Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3657/12 (D. M.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3657/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3657/12, rješavajući zahtjev Dragana Mandića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Dragana Mandića za donošenje privremene mjere.
Odlaže se izvršenje kazne zatvora izrečene presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Mandić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Azra i Marinko Katić, odvjetnici iz Čapljine, podnio je 19. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine i presude broj S1 2 K 003434 08 K (veza X-K-07/383) od 29. augusta 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora prema presudi Suda BiH broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003434 08 K (veza X-K-07/383) od 29. augusta 2011. godine apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela presude počinio krivično djelo – zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je uz primjenu odredaba čl. 42. i 43. KZ FBiH i odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 50. i 51. KZ FBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 114. st. 1. i 2. KZ FBiH oduzeta je pribavljena imovinska korist od pravnih lica: Općinskog odbora HDZ Konjic, «Redarstvenika» d.o.o. Mostar, Nogometnog kluba «Redarstvenik», Županijskog odbora HDZ, Ramsko-neretvansko-humske županije, Turističke zajednice općine Neum, i od fizičkih lica Ivice Leutara i Slavice Šantić, na taj način da je istima naloženo da izvrše povrat darovanih vozila, a ukoliko vraćanje nije moguće isti se obavezuju da izvrše uplatu novčanih iznosa koji odgovaraju protuvrijednosti darovanih vozila, u korist budžeta BiH kako je to preciznije opisano u pod rednim brojevima 1-7. osuđujućeg dijela presude. Na osnovu odredbi člana 188. stav 1. u vezi sa članom 186. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je pri utvrđivanju krivične odgovornosti apelanta svestrano ispitao sve provedene dokaze optužbe i odbrane, cijeneći svaki od njih zasebno kao i u međusobnoj vezi. Na temelju takve sveobuhvatne ocjene dokaznog materijala, podvodeći ga pod činjenični opis optužnice i relevantne zakonske norme, Sud BiH je utvrdio da je apelant postupajući u svojstvu službene osobe u Federaciji BiH kao ministar unutrašnjih poslova Hercegovačko neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK) u vremenskom periodu od 23. novembra 1998. godine do 2001. godine u Mostaru protivno odredbi člana 3. Zakona o Vladi HNK prema kojoj je Vlada HNK zadužena za upravljanje imovinom kantona, prekoračio granice svoje službene ovlasti i potpisao 12 odluka o doniranju precizno određenih putničkih vozila Ministarstva unutrašnjih poslova HNK trećim licima poimenično navedenim u izreci presude.
4. Protiv navedene presude Suda BiH žalili su se Tužilaštvo BiH i apelant. Nakon održane javne sjednice Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo presudu broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine kojom je žalbu apelanta djelimično uvažilo i prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu preinačilo na taj način što se na osnovu člana 283. tačka d) ZKP BiH odbija optužba protiv apelanta za radnje opisane pod tač. a. i b. (u kojima su precizirane odluke o doniranj putničkih vozila određenim licima) u izreci osuđujućeg dijela presude. Istom presudom uvažena je žalba Tužilaštva BiH u odnosu na osuđujući dio prvostepene presude koja je s toga preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju umjesto jedne godine na tri godine.
5. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da se apelant žalio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na žalbene navode apelanta da Sud BiH u konkretnom slučaju nije stvarno nadležan shodno članu 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH, jer iz obrazloženja pobijane presude se ne može zaključiti da radnje apelanta mogu izazvati štetne ili ozbiljne posljedice u smislu navedene zakonske odredbe, Apelaciono vijeće je zaključilo da su žalbeni navodi apelanta neosnovani. Suprotno tvrdnji žalbe apelanta Apelaciono vijeće je utvrdilo da razlozi koji su s tim u vezi dati u paragrafima 7. do 10. pobijane presude ( najviši položaj apelanta i drugih optuženih kao službenih lica u strukturi kantonalne vlasti u vrijeme izvršenja krivičnih djela, veliki iznos štete za budžet HNK iskazan u optužnici, a što je potrebno posmatrati i šire, to jeste da je to od značaja za normalno funkcionisanje kako kantonalne, tako i federalne, pa i državne vlasti, slučaj koji je privukao veliku pažnju javnosti i izazvao nepovjerenje građana u sve nivoe vlasti) u potpunosti opravdavaju zaključak da se to može podvesti pod pojam «ozbiljnih reperkusija» i «drugih štetnih posljedica», a što predstavlja osnove za uspostavljanje stvarne nadležnosti Suda BiH prema članu 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Žalbeni prigovor apelanta prema kojem se Pravobranilaštvo HNK izjasnilo da u konkretnom slučaju nije nastupila šteta za budžet HNK ne dovodi u pitanje pravilnost navedenog zaključka kod činjenice da su na okolnosti visine štete opisane u optužnici, predloženi i na glavnom pretresu izvedeni i drugi dokazi. U odnosu na apelantove žalbene navode da je trebalo spojiti predmetni postupak sa postupkom koji je već vođen pred Općinskim sudom u Mostaru, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je Sud BiH pravilno cijenio činjenicu da u spisu Općinskog suda u Mostaru a koji je dostavljen Sudu BiH na prijedlog apelantove odbrane nije postojalo rješenje kojim se taj sud oglasio nenadležnim. Navedeno je da je naprotiv iz spisa predmeta, kako je to konstatovano u prvostepenoj presudi, proizilazilo da je postupajući sudija zakazao ročište za glavni pretres te uputio pozive strankama i braniocima. Usljed takvog stanja spisa i nedostatka rješenja o oglašavnju nenadležnim Općinskog suda u Mostaru po ocjeni Apelacionog vijeća prvostepeni sud je pravilno zaključio da nisu ispunjeni uslovi za spajanje navedenih postupaka, jer bi u suprotnom došlo do pozitivnog sukoba nadležnosti između Općinskog suda u Mostaru i Suda BiH. U odnosu na žalbene navode apelanta kojima se ukazuje da su pod tačkama a. i b. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude navedena ista vozila koja su bila predmet postupka pred Općinskim sudom u Mostaru, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su ti prigovori osnovani, ali da to nije od značaja za pravilnost odluke o odbijanju prijedloga za spajanje postupaka. Navedeni prigovori su od značaja za razmatranje žalbenih prigovora res judicata i povrede principa ne bis in idem, a što je Apelaciono vijeće imalo u vidu kada je preinačilo prvostepenu presudu u tom dijelu. Apelaciono vijeće je dalje utvrdilo da je neosnovan žalbeni navod apelanta da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer ne sadrži osvrt na dokaz odbrane apelanta Zaključak Vlade HNK broj broj 01-1-02-174/10 od 28. januara 2010. godine, iz kojeg po ocjeni odbrane apelanta proizilazi da nije uzrokovana šteta budžetu HNK. Apelaciono vijeće je navelo da navedeni zaključak datira iz 2010. godine, dok je apelant inkriminisane radnje poduzeo 2000. godine. Osim toga sam sadržaj Zaključka po ocjeni Apelacionog vijeća nije od bilo kakvog uticaja na pitanje postojanja ili nepostojanja štete uzrokovane budžetu HNK, a u vezi koje je prvostepeni sud odlučne činjenice utvrdio na temelju rezultata obavljenih vještačenja. S toga, to što prvostepeni sud nije dao osvrt o navedenom zaključku, suprotno tvrdnji odbrane apelanta, po mišljenju Apelacionog vijeća, ne može se smatrati izostankom razloga o odlučnim činjenicama.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer mu je sudio stvarno nenadležan sud. Naveo je da u konkretnom postupku Sud BiH nije bio stvarno nadležan sud, jer nije postojao u vrijeme navodnog počinjenja krivičnog djela, već je konstituisan nakon počinjenja djela, što je dovelo do povrede načela pravne sigurnosti. S tim u vezi, apelant se pozvao na član 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kojim je zabranjena kako je naveo retroaktivna primjena zakona. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu bio nadležan Općinski sud u Mostaru pred kojim se već vodio krivični postupak za isto krivično djelo. S tim u vezi je istakao da je u predmetnom postupku predlagao da se vodi jedinstven postupak, ali je taj prijedlog Sud BiH odbio. Apelant smatra da je zasnivanjem nadležnosti Suda BiH u konkretnom predmetu povrijeđen čl. 6. i 7. Evropske konvencije. Pored toga povrijeđeno je i pravilo ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer mu je kako je apelant istakao dva puta suđeno za isto krivično djelo, jednom pred Općinskim sudom u Mostaru gdje je pravomoćno oslobođen od optužbe, a drugi put pred Sudom BiH. Apelant dalje navodi da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, jer nije pravilno ocijenio Zaključak Vlade HNK broj 01-
1-02-174/10 od 28. januara 2010. godine, u kojem je navedeno da ne postoji šteta u odnosu na predmetnu optužnicu protiv apelanta. S tim u vezi smatra da je povrijeđeno i načelo in dubio pro reo. Dalje je naveo da je povrijeđen i član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer u konkretnom slučaju prvostepenu presudu nije preispitao viši sud, već isti sud, to jeste Sud BiH.
7. U zahtjevu za privremenu mjeru apelant je istakao da je lošeg zdravstvenog stanja, da je kronični bolesnik i da bi se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo odlaskom na izdržavanje zatvorske kazne. U prilog navedenoj tvrdnji apelant je dostavio liječnički nalaz Klinike za kirurgiju- Odjela za neurokirurgiju, Mostar, u kojem je konstatirana dijagnoza lumboischialgia, te preporučen fizijatrijski tretman na odjelu za fizijatriju.Također, apelant smatra da bi bila dovedena u pitanje i egzistencija njegove višečlane obitelji zbog njegovog odlaska na izdržavanje zatvorske kazne.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da okolnosti ovog predmeta otvaraju ozbiljna ustavna pitanja u pogledu poštivanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, te prava iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, predmetna apelacija pokreće pitanja koja su od značaja za pravilno vođenje postupka u odnosu na apelantove navode u pogledu kršenja njegovih ustavnih prava zbog uspostavljanja stvarne nadležnosti Suda BiH u konkretnom krivičnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Također, Ustavni sud je imao u vidu i loše zdravstveno stanje apelanta prema medicinskoj dokumentaciji.
10. Stoga, imajući u vidu ozbiljna ustavna pitanja koja se pokreću apelacijom i koja je neophodno meritorno ispitati, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu postupka pred Ustavnim sudom i apelanta da se privremeno, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, odloži izvršenje presude Suda BiH broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine.
11. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić