koju trpi zbog odugovlačenja postupka i zbog uskraćivanja mogućnosti da se u razumnom roku „raspravlja o utemeljenosti njegovog zahtjeva.“
b) Odgovor na apelaciju
20. Osnovni sud je istakao da u dijelu koji se odnosi na Odluku broj Ps-722/02 od 25. februara 2005. godine nije bilo kršenja apelantovog prava niti povreda na koje se apelant poziva u apelaciji.
21. Okružni sud je istakao da se navodi apelacije u cjelini odnose na postupanje Vrhovnog suda, te da se apelant ne žali na postupak pred Okružnim sudom.
22. Vrhovni sud je naveo da je za svoju odluku dao jasne i razumljive razloge, te da je odluku zasnovao na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da činjenica da su tužitelj i apelant upisani u sudski registar čime su stekli poslovnu sposobnost ne daje pravo apelantu da predmetne pokretne stvari smatra samo svojom imovinom, jer je ta imovina pripadala njihovom zajedničkom predniku, preduzeću „Energoinvest“ Sarajevo - Rudnici boksita Jajce. U pogledu apelantovih navoda o dužini trajanja predmetnog postupka, Vrhovni sud je naveo da je predmet zaprimio 27. januara 2007. godine a da je o reviziji odlučio 11. juna 2009. godine. Smatra da je, s obzirom na broj i strukturu neriješenih predmeta u Vrhovnom sudu, o predmetnoj reviziji odlučeno u razumnom roku.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" broj 4/77 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
24. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 60. stav 1.
Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom.
Član 191. stav 4 U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 253.
Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
25. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03) koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:
Član 13.
Više lica imaju pravo suvlasništva na nepodijeljenoj stvari kada je dio svakog od njih određen srazmjerno prema cjelini(idealni dio) Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki.
Član 16. stav 1 Suvlasnik ima pravo da u svako vrijeme zahtijeva diobu stvari, osim u vrijeme kada bi ta dioba bila na štetu drugih suvlasnika, ako zakonom nije drukčije određeno.
26. U Zakonu o preduzećima («Službeni list SFRJ» br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90) koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantna odredba glasi:
Član 187a) Odluku o statusnoj promjeni preduzeća (podjeli, spajanju ili pripajanju) donosi organ upravljanja.
Preduzeća nastala podjelom, spajanjem s drugim preduzećima ili pripajanjem drugom preduzeću, solidarno odgovaraju za obaveze preduzeća koja su prestala da postoje. Međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnim promjenama uređuju se ugovorom.
VI. Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-07 000 068 od 11. juna 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. jula 2009. godine a apelacija je podnesena 11. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pored toga apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelacijom se ukazuje i da je postupak trajao neprihvatljivo dugo, pa je Ustavni sud ove apelantove navode protumačio kao ukazivanje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo razmotriti ovaj apelantov prigovor.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku
34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Ustavni sud konstatuje da je predmetni postupak, u odnosu na apelanta, započeo 26. septembra 2002. godine, kada mu je tužba dostavljena na odgovor (kada je u skladu sa članom 60. stav 1. ZPP-a, parnica počela da teče) trajao do 11. juna 2009. godine, kada je Vrhovni sud donio Presudu broj 118-0-Rev-07 000 068. Dakle, postupak na tri sudske instance u ovoj pravnoj stvari je trajao ukupno šest godina i oko osam mjeseci i to je period koji će Ustavni sud ispitati s aspekta donošenja odluke u razumnom roku. Dalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koje je bilo potrebno raspraviti s aspekta utvrđivanja prava suvlasništva, radilo o relativno složenom predmetu. Također, Ustavni sud ukazuje da za ovakvu vrstu spora zakon nije propisao da se rješava po hitnom postupku.
36. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon slanja tužbe apelantu na odgovor Osnovni sud bio potpuno neaktivan naredne dvije godine i dva mjeseca, u kojem periodu nije poduzeo niti jednu procesnu radnju, koja bi vodila ka okončanju postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža i da je, nakon uzimanja predmeta u rad, Osnovni sud u kratkom roku održao pripremno ročište (7. decembra 2004. godine) i glavnu raspravu (1. februara 2005. godine), te donio presudu 22. februara 2005. godine. Dakle, postupak pred Osnovnim sudom je okončan nakon dvije godine i oko pet mjeseci. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je daljnji postupak na dvije sudske instance okončan u relativno kratkom vremenskom periodu, pri čemu su redovni sudovi u relativno primjerenim, mada ne i u zakonskim rokovima, preduzimali procesne radnje, te smatra da, u okolnostima konkretnog predmeta, u ponašanju redovnih sudova nije bilo nepotrebnog odugovlačenja postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku donio nakon jedne godine i oko četiri mjeseca (računajući od dana dostave spisa tom sudu), te da je predmetni spis dostavljen Vrhovnom sudu 22. januara 2007. godine, a taj sud je svoju odluku donio 11. juna 2009. godine. Iako iz navedenog proizlazi da je postupak po reviziji trajao oko dvije godine i tri mjeseca, Ustavni sud smatra, imajući u vidu odgovor Vrhovnog suda iz kojeg proizlazi da taj sud ima u radu veliki broj predmeta, da je navedena odluka donesena u roku koji se u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati nerazumnim.
37. Stoga, cijeneći postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja rok od šest godina i oko osam mjeseci nije prešao granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da se radi o postupku za koji zakonom nije propisano da se rješava po hitnom postupku, odnosno da je dužina trajanja postupka bila razmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenja odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Kompenzacija
38. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta u iznosu od 10.000,00 KM zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija u ovom segmentu neosnovana, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
U odnosu na aspekte prava na pravično suđenje
39. Apelant dalje ukazuje da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, da obrazloženje osporene presude ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje, te sugeriše na zaključke suprotne od onih za koje se sud opredijelio i ukazuje da je tokom postupka došlo do povrede prava na ravnopravnost stranaka u postupku jer je Vrhovni sud, kako to apelant navodi, prilikom donošenja odluke cijenio samo dokaze tužitelja a njegove dokaze je „ignorisao“.
40. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđenje da je tužitelj suvlasnik sa po ½ dijela na pokretnim stvarima pobliže opisanim u izreci prvostepene presude što je apelant dužan da prizna i trpi da se izvrši dioba tih stvari. U vezi s ovako postavljenim tužbenim zahtjevom Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o preduzećima i ZOSPO-a, potvrdio prvostepenu presudu kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je istakao da je tokom postupka na nesumnjiv način utvrđeno da su tužitelj i apelant, preduzeća koja su nastala od organizacionih dijelova „Energoinvesta“ Preduzeća u društvenoj svojini „Rudnici boksita“ Jajce, i to od imovine i radnika koji su se zatekli na područjima na kojima su tužitelj i apelant formirani, odnosno u Mrkonjić Gradu i u Jajcu. Dalje, da je u vrijeme navedenih statusnih promjena u primjeni bio Zakon o preduzećima, te da prema odredbi člana 187.a) tog zakona, odluke o statusnim promjenama nisu donijeli nadležni organi upravljanja niti su međusobni odnosi bili regulisani ugovorom, kako je to predviđeno odredbom člana 187.a) stav 3. Zakona o preduzećima. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su u radnoj grupi koju je formiralo Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske bili prisutni predstavnici tužitelja i apelanta, te da su se u donesenim zaključcima oba saglasili da je pitanje diobenog bilansa o pitanju opreme riješeno faktičkom podjelom 1992. godine, a „da je zajednička imovina u Federaciji i SRJ predmet zajedničke tražnje i podliježe podjeli koju će međusobno razriješiti ova dva preduzeća“. S obzirom na takvu činjeničnu situaciju, Vrhovni sud je zaključio da je apelant na osnovu „faktičke podjele“ mogao steći pravo vlasništva na predmetnim stvarima, samo da su statusne promjene kod njega i tužitelja izvršene na način propisan relevantnim odredbama Zakona o preduzećima, te da stoga i ne može imati pravo vlasništva na pokretnim stvarima koje su prije statusnih promjena koristili i apelant i tužitelj, zbog čega je Vrhovni sud potvrdio stav Osnovnog suda da se u ovom slučaju radi o „zajedničkoj imovini“ ova dva subjekta. Dakle, sagledavši postupak u cjelini, te obrazloženje koje je Vrhovni sud ponudio za svoju odluku, Ustavni sud smatra da je taj sud za svoju odluku dao jasno obrazloženje iz kojeg se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da je kontradiktorno, ni nejasno, te da ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, odnosno da je postojala proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
42. Dalje, u odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud prekoračio svoje ovlaštenje i počinio povredu odredbe člana 253. u vezi s članom 221. ZPP-a, te da obrazloženje revizione presude ne sadrži sve elemente propisane odredbom člana 191. stav 4. ZPP-a, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se odgovori na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju ponovio kako činjenično utvrđenje Osnovnog suda i njegov zaključak o primjeni materijalnog prava tako i činjenice koje je utvrdio Okružni sud nakon što je otvorio raspravu radi pravilne primjene materijalnog prava, te da je u vezi s tim ponovio do kakvog pravnog zaključka je došao Okružni sud kao i zašto smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u bitnom odgovorio na one revizione navode za koje je smatrao da su od odlučnog značaja, pa Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, i ovaj apelantov prigovor smatra neosnovanim.
43. Pored toga, Ustavni sud primjećuje, a što i apelant potvrđuje u podnijetoj apelaciji, da Vrhovni sud ima ovlaštenje da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, odnosno u konkretnom slučaju na odredbe Zakona o preduzećima, te u vezi s tim i na činjenice koje se tiču nastanka tužioca i apelanta. Stoga, imajući u vidu relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava (član 250. ZPP), Ustavni sud smatra da Vrhovni sud na ovaj način nije, kako to apelant tvrdi, ni na koji način „prekoračio granice ovlaštenja“, te samim tim i da su istaknuti apelantovi navodi i u ovom segmentu neosnovani.
44. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da nije imao ravnopravan tretman u postupku pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža da je apelant učestvovao u svim fazama postupka, te da iz dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelant u odnosu na tužitelja bio drugačije tretiran. Također, apelant je imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu, kao i da odgovori na reviziju o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju osporene odluke naveo razloge za svoje odlučivanje. Dakle, nesporno je da je apelant imao pristup sudu i to na tri sudske instance, a prema stanju spisa, ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.
45. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju materijalno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu apelantu nije bilo povrijeđeno pravo na ravnopravnost u postupku. Pravo na imovinu
46. Apelant, također, navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na zaključke u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te budući da se i navodi o povredi prava na imovinu svode na tvrdnje o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
47. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznati ovom konvencijom, narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...
48. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi sa pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Apelant je eksplicitno naveo da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U vezi s ovim apelantovim navodima, a imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam «djelotvoran pravni lijek» ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivna posljedica za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlasti da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene odluku koju osporava u njegovu korist (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120).
49. U konkretnom slučaju apelant pobija presudu Vrhovnog suda, koja je donesena povodom tužiteljeve revizije na drugostepenu presudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da podnese žalbu na prvostepenu presudu i mogućnost da odgovori na izjavljenu reviziju. Dakle, očigledno je da je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove predviđene ZPP-om. Također, nesporno je da Okružni sud kao drugostepeni sudski organ i Vrhovni sud imaju potpunu jurisdikciju, što znači da mogu prema propisanim pravnim lijekovima donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivna posljedica za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
50. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
51. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
52. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Također, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (ibid, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
53. U konkretnom slučaju, apelant nije posebno naznačio u vezi s kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da on smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji niti je naveo prema kojem osnovu je diskriminiran, niti je dostavio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. u vezi s članom 6. Evropske konvencije, kao ni povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
50. Imajući u vidu da su okolnosti konkretnog predmeta koji je trajao nešto više od šest godina i osam mjeseci ispitane u skladu s uspostavljenim kriterijima, te činjenicu da su redovni sudovi u primjerenim, mada ne i u zakonskim rokovima, poduzimali procesne radnje i donijeli tri odluke na tri instance, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud za svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, odnosno što nije došlo do povrede prava na ravnopravnost stranaka u postupku.
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporene presude.
53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić