Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3043/09 (E. G.)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3043/09
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3043/09, rješavajući apelaciju Esada Gadže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Esada Gadže.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000615 od 11. juna 2009. godine u dijelu u kojem je odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u ukinutom dijelu, u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se apelacija Esada Gadže podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08- 000615 od 11. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001800 od 5. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-00 3418 od 8.
juna 2007. godine u dijelu u kojemu je odlučeno o preostalom dijelu tužbenoga zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Esad Gadžo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 25. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 08-000615 od 11. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001800 od 5. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-07-00 3418 od 8. juna 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i preduzeća „Gavrilović Komerc“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. marta 2010. godine, Kantonalni sud 31. marta 2010. godine, a Općinski sud 13. aprila 2010. godine. Ustavni sud je pokušao dostaviti dopis tuženom 22. marta 2010. godine, međutim, dopis je vraćen sa naznakom „odselio, adresa nepoznata“.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. aprila 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda II u Sarajevu broj Pr-256/98 od 27. decembra 2001. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa i naknade štete, dok se u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu svih doprinosa po osnovu rada za penzijsko, invalidsko i socijalno osiguranje za period od 31. jula 1992. do 5. oktobra 1998. godine sud proglasio apsolutno nenadležnim i odbacio apelantovu tužbu. Postupajući povodom apelantove žalbe, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-322/02 od 25. aprila 2002. godine prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen, tako što je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut i predmet ustupljen Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) radi donošenja odluke o apelantovom radnopravnom statusu. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepene presuda potvrđena. Kantonalna komisija je 11. januara 2007. godine dostavila sudski spis Općinskom sudu radi nastavka radnog spora sa napomenom da je sud nadležan da odlučuje o apelantovim pravima utvrđenim članom 143. Zakona o radu, te da je Kantonalna komisija u tom dijelu okončala postupak donošenjem Zaključka broj 13-04-34-Ž-13892/00 od 17. juna 2004. godine.
7. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-07-00 3418 od 8. juna 2007. godine poništeni su Odluka tuženog broj 26/98 od 5. oktobra 1998. godine i Rješenje broj 27/98 od 5. oktobra 1998. godine i obavezan tuženi da apelanta vrati na posao i da mu uplati doprinose za period od 31. jula 1992. godine do momenta vraćanja na posao, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja; odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu se isplate naknade na ime plaća po osnovu čekanja posla za period od 31. jula 1992. do 2. februara 1996. godine u visini mjesečne isplate plaće po 400,00 KM (prosjek plaće na nivou Federacije Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu FBiH); poništeno je Rješenje o neplaćenom odsustvu radnika tuženog broj 53/96 od 2. decembra 1996. godine i obavezan tuženi da apelantu na ime naknade plaće za period od 2. februara 1996. godine pa do povratka na posao isplati mjesečne plaće u visini prosjeka plaće u FBiH, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja; apelantu je odbijen višak zahtjeva za isplatu plaća preko prosjeka plaće u FBiH; odbijen mu je tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati na ime materijalne štete (korištenje inventara) iznos od 100,00 KM i da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog trovanja hranom isplati iznos od 20.000,00 KM; te je obavezan tuženi da apelantu na ime neisplaćenih naknada plaća isplati zakonsku zateznu kamatu od 21. decembra 1998. godine do vraćanja na posao, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant bio zaposlenik preduzeća „Gavrilović“ iz Petrinje od 2. septembra 1987. godine do 31. maja 1989. godine, u istom preduzeću u prodavnici broj 53 u Sarajevu od 1. juna 1989. do 5. januara 1992. godine, a kod tuženog kao pravnog sljednika preduzeća „Gavrilović“ iz Petrinje od 6. januara 1992. do 2. februara 1996. godine, te od 5. oktobra 1998. do 5. januara 1999. godine. Na osnovu toga je Općinski sud zaključio da je apelantov radni odnos kod tuženog bio zasnovan na neodređeno vrijeme. Općinski sud je, dalje, naveo da je apelant u ratnom periodu bio u statusu čekanja posla kada mu nije isplaćivana bilo kakva naknada niti su mu uplaćivani doprinosi. Nakon rata apelant se obratio tuženom radi uspostave radnopravnog statusa, pa mu je tuženi izdao Rješenje o neplaćenom odsustvu broj 53/96 od 2. decembra 1996. godine kojim je apelant upućen na neplaćeno odsustvo od 2. februara 1996. godine pa do stvaranja uvjeta za njegovo ponovno zapošljavanje, i na koje je podnio prigovor, ali nikad nije dobio odgovor od tuženog. Na poziv direktora tuženog, apelant je ponovo počeo raditi u objektu tuženog i to od 26. aprila do 17. juna 1998. godine kada je otišao na bolovanje sve do 5. oktobra 1998. godine. Nakon toga, tuženi je donio Odluku o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme broj 26/98 od 5. oktobra 1998. godine, kojom je apelant raspoređen na radno mjesto prodavač-mesar na određeno vrijeme u trajanju od tri mjeseca, odnosno do 5. januara 1999. godine. Općinski sud je naveo da je pismenom – obavijest o podnesenoj žalbi od 17. decembra 1998. godine, direktor tuženog obavijestio apelanta, povodom njegove žalbe od 16. oktobra 1998. godine, u vezi sa rješenjima br. 26. i 27. od 5. oktobra 1998. godine, da upravni odbor tuženog nije razmatrao žalbu zbog razloga bliže navedenih u toj obavijesti.
9. Općinski sud je utvrdio da apelantu radni odnos kod tuženog, prvobitno zasnovan kod pravnog prednika tuženog 2. septembra 1987. godine, nije prestao ni po jednom osnovu, odnosno razlogu propisanom odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, jer nijednim propisom nije regulirano niti je predviđeno da zaposleniku (radniku) prestane radni odnos bez donošenja i dostavljanja odluke zaposleniku na kojeg se odluka odnosi. Općinski sud je istaknuo da nije relevantna činjenica što je apelant odjavljen kao korisnik Fonda za penzijsko-invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zaključno sa 5. januarom 1999. godine, jer tuženi u ovom postupku nije dokazao postojanje razloga otkaza ili eventualno postojanje odluke o prestanku radnog odnosa. Istaknuo je da se tuženi u navodima odgovora na tužbu poziva na činjenicu da je tuženi kao samostalni subjekt nastao 1992. godine, ali su ti navodi po ocijeni Općinskog suda suprotni podacima iz uvjerenja Fonda PIO, iz kojeg je nesporno utvrđeno da je apelant, kada je tuženi registriran, imao radnopravni status zaposlenika tuženog. Općinski sud je utvrdio da je ništavno i ne proizvodi pravno djelovanje Rješenje tuženog broj 53/96 od 2. decembra 1996. godine, jer upućivanje radnika na neplaćeno odsustvo iz razloga navedenih u obrazloženju tog rješenja, koji se odnose na odbijanje prijedloga apelanta kao radnika tuženog da samostalno uplaćuje doprinose, razlozi su koji su protivni razlozima odredbe čl. 20. i 21. tada važećeg Zakona o radnim odnosima. Također, zaključeno je da su ništavna i ne proizvode pravno djelovanje rješenja tuženog o zasnivanju apelantovog radnog odnosa na određeno vrijeme broj 25/98 od 3. oktobra 1998. godine, broj 27/98 od 5. oktobra 1998. godine i broj 26/98 od 5. oktobra 1998. godine. U vezi s tim, Općinski sud je istaknuo da apelantu nije prestao radnopravni status na način kako je propisano odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, bilo uz njegovu saglasnost kako propisuje član 75. Zakona, ili bez njegove saglasnosti shodno članu 76. Zakona, niti je tuženi u postupku dokazao takvu činjenicu u smislu člana 78. istog Zakona. Prema ocjeni Općinskog suda, irelevantna je činjenica postojanja prekida apelantove prijave u nadležnom Fondu PIO zaključno sa 2. februarom 1996. godine i to je suprotno utvrđenoj činjenici da je tuženi 2. februara 1996. godine uputio apelanta na neplaćeno odsustvo, s obzirom na to da neplaćeno odsustvo znači odsustvovanje radnika sa posla a ne prestanak radnog odnosa.
10. Općinski sud je zaključio da apelantov zahtjev da mu se isplati plaća za period čekanja posla nije osnovan, s obzirom na to da je odredbom tada važeće Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti regulirano da radnik upućen na čekanje ima pravo na novčanu naknadu u iznosu utvrđenom odlukom poslodavca, u skladu sa materijalnim mogućnostima poslodavca, ako plaću, odnosno novčanu naknadu ne ostvaruje po drugom osnovu. Naime, u postupku nije utvrđeno da je donesena odluka o isplati takve novčane naknade apelantu kao zaposleniku na čekanju posla niti je utvrđeno da se takva naknada isplaćivala ostalim zaposlenicima na čekanju posla, a u periodu odsustva s posla (period čekanja posla) apelant je bio angažiran u Civilnoj zaštiti MZ u Buća Potoku. U pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu naknade po osnovu neplaćenog odsustva, s obzirom na nezakonitost donesenog rješenja o upućivanju apelanta na neplaćeno odsustvo i shodno činjenici da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, Općinski sud je apelantu za period od 2. decembra 1996. godine pa do dana povratka na posao dosudio naknade plaća u visini iznosa prosjeka plaće na nivou FBiH. Apelantov zahtjev za isplatu plaća za period od 26. aprila 1998. godine pa do povratka na posao je odbijen s obzirom na to da je donesenom odlukom iz stava II izreke presude obuhvaćen i traženi period isplate naknade plaće. Navedeno je da visina tražene plaće u iznosu od 400,00 KM nije dokazana u smislu činjenice da je apelantu određena visina iznosa tražene plaće ili da ju je primao, pa je Općinski sud, smatrajući da apelant ima pravo na naknadu svih primanja na ime plaće, dosudio apelantu iznose prosječne plaće u FBiH utvrđene prema prosjeku za svaki mjesec pojedinačno počevši od 2. decembra 1996. godine pa do povratka na posao. U pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu i obračun doprinosa iz osnova rada za penzijsko i zdravstveno osiguranje za period od 31. jula 1992. godine pa do povratka na posao, Općinski sud ga je u cijelosti usvojio, jer je, prema članu 6. stav 1. Zakona o radu, poslodavac dužan da lice koje zasniva radni odnos prijavi organizacijama obaveznog osiguranja. Dalje, apelantov zahtjev za isplatu naknade materijalne štete (korištenje inventara) u iznosu od 100,00 KM, te zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog trovanja hranom u iznosu od 20.000,00 KM, Općinski sud je odbio smatrajući da takav zahtjev apelantovim dokazima nije utvrđen niti je dokazana visina štete, niti je Općinski sud, shodno provedenim dokazima, mogao, u smislu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrditi visinu štete prema svojoj ocjeni. Odluku o kamatama Općinski sud je donio na osnovu člana
277. ZOO-a i obavezao tuženog na isplatu zakonske zatezne kamate shodno Zakonu o visini stope zatezne kamate kao u izreci, jer se radi o povremenim novčanim potraživanjima pa kamata teče od dana podnošenja tužbe 21. decembra 1998. godine pa do isplate (Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 717/05 od 7. februara 2006. godine).
11. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001800 od 5. novembra 2007. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i presuda Općinskog suda preinačena tako što je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade plaće za period od 26. aprila 1998. do 8. juna 2007. godine isplati plaću u visini najniže plaće u FBiH prema saopćenjima Federalnog zavoda za statistiku, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije odlučivao o svim njegovim zahtjevima i da nije poništio sve odluke tuženog i to po redoslijedu kako je naveo apelant. Dalje je navedeno da je Općinski sud u izreci presude poništio Odluku broj 26/98 od 5. oktobra 1998. godine i Rješenje broj 27/98 od 5. oktobra 1998. godine, te Rješenje o neplaćenom odsustvu broj 53/96 od 2. decembra 1996. godine, pa je irelevantno da li su sva ova rješenja u presudi navedena po redoslijedu kako je tražio apelant, kada je odlučeno o svim rješenjima i odlukama tuženog. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno postupio kada nije odlučivao o obavijesti tuženog o podnesenoj žalbi broj 40/98 od 17. decembra 1998. godine, jer obavijest nije ni mogla biti predmet odlučivanja suda kada se apelant samo obavještava da tuženi nije odlučivao o njegovoj žalbi, a ne rješava se o nekom apelantovom pravu. Također, Kantonalni sud je smatrao neosnovanim apelantove žalbene navode da Općinski sud nije odlučivao o isplati toplog obroka, jer takav zahtjev apelant nije ni postavio na pripremnom ročištu a ni na ročištu za glavnu raspravu, kada je konačno uredio svoj tužbeni zahtjev, a sud se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu kreće samo u okviru postavljenog zahtjeva, u skladu sa članom 2. ZPP. Istaknuto je da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade plaća za vrijeme čekanja posla od 31. jula 1992. godine do 2. februara 1996. godine, ali ne zbog razloga koje je naveo već zbog toga što primjenom odredbe člana 126. ZPP o teretu dokazivanja apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu nije osnovan. Naime, apelant nije dokazao da postoji neka odluka ili rješenje tuženog kojim je upućen na čekanje, a ni činjenicu da po nekom drugom osnovu nije ostvario novčanu naknadu, jer je za vrijeme rata bio angažiran u Civilnoj zaštiti MZ u Buća Potoku na radnoj obavezi. Kako apelant nije osporavao u žalbi dio prvostepene presude kojim mu je dosuđena naknada plaće za period od 2. decembra 1996. do 26. aprila 1998. godine, Kantonalni sud je zaključio da taj dio ostaje neizmijenjen. Dalje je navedeno da je Općinski sud pravilno, primjenom pravila o teretu dokazivanja, utvrdio da apelant nije dokazao da mu je nekom odlukom ili aktom tuženog određena visina plaće kao i da je stvarno primao tu plaću, međutim, pogrešno je zaključio da apelantu pripada naknada plaće u visini prosječne plaće u FBiH. Obrazloženo je da prema odredbi iz člana 5. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH naknada plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH, prema podacima Zavoda za statistiku FBiH, za period od 26. aprila 1998. godine do dana presuđivanja. Kantonalni sud je smatrao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na isplatu mjesečne naknade plaće i ubuduće do vraćanja na posao, jer, prema odredbi iz člana 177. stav 1. ZPP, sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je dospjela do zaključenja glavne rasprave. U konkretnom slučaju, zahtjev za isplatu plaća nakon dana presuđivanja nije dospio, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev bio neosnovan. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prijedlog da se provedu dokazi finansijskim vještačenjem i vještačenjem vještaka medicinske struke koji je istaknut tek u žalbi, na osnovu člana 207. stav 1. ZPP, jer apelant nije pružio dokaze da bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti ovaj dokaz do zaključenja glavne rasprave. Ocijenjeno je da je pravilna odluka prvostepenog suda i u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odlučio i o zakonskim zateznim kamatama na povremena novčana potraživanja, jer kamata teče od dana podnošenja tužbe sudu, u skladu sa odredbom člana 279. stav
3. ZOO-a. Navedeno je da je pravilno odlučio prvostepeni sud o troškovima postupka, jer apelant do zaključenja glavne rasprave nije postavio određen zahtjev za naknadu troškova, što je bio u obavezi prema članu 396. st. 1. i 2. ZPP.
13. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000615 od 11. juna 2009. godine reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o naknadi plaća za period od 26. aprila 1998. godine do 8. juna 2007. godine, tako što se apelantova žalba odbija i prvostepena presuda u stavu trećem izreke potvrđuje, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude najprije podsjetio na izreku prvostepene presude ističući, između ostalog, da je stavom trećim izreke prvostepene presude poništeno Rješenje tuženog o neplaćenom odsustvu broj 53/96 od 1. decembra 1996. godine, te je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade plaće za period od 2. februara 1996. godine pa do povratka na posao isplati mjesečne plaće u visini prosjeka plaće u Federaciji BiH. Zatim, da je drugostepenom presudom apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade plaće za period od 26. aprila 1998. godine do 8. juna 2007. godine isplati plaću u visini najniže plaće u Federaciji BiH prema saopćenjima Federalnog zavoda za statistiku, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
15. Obrazlažući zašto je revizija djelimično osnovana, Vrhovni sud je istakao da, shodno odredbi člana 2. stav 1. ZPP, sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, što znači da sud stranci ne može dosuditi više no što je ona tražila niti joj može dosuditi ono što stranka nije tražila. Na pripremnom ročištu, održanom 26. aprila 2007. godine, apelant je postavio svoj konačni tužbeni zahtjev kojim, za razliku od zahtjeva postavljenog u podnesku od 9. novembra 1999. godine, nije zahtijevao obavezivanje tuženog na isplatu toplog obroka. Stoga je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 2. stav 1. ZPP kada o zahtjevu za isplatu toplog obroka nije odlučivao.
16. Vrhovni sud je, također, podsjetio na to da revizijski sud odlučuje samo na osnovu činjeničnog stanja i procesne građe koja je bila na raspolaganju drugostepenom sudu. Izuzetno, stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom (član
242. ZPP). U svojoj reviziji apelant je kao novi dokaz ponudio rješenje o osnovama i mjerilima učešća u raspodjeli sredstava za lične dohotke i dobiti od 31. aprila 1990. godine, navodeći da se na osnovu tog dokaza može utvrditi stvarna visina njegove plaće. Navedeni dokaz je neprihvatljiv jer se, suprotno odredbi člana 242. ZPP, odnosi na nove činjenice u pogledu meritorne odluke suda povodom tužbenog zahtjeva (visina plaće), a ne na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su, između ostalih, i štetna radnja štetnika, šteta i uzročna veza između štetne radnje i štete (član 154. stav 1, 155. i 173. ZOO-a). Apelant tokom prvostepenog postupka nije činjenično ni dokazno supstancirao svoj zahtjev i dokazao postojanje navedenih pretpostavki iz kojih bi proizlazila odštetna odgovornost tuženog za potraživanu naknadu nematerijalne štete, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su taj njegov zahtjev odbili kao neosnovan. Suprotno prigovoru revidenta, nižestepeni sudovi su pravilno odbili tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete (korištenje inventara), budući da apelant, suprotno odredbi člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP, nije dokazno supstancirao visinu navedenog tužbenog zahtjeva. Potraživanje isplate neisplaćenih plaća ima karakter povremenog potraživanja (član 372. ZOO-a), pa stoga zatezne kamate na dosuđene iznose neisplaćenih plaća teku od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (član 372. u vezi sa članom 279. stav 3. ZOO-a), kako su pravilno odlučili i nižestepeni sudovi. Kada je riječ o naknadi troškova parničnog postupka, Vrhovni sud je istakao, budući da apelant nije određenim i opredijeljenim zahtjevom za naknadu troškova specificirao troškove i priložio ih uz tužbu, odnosno u troškovniku koji je trebao podnijeti do zaključenja glavne rasprave, pravilno prvostepeni sud o takvom zahtjevu nije ni odlučivao, pa je neprihvatljivo apelantovo pozivanje da on po struci nije pravnik i da je smatrao da zahtjev za naknadu troškova može podnijeti nakon pravosnažnosti odluke o glavnoj stvari jer ne poznaje pravo, budući da se niko ne može s uspjehom pozivati na nepoznavanje prava.
17. Nasuprot prethodno iznesenim stavovima, Vrhovni sud je zaključio da osnovano revident ukazuje da je drugostepeni sud, preinačavajući prvostepenu presudu u pogledu odluke o naknadi neisplaćenih plaća, povrijedio princip zabrane reformatio in peius, izražen u odredbi člana 230. ZPP, kojom je propisano da drugostepeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona izjavila žalbu. Drugostepeni sud je, naime, preinačio prvostepenu presudu na štetu apelanta kao jedinog žalitelja kada mu je, umjesto naknade plaća u visini prosjeka plaće u FBiH, koja je apelantu dosuđena prvostepenom presudom, dosudio naknadu plaća u visini najniže plaće u FBiH, ograničavajući pri tome obavezu tuženog samo na plaće dospjele do zaključenja glavne rasprave. Vrhovni sud je zaključio da je na osnovu svega izloženog trebalo, primjenom odredbe člana 249. stav 1. ZPP, reviziju djelimično uvažiti i drugostepenu presudu preinačiti na način bliže naveden u stavu prvom izreke revizijske odluke, dok je u preostalom dijelu reviziju valjalo odbiti primjenom odredbe člana 248. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant je naveo da osporena prvostepena presuda nije dovoljno precizna, da nisu sve odluke tuženog poništene i da nisu poništene po redoslijedu, te da nisu „fino“ precizirani tužbeni zahtjevi u određenom dijelu. Također, iznosi niz primjedaba na osporene odluke u dijelu kojim su njegovi tužbeni zahtjevi odbijeni, te navodi da redovni sudovi nisu odlučili o njegovom zahtjevu za isplatu toplog obroka. Apelant smatra da mu je zatezna zakonska kamata trebala biti dosuđena od 31. jula 1992. godine, tj, od kada nije primao plaće, a ne od 21. decembra 1998. godine, pa do vraćanja na posao. Apelant smatra i da su mu trebali biti dosuđeni troškovi postupka, jer je mislio da prvo mora dobiti presudu u svoju korist pa tražiti naknadu troškova postupka, te navodi da su sudovi trebali usvojiti njegov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke na postavljeni tužbeni zahtjev.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke. Vrhovni sud smatra da pri donošenju osporene odluke nisu povrijeđeni pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Kantonalni sud je naveo da prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer nema kršenja apelantovih prava navedenih u apelaciji. Općinski sud je naveo da su osnovi za donošenje njihove odluke navedeni u obrazloženju te odluke, pri kojima u cijelosti ostaje. Općinski sud smatra da u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena pravila Evropske konvencije i njenih protokola.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90) relevantne odredbe glase:
Član 49.
Radniku pripada lični dohodak za rad u skladu sa opštim aktom usklađenim sa društvenim dogovorom, odnosno kolektivnim ugovorom i zakonom.
[...] Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno.
[...]
21. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Poslodavac je dužan najmanje jedanput mjesečno obračunati i isplatiti plaću zaposleniku.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
III. Zatezna kamata
Kad se duguje Član 277.
Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Kamata na kamatu Član 279.
(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu, kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno.
(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu.
(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
Član 372.
Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. [...] VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-000615 od 11. juna 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 25. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant osporava presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na imovinu
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
30. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu svodi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, između ostalog, prilikom odlučivanja o roku od kojeg apelantu pripada zakonska zatezna kamata na ime neisplaćenih naknada plaća. Naime, apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima na koja, prema članu 279. ZOO-a, zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
31. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
32. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama broj AP 658/07 od 10. juna 2009. godine i AP 1836/06 od 14. oktobra 2009. godine raspravljao o identičnom pravnom pitanju. U Odluci broj AP 658/07 Ustavni sud je naveo „da se plaća i ostala potraživanja iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena davanja iz člana 372. stav 1. ZOO u vezi sa članom 279. stav 3. ZOO. Plaća i neka potraživanja iz radnog odnosa, kao, npr., naknada za troškove prevoza, isplaćuju se mjesečno, u sukcesivnom obračunu i kontinuirano, a neka primanja, kao, npr., regres, isplaćuju se godišnje. Ustavni sud primjećuje da se ova potraživanja iz radnog odnosa ne mogu tretirati kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredaba kojima se regulira pitanje 'kamate na kamatu', u članu 279. stav 3. ZOO. Plaća, kao i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa dospijevaju tačno određenog datuma, te od tog dana poslodavac pada u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obaveze, što je regulirano članom 277. ZOO“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je zbog odluke Kantonalnog suda da apelantima na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi kamatu primjenom odredbe člana 279. stav 3. ZOO-a, u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, povrijeđeno ustavno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog istih razloga Ustavni sud je u Odluci broj AP 1836/07 utvrdio povredu apelantovih ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u odlukama broj AP 658/07 i AP 1836/07 u cijelosti odnose i na ovu odluku, budući da način na koji su redovni sudovi u osporenim odlukama u dijelu o početku toka zakonske zatezne kamate primijenili pozitivnopravne propise predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava u odnosu na način na koji su sudovi usvojili, odnosno odbili njegove tužbene zahtjeve i odluke redovnih sudova u pogledu isplate naknade za topli obrok, predloženog vještačenja i troškova postupka. Apelant navodi da osporenim presudama nisu poništene odluke tuženog po redoslijedu na osnovu njegovih dokaza i da presude nisu dovoljno precizne. Apelant smatra da je trebao biti usvojen i njegov tužbeni zahtjev za isplatu naknada na ime plaća po osnovu čekanja posla za period od 31. jula 1992. do 2. februara 1996. godine u visini mjesečne isplate plaće po 400 KM, kao i tužbeni zahtjev za isplatu plaća preko prosjeka plaća u FBiH, te tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Apelant tvrdi da su sudovi trebali usvojiti i njegov zahtjev za isplatu toplog obroka, te mu dosuditi troškove postupka. Također, smatra da mu je trebalo biti dopušteno izvođenje dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke.
35. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud poništio sporne odluke tuženog, obavezao tuženog da apelanta vrati na posao, te da mu isplati naknade plaća za period od 2. februara 1996. godine do povratka na posao, sa zakonskim zateznim kamatama, i uplati doprinose za period od 31. jula 1992. godine do momenta povratka na posao, sve bliže precizirano u izreci te presude. Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća preko dosuđenog, kao i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, dajući pri tome potpuno argumentirana i logična obrazloženja. Presudom Kantonalnog suda preinačena je presuda Općinskog suda u dijelu koji se odnosio na isplatu naknada plaća za period od 26. aprila 1998. do apelantovog povratka na posao, odnosno do 8. juna 2007. godine. Međutim, presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, presuda Kantonalnog suda je preinačena u pogledu odluke o naknadi plaća za sporni period, tako što je presuda Općinskog suda potvrđena u stavu trećem izreke, pri čemu je Vrhovni sud ukazao i da je drugostepeni sud ograničio obavezu tuženog samo na plaće dospjele do zaključenja glavne rasprave. Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, smatra da su redovni sudovi u pogledu prethodno navedenog za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, niti da je bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.
36. U pogledu apelantovog navoda da redovni sudovi nisu odlučivali o njegovom zahtjevu za isplatu naknade za topli obrok, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda naveli da apelant nije takav zahtjev postavio na pripremnom ročištu, kada je konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev, pa sudovi i nisu mogli odlučivati o njemu, u skladu sa članom 2. stav 1. ZPP. Također, u pogledu apelantove tvrdnje da sudovi nisu dopustili njegov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke, Ustavni sud zapaža da je taj prijedlog iznesen tek u žalbi, i da ga je Kantonalni sud odbio kao neosnovan, jer apelant nije pružio dokaze da bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno, predložiti ovaj dokaz do zaključenja glavne rasprave. Ustavni sud smatra da obrazloženje i razlozi zbog kojih su redovni sudovi zaključili da ne mogu odlučivati o zahtjevu za isplatu naknade za topli obrok, odnosno smatraju da je neosnovan prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje pravičnost postupka u smislu prava na pravično suđenje.
37. U odnosu na apelantove navode u pogledu troškova postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali zadovoljavajuće obrazloženje, pri čemu su primijenili relevantne odredbe ZPP. Ustavni sud ne smatra da obrazloženje redovnih sudova ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u dijelu apelacije koji se odnosi na način na koji su redovni sudovi usvojili, odnosno odbili apelantove tužbene zahtjeve, odluku o naknadi za topli obrok, predloženom vještačenju i troškovima postupka, nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da je zbog odluke redovnih sudova da apelantu na dosuđene iznose na ime neisplaćenih naknada plaća dosude zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva sudu, primjenom odredbe člana 279. stav 3. ZOO-a, prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer osporene odluke, u preostalom dijelu, sadrže detaljna i jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, a iz kojih ne proizlazi proizvoljna primjena prava.
41. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić