Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2492/12 (M. Š.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2492/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP-2492/12, rješavajući zahtjev Milene Škoro za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Milene Škoro za donošenje privremene mjere.
Odlaže se izvršenje Zaključka Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 015998 11 I od 12. novembra 2012. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Škoro (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnijela je 29. juna 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 003293 11 Rev od 20. marta 2012. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 003293 11 Gž od 27. aprila 2011. godine. Apelantica je podneskom od 5. decembra 2012. godine zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi «održao postojeće stanje na stanu» i obustavio izvršenje Zaključka broj 95 0 I 015998 11 I od 12. novembra 2012. godine kojim je dozvoljena predaja stana u posjed-deložacija, do konačne odluke o njenoj apelaciji.
2. Apelantica je kod Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem teksu: Osnovni sud) pokrenula parnični postupak protiv MH ERS «Elektro-Hercegovina» AD (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja. U tužbi je navela da je zaposlena kod tuženog koji joj je rješenjem broj 925 od 26. jula 2001. godine dodijelio na korištenje stan u Trebinju – Tini PS 91/II (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koje je naknadno poništeno presudom Okružnog suda od 13. februara 2006. godine. Tuženi je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev istakavši da je apelantica u vrijeme dodjele stana na korištenje već imala stanarsko pravo na stanu u Mostaru, pa joj se iz tih razloga ne može priznati stanarsko pravo na predmetnom stanu u Trebinju. Jovan Vukalović je u svojstvu umješača na strani tuženog (u daljnjem tekstu: umješač) podneskom od 8. decembra 2009. godine iskazao pravni interes da se uključi u parnicu, jer je radnik tuženog i učesnik na konkursu za raspodjelu stanova u okviru kojeg je apelantici dodijeljen predmetni stan. Osnovni sud je utvrdio postojanje pravnog interesa umješača na strani tuženog i dozvolio miješanje u konkretnu parnicu.
3. Osnovni sud je 6. augusta 2010. godine donio presudu broj 95 0 P 003293 09 P kojom je utvrđeno da je apelantica stekla pravo korištenja predmetnog stana što je tuženi dužan da trpi. Istom presudom, tuženi je kao zakupodavac obavezan da sa apelanticom kao zakupcem zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana uz mjesečnu zakupninu u iznosu od 46,00 KM na račun Fonda za stanovanje RS uz obavezu plaćanja i ostalih naknada, jer će u protivnom presuda zamijeniti ugovor o zakupu predmetnog stana dok se taj ugovor ne zaključi saglasno odredbi člana 38. stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je zatražio da se apelantica obaveže da mu preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari i da mu naknadi troškove postupka. Tuženi je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo nesporne činjenice koje se tiču dodjele predmetnog stana apelantici 26. jula 2001. godine, zatim otkupa predmetnog stana i činjenica da je rješenje o dodjeli stana poništeno presudom Okružnog suda broj Gž 344/05 od 13. februara 2006. godine a da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 000965 09 P od 29. maja 2009. godine poništen ugovor o otkupu predmetnog stana. Osim toga, apelantica je u postupku potvrdila da je vratila stanarsko pravo na stanu u Mostaru 14. novembra 2001. godine na kojem je prije rata bila sunosilac sa svojim suprugom. Svoj tužbeni zahtjev apelantica je zasnovala, kako je dalje obrazloženo, na odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) kojom je propisano da ukoliko se neko lice nezakonito useli u stan koji je u društvenoj svojini, svako može dati inicijativu stambenom organu za njegovo iseljenje, ako od useljenja do pokretanja ostupka nije prošlo više od tri godine, s tim da se u daljnjem roku od pet godina ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da od nadležnog suda zahtijeva ispražnjenje stana. Naime, protekom roka od osam godina prestaje pravo davaoca stana da zahtijeva predaju u posjed stana odnosno njegovo ispražnjenje. Osnovni sud je usvajajući tužbeni zahtjev apelantice nesporno utvrdio da je ona u predmetni stan uselila 26. jula 2001. godine, da u stanu stanuje neprekidno od useljenja i dalje, da tuženi nije podnosio tužbu za njezino iseljenje i predaju u posjed stana, shodno odredbi člana 30. stav 7. ZSO. Tuženi je naime, kako je dalje navedeno, vodio više sudskih postupaka protiv apelantice (za poništenje rješenja o dodjeli stana, poništenje ugovora o otkupu stana) ali je tek u tekućoj parnici istakao protivtužbeni zahtjev 21. januara 2010. godine i zatražio njeno iseljenje iz stana i predaju u posjed. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da je tuženom za isticaje ovakvog zahtjeva protekao rok od osam godina iz člana 30. ZSO, budući da je apelantica u predmetni stan uselila 26. jula 2001. godine. Osim toga, Osnovni sud je naveo da apelantica u konkretnoj parnici nije ni tražila utvrđenje da je stekla svojstvo nosica stanarkog prava na predmetnom stanu nego da je neprekidnim korištenjem od osam godina, u svojstvu nezakonitog korisnika, stekla pravo da trajno koristi predmetni stan te da iz tog razloga tuženi ima obavezu da s apelanticom kao zakupcem zaključi ugovor o zakupu navedenog stana. U pogledu stana u Mostaru, Osnovni sud je utvrdio da je apelantici vraćeno stanarsko pravo 14. novembra 2001. godine ali da taj stan nije otkupila pa stoga na njemu nije ni stekla pravo vlasništva. Iz tog razloga, protivtužbeni zahtjev tuženog je u cijelosti odbijen.
5. Odlučujući o žalbama tuženog i umješača, Okružni sud je donio presudu broj 95 0 P 003293 11 Gž od 27. aprila 2011. godine, kojom su žalbe uvažene, presuda Osnovnog suda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelantice odbijen a usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i apelantica obavezana da tuženom preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari uz troškove parničnog postupka. Okružni sud je u obrazloženju presude, nakon što je prvostepenu presudu ispitao u okviru odredbi iz člana 221. ZPP-a, istakao da je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica po mišljenju Okružnog suda u predmetni stan nije uselila nezakonito nego na osnovu rješenja kojim joj je tuženi taj stan dodijelio, bez obzira na činjenicu što je odluka o dodjeli poništena u sudskom postupku, a kasnije u sudskom postupku poništen je i ugovor na osnovu kojeg je izvršen otkup predmetnog stana. Naime, kako je dalje navedeno, postupak dodjele spornog stana preispitivan je u sudskom postupku pa dugotrajnost sudskog postupka u kome je na kraju utvrđeno da je dodjela bila nezakonita, spriječila je tuženog da zahtijeva iseljenje apelantice iz stana. Iz tog razloga, kako je dalje obrazložio Okružni sud, apelantica nije mogla steći stanarsko pravo po osnovu člana 30. stav 7. ZSO. Osim toga, tuženi nije mogao podnijeti tužbu radi iseljenja apelantice iz predmetnog stana ni od momenta kada ga je apelantica otkupila pa do donošenja pravosnažne presude o utvrđivanju ništavim ugovora o otkupu stana. Po mišljnju Okružnog suda, spor oko dodjele stana na korišćenje, za svo vrijeme njegovog trajanja, isključuje spor o predaji stana u posjed i iseljenje iz stana. Takav spor koji se odnosi na pravilnost dodjele praktično ima isti učinak kao spor radi iseljenja i predaje u posjed. Neprihvatljivo je, kako je dalje navedeno, shvatanje prvostepenog suda kojim je odbijen prigovor tuženog da je apelantica već nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru i da stoga ne može biti u istom svojstvu na drugom stanu, obrazlažući ovaj prigovor na način da apelantica ne traži utvrđenje da je stekla svojsvo nosioca stanarskog prava nego pravo da trajno koristi predmtni stan, budući da trajno korištenje stana suštinski odgovara stanarskom pravu. Osnovna i najvažnija činjenica u ovom sporu, kako je zaključio Okružni sud, jeste to što je apelantica sve vrijeme, dakle od dodjele predmetnog stana pa do utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu stana, kao i sad, nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, a za pravilnu primjenu materijalnog prava nije bitna činjenica što taj stan nije otkupila. Budući da nije bilo pravnog osnova da se tužbeni zahtev apelantice usvoji, iz istog razloga je po ocjeni Okružnog suda valjalo usvojiti protivtužbeni zahtjev tuženog.
6. Vrhovni sud je presudom broj 95 0 P 003293 11 Rev od 20. marta 2012. godine, odbio reviziju apelantice izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepena presuda pravilna jer je Okružni sud prihvatio utvrđeno činjenično stanje iz prvostepenog postupka, ali je dao različito pravno shvatanje u pogledu primjene materijalnog prava. Odredbom člana 12. stav 1. ZSO propisano je da se može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu a u stavu 3. iste odredbe je izričito zabranjeno istovremeno biti nosilac stranarskog prava na više od jednog stana. Odredba člana 17. ZSO propisuje da lice koje koristi više od jednog stana dužno je u roku od 15 dana od dana kada je počelo koristiti više stanova izjasniti se koji će stan koristiti a iz kojeg će se iseliti. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu se prihvatiti revizioni prigovori da je apelantica odustala od stana u Mostaru jer izvedeni dokazi ukazuju na suprotno. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno shvatanje drgostepenog suda da je tuženi podnošenjem tužbe za poništenje odluke o dodjeli stana a kasnije i ugovora o otkupu stana prekinuo tok rokova iz člana 30. stav 2. i 7. ZSO bez obzira što u tužbama nije sadržan zahtjev za neno iseljenje.
7. Postupajući u izvršnom postupku tuženog (tražioca izvršenja) protiv apelantice u svojstvu izvršenika, radi izvršenja i predaje stana u posjed, Osnovni sud je zaključkom broj 95 0 I 015998 11 I od 12. novembra 2012. godine odredio ročište na licu mjesta za 14. decembar 2012. godine deložacijom apelantice iz predmetnog stana i predaje stana u posjed tuženom.
8. Apelantica smatra da joj je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz odredbi člana II/3. e), f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantkinja obrazlaže očigledno proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog prava. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelantica je istakla neophodnost «održavanja postojećeg stanja» na predmetnom stanu jer nije višestruki korisnik stambenih jedinica, kako su sudovi u osporenim presudama zaključili, a iz zaključka Osnovnog suda koji joj je dostavljen 4. decembra 2012. godine proizilazi da je deložacija iz predmetnog stana zakazana za 14. decembar 2012. godine, u zimskom periodu.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da okolnosti ovog predmeta otvaraju ozbiljna ustavna pitanja u pogledu poštivanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, koja će morati ispitati odlučujući o apelaciji. Naime, predmetna apelacija pokreće pitanja u pogledu statusa apelantice na predmetnom stanu, budući da je prvostepeni sud odlučujući o tužbi apelantice zauzeo potpuno različito pravno shvatanje u odnosu na sudove koji su odlučivali o žalbi i reviziji, navodeći pri tom i potpuno različite pravne stavove koji su proistekli iz tumačenja istih materijalnih propisa – ZSO. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
11. Stoga, imajući u vidu ozbiljna ustavna pitanja koja se pokreću apelacijom i koja je neophodno meritorno ispitati, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu postupka pred Ustavnim sudom i apelantice da se privremeno, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, odloži izvršenje zaključka Osnovnog suda broj 95 0 I 015998 11 I od 12. novembra 2012. godine.
12. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić