Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3223/09 (A. S. i B. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3223/09

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3223/09, rješavajući apelaciju A. S. i B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija A. S. i B. S.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001384 od 16. septembra 2009.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija A. S. i B. S. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001384 od 16. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-243/03 od 19. juna 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. S. i B. S. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Donje Orahovice, koje zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnijele su 14. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001384 od 16. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-243/03 od 19. juna 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, te učesnika u postupku „Bosna-osiguranja“ d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. aprila 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. maja 2010. godine, Kantonalni sud 7. maja 2010. godine, a tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelanticama 5. jula 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantice su 31. januara 2003. godine podnijele tužbu Općinskom sudu u Tuzli radi naknade štete.

7. Apelantice su 13. maja 2004. godine Općinskom sudu dostavile podnesak kojim su tužbu od 31. januara 2003. godine uredile u skladu sa odredbama novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Općinski sud je 20. septembra 2006. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor, a tuženi je odgovor na tužbu dostavio Općinskom sudu 11. oktobra 2006. godine.

9. Nakon toga pripremno ročište je zakazano za 30. novembar 2006. godine, ali je odgođeno zbog bolesti u porodici opunomoćenice apelantica za 17. januar 2007. godine, kada je i održano.

10. Od podnošenja tužbe do zakazivanja pripremnog ročišta apelantice su u više navrata podnosile urgencije Općinskom sudu.

11. Nakon održanog pripremnog ročišta 17. januara 2007. godine, glavna rasprava je zakazana za 19. mart 2007. godine, ali je, zbog toga što se spis predmeta još nalazio kod vještaka, odgođena za 26. april 2007. godine.

12. Nakon održane glavne rasprave 26. aprila 2007. godine, Općinski sud je donio Presudu broj P-243/03 od 19. juna 2007. godine kojom je u stavu I izreke obavezan tuženi da apelantici A. B. na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1. 450,00 KM, i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 930,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 500, 00 KM, a apelantici B. S. na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 1.130,00 KM, i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova 730,00 KM i za pretrpljeni strah 400,00 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. januara 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.150,93 KM. U stavu II izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva apelantica za nematerijalnu štetu i troškove parničnog postupka.

13. U obrazloženju presude je navedeno da su u dokaznom postupku provedeni dokazi uvidom u zapisnik o nesreći i skicu lica mjesta, te da je provedeno vještačenje vještaka ortopeda, dr. Murisa Tanovića i vještaka neuropsihijatra, dr. Milivoja Subakova, pa je Općinski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, a u smislu člana 8. ZPP, donio odluku kao u izreci presude. Općinski sud je, dalje, naveo da je nesporno među strankama da su apelantice doživjele saobraćajnu nesreću koju je skrivio osiguranik tuženog. Međutim, sporno je među strankama da li su apelantice, s obzirom na to da se nisu isti dan javile ljekaru, povrijeđene u ovoj nesreći, te da li postoji uzročno-posljedična veza između nesreće i povređivanja apelantica. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da su na ove okolnosti provedeni dokazi vještačenjem vještaka ortopeda iz čijeg nalaza i iskaza proizlazi da je tačno da su se apelantice javile ljekaru dva dana nakon nesreće. Međutim, s obzirom na vrstu povreda, vještak je utvrdio da su one u uzročno-posljedičnoj vezi sa saobraćajnim udesom. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ortopeda je utvrđeno da je apelantica A. S. pretrpjela laku tjelesnu povredu u vidu nagnječenja vrata i tijela, te da je trpjela jak bol nekoliko sati, bol srednjeg intenziteta 15 dana i bol slabog intenziteta 30 dana, pa joj je Općinski sud za ovaj vid štete dosudio iznos od 930,00 KM. U odnosu na apelanticu B. S. vještak je utvrdio da je ona pretrpjela laku tjelesnu povredu u vidu nagnječenja tijela, te je trpjela bol jakog intenziteta nekoliko sati, srednjeg intenziteta 10 dana i slabog intenziteta 30 dana, pa joj je Općinski sud dosudio iznos od 730,00 KM. Iz nalaza i mišljenja vještaka, dr. Milivoja Subakova od 25. marta 2007. godine proizlazi da su apelantice prilikom povređivanja pretrpjele strah velikog intenziteta u trajanju od tri sata, srednjeg intenziteta dva dana i manjeg intenziteta deset dana, pa je za ovaj vid štete Općinski sud A. S. dosudio iznos od 500,00 KM, a B. S. iznos od 400,00 KM. Općinski sud je svoju odluku donio pozivajući se na odredbe čl. 173. i 174, a u vezi sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je na osnovu člana 386. stav 2. ZPP i važeće ADV tarife apelanticama dosudio troškove parničnog postupka u iznosu od 1.150,93 KM, imajući u vidu da su apelantice uspjele u sporu sa 83,22%.

14. Protiv navedene presude Općinskog suda tuženi je 6. augusta 2007. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je, nakon što mu je predmetni spis Općinski sud dostavio 3. septembra 2007. godine, donio 16. septembra 2009. godine Presudu broj 003-0-Gž-07-001384 kojom je žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena za pretrpljeni strah i za troškove postupka, tako da se naknada za pretrpljeni strah snižava, i to: apelantici A. S. sa iznosa od 500,00 KM na iznos od 350,00 KM, odnosno ukupno dosuđena naknada nematerijalne štete sa iznosa od 1.450,00 KM na iznos od 1.280,00 KM, a apelantici B. S. sa iznosa od 400,00 KM na iznos od 350,00, odnosno ukupno dosuđena naknada nematerijalne štete sa iznosa od 1.130,00 KM na iznos od 1.080,00 KM, a troškovi postupka se snižavaju sa iznosa od 1.150, 90 KM na iznos od 389,77 KM, a odbijen je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu je prvostepena presuda potvrđena.

15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da tuženi osnovano prigovara da su previsoko dosuđene naknade za strah u iznosu od 500,00 KM u odnosu na apelanticu A. S. i 400,00 KM u odnosu na apelanticu B. S. Prema ocjeni Kantonalnog suda, primjenom člana 200. ZOO, tj. s obzirom na intenzitet i trajanje straha u istom štetnom događaju (a što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, dr. Milivoja Subakova na koji tuženi nije imao primjedaba), kao i druge okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na sam nastanak saobraćajne nezgode, te s obzirom na važeće kriterije sudske prakse za ovaj vid nematerijalne štete, apelanticama pripada pravična novčana naknada za strah u iznosu od po 350,00 KM.

16. Kantonalni sud je, dalje, istakao da se žalbom osnovano ukazuje da je nezakonita odluka o troškovima postupka u dijelu u kom je utvrđeno da su apelantice uspjele u sporu 83,22% i da je Općinski sud propustio ocijeniti neuspjeh apelantica u postupku kao uspjeh tuženog i srazmjerno tome odlučiti o troškovima parničnog postupka tuženog koji se odnose na sastav odgovora na tužbu. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je vrijednost predmeta spora 9.000,00 KM, da apelantice nisu uspjele u sporu 83,22%, kako je to obračunao Općinski sud, da je tuženi putem kvalificiranog opunomoćenika podnio pismeni odgovor na tužbu, koji Općinski sud nije imao u vidu prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. Naime, apelantice su uspjele u sporu 43%, pa njihov neuspjeh od 47% predstavlja uspjeh tuženog, te mu u tom omjeru pripadaju traženi troškovi za sastav odgovora na tužbu. S obzirom na to da su apelantice uspjele u sporu 43%, to bi im pripadao iznos od 549,69 KM na ime troškova prvostepenog postupka, a srazmjerno neosporenom uspjehu apelantica u sporu. Dalje, kako je tuženi uspio u sporu 47%, to bi mu pripadali troškovi za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 169,20 KM. U takvoj činjeničnoj situaciji prema samom zakonu dolazi do prebijanja troškova prvostepenog postupka apelantica i tuženo, tako da bi troškovi prvostepenog postupka koje je tuženi dužan isplatiti apelanticama iznosili 425,49 KM (594,69 KM- 169,20 KM).

17. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je tuženi tražio i troškove žalbenog postupka u iznosu od 300,00 KM na ime sastava žalbe i 120,00 KM na ime takse na žalbu zbog čega je, po samom zakonu, došlo do prebijanja troškova prvostepenog postupka koje bi tuženi bio dužan isplatiti apelanticama sa troškovima drugostepenog postupka koje bi apelantice bile dužne isplatiti tuženom. Naime, iz podataka spisa proizlazi da bi tuženom, da je u cijelosti uspio u žalbenom postupku, pripadali traženi troškovi za sastav žalbe u iznosu od 300,00 KM prema članu 13. tačka 2.a važeće Advokatske tarife i troškovi takse na žalbu u iznosu od 120,00 KM, odnosno ukupno 420,00 KM. Međutim, tuženi je samo djelimično uspio u žalbenom postupku, i to u procentu od 8,53% (žalbom se pobijao ukupan iznos od 2.580,00 KM, a u konačnom je apelanticama dosuđeno 2.360,00 KM). Zbog toga, tuženom bi na ime sastava žalbe pripadao iznos od 25,59 KM, a na ime takse na žalbu 10,23 KM, odnosno ukupno 35,82 KM na ime troškova drugostepenog postupka. U takvoj činjeničnoj situaciji prema samom zakonu dolazi do prebijanja iznosa od 425,49 KM na ime troškova prvostepenog postupka koje je tuženi dužan isplatiti apelanticama sa iznosom od 35,82 KM na ime troškova drugostepenog postupka koji su apelantice dužne isplatiti tuženom, tako da je u konačnom tuženi dužan isplatiti apelanticama ukupne troškove postupka u iznosu od 389,67 KM, shodno članu 386. stav 2, 387, 396. st. 1. i 2. ZPP.

18. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantice smatraju da im je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice navode da im je, zbog toga što je postupak po njihovoj tužbi trajao više od šest godina, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Predložile su da im se, zbog dužine trajanja postupka, dosudi kompenzacija u iznosu od 900,00 KM.

20. Apelantice, također, ističu da su im navedena prava povrijeđena zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, jer su visinu naknade štete za pretrpljene fizičke bolove i strah sudovi utvrdili prostom matematikom (množenje i sabiranje), rukovodeći se isključivo Orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda, ne vodeći računa o drugim okolnostima. Također ističu da troškovi postupka nisu pravilno odmjereni, te su ukazale na različitu praksu sudova prilikom dosuđivanja troškova postupka.

b) Odgovor na apelaciju

21. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge date u obrazloženju svoje presude, ističući da u konkretnom postupku nije došlo do povrede prava apelantica na pravičan postupak, niti povrede na mirno uživanje imovine.

22. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava apelantica na koja se pozivaju u apelaciji, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala ako protivna stranka nije uspjela onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 386. stav 2.

(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koje će troškove nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 396. st. 1. i 2.

(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

24. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, […] kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001384 od 16. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 9. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantice osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A broj 18, stav 36).

33. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelantica za naknadu nematerijalne štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na slučaj apelantica. Ustavni sud, također, ističe da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u predmetnom slučaju.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije Donošenje odluke u razumnom roku

a) Relevantni principi

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji su apelantice pokrenule tužbom pred Općinskim sudom 31. januara 2003. godine koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001384 od 16. septembra 2009. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom tužbe apelantica na dvije sudske instance je trajao šest godina i osam mjeseci, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.

c) Analiza dužine trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva radi naknade nematerijalne štete. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako ni u pogledu pravnih pitanja.

38. U pogledu doprinosa apelantica ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud ne može zaključiti da su apelantice svojim radnjama doprinijele ukupnoj dužini predmetnog postupka. Naime, apelantice su pristupale ročištima (samo jedno ročište je odgođeno zbog nepristupanja opunomoćenice apelantica), a također su Općinskom sudu podnijele veći broj urgencija.

39. U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe 31. januara 2003. godine, tužbu dostavio na odgovor tuženom tek 20. septembra 2006. godine, dakle, nakon tri godine, sedam mjeseci i 20 dana procesne neaktivnosti. Nakon toga je pripremno ročište zakazao u vrlo kratkom roku, kao i ročište za glavnu raspravu, te donio presudu. Dakle, postupak pred Općinskim sudom trajao je četiri godine i pet mjeseci, od čega je period potpune neaktivnosti ovog suda trajao tri godine i sedam mjeseci, a Općinski sud nije ponudio argumente koji bi opravdali ovakvo ponašanje suda.

40. U pogledu ponašanja Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je dužini predmetnog postupka doprinio i Kantonalni sud koji je, odlučujući o žalbi tuženog, donio presudu nakon dvije godine.

41. Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se odgovornost za nerazumno dugo trajanje ovog postupka može staviti na teret isključivo sudovima, i to prvenstveno Općinskom sudu. Pri tome nijedan sud za ovako dugo trajanje postupka nije ponudio nikakvo opravdanje.

42. Prema tome, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelantica na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

43. Apelantice su zatražile naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

Uzimajući u obzir predmet konkretnog sudskog postupka, njegov značaj za apelantice i činjenicu da je konačna odluka donesena, te imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za kompenzaciju u ovakvim slučajevima (vidi, npr., Odluku Ustavnog suda broj AP 2524/09 od 19. jula 2012. godine objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26), Ustavni sud smatra da je za apelantice dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njihovih ustavnih prava.

b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje

44. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

45. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

46. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, rješavajući u žalbenom postupku, djelimično uvažio žalbu tuženog, te preinačio presudu Općinskog suda tako što je snizio iznose koje je tuženi obavezan apelanticama isplatiti na ime nematerijalne štete, kao i na ime troškova postupka. Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim presudama ocjenom dokaza provedenih u postupku pred Općinskim sudom, detaljno i jasno obrazložili svoje stavove u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. Data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na štetu apelantica, zbog čega se njihovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih zakona (ZPP i ZOO).

47. Navode apelantica o tome da je Kantonalni sud u drugim slučajevima odlučio drugačije o troškovima postupka nego u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra neosnovanim s obzirom na to da apelantice nisu učinile niti vjerovatnim da eventualno drugačije odlučenje Kantonalnog suda, u slučaju koji je navodno identičan njihovom, može imati bilo kakvog utjecaja na kršenje njihovih ustavnih prava.

48. Konačno, Ustavni sud u vezi sa navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje zapaža da su apelantice imale mogućnost da svoj slučaj prezentiraju sudu i da su sa opunomoćenikom učestvovale u svim fazama postupka a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da su u odnosu na tuženog bile drugačije tretirane. Dakle, nesporno je da su apelantice imale pristup sudu, i to na dvije sudske instance, a prema stanju spisa, ni u jednoj fazi postupka apelanticama nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na navode apelantica o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

50. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u odnosu na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji je u suštini jednostavan, meritorno okončan nakon šest godina i osam mjeseci i kada se odgovornost isključivo pripisuje redovnim sudovima.

52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje, budući da u obrazloženju osporene odluke ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, a obrazloženje sadrži detaljne, jasne i logične razloge.

53. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3223/09 (A. S. i B. S.) | Sudska praksa | Aktio